- Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cijele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svjetlosti (Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni / Iz zatoka tvari iz te tvarne muke / U ona daleka sunčana počivališta / Pruža / Ruke – Mehmedalija Mak Dizdar, Sunčani Hristos). U toj pećini žive oni od djetinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maknuti s mjesta, a gledaju samo naprijed, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svjetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju vještinu. - Zamišljam - reče on. - Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni riječi ne govore. - Tvoje je poređenje neobično - reče on - a neobični su i tvoji zatvorenici. - Slični su nama – rekoh (kaže Muhammed, a.s.: Dunjaluk je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika. Muslim, Sahih Muslim, Muhammed Fu'ad Abdu-l-Baki (ur.), Dar ihja el-kutub el-arebije, Kairo, 1991., tom IV, br. hadisa 2956, str. 2272. Moguće je ovdje učitati i drugo značenje. Naime, da je dunjaluk objektivno posmatrano zatvor i vjernicima i nevjernicima, međutim, vjernici ga istinski na taj način percipiraju i subjektivno doživljavaju, čime se preklapa subjektivnost njihove spoznaje i objektivnost svijeta, dočim su nevjernici također u zatvoru, omeđeni preokupacijom sa efemernim stvarima, ali ga percipiraju kao džennet. Ukoliko ne motrimo samo ovaj svijet kao zatvor, nego i tijelo, onda se možemo ponovno poslužiti riječima Dizdara: A tijelo to bijahu za njega / Zatvor njegov – Mehmedalija Mak Dizdar, Poruka). - Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih sjenki i sjenki drugih ljudi (zatvorenici ne poznaju realnost okom srca, zbog toga se kaže u Posljednjoj Objavi: Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovome svijetu. Kur'an; XXX, 7), koje svjetlost vatre baca na suprotan zid pećine? - Kako bi mogli da vide kad su prinuđeni da cijelog vijeka drže glave nepokretno? - A kad su u pitanju predmeti koje pored njih pronose? Zar neće i sa njima biti to isto? - Razumije se. - A kad bi mogli međusobno da govore, zar ne bi ono što vide morali smatrati za realne stvari (te stvari ne mogu biti realne, jer kad neko zanemari Boga prilikom spoznavanja određenog objekta, on će o tome objektu imati samo spoznaju koja je neistinita. Samo je Bog biće čija realnost nije relativna, dok sva druga bića dobijaju svoj smisao usred relacije prema Bogu.[1] Muhammed, a.s., kaže:  Najistinitije što je pjesnik kazao jesu Lebidove riječi: ''Zar nije sve što je mimo Allaha neistina?!'' El-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet, Sarajevo, 2008., tom 4, str. 424. Batil je prevedeno kao neistina, mada prema Al-Attasu može značiti i nešto nestvarno/nerealno [Vidjeti: Dževad Hodžić, Religija i znanost - u bioetičkom ključu, Vrijeme, Zenica, 2012., str. 77.], te bi se ovaj prijevod dodatno kontekstualizirao s obzirom da Platon u recima prije našeg navođenja ovoga hadisa govori o (ne)realnim stvarima)? - Bezuslovno. - A kad bi odjek dolazio sa suprotne strane zatvora? Zar ne misliš da će oni čim neko od prolaznika progovori vjerovati da to ne govori niko drugi, nego sjenka koja prolazi (možemo se nadovezati na prethodno tumačenje ajetom, koji je privlačio veliku pažnju sufija tokom stoljećā, posebno Ibn 'Arebijevu, a predstavlja svojevrsni antipod shvaćanju zatvorenika: I ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio. Kur'an; VIII, 17. Otuda je u islamskoj intelektualnoj tradiciji izbrušena misao: Ko god pripisuje neku akciju bližem činiocu, nalikuje psu što grize kamen kojim je udaren.)? - Zevsa mi, tako je. - Oni uopće nijednu stvar neće smatrati realnom, osim ove sjenke predmeta koje su napravili ljudi. - Tako je - reče Glaukon.

- A sada zamisli - nastavih ja - kako bi oni postupili kad bi im stvarno uspjelo da se oslobode okova i izliječe od neznanja. Moglo bi biti samo ovo: kad bi neko od njih bio oslobođen okova i bio prinuđen da odjednom ustane, da okrene vrat i da pođe i pogleda prema svjetlosti, dok pri svemu tome osjeća bolove, a od svjetlosti ne može da vidi one stvari čije je sjenke nekad gledao, šta misliš šta bi odgovorio kad bi mu neko rekao da je sve dotle gledao samo koještarije, da je sada mnogo bliže realnosti i da vidi pravilnije, pošto je okrenut većoj istini (Kur'an opisuje Poslanikovo gledanje tê (Naj)veće Istine, Krajnje Realnosti: Srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? Kur'an; LIII, 11-12. S druge strane, izuzetno znakovito, Muhammed, a.s., je primio prve riječi Objave upravo u pećini, u kojoj je inače provodio mnogo vremena)? A kad bi mu tada neko pokazao pojedine predmete koji prolaze i pitanjem ga primorao da odgovori šta oni znače, zar ti se ne čini da će on biti u neprilici i da će misliti kako je ono, što je ranije gledao, stvarnije od onoga što mu se sad pokazuje? (iako se kur'anski stavak koji ćemo citirati odnosi na eshatološke zbiljnosti, imajući u vidu sufijsku perspektivu koja ih nastoji kušati već na Ovome svijetu, citiranje tog stavka će biti adekvatno na ovome mjestu. Signifikantno je da Platon u gornjem tekstu govori da onaj koji je bliži realnosti, ''da vidi pravilnije'', dočim se u Kur'anu veli, također za one koji su bliži realnosti, ali ovaj put sa negativnim konsekvencama: Danas ti je oštar vid. Kur'an; L, 22) - Tako je, naravno.

- A kad bismo ga sad primorali da gleda u samu svjetlost, onda bi ga zaboljele oči, i on bi pobjegao i okrenuo se prema onome što može gledati i vjerovao da je to zaista jasnije od onoga što mu se sada pokazuje. - Zaista bi tako učinio - reče Glaukon. - Kad bi ga sad odande neko silom odvukao uz težak i nepristupačan izlaz ne puštajući ga dok ga ne izvuče na sunčevu svjetlost, zar ne bi on tada trpio muke i ljutio se što ga ovaj vuče, i zar mu se, kad bi zatim do­šao na svjetlost, oči ne bi zasjenile tako da ne bi mogao vidjeti ništa od onoga što mi zovemo stvarnim? - Ili, bar, ne bi to mogao odmah. - Morao bi da se navikne na svjetlost kad bi htio da vidi predmete gore. U početku bi najlakše raspoznavao sjenke, onda slike ljudi i ostalih predmeta u vodi, a same njih još kasnije. Zatim bi, gledajući svjetlost zvijezda i mjeseca, lakše vidio nebeska tijela i samo nebo noću, nego sunce i njegovu svjetlost danju? - Svakako. - Najzad će moći, mislim, da vidi i posmatra samo sunce onakvo kakvo je ono po sebi i na svome mjestu, a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mjestu. - Zasigurno. - I poslije toga će već moći da dođe do zaključka kako je sunce ono koje određuje vrijeme i godine, koje vlada cijelim vidljivim svijetom i od koga na neki način proizlazi sve što se može vidjeti. - Jasno je da će naposlijetku doći do toga.

- Dalje. Kad se bude sjetio svog prvog stana, ondašnje mudrosti i svojih drugova sa kojima je zajedno bio okovan, zar ne misliš da će se tada radovati ovoj promjeni, i da će žaliti one koji su još tamo (Muhammed, a.s., je također žalio one koji su ostali u okovima svojega nevjerstva, u duhovnoj pećini patnje: Teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete. Kur'an; IX, 128)? - Svakako. - A ako tamo dole budu odredili počast, pohvalu i nagradu za onoga ko je najbolje vidio predmete koji su prolazili, najbolje zapamtio koji su od njih obično prolazili prvi, koji posljednji, a koji istovremeno, tako da bi najbolje mogao unaprijed reći koji će od njih sad naići, misliš li da će on poslije ovoga još žudjeti i zavidjeti onima koji tamo kod njih uživaju moć i ugled? Ili će sa njim biti kao sa onim Homerovim junakom, pa će žarko željeti da prije bude kod siromašnog čovjeka sluga i da trpi sve drugo prije, nego da vjeruje u te predstave i da živi na onaj način (mušrici su nudili Muhammedu, a.s., vlast, žene i imetak, da ga odvrate od njegovog poziva, ali je sve odbio zarad zova u okrilje Božije Milosti)? - Ja mislim da će više voljeti da sve to trpi, nego da živi onakvim životom. - Promisli još i ο ovom - rekoh. - Kad bi takav čovjek ponovo sišao i sjeo na isto ono mjesto, zar mu se, kad bi odjednom došao sa sunca, oči ne bi ispunile mrakom (oni koji su naviknuti na Svjetlost, svakako da kada se spuštaju na nižu razinu bitka da ne mogu bivstvovati na isti način kao na razini bliskoj Svjetlosti, jer to nije njihovo prirodno stanište, otuda je rekao Muhammed, a.s.: Vi bolje poznajete stvari Ovoga svijeta. Muslim, Ibid., br. hadisa 2363, str. 1836.)? - Dabome da bi. - Pa kad bi, dok su mu oči još zaslijepljene i dok još lutaju ovamo-onamo - a ponovno privikavanje ne bi bilo kratko - opet poželio da se sa onim zatvorenicima takmiči u procjeni onih sjenki, zar ne bi izazvao smijeh (mušrici su se ismijavali sa Muhammedom, a.s., govoreći mu da je opsjednut, čarobnjak, pjesnik, lud: Ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud. Kur'an; LXVIII, 2) i zar mu ne bi kazali da je odlaskom gore pokvario oči i da ne vrijedi ni pokušavati da se gore dospije? A kad bi neko pokušao da ih oslobodi i povede gore, onda bi ga i ubili, kad bi mogli da ga uhvate i da to učine.[2] (Poznato je nekoliko pokušaja atentata na Muhammeda, a.s., koji je pokušao da povede gore svoj narod).