Kako je govorila Nazija, majka šestorice šehida i supruga šehida

Autor: Salih Smajlović Novembar 20, 2017 0

Nazija Beganović, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova, izabrana za Preporodovu ličnost godine 2007. Nazija Beganović na Ahiret je preselila u ponedjeljak, 28. septembra 2015. Nazija je  živjela u selu Đulići kod Zvornika i bila je majka šestorice sinova šehida i supruga šehida: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Rame i Fahrudina, te supruga Mustafe. Njih su četnici ubili 1. juna, 1992. godine u Bijelom Potoku kod Đulića

Tračak radosti u tužnom srcu

 Nakon što smo prošle godine na stranicama našeg lista objavili tužnu priču Nazije Beganović iz Durakovića-Đulići, Zvornik, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova, čitaoci " Preporoda"  su sa velikim zanimanjem pratili dalju sudbinu ove žene-heroine, koja je u minuloj agresiji doživjela najveću tragediju u našoj zemlji.

U izboru ličnosti o kojima se u "Preporodu" pisalo u 1427. hidžretskoj godini, među 12 kandidata, sa 1515 glasova, ubjedljivo na prvom mjestu je bila Nazija Beganović. Drugi, sa 1032 glasa  bio je Alija ef. Mulić, upravnik doma Gazi Husrev-begove medrese, dok je treće mjesto sa 571 glasom pripalo akademiku Rešidu Hafizoviću, profesoru Fakulteta islamskih nauka.

Izbor Nazije Beganović za Preporodovu ličnost godine imalo je i širi odjek. Direkcija BBI banke u Sarajevu donijela je odluku da ovoj ženi-heroini donira vrijednu novčanu nagradu, dok je Federalna televizija uputila svoju ekipu da o njoj napravi specijalni prilog.

S kućom na osami, povrh naselja Durakovići, u kojoj stanuje sa unukom Mirzom i kćerkom Fatimom, Nazija nije navikla na ovakve posjete, pa je našim dolaskom bila iznenađena i zbunjena. Pokazivala nam je slike muža i šesterice sinova. Požali se da joj je teško i kada ih gleda i kada s njih smakne pogled. Odmah joj na um sinu misli od 1. juna 1992. godine, kada su se među 668 odvedenih muškaraca sa ovog područja, našla i šesterica njenih sinova i muž. Nazija veli da se točak njenog života zasutavio tog 1. juna 1992. godine. Od tada do danas, ona ne zna sudbine svojih najmilijih. Do sada su pronađene kosti muža i dvojice i sinova, koje su ukopane u šehidskom mezarju u Memićima, gdje Nazija često ode, isplače se, prouči im Fatihe i dovu. Veli ona:" Najveća mi je želja da pronađem kosti preostale četverice sinova".

U priznanju, koje je Naziji Beganović dodijelila direkcija BBI banke stoji: "Da se prošlost može učiniti ljepšom, mi bismo se potrudili da vam je uljepšamo. Znamo da Vam ne možemo vratiti Vaše najmilije, ali možemo pomoći da Vam sadašnjost bude koliko-toliko podnošljivija. U nadi da će Vam ova hedija olakšati svakodnevne brige, kolektiv BBI banke želi vam dobro zdravlje i puno sabura".

Stjecajem prilika, potrefilo se, da se petak, 26. januara 2007. godine kod Nazije Beganović istovremeno nađu predstavnici BBI banke, koji su joj uručili priznanje i novčanu hediju, članovi Redakcije "Preporoda", koji su joj dodijelili priznanje za Preporodovu ličnost 1427. hidžretske godine i snimateljska ekipa Federalne televizije, koja je o njoj napravila reportažni prilog. Imami zvorničkog područja, Mustafa ef. Muharemović iz Zvornika i Zijad ef. Hasanović iz Đulića, pomogli su nam da dođemo do Nazije Beganović.

Kao da se točak života zaustavio 1. juna 1992. godine

Ipak, smogosmo snage da upitamo Naziju: Od čega živite? Imam primanja od 200,00 KM mjesečno. Od toga živim ja, kćerka Fatima koja je sa mnom i unuk Mirza, koji ide u 1. razred srednje škole. Živimo potanko, jer drugačije ne možemo. Živim u unukovoj kući, koja je izgrađena donacijom, dok moju kuću još niko ne gradi, mada smo prije rata svi imali kuće. Ja sam s mužem živjela u svojoj, a sinovi u svojim kućama. Zdravlje mi je slabo i svakodnevno trošim nekoliko lijekova, koje moram također kupovati. Iz opštine Zvornik niko mi ništa ne pomaže i niko o meni, izuzev "Preporoda", nije pisao.

Gledamo Naziju i divimo se njenoj snazi, da nakon ovakve tragedije ima sabura i snage. Veli nam da su joj od stalnog plača i suze presušile. "U početku su mi dolazili na san, a sada nikako. Sve sam pokušavala da ih sanjam, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i zaspim, to bude samo do ponoći. Probudim se i razmišljam sve do svanuća, a zore nikada. Kad odem na mezarje, ne mogu se odvojiti od njihovih kabura".

Na odlasku smo zaželjeli Naziji Beganović dosta sabura, dok smo ova priznanja i novčanu hediju BBI banke shvatili kao tračak radosti u njenom tužnom srcu.

Potočari i Bijeli Potok, kao paradigme bošnjačkog stradanja

Prvog juna 1992. godine četnici su u Bijelom Potoku kod Đulića izdvojili 668 muškaraca iz Đulića, Klise, Šetića, Lupića, Kučić Kule i drugih okolnih mjesta. Među odvedenim bila su u šesterica sinova Nazije Beganović: Muriz, Beriz, Idriz, Feriz, Ramo i Fahrudin, te muž Mustafa.

Nazija Beganović je osoba koja je izgubila najveći broj djece u ratu u BiH. Međutim, na ovom području ima još majki i očeva koji su ostali bez peterice sinova. Majka Alija Musić je ostala bez peterice sinova, a njena sestra Hasnija Bošnjak bez tri sina. Zijad ef. Hasanović, imam u Đulićima, reče nam da u njegovom džematu ima najamanje 50 kuća u kojima nema muške osobe. Njegov dedo Mujo Hasanović iz Klise, također je izgubio pet sinova, među kojima je i imamov babo rahmetli Hamed.

S obzirom da su na ovom malom području četnici ubili u jednom mahu 668 Bošnjaka, može se sa sigurnošću reći, da se procentualno, po broju žrtava srazmjerno broju stanovnika, ova tragedija može porediti jedino sa tragedijom u Srebrenici.

Može se zaključiti da su Potočari, sa više od osam hiljada odvedenih Bošnjaka, što se desilo 11. jula 1995. godine i Bijeli Potok, sa 668 odvedenih Bošnjaka 1. juna 1992. godine, pradigme bošnjačkog stradanja u četničkoj agresiji na našu zemlju, u vremenu od 1992-1995. godine.

Objavljeno u Preporodu 2007.

 

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija