Et-Tahavi, Ebu Dža‘fer (239–321/853–933)

Ebu Dža‘fer Ahmed b. Muhammed b. Selame rođen je u Gornjem Egiptu 239/853. godine, a umro je 321/933. godine. Bio je značajan pravnik u hanefijskoj tradiciji sunnijskog islama. Et-Tahavi je živio u vremenu u kojem je Egipat bio politički i kulturno veoma napredan. Njegov otac je bio jedan od najvećih učenjaka Gornjeg Egipta. Majka mu je bila sestra Muzenija, koji je bio jedan od učenika Šafije. Et-Tahavi je stekao svoje rano obrazovanje od oca i daidže pred kojima je učio šafijski fikh i jurisprudenciju. Također je učio hadis pred učenicima poznatih učenjaka, kao što su Ibn Ujejne i Ibn Vehb. U svojim kasnim dvadesetim, promijenio je mezheb, prešao je iz šafijske u hanefijsku školu. Izgleda da je uzrok ove promjene to što je njegov daidža tražio rješenja u hanefijskim izvorima. Stekao je znanje iz hanefijskog fikha od Ahmed b. Ebi ‘Imrana i Ebu Hazima. Oko 268/882. godine, otišao je nakratko u Siriju, a zatim se vratio u Egipat gdje je postao vodeći upravnik kao hanefijski kadija i učitelj. Imao je brojne učenike, od kojih su ga neki naslijedili na njegovoj upravničkoj dužnosti.

Et-Tahavi je napisao mnogo djela, od kojih su neka došla do nas. Njegova ‘Akida et-tahavijja (Tahavijevo vjerovanje) je njegovo poznato djelo o muslimanskom vjerovanju. On navodi da je napisano prema školi Ebu Hanife. Ono počinje Božijim jedinstvom, zatim nastavlja potvrđivanjem Njegovih pozitivnih i vječnih svojstava. Et-Tahavi potvrđuje stvarnost viđenja Boga bez pitanja o njegovom načinu (bila kejf). Većina drugih teorijskih pitanja vezanih za Budući svijet se ne objašnjavaju racionalno. Bog može predodrediti da neki ljudi budu srećni, a drugi nesrećni. Znanje o Božijoj odredbi nije dato čovjeku. Vjerovanje se sastoji od potvrđivanja srcem i izražavanja jezikom. Po njemu, grješnici se ne mogu proglasiti nevjernicima. Čovjekova djela stvara Bog, a čovjek ih stiče. Sva ova učenja su navedena na način koji podsjeća na njegovog savremenika Ebu Mensur el-Maturidija. Većina drugih Tahavijevih djela su vezana za hanefijski fikh. Njegov Muhtesar (Sažetak) je prvi sažetak napisan u hanefijskom fikhu. Njegovo djelo Muškilu-l-asar (Problematika predaja) je važno djelo na polju hadiske kritike.

Et-Tahavi je bio savremenik el-Eš‘arija i el-Maturidija, dva vodeća predstavnika sunnijskog islama, i napisao je djelo o vjerovanju koje je izvršilo utjecaj na sljedbenike hanefijske škole u Egiptu.

BIBLIOGRAFIJA

Muškilu-l-asar (Problematika predaja), Hajderabad: Matbe‘atu-n-nehdati-l-Hadis, 1915.

El-Muhtesar (Sažetak), ur. Ebu-l-Vefa el-Afgani, Kairo: Daru-l-Kitab el-‘Arebi, 1951.

Ihtilafu-l-fukaha’ (Neslaganje pravnikâ), ur. M. Hasan Masumi, Islamabad: Islamski istraživački institut, 1971.

Eš-Šurutu-s-sagir (Kratka pravila), ur. R. Özcan, Bagdad: b.i., 1974.

‘Akida et-tahavijja (Tahavijevo vjerovanje), prev. W. M. Watt u Islamic Creeds, Edinburgh: Edinburgh University Press, 1994, str. 48–56.

Ahkamu-l-kur’an (Kur’anski propisi), ur. S. Ünal, Istanbul: ISAM, 1995–8.

Nesefi, Ebu-l-Mu‘in (c. 438–508/c. 1046–1115)

Ebu-l-Mu‘in Mejmun b. Muhammed je rođen u Nesefu oko 438/1046. godine, a umro je u istom gradu 508/1115. godine. Bio je značajan teolog u maturidijskoj školi sunnijskog islama. Klasični izvori ne daju podatke o njegovome životu. Znamo da je živio u Nesefu, gradu koji je iznjedrio brojne učenjake. Njegov djed je bio poznat kao teolog, pravnik i sufija za kojeg se navodi da je napisao brojna djela.

Iako nema informacija o njegovom životu, do nas su došla glavna Nesefijeva djela. U svojemu djelu Bahru-l-kelam fi ‘ilm et-tevhid (More rasprava iz nauke o jedinstvu), Nesefi predstavlja klasična teološka pitanja na jedan sistematičan način. Et-Temhid fi kava‘id et-tevhid (Uvod u načela jedinstva) je izgleda sažetak Nesefijevog remek-djela, Tebsiretu-l-edille (Podučavanje dokazima). Tebsiretu-l-edille se može smatrati drugim najvažnijim djelom maturidijske škole, dočim je prvo Kitabu-t-tevhid. Nesefijevo predstavljanje tih pitanja u ovom djelu je sistematičnije, a njegov stil je pristupačniji od Maturidijevog. Vjerovatno zbog ovog stila, Sabuni, kasniji predstavnik maturidijske škole, navodi da je Nesefijevo djelo bilo njegov glavni izvor. U svojim objašnjenjima, Nesefi vjerno slijedi Maturidijeva gledišta i ponekada ga direktno navodi. On također iznosi stavove svojih protivnika na prilično objektivan način.

Razmatrajući ova pitanja, Nesefi razvija semantičku analizu, metodu koju nisu koristili, odnosno, koju realno nisu razvili njegovi sljedbenici. Tebsiretu-l-edille počinje teorijom znanja. Zatim Nesefi razmatra problem stvaranja svijeta te u nastavku utvrđuje postojanje njegova Stvoritelja. Božije jedinstvo i odbacivanje suprotnih stajališta je sljedeća tema. Slijedi diskusija o Božijim svojstvima, naročito o Njegovom govoru (kelam) i stvaralačkoj moći (tekvin). Nesefi u nastavku razmatra poslanstvo, odnos Boga i čovjeka, ljudsku slobodu i odgovornost, predodređenje i definiciju vjerovanja (iman) te završava raspravom o vladavini. U njegovim raspravama, Nesefijevo tretiranje drugih škola je veoma oštro. On čak smatra da eš‘arije ne pripadaju sunnijskom islamu.

Nesefi je živio u dobu u kojem je muslimanska teologija dostigla svoj vrhunac i on je doprinio ovom razvoju. Sud o njegovim djelima zajedno s Džuvejnijevim i Gazalijevim će razjasniti razlike metode, stila i kulture između maturidijâ i eš‘arijâ.

BIBLIOGRAFIJA

Bahru-l-kelam fi ‘ilm et-tevhid (More rasprava iz nauke o jedinstvu), Kairo: b.i., 1965.

Et-Temhid fi kava‘id et-tevhid (Uvod u načela jedinstva), ur. Hasan Ahmed Habibullah, Kairo: Dar et-tiba‘at el-muhammedijja, 1986.

Tebsiretu-l-edille (Podučavanje dokazima), ur. C. Salame, Damask: Institut Français de Damas, 1990.

Za daljnje čitanje

Madelung, W., “Abu’l Mu‘in al-Nasafi and Ash‘ari Theology”, u C. Hillenbrand (ur.), Studies in Honour of C. E. Bosworth, The Sultan’s Turret: Studies in the Persian and Turkish Culture, Leiden: Brill, 2000.

Sabuni, Nuru-d-din (u. 580/1184)

Ahmed b. Mahmud, poznat kao Nuru-d-din, rođen je u Buhari vjerovatno na početku šestog/dvanaestog stoljeća, a umro je u istom gradu 16. safera 580/30. maja 1184. godine. Bio je jedan od teologa unutar maturidijske škole sunnijskog islama. Nema mnogo podataka o njegovom životu. Izgleda da je pripadao jednoj uglednoj porodici u Buhari, gdje je proveo veći dio svoga života. Stekao je obrazovanje u istom gradu te je postao vodeći pobornik maturidijske teologije u svoje vrijeme. Otputovao je u Meku da obavi hadž i na svom putu u Meku, posjetio je Horasan i Irak te je raspravljao s učenjacima ovih regija.

Isto tako je imao živahne rasprave s Fahru-d-Din er-Razijem, vodećim predstavnikom eš‘arijske teologije u njegovo vrijeme. Prema Razijevom iskazu, na kraju ovih rasprava, Sabuni je rekao da je svo njegovo znanje o kelamu zasnovano na djelu Ebu-l-Mu‘in en-Nesefija; također je priznao da je slab u ovoj nauci, ali je kazao da je bio prestar početi iznova.

Sabuni je napisao brojna djela, od kojih su neka i dalje u rukopisu. U svome djelu el- Munteka min ‘ismet el-enbija (Izbor iz bezgrješnosti poslanikâ), on sažima djelo Ebu-l-Husejn Muhammed b. Jahjaa. Ono započinje kazujući da je Božije slanje poslanika posljedica Njegove mudre nakane, da poslanici moraju biti ljudi i da su neki od njih iznad drugih. Zatim, nakon što razmatra njihov broj i njihovu bezgrješnost, u nastavku govori o svakom pojedinačnom poslaniku, počevši od Adema i završavajući posljednjim poslanikom Muhammedom (a.s.). Njegovo djelo el-Kifaje fi-l-hidaje (Dovoljno u uputi) je duža verzija njegovog djela el-Bidaje fi usul ed-din (Uvod u načela religije). Kao što navodi u uvodu potonjeg djela, neki njegovi prijatelji su smatrali Kifaju predugom, pa su ga zamolili da je rezimira te je zbog toga napisao el-Bidaje. Kroz ova djela, Sabuni vjerno slijedi i brani gledišta el-Maturidija. El-Bidaje počinje raspravom o izvorima znanja. Zatim, es-Sabuni prvo pokušava utvrditi stvorenost (hudus) svijeta, a onda postojanje njegovog Stvoritelja. Ovo je popraćeno raspravom o Božijim svojstvima. Es-Sabuni se bavi i pitanjima koja su sporna između eš‘arijâ i maturidijâ, kao što je svojstvo stvaranja (tekvin) te podržava el-Maturidijevu poziciju. Rasprave o poslanstvu, stepenu, predodređenosti i čovjekovim djelima su popraćene drugim tradicionalnim teorijskim pitanjima. Sve ove teme su predstavljene na jedan jezgrovit i dopadljiv način.

S engleskog preveo: Haris Dubravac

BIBLIOGRAFIJA

El-Bidaje fi usul ed-din (Uvod u načela religije), ur. uz turski prijevod Bekir Topaloğlu, Ankara. 1991.

Izvor: Oliver Leaman (ed.), The Biographical Encyclopedia of Islamic Philosophy, Reprint Edition, Bloomsbury Academic, 2015., pp. 474–5; 367; 437–8.