Uz opći dojam da svi napuštaju BiH, naš odlazak u Srebrenicu nosio je sa sobom poseban strah: kakav je tek trend odlaska Bošnjaka iz mjesta koje je trebalo biti fizički uništeno u toku agresije na BiH, a nakon agresije i psihički, ekonomski, politički… 

U Srebrenici postoje slučajevi odlaska u inozemstvo i to u smislu da je “otac na službenom putu“, dok porodica ostaje na svom topraku, ali, ipak, to nije trend koji je prisutan i kojeg pojedinci čak promoviraju u drugim gradovima, ekonomski stabilnijim i koji nisu doživjeli ono što je Srebrenica doživjela.

Ima mogućnosti, ali nema volje

Neuposlenih ima, ali nema nezaposlenih: Srebreničani se bave poljoprivredom, stočarstvom i drugim poslovima. S obzirom da ne mogu svi živjeti pristojno od poljoprivrede i stočarstva i zaposlenje malog broja onih koji nemaju stalnog posla, koje mi tradicionalno vežemo za zaposlenje u nekoj firmi, nije nemoguća misija kako je neki predstavljaju. 

… prelijepa slika Srebrenice na koju mnogi ne obraćaju pažnju, naročito oni koji je u svojim javnim nastupima spominju 11. jula, a ostala 364 dana i ne pitaju kako žive Bošnjaci u Srebrenici ili, tačnije, koliko malo je potrebno da budu ekonomski i politički snažna zajednica.

“Nama treba oko stotinu i pedeset radnih mjesta da riješimo problem i završimo tu priču o Srebrenici. To je posao za stotinu novih porodica koje trebaju zasnovati život ovdje i nekoliko za one koji još ovdje nemaju posao. Mislim, mnogi pričajući o Srebrenici prikazuju je tako kao da je nemoguće ekonomski pospješiti standard ljudi ili kako kažu povratnika u Srebrenici. Kao da je riječ o hiljadama ljudi. Tako malo treba da se to riješi i da budemo rahat što se tiče i ekonomskog i društvenog života. Taj klasični pristup povratnicima ovdje je propao: napravi povratniku kuću pet sa pet koji će uskoro u penziju, kupi mu kravu i to je to. Kada ćemo to jedanput shvatiti? Šta ćemo s ljudima koji su mladi, daleko od penzije i koji su u punoj snazi? Neki dan smo imali završne ispite u mektebu i gledam: sva djeca su rođena u Srebrenici! To su godišta 2003. i 2004. To nisu povratnici, to su djeca koja su rođena ovdje! Za četiri godine, nakon srednje škole većina će tražiti posao. Ali time se niko ne bavi, već tom klasičnom pričom o povratnicima: vratili se neki stari ljudi, daj im kravu ili pakete i sad će uskoro u penziju. Uzmite za primjer Hastora i firmu Prevent koja nije dozvolila da propadne slovenska firma Cimos, već je otkupila i zadržala radnike. On je kao privatnik i biznismen pokazao šta se i kako ovdje može uraditi. Kao pojedinac je sam uradio, bez puno priče, više nego cijela država. Ovdje se ne može živjeti od poljoprivrede i stočarstva, jer ljudi nemaju tržište. Koliko imamo jakih biznismena u BiH pa samo kada bi jedan dio otvorio postrojenje svoje firme problem bi bio riješen. Međutim, izgleda da nema ko tim ljudima otići i pozvati ih na ovaj pristup. Ne vidim nijedan razlog da se ne otvori Bingo u Srebrenici ili neko ko proizvodi pelet i slično. Međutim, nema strategije kod naših političara i to je glavni problem“, dao je kratku, ali vrijednu analizu glavni imam Medžlisa Srebrenica Damir-ef. Peštalić.

Zlatni Srebreničani

Kako u bosanskom jeziku postoji izraz “zlatna djeca“, ovaj izraz se itekako može koristiti kada se govori o mladim Srebreničanima pri Medžlisu Srebrenica, koji nastoje svojim aktivnostima, okupljanjima i idejama vratiti puninu života gradu Srebrenici. Prema riječima Ahmed-ef. Hrustanovića, drugog imama u gradskoj Bijeloj džamiji, koji je sam mlad, mladi su ogroman potencijal Srebrenice.

Broj bošnjačke djece u školi, također, može biti za mnoge pozitivno iznenađujući. U školi je 300 upisane djece, odnosno preko 80% su bošnjačka djeca, a samo prošle godine je rođeno 50 djece. 

“U toku proteklog ramazana imali smo oko 40 mladih koji su se družili od teravije do sehura. Neke mlade sam tek upoznao, a postoji još značajan broj u drugim džematima. Također, ove godine softe su napravile odličan posao, jer su okupile omladinu po džematima pa su se mladi posjećivali iz džemata u džemat, pravili su sijela te su se tako upoznali i oni koji se nisu znali. Mi sa zadovoljstvom možemo kazati da već imamo podmladak. U mom gradskom mektebu imam 95 upisanih u mekteb, što je zavidan broj i za džemate u Federaciji. Imamo poseban fond za mekteb i učenici se slatkišima redovno nagrađuju za uspjeh, a imamo i izbor tri najbolja učenika koja mogu osvojiti laptop i druge vrijedne nagrade“, istakao je ove činjenice efendija Ahmed, zbog kojih je s mladima uz podršku glavnog imama pokrenuo projekat opremanja centra za mlade u gradu. Trenutno im nedostaje još 10.000 maraka za završetak bosanske sobe, odnosno musafirhane koja je u sklopu zadnjeg sprata vakufskog objekta na kojem se nalaze zajedničke prostorije s bilijarom i drugi društvenim igrama. 

