digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku i Medinu u doba austrougarske uprave 1878.-1918.

Hadž u doba austrougarske uprave

Septembar 05, 2018

 Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko-duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana, koji je  obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Mekke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih  organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se ranije dešavale za vrijeme hodočašća, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već od 1879. godine hodočasnicima su izdavani pasoši za putovanje na hadž, uz obavezu da daju jamca. Od 1881. godine je to ozvaničeno naredbom da hodočasnici u Mekku moraju imati putne listove, što je sa druge strane omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju.

 

Putovanje na hadž u Mekku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana Bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testament i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... U raznim krajevima Bosne i Hercegovine postojali su posebni običaji ispraćaja hadžija.  U Sarajevu se njihovom ispraćaju pridavala posebna pažnja. U vrijeme austrougarske uprave ispraćali su se iz Ali-pašine džamije. Ranije se to činilo iz  Večil-Harač džamije – poznate kao Hadžijska džamija, džamije sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovac, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Mekku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su  se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Mekku.

00Sličica Želim Print

Italijanski putopisac Gino Bertolini opisao je detaljno jedno putovanje na hadž bosanskohercegovačkih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Ponekad se dešavalo da karavane hodočasnika napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. Poslije te međupostaje, nastavljao se njihov put u Mekku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Mekke i novu, koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Mekke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Mekku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Mekke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe imao je 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje su stajale na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav taj monumentalni kompleks je bio okićen arabeskama i kaligrafijom. U centru se nalazi Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana  ukrašeni, izrađivali su se od sredstava koje je davao sultan. Ćilimi od prethodnih godina su se predavali čuvarima ove relikvije, koji su ih dijelili na komade. Njih su kupovali hodočasnici i darovali ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim, a.s., je Mekku sagradio na izvoru Zem–zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koji gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem–zema su točili hodočasnici i nosili je svojoj kući kako bi je podijelili rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Mekke, bila je posljednja stanica hodočasnika. Za vrijeme dok su hadžije vršile obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama su se molili za njihov sretan povratak.

 

Vremenom se broj bosanskohercegovačkih hodočasnika sve više povećavao 

Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara, a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. godine i sve više usavršavao.

Iz izvještaja koji je reisu-l-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Te godine na hodočašću su uzele učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, jedna je putovala kopnom, a druga morskim putem. U prvoj se nalazilo 78 osoba, i to iz Donje   Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, Bosanske Krupe 4, Banje Luke, Mostara i Bosanskog Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodočasnik iz Bosanske Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča.

Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26.  Maja, a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i  stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje do Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Mekku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine.

Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni  su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El-Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni nadzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Mekki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno-policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i prepušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerena odšteta iz zemaljskim sredstava.

U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, muslimanima preporuči napuštanje hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prijevoza. Šta više, ona je 1897. objavila da će im se u slučaju, ako bi u Hidžazu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lahko pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Mekku. Zbog toga bi evidencija o njima postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno-policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimanskim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusije stigao u Džidu.

 

Zdravstveno-policijske mjere

Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno-policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge Venecijanske konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje njihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima  (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju ući u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom tih mjera postiglo se da je  bilo  spriječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža muslimanima da prema vjerskim propisima islama izvrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Mekku. 

Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž  putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog- popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Donje   Tuzle 13, Mostara 10, Bijeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa, Bugojna, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepča i Dervente.

Ako se promatra socijalna struktura hodočasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imama, 2 muezzina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, baš muhtar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar. 

 Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. godine nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju.

Već na početku organizovanja putovanja na hadž 1908. godine bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hidžazu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Mekke kopnenim putem preko Medine i dalje,  uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hidžaza do Damaska, pri čemu ne bi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadzoru. 

Usljed toga je naloženo da sanitarno-policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća,  počela se voditi evidencija povratnika i onima koji  su nedostajali je zbog tajnog povratka zaprijećeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogranični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno-policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju.

Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju.

 

Utjecaj aneksione krize na smanjenje putovanja na hadž

Naredne, 1909. godine u Mekku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo putovanje preko Trsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hidžazkom željeznicom u Medinu, a odatle u Mekku. U povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Mekke putovao od Carigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hidžazkom željeznicom.

         U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su  hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se znatno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.  Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Haife i povratak od Bejruta do Trsta nudio po umjerenoj cjeni od 50 kruna.

    U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu bio  izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temeljno i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag.    Godine 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida - Mekka - Medina, dok je povratak slijedio Hidžazkom željeznicom. Budući da je u toku hadžiluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. U toku 1913. godine hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanja umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hidžazu  Poseban značaj je imalo  snabdijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodočasnicima nije bio zabilježen ni jedan slučaj oboljenja.

