Mogu li zajedno učestvovati osobe koje kolju kurban za mrtve i one kojima je kurban vadžib? Npr. u govečetu se sastaju tri kurbana koja su vadžib, a dva se kolju za mrtve, tj. za njihove duše. S obzirom da je jedno vadžib, a drugo je sadaka. 

Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.

A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.

Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.

Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:

“A na Dan kad smotamo nebo Mi

– kao što se smota list knjige

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!

Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.

Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?

Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.

(...)

Jedno snažno spoznanje višeg reda prožima cijeli Kurʼān: Sve je prolazno, samo je Bog vječan! Dobro je cjelinu Kurʼāna čitati imajući u vidu ovaj Božanski glas koji nam dolazi sa njegovih stranica, ovo podsjećanje da je sve prolazno, da sve mora jednoga dana ili, pak, jednoga eona proći i minuti, ma kako nam to moglo strašno izgledati!

Sura ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) opomenu o prolaznosti vezuje izravno za Zemlju:

“Sve što je na Zemlji – prolazno je,

a Lice Gospodara tvoga,

Veličanstvenoga i Plemenitoga, [zauvijekom] ostaje!“

Na stranicama Svete Knjige islama prolaznost se povezuje sa kretanjem. Sūra Yā Sīn/Jāsīn (36:40) moćno oglašava:

“Sve u svemiru plovi!“

Između ostalog, to znači da sve u Svemiru prolazi, ide svome konačnom odredištu. Neka unutarnja komponentna cijeloga Svemira, ono nutarnje bilo sveg Univerzuma, ili ono njegovo nama nevidljivo pulsiranje, kao da ima svoju glavnu svrhu da prolazi! Pa i duhovni Svemiri, duhovne civilizacije koje je Bog stvorio u svojstvima koja se nazivaju melekima ili anđelima, jednako tako će nekada minuti, proći!

Teško je, dakako, čovjeku prihvatiti ovu prolaznost, tu tajanstvenu poruku da će nekada nestati sva ova razvijajuća cjelina raskošnog Svemira!

Ali, svemu stvorenome Kurʼān ne samo da pririče, već i posvjedočuje, prolaženje kao zadanu neminovnost, kao neku vrstu sudbine. Dakako, Bog tako moćno i tako prostrano stvara Univerzum da se čovjeku čini da nigdje u njemu ne postoje “stupice sudbine“. A imaju one i jamačno postoje, o tim “zasjedama sudbine“ u Univerzumu Kurʼān skrovito govori.

Štaviše, kao da sa stranica Kurʼāna i vidimo, a i čitamo, jedno “Božansko likovanje“ koje se, s vremena na vrijeme, oglašava u mnogim alinejama te Knjige:

Hej, vi, stvorenja! Pa svi vi ste jamačno prolazni! Sve od svoga stvaranja vi u sebi nosite svoje nevidljive satne mehanizme koji vam broje već unaprijed određena vremena, periode i dobi! I nagovješćuju vaš kraj, vaše skončanje!

Vratimo li se, tek zakratko, sūri ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) i njezinoj opomeni o prolaznosti svega što je na Zemlji, usputno podsjećamo da u Kurʼānu ima mjesta gdje se “gotovo usrdno moli“ njegove čitatelje da više puta pogledaju Zemlji najbliže regione Nebesa. Sūra al-Mulk/Vlast (67:3-5) u dva maha svjedoči da čovjek, čak i ako iznova “pogleda u Nebesa“, neće vidjeti nikakve pukotine, rasjekline, nered, rasporenost i zbrku, ali će, naravno (to se vidi i iz drugih sūra) zapaziti prolaženje kao zadati aksiom Univerzuma. Sūra al-Ğinn/Džini (72:8-9) spominje da su Nebesa puna “zvijezda padalica“ i “zvijezda vrebalica“ koje nam i same govore o svojim prolaznim vremenima.

Jedna snažno dojmljujuća i stalno promjenljiva “slika“ Zemlje i Nebesa na stranicama Kurʼāna pokazuje se kao “ona nestalna strana“ postojanja Svemira i Univerzuma.

Zato se sa stranica Kurʼāna pomalja jedan zov čovjeku i čovječanstvu, zov upućen više puta, da se iza ovih mirijada “nestalnih prizora“ svijeta treba zaputiti Onom Vječnom, Jedinom Stvoritelju, Onom Kojem je svojstven Oduvijek i Zauvijek, kako su to govorili islamski teozofi i filozofi i, potom, ta dva aspekta nazvali (al-azal) i (al-abad).