“Okosnicu projekta čine mladi koji su animirali javnost pa su se mnogi odazvali pozivu da učestvuju u ovom hajru i trajnom dobru za mlade generacije. Nadam se da ćemo skupiti ovaj novac kojim bismo završili sve radove i potpuno opremili centar. Ramazan je bio testna faza, da vidimo koliko ovo zanima mlade, a sada smo se uvjerili da su itekako zainteresirani“, kazao je mladić Senad Džananović.

Broj bošnjačke djece u školi, također, može biti za mnoge pozitivno iznenađujući. U školi je 300 upisane djece, odnosno preko 80% su bošnjačka djeca, a samo prošle godine je rođeno 50 djece. 

Čudo od djeteta

Kada smo prije dvije godine bili u Srebrenici jedanaestogodišnja Merjema Peštalić je bila jedna od najperspektivnijih sportista u Srebrenici. Ove godine je sa svojim prijateljicama, nakon prvog mjesta na državnom prvenstvu, osvojila prvo mjesto i na 23. Balkanskom prvenstvu u karateu za djecu, tako da u svojoj kolekciji ima preko 60 medalja. Ova mlada zaljubljenica u karate izabrana je za najbolju sportistkinju Srebrenice 2016. godine. Merjema trenira u Bratuncu, a njen uspjeh nije rezultat nekog hobija. “Želim se profesionalno baviti karateom. Jednoga dana planiram otvoriti svoju školu karatea“, kazala nam je Merjema.

Merjema je predstavnik nove generacije Srebreničana koji neki još uvijek u neznanju nazivaju povratnicima. Mladi Srebrenice su nevjerovatan potencijal, zapravo broj mladih i djece te njihova želja da žive, rade i ostanu u Srebrenici je prelijepa slika Srebrenice na koju mnogi ne obraćaju pažnju, naročito oni koji je u svojim javnim nastupima spominju 11. jula, a ostala 364 dana i ne pitaju kako žive Bošnjaci u Srebrenici ili, tačnije, koliko malo je potrebno da budu ekonomski i politički snažna zajednica.

Čija je Srebrenica

Dolazak u Srebrenicu u 2018. godini neminovno nameće pitanje da li ili koliko se promijenila društveno-politička atmosfera nakon što su Bošnjaci po prvi izgubili načelničku poziciju od agresije na BiH. 

 “S novom vlašću počelo je pravljenje novih kulturnih društava, klubova. U javnosti su radikali počeli pokazivati ikonografiju i svoje simbole. Nova vlast je blokirala odnose s međunarodnom zajednicom i s ljudima koji su imali kontakt sa Srebrenicom. Blokirala je dolaske ljudi koji su imali interesovanje za Srebrenicu. Okrenuli su se Srbiji i uvjereni su, iz nekih svojih razloga, da imaju i Rusiju iza sebe“, kazao je glavni imam Peštalić.  

Broj Bošnjaka u javnim institucijama se evidentno smanjuje, uključujući i policiju gdje od nekada dvadeset Bošnjaka sada rade petorica. 

U razgovoru sa zamjenikom načelnika Nerminom Alivukovićem upoznali smo se sa odnosnom nove vlasti prema Bošnjacima. “Broj Bošnjaka zaposlenih u institucijama, čiji je osnivač vlada manjeg entiteta se smanjuje i tamo gdje ih je nekad bilo. Naprimjer, u Elektrodistribuciji, Poreskoj, Geodetskom zavodu nemamo više nijednog Bošnjaka, a ni u Pošti od neki dan. U Policiji konstantno objavljuju konkurse za zapošljavanje, a nikada ne može proći Bošnjak koji ispunjava uvjete. U Općini, instituciji u kojoj ja radim, dolaskom novog načelnika, bez obzira što imamo taj neki koalicioni sporazum, ne poštuje se princip proporcionalnog zapošljavanja, već se zapošljavaju isključivo lica srpske nacionalnosti. Dok smo imali načelnika i skupštinsku većinu, zaista smo poštovali princip proporcionalnog zapošljavanja“, pojasnio je Alivuković.

“Nama treba oko stotinu i pedeset radnih mjesta da riješimo problem i završimo tu priču o Srebrenici. Mislim, mnogi pričajući o Srebrenici prikazuju je tako kao da je nemoguće ekonomski pospješiti standard ljudi. Kao da je riječ o hiljadama ljudi.“

Prema njegovim riječima 2006. godine Bošnjaci su imali vrlo mali broj visokoobrazovanog kadra, dok je danas potpuno drukčija situacija, stoga ne može se govoriti o deficitu obrazovanog bošnjačkog kadra pri zapošljavanju. 

Najpoznatiji slučaj diskriminacije bošnjačkog obrazovnog kadra bilo je potpisivanje peticije protiv odgajateljice Lejle Avdić u vrtiću "Poletarac" u Srebrenici, jer Lejla ima hidžab. U razgovoru s njenim mužem Muhamedom saznali smo da se Lejla nije vratila na posao. S druge strane, objasnio je Muhamed, postoje srpski nastavnici koji javno iskazuju podršku ratnim zločincima, ali se time niko ne bavi. 

Pitanje je hoće li se ova praksa diskriminacije nastaviti i u budućnosti, naročito kada je novi načelnik već pokazao u kojem smjeru ide društveno-politička situacija u Srebrenici.