U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1918. hodočašće u Mekku je, uslijed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno.

 

[1]  Šira verzija članka je objavljena u:  Časopis Saznjanja, Tuzla 2008, str. 69-85.

Migranti u Livnu čekaju prijevoz - Nakon ove ranjive skupine niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta.

Livno - Imami i muallime osnovali fond solidarnosti za imigrante

Septembar 05, 2018

Javnosti je uveliko poznata informacija o kretanju imigranata koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, tako da je i Livno vrlo često adresa na koju dolaze sa željom da se domognu državne granice, odnosno Evrope.

U proteklim mjesecima u Livnu se mogao sresti tek poneki imigrant. Kretali su se pojedinačno, ili u grupama po dvoje ili troje, ne privlačeći posebnu pažnju javnosti, jer su odmah nakon intervencije policije bili primorani vratiti se prema Sarajevu, Bihaću ili Mostaru. Takav je bio i slučajni susret sa jednim od imigranata kojeg je imao Mahir ef. Kevrić, imam u Ćurčinici džamiji, o čemu kaže: „Prilikom dolaska u džamiju na  akšam namaz zatekao sam nepoznatog mladića od dvadesetak godina sa ruksakom. Na prvi pogled pretpostavio sam da se radi o nekom od imigranata. Nakon namaza prišao sam mu te smo razgovarali u susjednoj aščinici. Mladić porijeklom iz Maroka silno je želio otići u Njemačku, a mladalački avanturistički duh bio mu je poletna snaga. Nakon kraćeg susreta, ispratio sam ga na autobusnu stanicu i objasnio mu kako da ode do najbližeg prihvatnog centra, mada mi se činilo da mu je ta putanja prilično poznata.“

 

Grupe s djecom

Situacija nije bila alarmantna sve do dana kada su u Livno pristigle grupe žena sa djecom. Neko ih je dovezao do autobusne stanice i tu ostavio, odakle su pješke otišli prema granici koja je od Livna udaljena 20 km.

U grupi su bile 4 mlađe žene, jedna nana, 10 djece i 5 mladića. Bila je čak i šestomjesečna beba. Policija ih je vratila odmah nakon što je prijavljeno njihovo kretanje prema granici. Možemo samo pretpostaviti s koliko poteškoća su se suočavali tokom pješačenja sa tolikim brojem maloljetne djece. Grupa je zatim smještena na autobusnu stanicu u Livnu.

Ured za strance u saradnji sa MUP-om u Livnu organizirali su njihov povratak u prihvatni centar Salakovac. Čekajući organizirani prijevoz ostavljeni su na stanici okruženi policijom. Sam taj prizor izazivao je jezu, podsjećao na ne tako davnu prošlost naših naroda u BiH, pa ne iznenađuju ni reakcije građana koji su ih tu zaticali tokom dana. Rijetki su im ipak prilazili. Tek poneki građanin se zanimao za njihovo stanje.

Medžlis Livno dobija dojavu o njihovom prisustvu od strane službenika policije. Dvoje djece je imalo povišenu temperaturu, pa su zbrinuti u kantonalnoj bolnici u Livnu na intervenciju hitne pomoći.

Glavni imam Dževad ef. Hadžić o tome je rekao: „Kada smo obaviješteni od strane policijske službe o njihovom prisustvu na stanici, odlučio sam napustiti itikaf, smatrajući da je važnije nekome pomoći, te u prijepodnevnim satima sa predsjednikom Medžlisa odlazim da im ponudim pomoć i podršku. Ništa im nije trebalo, a trebalo im je sve...Vratili smo se u Ćurčinicu zbog džuma namaza s namjerom da im poslije pružimo svaki vid pomoći koji im bude potreban, pa čak i da ih smjestimo u džamiju u kojoj bi mogli ugodnije da se odmore.“

Nakon džuma namaza, do grupe odlaze muallime Medžlisa Šejla Mujić-Kevrić i Alma Poljić-Alić sa osvježenjem i slatkišima za djecu, te higijenskim potrepštinama za najmlađe. Muallime su ostale sa grupom sve dok autobus nije stigao i odvezao ih, jer najviše što im je tada trebalo je ljudskost, osmijeh, topla riječ. Bili su uplašeni, izmoreni, ucviljeni. Muallima Šejla razgovarala je sa prisutnima, te joj jedan mladić s bolom priznaje da mu je otac ubijen, metkom u srce, da nema čemu da se nada, prepušten je Bogu i Njegovom određenju. Trogodišnja Sara veselo je trčkarala oko grupe. Djeca su se malo okrijepila na stanici nakon teške noći i pješačenja od 20 km. U kasnim poslijepodnevnim satima napustili su Livno i organiziranim prijevozom vraćeni su u prihvatni centar.

 

Potreba za osnivanjem fonda

Nakon ove ranjive skupine koju niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta, u Livno nastavljaju pristizati nove grupe. Policija nastavlja da poziva Medžlis Livno na intervencije, a članovi kolektiva se odazivaju i pomažu svakoj grupi sa kojom se susreću prilikom dojava. Međutim, poteškoća je nastala kada je za svaku grupu trebalo izdvojiti najmanje 200 km, kako bi im se obezbijedila hrana i platile autobusne karte, a neljudski bi bilo okrenuti im leđa i reći da se samostalno snalaze. Autobusne karte su skupe, a do odredišta uglavnom moraju presjedati. Grupe su brojale u prosjeku između 9 i 12 osoba, što je iziskivalo veće sume novca. Brojne džematlije su željele dati svoj doprinos, međutim, bilo je vrlo teško ih uključiti s obzirom da su intervencije bile nepredvidljive i u kasnim noćnim satima.

Zbog toga, dolazi do zajedničke ideje o osnivanju fonda za imigrante pri Medžlisu Livno, putem kojeg svi građani mogu da pomognu u ovoj maloj misiji. Fond osnivaju Mahir ef. Kevrić i muallima Šejla M.K. na čelu sa glavnim imamom koji im daje punu podršku. Putem javnog poziva građani su obaviješteni, a ususret izlazi i lokalni radio Studio N kojeg uređuje cijenjena novinarka Željka Mihaljević. Naravno da odaziv građana nije bio na zavidnom nivou, te su se mahom odazvale najaktivnije džematlije i nekoliko Livnjaka iz dijaspore, ali u svakom slučaju, fond je olakšao brigu o novopristiglim imigrantima.

U ovih nekoliko sedmica imami i muallime Medžlisa Livno pomogli su imigrante iz Sirije, Iraka, Alžira, Maroka, Afganistana, a to će nastaviti i ubuduće.

00Sličica Želim Print

Zapažanja o nekim vjerskim praksama muslimana

Zapažanja o nekim vjerskim praksama muslimana

Septembar 05, 2018

Jedna od najrazornijih pojava koja rastura naš vjerski život jeste rušenje našeg džematskog namaza, počevši od same pripreme za namaz pa kroz svaku njegovu fazu. U našoj višestoljetnoj tradiciji strogo su se poštovala pravila o pripremi za namaz. Mislim prije svega na pripremu u pogledu čistoće. Kur’anski zahtjev koji glasi: ...kada pristupate namazu, operite lice svoje, ruke svoje... sure el-Maide, 6. ajet. Udarna igla u ovom ajetu je, operite... a ne u onom onom što je ulema stoljećima razglabala, da li je ono erdžulekum vezano za ruusekum ili za ejdijekum. Dakle treba li noge, u abdestu, prati ili samo potrati mokrom rukom. Takva tumačenja odvodila su od ključne intencije u ovom ajetu, a koja glasi očistite. Na osnovu ovog kur’anskog zahtjeva formulisano je jednostavno fikhsko pravilo: u namaz se može stupiti samo ako nam je potpuno čisto tijelo, odjeća i mjesto gdje ćemo klanjati. Dakle, nulta tolerancija nečistoće u namazu i oko namaza. Na tom principu utemeljena je kultura življenja svakog muslimana. Danas je postalo normalno da vidite, naročito kod bajram namaza da čitavi saffovi mladića glume klanjanje bajram namaza, stojeći u cipelama i bez namaskih ruknova. U tom njihovom stajanju nema ni “n” od namaza. Sve se to dešava u uvjetima kada svakome pojedincu stoje na raspolaganju sva moguća sredstva da namaz može obaviti u njegovoj punoći. Zar je teško sa sobom ponijeti male namaske sedždžade ili hasure koje svako može nabaviti za nekoliko maraka i krenuti na bajram potpuno siguran da će moći obaviti svoj namaz na propisan način. Međutim, oni to ne rade jer ih je neko poučio da se to može obaviti i na tako karikaturalan način. Bio sam prisutan u jednoj džamiji na bajram, kada imam objašnjava tim mladim ljudima da se u cipelama ne može klanjati, ali onda dodaje: postoji predanje da je Poslanik, a.s., u nekoj prilici klanjao u obući. To je isto kao da je, nakon što je potpalio vatru u svom šporetu u taj šporet ubacio petardu. Kakvo crno predanje može biti pripisano Poslaniku u kome se on ruga Allahovim riječima: fagsilu-operite. Zbog ovakvog naopakog shvatanja propisa o čistoći, vi možete danas vidjeti ljude, dođoše one koji dolaze iz velikog islamskog svijeta, koji skinu svoje cipele ispred sofe Gazijine džamije, a onda, preko harema u čarapama odšetaju u džamiju. Zašto, zato što ih je neko poučio da treba cipele izuti kao takve, zbog toga što im je tako ime, a ne zbog toga što su prljave za namaz.