(...)

Lukmān se u Kurʼānu spominje na dva mjesta, u istoimenoj suri (Luqmān, 31:12-13). Ta sura je proslavila Lukmānovo ime. Među nekoliko tajanstvenih ličnosti u Kurʼānu Lukmān je, bez sumnje, jedna od najvažnijih drevnih ličnosti u tradicionalnoj muslimanskoj pobožnosti.

Kako se u 31:12, kaže: “A Mi [tj. Bog] smo Lukmanu Mudrost (al-ḥikmah) dali...“, to se u dubinama vjekova islamske tradicije Lukmana ne označava Božijim poslanikom, već mudracem, jer je od Boga dobio al-ḥikmah ili mudrost. Zato se u perzijskoj i turskoj nabožnoj i komentatorskoj literaturi njega jednostavno označava sintagmom “Mudri Lukmān“, Luqmān-i Ḥakīm. Drevna arapska djela oslovljavaju ga sintagmom Luqmān al-Ḥakīm.

Ko je ovaj Luqmān-i Ḥakīm ne zna se mnogo. Kurʼān o njemu ne daje bilo koje šire, “horizontalne“ informacije. Komentatori i komentari Kurʼāna skloni su tvrdnji da se radi o mudracu iz arabljanske drevnosti, koji je živio nekada davno, u osvitu civilizacije. Gotovo da je zaludno pokušavati postavljati pitanja o tome gdje, kada, kako, s kim... je živio Luqmān-i Ḥakīm.

U činjenici da Kurʼān ne daje “horizontalne“ informacije o Luqmān-i Ḥakīmu vidimo ono poznato kurʼānsko, u toj knjizi posvuda prisutno, insistiranje na suštini, na jezgru, na poenti, na stvarnoj sadržini ili jednostavnoj svrsi poruke koja se želi saopćiti.

A za islamsku svetu knjigu je u vezi Luqmān-i Ḥakīma mnogo važnije od toga gdje, kada, kako, s kim... je on živio, to šta je Luqmān-i Ḥakīm učinio.

Oslovimo li to činjenje Luqmān-i Ḥakīma, vidimo da ga sačinjavaju njegove riječi, zapravo savjeti koje je uputio svome sinu (usp. 31:13-19). Po Kurʼānu, Lukmānovo govorenje ravno je Lukmānovu činjenju! Ukratko, on svoga sina triput doziva (“O sinko moj!“ – yā bunayya!), potom sinu savjetuje, sve u svemu, sljedećih sedam stvari:

1) Bogu nikog ne smatrati ravnim. Mnogoboštvo – to je velika nepravda.

2) Bog je oporučio da se roditeljima bude poslušno. Posebno se izdvaja spomen štovanja majke koja trpi dok nosi plod svoj u utrobi svojoj.

3) Sa strane djece prema roditeljima treba biti dobročinstvo. Ali, ako roditelji budu djecu upućivali stranputicom i tome da zaborave Boga, ili da u Njega ne vjeruju, tad ih u tome djeca njihova ne trebaju poćutiti. Ali nad svojim roditeljima i dalje trebaju brižiti i njegovati ih.

4) Učinjeno dobro ili učinjeno zlo – pa makar bilo i neznatne težine, baš koliko teži jedno zrno gorušice, bilo ono u stijeni, na nebesima ili na Zemlji – sva ta djela, ma kako sićušna, Bog će iznijeti na vidjelo.

5) Namaz obavljati, molitvu čuvati, dobročinstvo obnarodovati, od zla odvraćati, u svemu što čovjeka zadesi – čvrsto se strpjeti – sve to Luqmān-i Ḥakīm naziva “dužnostima“ i na njih opominje svoga sina.

6) Spram ljudi se ne smije biti osion, od njih nipošto ne okretati obraz svoj, k tome, ne smije se osiono po Zemlji hoditi. Jer Bog ne voli onog hvalisavog, nadmenog, bahato gordog!

7) U svome hodu čovjek smjeran treba biti, i glas svoj stišavati. Jer, zbilja, “najmrskiji je glas revanje magarca!“

Ukratko, hijerarhija savjeta Luqmān-i Ḥakīm ima sljedeću putanju: Poštovati Boga, roditelje, Zemlju, ljude...

Ovo je životni rezime Luqmān-i Ḥakīma, koji poručuje da se iz svega može pouka uzeti, čak i iz “revanja magarca“!

(...)