Sve što je dosada napisano, rečeno i urađeno za ženu kao majku samo je kap vode u moru u odnosu na sve ono što žena kao majka u svom životu uradi i osjeća za svoje dijete, čovjeka, porodicu, a time i za zajednicu, odnosno društvo.

Mi to možemo samo da zamislimo, posmatramo i da se divimo i da se sve više upuštamo u istraživanja s ciljem kako ženi kao majci olakšati život i rad. Što se više ulazi u srž života i rada žene kao majke, sve se više uviđa koliko joj malo važnosti posvećujemo. S tim u vezi mnoge države svijeta iz poštovanja prema ženi kao majci na određeni način obilježavaju jedan dan u godini kao Dan majki.

U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim bivšim komunističkim državama, je to Dan žena ili 8. mart. U većini drugih zemalja se ne obilježava Dan žena, već Dan majki. U arapskim zemljama se ovaj dan naziva kao Idu-l-umm ili Praznik majki i on pada prvog dana proljeća. U Iranu je to 16. decembar, na dan kada je rođena hazreti Fatima, kćerka Muhammeda, s.a.v.s. U Americi se druge nedjelje u maju obilježava Dan majki. Naime, nakon Američkog građanskog rata 1870. godine ovaj dan se uzima kao borba žene za mir ili kao dan ujedinjenje žena protiv terora i neravnopravnosti.

Kod nas u Bosni i Hercegovini i drugim bivšim komunističkim zemljama, uopšte ne postoji dan majki. Postoji dan žena koji je bez sumnje nakaradan. Dok 8. mart u svijetu na Zapadu predstavlja krvavu borbu žena za socijalna, ekonomska i druga prava, u Bosni i Hercegovini ga koriste kako bi navile svoju kosu i izašle sa cvijećem na ulicu, te kasnije završile uz alkohol i opijanje u ovdašnjim diskotekama, kafićima i klubovima.

Kad bi se poštovali Allahovi zakoni i kad bi se slijedio Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u muslimanskim zajednicama i porodicama žena bi bila poštovana i ne bi imala potrebu osjećati se na Dan žena vrjednijom, boljom, poželjnijom.

Zanimljivo je da mi u Bosni i Hercegovini nemamo dan majki. Neki će reći da sa pozicije vjere ovaj dan nije opravdan. Islam traži od nas da majku poštujemo svaki dan, tj. cijeli život. Ali u tom jednom danu bismo sebe podsjećali na naš odnos prema majci, kao što imamo Dan džamija (7. maj).

 Ako ličnim primjerom i ustrajnim zalaganjem muslimanka obilježi sebe i svoju porodicu islamskim vrijednostima, ako svoju djecu odgaja da budu sljedbenici izvorne islamske tradicije i baštinici savremenih korisnih i vrijednih dostignuća, onda će takva žena učiniti korak naprijed, bit će pokretačka snaga, odgojit će nove generacije boljih i zdravijih muslimana. Takva muslimanka, iskrena muminka, pouzdanjem u Allaha, dž.š., uspjet će, bez pobuna i demonstracija, u svojoj kući i u svojoj zajednici biti ona koja će imati sve svoje dane u godini. Takvoj će muslimanki Onaj koji je iznad svega i u svemu biti pomagač, zaštitnik i Onaj koji će njen trud i odricanja nagraditi – i na Dunjaluku i na Ahiretu. Ne bi trebalo muslimankama smetati Dan žena kojeg svojim osjećaju one koje nemaju pažnju, razumijevanje. Neće se muslimanka ogriješiti ako primi cvijet od voljenog brata, muža ili sina. Ali njeni voljeni sigurno će se ogriješiti ako joj znakove pažnje, razumijevanja i pomoći ne pružaju tokom cijele godine.

 Prema tome, pažnja i ljubav prema ženi permanentan je zadatak svakog muškarca i ona se ne iscrpljuje u rijetkoj kupovini cvijeća ili poklona za rođendan ili za blagdan, kao što se to obično praktikuje. Prema Kur’anu ta je ljubav trajna i sadržajna, izražena u davanju pravog i dostojnog mjesta u društvu i porodici, u priznanju i poštovanju žene kao ličnosti, njenih ljudskih kvaliteta njenih prava, interesa i njenog dostojanstva.

Zašto nam je potreban dan majki?

Zato što je čovjek, kao najsavršenije biće, u prvim danima svog života najnesposobniji, čak i od pileta. Pile kada izađe iz jajeta ono ipak uspijeva stati i hodati na svojim tankim nogama. Majka je ta koja vodi računa i brine se o djetetu. Dijete voli i otac i braća i sestre, ali niko kao majka. Dijete bez oca može prolaziti kroz teškoće i nevolje, ali tek kada izgubi majku postaje jetim (siroče).

Neshvatljivo je da danas mladi ljudi vrlo malo vremena provode uz svoje majke. Dođu kući da se najedu i naspavaju. Tako se stvara jaz između djece i roditelja. Vrlo često se u majke gleda kao u neka podređena bića. Prema majkama se odnose grubo i surovo, štaviše takav odnos ni najgori feudalac nema prema svojim radnicima. Čak se pojedini i stide svojih majki na javnim mjestima.

Zbog čega nam je kao narodu potreban dan majki? Zbog toga što u svim teškim vremenima za bosanskohercegovačke muslimane najveću bol i patnju su preživjele naše žene i majke. Dušmanin je znao da na plećima naših majki leži sudbina Bosne i Hercegovine. Stoga jedan od ciljeva dušmana bio je oduzimanje ponosa i čestitosti našim majkama. Stoljećima su jurišali na čistoću naše majke, na njen obraz i dostojanstvo.

U knjizi „Molila sam ih da me ubiju“ jedna muslimanka kazuje da je u logoru „Sonja“ u Vogošći bila natjerana da skine svoju odjeću i da tako bez odjeće pred zlikovcima klanja namaz. Poslije toga su je krvoloci i silovali. To je dno naše tragedije.

Naše majke, žene i sestre su silovane; ne zato da krstaški dušmani utole osjećaj seksualnog poriva i nagona, da utole svoje životinjske prohtjeve, već upravo da ubiju želju za životom, za rađanjem, za izvorom dobra i smislenosti svijeta. U Bosni i Hercegovini je silovano sve što se silovati moglo, sve ono što je na Bosnu i Hercegovinu podsjećalo i Bosnom mirisalo, od djevojčice do nane. Bosna i Hercegovina je dušmanskom rukom obeščašćena.

Koliko je samo ponosa oduzeto našim majkama? Koliko je njih poslije silovanja izvršilo samoubistvo? Koliko suza naših majki teče u bosanskim rijekama.

Bosanskohercegovačke majke su pored svih tih zločina, u vihoru rata i ubijanja, iz inata rađale i život darivale. One su bile naši istinski borci, istinske gazije Bosne i Hercegovine.

Zbog čega nam je potreban dan majki? Zbog toga što sve naše strahote, sve naše kukavičluke, sve naše greške i zablude, naše majke su svojim životima i čašću plaćale.

Naše majke su nas upozoravale na opasnost koja vreba. One su znale da najveće zlo upravo dolazi kada je naš život ispunjen pjesmom i bezbrigom. One su znale da naši najstrašniji genocidi i urbicidi upravo nastupaju kada historiju svoju zaboravimo, kada brata Bošnjaka odbacimo i posvetimo se svome zadovoljstvu, užitku i lažnom pobratimstvu sa dušmanima.

Zbog čega nam je potreban dan majki? Zato, da ne zaboravimo koliko je naših majki, žena, sestara, kćeri silovano, mučeno i osakaćeno. Da ne dozvolimo dušmanima da se ismijavaju dok se plač naših majki razliježe bosanskohercegovačkim dolinama. Ko od nas ima pravo da zaboravi suze i plač naših majki?

Naš emanet leži u zaštiti majke, Bosne i Hercegovine, Istine. Naš emanet moramo sa sobom nositi, njegovati i sa njim živjeti, Bosni i Hercegovini i svojim korijenima se vječno vraćati i vratiti se na svoje, a oteto vratiti kada ojačamo, jer druge domovine nemamo.

Čovjek bez zemlje, bez majke je kao stablo bez korijena. Vjetrovi sudbine sa njim se poigraju, dok konačno nestane u brlogu stvarnosti. Mi moramo čuvati i braniti našu ljepotu, našu majku, jer naše majke su upravo zato i stradale, zato što su bile lijepe, čiste i čestite.

Cijeli tekst u Preporodu