00Cijeli tekst

 

Kada, ovako obučeni muslimani i zanijete za imamom oni ga ne slijede, ni u jednoj namaskoj fazi. Ruke dižu na svoj način, sa njima udaraju po prsima, a kada stanu u namaz raskorače se tako da djeca mogu prolaziti između njihovih nogu. Ako ih upitate zašto to tako čine, ako vam uopće hoće odgovoriti, onda ćete čuti odgovor da je tako Poslanik, a.s., radio. Nije slučajno veliki Ebu Hanife, u svom akaidskom djelu Fikhu-l-ekber - Sveobuhvatno razumijevanje islamskog vjerovanja, podijelio Poslanikovo naslijeđe na Sunnet, a to je ono što jeste poteklo od njega i Hadis u šta je ubrajao sva predanja koja se pripisuju Muhammmedu, a.s. Kada imam preda selam, ovi inovatori, to ne čine sve dok imam ne preda selam i na lijevu stranu. Pita se čovjek pa zašto su uopće nijjetili za tim imamom ako ga ne žele slijediti. Vidljivo je da naše mlade džematlije, a i neki stariji, ne razmišljajući o smislu namaza i njegovom dostojanstvu, nakon što imam preda selam, odmah izvrću noge ispod sebe i zauzimaju stavove neprilične namaskog čina. Do prije tridesetak godina, nezamislivo je bilo da naš džematlija ne ostane na koljenima sve dok muezzin ne okonča zikr riječima El-Fatiha. Kako se može pozivati na Poslanika kako bi se činio nered. Ako muslimani ne mogu zajednički namaz obaviti na jedinstven način, zar je moguće očekivati od ovih ljudi da na bio koji način budu organizovani u bilo kojoj drugoj situaciji u životu. Džematski namaz, onakav kakav se prakticirao u našoj tradiciji, simbol je reda, dostojanstva, skrušenosti, ponosnog i jedinstvenog pokreta u svakoj njegovoj fazi. Tu se ništa ne moše niti dodati niti oduzeti. Takođe je vidljivo da naši gosti iz nekih dijelova islamskog svijeta, navodno zakasne nekoliko minuta u džematski namaz pa onda formiraju svoj džemat i to na vrlo bučan način, bar za naše prilike. Nisu oni zakasnili nekoliko minuta nego nekoliko stoljeća. To su, i ako ne baš svi, sljedbenici Muhammeda Abdu-l-Vehhaba (1703-1687) čiji je prvi uzor bio Tekjuddin ibn Tejmijje (1263-1328), poznat po mnogim rigidnim razumijevanjima i tumačenjima islamskog učenja, a biser te rigidnosti jeste njegova tvrdnja da ne-Arap u namazu, ne može imamiti Arapu. To naš svijet treba da zna.

Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti

Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti

Septembar 05, 2018

Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:  

Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.

Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene.

Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.

 

Hatidža, čuvarica narodnog blaga

Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja.

Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak.

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi.

U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.

 

Drugačiji ‘Đerzelez Alija’

Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:

Razbolje se Đerzelez Alija,

U planini, pod zelenom jelom.

Bijeli mu se košulja kroz grane,

Kao snijeg u proljetne dane.

Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,

Nit’ njegova ljuba vjerenica.

Kiša pere, žarko sunce suši,

Alija se od bolova guši.

Bol boluje, tužne snove sniva,

Niko ne zna šta se s njime zbiva,

Osim gavran što graknu na jeli:

«Alija se sa dušicom dijeli!»

Doletje mu sokol ptica crna.

Iz kljuna ga vodicom zaliva:

Progovara Đerzelez Alija:

«Oj, sokole, ptico najmilija,

Kakvu sam ti napravio zgodu,

Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»

Soko svoje podignuo krilo:

«Znaš, Alija, nije davno bilo,

Kad si iš’o poljem zelenijem

Sa svojijem atom vilenijem –

Moji ptići istom poletjeli,

U zelenu travu popadali.

Ti sakupi moje ptiće male,

Pa ih stavi u jelove grane:

Moji ptići nejmadoše krila –

Umalo ih vojska pogazila.

To ja tebi zaboravit neću,

Moj Alija, nikad i umrijet ću!»

Progovara Đerzelez Alija:

«Ej, sokole, moja ptico siva,

Podigni se ti na svoja krila

Brzo sleti niz Ivan-planinu,

Selam nosi mojoj miloj nani,

Jer su moji odbrojani dani.» [2]

Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije.

Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.

 

[1]  Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).

[2]  “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.

PREPORUKA ZA ČITANJE - Elisabet Osbrink 1947

PREPORUKA ZA ČITANJE - Elisabet Osbrink 1947

Septembar 05, 2018

 Švedska književnica i novinarka Elisabet Osbrink rođena je 1965. godine u Geteborgu. Do sad je objavila tri knjige, sve nominovane za nagradu “August”, koja joj je dodjeljena 2011. za djelo A u Vinervaldu drveće još stoji. Dobitnica je i drugih prestižnih priznanja.

Elisabet Osbrink radila je kao urednica i reporter na švedskoj televiziji SVT, a redovno piše i u dnevnim novinama Dagens niheter. U maju 2017. postala je predsednica švedskog PEN-a.

Januar 1947. Evropa je u ruševinama. Čak ni sati ne pokazuju više tačno vrijeme, zbog problema sa strujom. Elisabet Osbrink uzima taj vremenski haos kao polaznu tačku s koje, hronološkim redom, prati dešavanja koja će 1947. učiniti manje anonimnom, značajnijom za budućnost svijeta. U centru je nekoliko velikih tema: nastanak neonacizma, sudbina jevrejskih izbeglica, palestinsko pitanje, podjela Indije. Historijski događaji protkani su drugim, ličnijim pričama – u kratkim bilješkama, pratimo živote Simon de Bovoar, Diora, Džordža Orvela, Bili Holidej, Prima Levija, Tomasa Mana...

Mjesec po mjesec autorka ispisuje hroniku 1947. godine, koja je nosila u sebi otvorene rane Drugog svjetskog rata i koncentriše se na ljudske patnje, posebno na sudbinu Jevreja, gdje se njena lična priča ukršta sa svjetskom historijom. Zahvaljujući prevashodno djelovima koje autorka ispisuje na ličniji i emotivniji način, ovaj historijski esej čita se kao roman.

Na svakoj stranici nalazimo podsticaj da saznamo još više, vezujemo se za likove i događaje, suosećamo sa protagonistima i sve vrijeme imamo utisak da se nalazimo usred “žive materije”, duboko ljudske, čak i kad se radi o politici na najvišem nivou. Lahko nas prožimaju ideje i atmosfera epohe. Godina 1947. postaje jedno opipljivo juče.

00Sličica Želim Print

Šetnja svjetskim muzejima - Mekka od najstarijih vremena do danas

Šetnja svjetskim muzejima - Mekka od najstarijih vremena do danas

Septembar 05, 2018

S ciljem da se na što bolji način pokaže povijest Mekke prema uputama Sudijske komisije za turizam i starine 2006. godine osnovan je Muzej Al-Zaher palače u Mekki. Svrha osnivanja muzeja je omogućiti posjetiocima da se na jednostavan i pristupačan način informiraju i educiraju o historijskom razvoju grada Mekke od prahistorije do danas. Muzej je smješten u Al-Zaher palači na površini od 3425 m2. Palaču je dao izgraditi saudijski kralj Abdul Aziz Al-Saud 1946. godine i neko vrijeme je korištena isključivo za primanje državnih gostiju. Nekoliko godina kasnije, 1958. u njoj je smještena srednja škola Al Zher, a 2006. godine, nakon opsežnog zahvata restauracije i rekonstrukcije u prostorijama palače smješten je muzej. 

Šetnjom kroz muzej posjetilac kreće s upoznavanjem osnovnih informacija o Saudijskoj Arabiji. U odjelu za prahistoriju prikazan je čovjek i njegov prirodni okoliš te njegova interakcija s prirodom, upotreba prvih kamenih alata, ukrašavanje kamena, pripitomljavanje životinja kao i upoznavanje čovjeka s poljoprivredom. Nakon prahistorije izloženi su predmeti vezani za geološku i prirodnu povijest Mekke uz primjerke životinja koje nastanjuju grad i njegovu okolicu. U dvorani za predislamsku povijest govori se o nastanku grada Mekke, starim tržnicama, prvim ljudskim aktivnostima na tom području kao i o izgradnji Kabe. Tu je predstavljena religija Arapa prije islama te događaj poznati kao Godina slona. Na gornjem katu muzeja posjetioca dočekuju predstave o biografiji poslanika Muhameda, s.a.v.s., od rođenja do smrti. Tu je i pregled povijesti arapskog pisma od njegovih početaka, različitih vrsta slova kao i primjerci najljepših kaligrafskih djela iz Mekke.

