Lukmān se u Kurʼānu spominje na dva mjesta, u istoimenoj suri (Luqmān, 31:12-13). Ta sura je proslavila Lukmānovo ime. Među nekoliko tajanstvenih ličnosti u Kurʼānu Lukmān je, bez sumnje, jedna od najvažnijih drevnih ličnosti u tradicionalnoj muslimanskoj pobožnosti.

Kako se u 31:12, kaže: “A Mi [tj. Bog] smo Lukmanu Mudrost (al-ḥikmah) dali...“, to se u dubinama vjekova islamske tradicije Lukmana ne označava Božijim poslanikom, već mudracem, jer je od Boga dobio al-ḥikmah ili mudrost. Zato se u perzijskoj i turskoj nabožnoj i komentatorskoj literaturi njega jednostavno označava sintagmom “Mudri Lukmān“, Luqmān-i Ḥakīm. Drevna arapska djela oslovljavaju ga sintagmom Luqmān al-Ḥakīm.

Ko je ovaj Luqmān-i Ḥakīm ne zna se mnogo. Kurʼān o njemu ne daje bilo koje šire, “horizontalne“ informacije. Komentatori i komentari Kurʼāna skloni su tvrdnji da se radi o mudracu iz arabljanske drevnosti, koji je živio nekada davno, u osvitu civilizacije. Gotovo da je zaludno pokušavati postavljati pitanja o tome gdje, kada, kako, s kim... je živio Luqmān-i Ḥakīm.

U činjenici da Kurʼān ne daje “horizontalne“ informacije o Luqmān-i Ḥakīmu vidimo ono poznato kurʼānsko, u toj knjizi posvuda prisutno, insistiranje na suštini, na jezgru, na poenti, na stvarnoj sadržini ili jednostavnoj svrsi poruke koja se želi saopćiti.

A za islamsku svetu knjigu je u vezi Luqmān-i Ḥakīma mnogo važnije od toga gdje, kada, kako, s kim... je on živio, to šta je Luqmān-i Ḥakīm učinio.

Oslovimo li to činjenje Luqmān-i Ḥakīma, vidimo da ga sačinjavaju njegove riječi, zapravo savjeti koje je uputio svome sinu (usp. 31:13-19). Po Kurʼānu, Lukmānovo govorenje ravno je Lukmānovu činjenju! Ukratko, on svoga sina triput doziva (“O sinko moj!“ – yā bunayya!), potom sinu savjetuje, sve u svemu, sljedećih sedam stvari:

1) Bogu nikog ne smatrati ravnim. Mnogoboštvo – to je velika nepravda.

2) Bog je oporučio da se roditeljima bude poslušno. Posebno se izdvaja spomen štovanja majke koja trpi dok nosi plod svoj u utrobi svojoj.

3) Sa strane djece prema roditeljima treba biti dobročinstvo. Ali, ako roditelji budu djecu upućivali stranputicom i tome da zaborave Boga, ili da u Njega ne vjeruju, tad ih u tome djeca njihova ne trebaju poćutiti. Ali nad svojim roditeljima i dalje trebaju brižiti i njegovati ih.

4) Učinjeno dobro ili učinjeno zlo – pa makar bilo i neznatne težine, baš koliko teži jedno zrno gorušice, bilo ono u stijeni, na nebesima ili na Zemlji – sva ta djela, ma kako sićušna, Bog će iznijeti na vidjelo.

5) Namaz obavljati, molitvu čuvati, dobročinstvo obnarodovati, od zla odvraćati, u svemu što čovjeka zadesi – čvrsto se strpjeti – sve to Luqmān-i Ḥakīm naziva “dužnostima“ i na njih opominje svoga sina.

6) Spram ljudi se ne smije biti osion, od njih nipošto ne okretati obraz svoj, k tome, ne smije se osiono po Zemlji hoditi. Jer Bog ne voli onog hvalisavog, nadmenog, bahato gordog!

7) U svome hodu čovjek smjeran treba biti, i glas svoj stišavati. Jer, zbilja, “najmrskiji je glas revanje magarca!“

Ukratko, hijerarhija savjeta Luqmān-i Ḥakīm ima sljedeću putanju: Poštovati Boga, roditelje, Zemlju, ljude...

Ovo je životni rezime Luqmān-i Ḥakīma, koji poručuje da se iz svega može pouka uzeti, čak i iz “revanja magarca“!

(...)

“A kada dijeljenju nasljedstva prisustvuje rodbina,

i siročad, i siromasi, vi iz toga [iz nasljedstva/imetka] nešto im podajte

i lijepu im riječ kažite...“

(an-Nisāʼ/Žene, 4:8)

Ovo je jedan “pravno-moralni“ odlomak Kurʼāna, on nam predočava jednu možebitnu scenu koja se dā, ukratko, opisati ovako: Dijeli se nasljedstvo, sva podjela se odvija po propisima kazanim drugdje u Kurʼānu (npr. 2:180-182; 4:11-12). Međutim, pri samoj podjeli nasljedstva može se tu, posve slučajno, zadesiti da budu prisutni siromasi, siročad, daljnja rodbina (koja nije obuhvaćena propisima nasljedstva).

Temeljna islamska sveta knjiga, Kurʼān, uzima u zaštitu te slučajne “putnike namjernike“: siromaha, siroče, daljnjeg rođaka, ucviljenog čovjeka, zanemarenu osobu... Kurʼān na lijep način sugerira nasljednicima, koji su tu zauzeti “krčmljenjem“ nasljedstva, da pogledaju te ljude koji su se tu našli kao nahodnici, koji su tu došli posve slučajno. I da se dobrim postupkom i uljudnom gestom osvrnu na njih. I pruže im štagod iz onog imetka koji se krčmi!

Ovo je jedno snažno dojmljivo mjesto u Kurʼānu (4:8), iz ovog retka Kurʼāna vidimo kako temeljna islamska sveta knjiga ne smatra da se sve može obuhvatiti propisima. Iz ove scene Kurʼāna potrebno je crpiti inspiracije za svojevrsnu kulturu ophođenja sa obespravljenim i marginaliziranim osobama, ženama, muškarcima, djeci...

Dakako, potrebno je da se ljudi rukovode pravednim i moralnim propisima (onim propisima koje su domislili svojim umom, u parlamentima, ili koje su izveli iz svojih svetih knjiga). Ali život sa sobom, posve neočekivano, uvijek donese nove prilike, nepredviđene situacije, iznenadne okolnosti. Kao da nam ovim svojim odlomkom Kurʼān poručuje: Život je u preobražajima, u stalnom kolanju, u bujanju, u iznenadnim obrtima sudbine... Stoga vi, o ljudi, upotrijebite svoj um i srce, svoje razmišljanje i svoju milost i riješite pravedno i milostivno to što iznenada iskrsne u životu.

Ovo spominjanje nevoljnika, prosjaka, siromaha, siročeta, daljnje rodbine... jeste samo jedno od mnogih mjesta u Kurʼānu koja često čitamo, ali preko njih često pređemo, kao da ih nismo ni pročitali, kao da spomen nevoljnih ljudi nismo ni čuli ni vidjeli.

A iz ovog mjesta iz Kurʼāna (4:8) raspoznajemo najmanje dvije stvari:

1. A) jednu ozbiljnu, zasnovanu na stranama ili aspektima Kurʼāna za koje bi islamski hermeneutičari i egzegeti kazali da su “normativni“, i
2. B) drugu, još ozbiljniju stvar – ona oslovljava kurʼānsku, a to u islamu znači Božansku, pažnju prema nevoljniku, prosjaku, ubožnjaku, siromahu, siročetu, daljnjem rođaku.

Ovim odlomkom Kurʼān snažno ustaje u odbranu i zaštitu “marginaliziranih“ ljudi, ženskinja i muškinja.

Ovo mjesto u Kurʼānu (4:8) prepuno je jednog bodrenja da se čini dobro. Iz scene koju je naznačila alineja (4:8) jasno vidimo: Dijeli se imetak, zakoniti nasljednici uzimaju dio po dio, zaostavština odlazi onima kojima pravno/zakonski pripada, oko zaostavštine okupili su se bližnji rođaci, cijele porodice.

A onda se čuje moralni poziv Kurʼāna:

“A kada dijeljenju nasljedstva prisustvuje rodbina,

i siročad, i siromasi, vi iz toga [iz nasljedstva/imetka] nešto im podajte

i lijepu im riječ kažite...“ [4:8].

U toj zaostavštini koja se krčmi ima svoje pravo slučajni nahodnik koji je siromašan, ubog, obespravljen, gladan, koji je, ukratko, odbačeno ljudsko biće, žensko ili muško. Ovdje Kurʼān, kao i na mnogim drugim mjestima, uzima u zaštitu to ljudsko biće. Zašto? Zato što su nasljednici koji krčme imovinu/zaostavštinu već uzeti u zaštitu okriljem propisa, odredbi, “zakonitog“ reda i procedure.

Recimo na kraju da ovaj stavak Kurʼāna posve jasno poručuje sljedeće: Svi propisi, bili oni Božanski ili ljudski, trebalo bi da uzmu u obzir slabe, nemoćne, nezaštićene i odbačene.

Također, ovim mjestom (4:8) Kurʼān ne kaže ljudima koliko će iz tog imetka (ili iz sredstava) dati siromahu, siročetu, daljnjem rođaku... Kurʼān to ostavlja procjeni ljudi, njihovom razmišljanju ili iğtihādu.

Kako se i iz ovoga mjesta iz Kurʼāna vidi, čovjekova vjera u Boga treba biti posljedica saradnje Boga i čovjeka, potom čovjeka i čovjeka. Na mnogo mjesta, i u mnogim pasažima, Kurʼān poziva upravo takvoj saradnji i harmoniziranju kako Božije i čovjekove volje, tako i volje ljudi među njima samima.

(...)

U Knjizi se na ovom mjestu (Ṣād, 38:21-24) donosi i jedna neočekivana zgoda, evo kako tu zgodu Božija Objava kratko kazuje:

“A da li je do tebe [o Muhammede] vijest o parničarima došla,

kad su prešli preko zida Hrama [Jerusalemskoga],

i kad su ušli Davudu, pa ih se uplašio, a oni mu rekli:

“Ne boj se! Mi smo dvojica parničara,

navalili smo jedan na drugoga,

i deder nam po Istini sudi ti, i pristrasan ne budi,

i Pravim Putem nas uputi!

Ovaj moj brat devedeset i devet ovaca ima,

a jednu ovcu ja,

i on mi, opet, reče: ʼMeni [tu svoju jedinu] ovcu daj!ʼ

I nadjača me u raspravi!“

Pa Davud reče: “Nepravdu ti je učinio

time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce tražio!

Zbilja, mnogi drugari žude da jedan drugoga nadmudre,

osim onih koji vjeruju i dobra djela rade,

a takvih malo imade!“

I Davud [to reče, alʼ odmah] pomisli da smo Mi njega na kušnju naveli,

Pa od svoga Gospodara oprosta zatraži,

I ničice licem na tle pade i pokaja se.“

Ovo je jedna, pomislilo bi se neuobičajena, scena iz Kurʼāna. Ona donosi nekoliko detalja, prije svega spominje se Jerusalemski hram (al-miḥrāb). Tu boravi Dāvūd, Božiji poslanik, moguće je i posve je vjerovatno da on tu razmišlja o velikim pitanjima svijeta, o Bogu stvoritelju svijeta.

Ali, onda, posve iznenada, eto ti dvojice ljudi iz samog vrtloga života, štaviše: možda su bili oznojeni i bijesnih lica, i pred Božijeg poslanika Dāvūda iznesoše svoju svađu. Svađa je iz opore svakodnevice, grube i posve životne, braća se spore oko posjedovanja marve i brava. Jedan od parničara ima samo jednu ovcu, drugi ima devedeset i devet ovaca, nesrazmjer je očit i krupan. I, k tome, ovaj što ima devedeset i devet ovaca želi da ima i ovu jednu jedinu ovcu koju ima njegov brat!

Kad je Božiji poslanik Davud čuo šta je posrijedi, i kad je, ne razmišljajući i na prvi pogled, nedvojbeno zaključio da je čovjek koji ima devedeset i devet ovaca krajnje nepravedan u svojoj želji da prisvoji onu jednu jedinu ovcu svoga brata, presudio je rekavši:

“Nepravdu ti je učinio

time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce [njih devedeset i devet!] tražio!“

Ali, istoga trena Davud, alejhiselam, pomisli kako je pogriješio, kako je, možda, ovaj drugi čovjek bio u pravu.

I Davud, alejhiselam, se pokajao. Jer nije pružio priliku da i druga parnična strana iznese svoje poglede i mišljenje. A u sakralnu kulturu raspravljanja i suđenja spada i pravilo da se da prilika da i druge strane kažu šta misle.

Ovo je jedna od mnogih scena Kurʼāna u kojima se čovječanstvo podsjeća da se život ne odvija samo u Božijim hramovima, već i izvan njihovih prostora.

U Jerusalemskom hramu Božiji poslanik Davud je, po svoj prilici, očekivao da mu ova dvojica parničara žure kako bi od njega tražili objašnjenje o Bogu i svijetu, o smrti i zagrobnom životu.

Da on u Hramu raspravlja o ovcama i sitnoj marvi – to Davud, alejhiselam, nije očekivao.

Možda mu je Božanski ukor baš stoga i stigao.

(...)

“A šta ti je to u ruci desnoj, o Mūsā?“

“Ovo je štap moj!“ – odgovori on –

“oslanjam se na njega ja,

ovcama svojim lišće skidam njime,

a i u druge koristi mi svrhe!“

“Baci ga [štap], o Mūsā!“ – naredi Bog.

Nekoliko puta smo u ovim esejima istaknuli da u Kurʼānu ima obilje mjesta, zapravo detalja, u kojima se sabire cijeli Kurʼān. S jedne strane, svojom cjelinom Kurʼān obuhvata detalje, a s druge, svojim detaljima Kurʼān obuhvata svoju cjelinu.

Saobražavanje detalja i cjeline, s jedne, potom saobražavanje cjeline i detalja s druge strane, uvijek je bio glavni metod u tumačenju Kurʼāna kod muslimanskih klasičnih hermeneutika i egzegeza.

Pogledajmo još jednom ājete/versove navedene u suri ṬāHā (20:17-21): Bog pita Mūsāa:

“A šta ti je to u ruci desnoj, o Mūsā?“

“Ovo je štap moj!“ – odgovori on – “oslanjam se na njega ja,

ovcama svojim lišće skidam njime,

a i u druge koristi mi svrhe!“

“Baci ga [štap], o Mūsā!“ – naredi Bog.

Dakako, Bog znade da se u Mūsāovoj desnici nalazi njegov štap. Pogledamo li original Kurʼāna, pitanje glasi:

Wa mā tilka bi yamīnika...

(A šta ti je to u ruci desnoj?).

 Arapska zamjenica tilka je ženskoga roda, a i štap (ʻaṣā) u arapskom jeziku je ženskog roda. Prema tome, nije ovdje posrijedi Božansko traganje za informacijama. Ne. Bog Kurʼāna je sveznajući Bog. Nesporno je da Bog znade šta to Mūsā u svojoj desnici imade!

Iz kurʼānskog navoda se posve jasno vidi da Mūsā, alejhiselam, objašnjava Bogu da je to njegov štap, te kaže šta sve sa njim radi, štaviše, oslanja se na štap dok hoda čuvajući stoku...

A onda, iznenada, nastupa kulminacija u ovom ājetu: Bog naređuje Mūsāu da odmah baci svoj štap!

Zašto mu to Bog naređuje?

Klasični komentatori Kurʼāna daju sljedeće objašnjenje: Pa, sam Mūsā je rekao da se oslanja na štap.

Zar se to on, Mūsā, alejshiselam, Božiji poslanik, može oslanjati na nešto drugo, osim samo na Boga?!

Baš zato je uslijedila naredba od Boga, prolomio se glas Božiji:

“Baci štap svoj! [i osloni se na Boga!]“.

I, doista, Mūsā baca štap svoj. Štap se pretvara u ružnu zmijurinu.

Nije li ovdje poruka Mūsāu i svim ljudima – poruka iz kurʼānskog zahtjeva kako da se osjeća i shvati Ovaj Svijet – da je često sve to na šta se ljudi oslanjaju na Ovom Svijetu zapravo nešto otrovno, poput otrovne zmijurine koju je Mūsā, alejhiselam, ugledao kad je bacio svoj štap.

Ali, čudna je sudbina čovjekova. Bog čovjeku često zapovijedi (kao što je zapovijedio i Mūsāu u ovom primjeru) da to što je otrovno i opasno, uzme opet u svoje ruke.

I tako, s Božijom pomoći, to što je od Ovog Svijeta bilo opasno - postade opet spasonosno.

(...)