Povijest hadža je prikazana kao jedan proces koji i dalje traje. Razvoj putnih pravaca, mnoštvo starih karata, fotografije, različiti načini prijevoza hadžija, kod posjetioca bude ushićenost svetošću ispunjenja te islamske obaveze. Posebna dvorana muzeja je posvećena prikazu razvoja Velike džamije u Mekki. Od samih početaka koje su poduzimale prve halife preko Omejevića, do Abasija i Osmanlija do nagle ekspanzije džamije u moderno vrijeme. Tu su prikazane faze izgradnje Kabe, izloženi su primjerci Kiswe (pokrova Kabe), kao i opći plan današnjeg džamijskog kompleksa. Kao zaključak posjete muzeju u Mekki posjetiocu su na raspolaganju najljepši predmeti islamske umjetnosti koji su kroz dugi tok historijskog razvoja Mekke darivani tom svetom gradu.

00Sličica Želim Print

Knjiga o stolačkim Bošnjacima

Knjiga o stolačkim Bošnjacima

Septembar 05, 2018

(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca,  Sarajevo, 2018. str. 206 )

Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima.

Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima.

Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima.

Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“

00Sličica Želim Print

Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata.

Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.

Prva sveobuhvatna knjiga o Ehli-bejtu na našem jeziku

Prva sveobuhvatna knjiga o Ehli-bejtu na našem jeziku

Septembar 05, 2018

U izdanju Medžlisa Islamske zajednice Tuzla nedavno je izašla knjiga “Allahov Poslanik i njegova porodica (Ehli-bejt)”. Radi se o prvoj knjizi na bosanskom jeziku koja sveoubuhvatno govori o Ehli-bejtu (porodici) Muhammeda, a.s. Autor djela je Jusuf Džafić, nama odranije poznat po prijevodima i komentarima klasičnih hanefijskih knjiga (Nuru-l-idah, El-Muhtar li-l-fetva, Hanefijski fikh Šurunbulalija). Recenzenti su dr. Mensur Valjevac i Kadrija-ef. Murić.

  Knjiga ima uvodno poglavlje koje se sastoji iz šest cjelina: 1. Jezičko značenje izraza ehli-bejt; 2. Terminološko značenje izraza ehli-bejt; 3. Propisi o Ehli-bejtu; 4. Dužnosti muslimana prema Ehli-bejtu; 5. Odlike Ehli-bejta; 6. Odgovornosti i dužnosti Ehli-bejta. Nakon uvodnog poglavlja nalazi se  kratka sira – biografiju Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Dalje su obrađene biografije 79 pripadnika ehli bejta (48 biografija muškaraca i 31 biografija žena) iz ranog islamskog doba: biografija Poslanikovog oca, 3 biografije Poslanikovih sinova, biografija h. Alije, 3 biografije Poslanikovih unuka, 14 biografija muških potomaka h. Husejna, 9 biografija muških potomaka h. Husejna, 2 biografije Poslanikovih amidža, 12 biografija Poslanikovih amidžića (ne računajući već spomenutu biografiju h. Alije), 3 biografije muških potomaka Poslanikovih amidžića, biografiju Poslanikove majke, 4 biografije Poslanikovih kćerki, 13 biografija Poslanikovih žena, 4 biografije Poslanikovih unuka i kćerki h. Alije, 4 biografije ženskih potomaka h. Husejna, 3 biografije ženskih potomaka h. Hasana, 1 biografija Poslanikove tetke po ocu i 1 biografija Poslanikove amidžične. Također, knjiga sadrži i 40 dova Poslanika, a.s., i drugih članova njegovog Ehli-bejta. Prijevod dova je naveden u tekstu, njihova transkripcija u zagradi, a arapski tekst dova u fusnoti. Na kraju knjige je zaljučak u kojem je iznešeno 15-ak zapažanja do kojih je autor došao kroz proučavanje ranih ličnosti iz Ehli-bejta.

  U knjizi je svaka ehli-bejtska ličnost obrađena kroz tri aspekta: porodica, životopis i odlike (fadileti). Autor je kroz djelo prikazao i rodbinske i intelektualne veze između Ehli-bejta, ashaba, uleme (učenjaka) i općenito sunnija. Pri pisanju knjige Džafić se služio sa skoro 450 djela, uglavnom na arapskom jeziku. Popis korištene literature se nalazi na samom kraju.  Recenzenti ističu da ovo djelo predstavlja pravo osvježenje, budući da je popunilo dugopostojeću prazninu u našoj islamskoj literaturi na bosanskom jeziku, naročito u ovim burnim vremenima, kada se susrećemo sa izazovima omalovažavanja, nipodištavanja i pokušajima preispitivanja naše ljubavi prema Ehli-bejtu od strane određenih netradicionalnih stranih krugova.

00Sličica Želim Print

Profesor Ramić: I danas je Al-Azhar naša orijentacija!

S povodom - Potrebno je verificirati prijevode Kur'ana

Septembar 05, 2018

- razgovarali smo sa profesorom Jusufom Ramićem, dobitnikom ovogodišnje nagrade i priznanja “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”

- Kako ste doživjeli ovo priznanje, šta ono za Vas znači?

Ramić: Naravno, drago mi je i počašćen sam ovim priznanjem. U svom ekspozeu sam istakao tri oblasti koje su bile u mom fokusu rada, a to je tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, zatim, arapski jezik i književnost, klasična i moderna, te kulturna povijest Bošnjaka u vrijeme Turske imperije u Egiptu. Naime, imao sam namjeru i to je početak nastanka jednog leksikona Bošnjaka, svršenika Al-Azhara, od vremena Turske pa ovamo do naših dana. Naravno, veliki broj Bošnjaka su bili u Egiptu kao namjesnici, naučnici, živjeli su tamo, te su nastala mnoga djela na arapskom jeziku. A u novijem vremenu, poslije događaja koji su se desili u Turskoj, promjene načina života, europeizacije Turske itd., naši ljudi koji su ranije išli na studije u Istanbul okrenuli su se Kairu. I tu počinje naš susret sa Al-Azharom. Jedan veliki broj svršenika Al-Azhara se vratio i ovdje uključio u događaje i kretanja u Bosni kao imami, muallimi, muftije itd. Dakle, imamo veliki broj njih koji su tamo završili, a ovdje su zauzimali visoke funkcije u Islamskoj zajednici.

- Koliko je to “okretanje Kairu” promijenilo paradigmu muslimana u Bosni, dakle, tumačenja i življenja islama u Bosni? Šta je taj zaokret donio u Bosnu?

Ramić: Al-Azhar je otvoren za protok ljudi i ideja. Čini mi se da Istanbul u tom vremenu nije to bio, kada je Ataturk preuzeo vlast. Onda su naši ljudi, na ovim prostorima, okrenuli se Kairu. Tada je počeo susret između Bošnjaka i Univerziteta Al-Azhar. A i danas Al-Azhar je naša orijentacija zbog te otvorenosti. Otvoren je, što nije slučaj sa drugim univerzitetima u islamskom svijetu. Čini mi se da je to bilo presudno u promjeni i tom našem okretanju od Istanbula ka Kairu. Mada, i u vremenu kada se išlo u Istanbul jedan dobar dio naše uleme, među kojima je bio i Džemaludin Čaušević i drugi, preko ferija su išli u Kairo i tamo slušali predavanja na Al-Azharu, a onda bi se opet vratili u Istanbul.

- Poslije su se javile neke nove destinacije. Poslije Drugog svjetskog rata naši studenti studiraju u Iraku, Libiji, Maroku, kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Koliko je obrazovanje u tim centarima imalo utjecaj u Bosni?

Ramić: Preporod je pokrenut 1970. godine. Pokretač je bilo Udruženje ilmijje na čijem čelu je tada bio Husein ef. Đozo, a on je svršenik Al-Azhara, a 1977. godine je otvoren Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Utemeljivači tog fakulteta su faktički bili svršenici Al-Azhara: Ibrahim Trebinjac, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Mustafa Cerić itd. Sve su to ljudi koji su završili svoj studij na Al-Azharu i vratili se na ove prostore. A Azhar i dalje ostaje glavna naša orijentacija, mada je bilo odlazaka i u Bagdad i Kuvajt, to je taj istočni dio, a na zapadnom dijelu, također je bilo odlazaka u Maroko i Libiju, i određene ideje su donijete ovamo iz tog zapadnog i istočnog dijela arapskog svijeta. Ali, i dalje Al-Azhar je bio glavno mjesto gdje su naši odlazili i dovršavali svoje teološke studije.

- Vratimo se vašem sadašnjem radu. Na čemu sada radite?

Ramić: Danas sam uglavnom okupiran našim prijevodima Kur’ana. Imamo ih više od deset. Dosta toga je izravno prevedeno sa arapskog jezika, ali nijedan od tih prijevoda nije verifikovan od strane Islamske zajednice. Bilo je pokušaja da se verifikuje prijevod Kur’ana od Besima Korkuta, međutim, prerana smrt Ahmeda Smajlovića je to onemogućila. Pored toga, danas se intenzivno bavim orijentalizmom i životopisom Poslanika, a.s. A razlog tome jeste što europski orijentalizam nastoji Poslanika islama predstaviti kao ratnika, a ne kao čovjeka koji je čitav svoj život i misiju posvetio miru i uspostavi mira u tadašnjoj Arabiji i njenoj okolini. Također ove godine objavio sam knjigu “Ekskomunikacija i rehabilitacija Ahmeda Smajlovića” u povodu trideset godina od njegove smrti četrdeset godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Iznenadilo me je da je knjiga naišla na dobar prijem kod čitalaca, a evo prije neki dan se pojavilo i drugo izdanje ove knjige.

- Vezano za verificiranje prijevoda Kur’ana, da li je dobro ili nije dobro što nemamo verifikovan prijevod?

Ramić: Moralo je to biti verifikovano od strane Islamske zajednice. Sve ovo što imamo je individualno. To su prijevodi subjektivne prirode, onako kako prevodilac razumijeva. Je li to to ili nije, Bog Dragi zna! A Islamska zajednica bi trebala da verifikuje određeni prijevod.

- Imate li vi prijedlog kako to uraditi?

Ramić: Treba oformiti komisiju koja će pregledati te prijevode. A ako se odluče za jedan od tih prijevoda, recimo Korkutov prijevod, trebalo bi ga pročistiti od intervencija Orijentalnog instituta, jer je posthumno objavljen i izvjesni ljudi u tom institutu su vršili neke intervencije.

- Ali, interesantno je da su kasnije vršene i neke, da kažemo, “dogmatske” intervencije u saudijskim izdanjima Korkutovog prijevoda?

Ramić: Da, ima i toga! I naravno, to su problemi koje Islamska zajednica treba da riješi, da oformi komisiju da to pregleda i verificira, da to bude zvanično. To je bolje nego što prave ove, kojekakve zgrade i skalamerije gdje su utrošena ogromna sredstva, a ništa od toga nema. Važno je da Islamska zajednica uradi i verifikuje jedan od ovih prijevoda koji su se pojavili, a ima ih oko deset i to izravnih prijevoda.

- Kao dugogodišnjeg profesora na kraju Vas želim upitati kako gledate na sadašnje stanje u obrazovanju o islamu kod nas?

Ramić: Zaista posmatrajući danas kakva je situacija, ja mogu da govorim o Fakultetu islamskih nauka gdje i danas radim kao emeritus, velika je razlika između onog vremena kada je startovao Fakultet i današnjeg vremena. Dakle, nemamo ljudi kao što smo imali. Nemamo više ni Đoze, ni Smajlovića, ni Trebinjca, to su giganti naše prošlosti. Danas imamo ove koji, eto, tako na vrlo jednostavan način dolaze do ovih titula koje samo imaju samo naziv, ništa drugo.

- Vidite li Vi ovu poplavu i privatnih i javnih univerziteta. Za vrlo kratko vrijeme se dobijaju diplome i visoke naučne titule?

Ramić: To je katastrofa! To je zaista za jednu dobru studiju.

- Koliko će ovo utjecati na islam i muslimane u Bosni, jedna takva degradacija nauke i znanja?

Ramić: Naravno da će utjecati, ne možemo mi to izbjeći. Ima velikih grešaka i neznanja koje uočim čak i u hrestomatijama koje su u upotrebi kod nas na Fakultetu islamskih nauka. To je zaista katastrofa! Ja sam na to ukazivao i pokušao da to ispravim radi studenata koji iz toga uče. Studenti ne znaju da je to pogrešno. Ima jedna vrsta stagnacije i u istraživanjima i u svim drugim oblastima, bilo da se radi o arapskom jeziku, tefsiru, hadisu, i drugim oblastima.

- Također, imamo intenzivno prevođenje. Prevode se zbirke hadisa, prevode se tomovi tefsira.... Nikada se više nije knjiga štampalo, a nikada više nije bilo naučnih titula, fakulteta, medresa, a šta je sa suštinom, sa znanjem?

Ramić: To je, također, jedno od ključnih pitanja. Sve se prevodi i najviše ima šund literature koja je prevedena, na stranu ove zbirke hadisa i tefsira. Ali i tu nema pravog izbora. Poplava jedna tih prijevoda koji ne vode ničemu. Naime, tržište je to koje određuje. Borba je za egzistenciju i prevodi se ono što ima prođu na tržištu: hamajlije, dove, neke stvari koje nemaju vrijednosti, ali imaju prođu na tržištu. Vrlo malo se pojavilo u posljednje vrijeme relevantnih naučnih djela koja zaista vrijede da se predstave.

00Sličica Želim Print

Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog

Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog

Septembar 05, 2018

Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.

00Cijeli tekst

Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.

 

[1]   Kur’an, 59:23.

Stranica 170 od 850

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine