digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Islamske jave i snovi Aleksandra Sergejeviča Puškina

Islamske jave i snovi Aleksandra Sergejeviča Puškina

Oktobar 19, 2018

1.
Romantične potrage između Evrope i Azije

Nije lahko opisati nakane i razloge dugotrajnih i iznimno vrijednih književnih bavljenja islamskim temama koje vidimo u djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837). Ima izvora koji kao razlog Puškinove naklonosti islamskom istoku spominju njegovo porijeklo, navodno Puškin u svojoj plemićkoj lozi ima jednu davnu afričku (etiopsku) kopču, njegov predak po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781). To je, svakako, zanimljiv podatak, ali se ovom prigodom mi nećemo baviti Puškinovom genealogijom.

Aleksandar Puškin
Poslanik

Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mračna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmeđi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje čuh u nebu sila,
I anđeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promiče kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mač
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plač
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroče ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeći po moru, zemlji,
Rečima žezi srca ljudi.”
 
(Ovaj prijevod je naveden sa web stranice: www.tvorac-grada.com/poznati/puskin.html)
Pristup stranici 19. septembar 2018.


U svrhu omeđenosti ovog našeg eseja bolje je i svrsishodnije Puškinove “islamske jave i snove“ sagledavati u mnogolikim vezama sa procvatom “romantizma u ruskoj književnosti“. Puškin je uz književni romantizam bio pristao, ali se kasnije od njega i odvojio. Također, Rusija je već u Puškinovo vrijeme pozornica širokih književnih, kulturalnih, svjetonazorskih, političkih...debata koje su se odvijale uglavnom oko rješavanja zagonetke “njezinog duhovnog pripadništva“ i mnogolikog sporenja oko toga kojim putem Rusija treba ići. Da li je Rusija Evropa? Da li je Rusija Azija? Potom, da li je Rusija okrenuta Zapadu, ili je, pak, okrenuta Istoku? Ili je Rusija “svoja“, to jest Rusija ima vlastite samostalne puteve i duhovne horizonte. Te i takve rasprave nisu zaobišle ni Aleksandra Sergejeviča Puškina. Već u svojoj poemi Kavkaski zaro­bljenik (Kavkaskij plennik) Puškin pokušava i uspijeva da o “tamošnjim“ (kavkaskim) Čerkezima progovori, to jest da pjeva bez teških stereotipa, atavizama i mržnje. Ova Puškinova poema utjecala je na Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) kako u smjeru formiranja njegovog pozitivnog stava o muslimanima Kavkaza, tako i u oblikovanju “duhovnog raspoloženja“ u Tolstojevom slavnom djelu Hadži Murat.
Kako je došlo do toga da se Aleksandar Sergejevič Puškin šire pozabavi stranicama Kur'ana i životopisom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., pitanje je koje, samo po sebi, upućuje na Puškinova književna zanimanja islamskim jugom i istokom. On je rano došao do vrijedne literature o islamu, napose preko perzijske, turske i tatarske književne tradicije koja je prevođena na ruski. Osim toga, izvori o Puškinu govore da je on naukovno i kulturno stasao i na usmenoj književnosti koju je neobično volio.

2.
Puškinova poetska “dijalogiziranja“ sa Kur'ānom

U svojoj dvadeset petoj godini (1824) Puškin je napisao djelo “Podražanija Koranu“, tu rusku sintagmu engleski izvori najčešće prevode kao “Imitations of the Qur'an“, arapski izvori daju prijevod kao “Muhākātu l-Qur'an“ - - , na njemačkom daju “Nachahmungen des Korans“ itd. O kakvom Puškinovom djelu se ovdje radi?
Sretna je okolnost da je Šaban Gadžo dobro predstavio ovo Puškinovo djelo prije nekoliko godina, dao je korisne informacije o njemu i na uputan način ga izdašno citirao i kontekstualizirao u vezi sa islamskim potragama ovog slavnog ruskog pjesnika. Čitateljstvo rado upućujemo na ovaj esej Šabana Gadže.
John Henriksen je, sa svoje strane, detektirao nekoliko tumačenja i teorijskih obrada djela “Podrazhaniia Koranu“ (kako on na engleskom transkribira ovaj naslov na ruskom). Prema Johnu Henriksenu, Puškin je ovaj ciklus pjesama “Podražavanja Kur'ana“ objavio 1824. godine, bio je tada u posebnom duhovnom raspoloženju, u nekoj vrsti “proročanskih pobuda“ koje se ponekada posreće pjesnicima. Već ranije Puškin je čitao Kur'an preko francuskih i ruskih prijevoda, temeljna islamska sveta knjiga dokraja ga je oduševila. Osim u “Podrazhaniia Koranu“, Puškinov izljev ushićenja islamskim temama vidi se i u njegovoj pjesmi “Prorok“ (Пророк - arapski izvori je prevode jednostavno riječju – an-Nabiyyu). John Henriksen dodaje da je Puškin pisao “Podrazhaniia Koranu“ u egzilu u mjestu zvanom Mihajlovsko. U jednom pismu upućenom jednom svome prijatelju Puškin je rekao da ga ovaj njegov egzil podstiče da se u neku ruku “poistovjeti sa Muhammedom“, jer je i on bio izgnan.
Puškinovo djelo “Podrazhaniia Koranu“ od kritičara je dobro dočekano i različito tumačeno.
Tako je N. I. Černajev, 1897. godine ustvrdio da se na vezu Kur'ana i ovog Puškinova djela treba gledati kao na “duhovno-mističku“. Naime, prema Černajevu, pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina oslovio je “mistički pathos Kur'ana“. Nesumnjivo je da Černajev ovim tumačenjima ispravno prepoznaje razloge Puškinova zanimanja za Kur'an.
Tokom sovjetske ere ovo Puškinovo djelo imalo je posve drugačije interpretacije i recepcije. Tako je V. I. Filonenko, tumačeći “Podrazhaniia Koranu“ rekao da se svemu treba prići sa stanovišta antropologije, te je “Puškinovu vještinu u opisivanju arapskog načina života iz sedmog stoljeća“ Filonenko smatrao nekom vrstom “umijeća oponašanja koje se doima kao arheologija.“ Nadalje, B. Tomaševski je smatrao da se Puškina, “na ravni poetske kreacije“, treba proučavati imajući u vidu “formalne načine koje je Puškin posuđivao iz Kur'ana“.
U kasnijim vremenima tumačenja i recipiranja Puškinova djela “Podrazhaniia Koranu“ još više su se granala u mnogo pravaca. Tako Walter Vickery “naglašava etički ili moralni aspekt (Puškinova) oponašanja Kur'ana“. Jednostavno rečeno, Puškin je tragao za sređenim svijetom gdje bi bila “posve jasna, odsječna granica između dobra i zla.“ Julian W. Connolly je, sa svoje strane, isticao da je Puškin težio za nekom vrstom vizije iskupljenja (a vision of redemption) kroz obećanje “nove nade i ushita“ do kojih se stiže pokornošću i čestitim životom, a što je Puškin, možemo mirne duše zaključiti, pronalazio u Kur'anu. Također, Julian W. Connolly je bio protiv “strogog poistovjećivanja pjesnika i proroka/Božijeg poslanika“, što je problem koji vidimo i u djelima Johanna Wolfganga von Goetea.
Dugo bi potrajalo kad bismo nastavili s navođenjem ostalih tumačenja i recepcija ovog Puškinova djela. Umjesto toga uputnije je pokazati kako Puškin “dijalogizira“ sa Kur'anom, što je i savjet Johna Henriksena svima koji žele da se upute u Puškinovo bavljenje temeljnom svetom knjigom islama. Evo samo nekih strofa iz tog Puškinova djela:

Zaklinjem se parnim i neparnim,
Zaklinjem se mačem
i pravedničkom bitkom,
Zaklinjem se jutarnjom zvijezdom,
Zaklinjem se noćnom molitvom.

Iz ovih redaka vidi se posve jasno da Puškin oslovljava ajete ili alineje Kur'ana u kojima se nalaze tzv. qasam ili zaklinjanja. U Kur'anu je riječ, najčešće, o “Božanskim zaklinjanjima“, jednoj vrlo prepoznatljivoj (iako ne i jedinoj!) stilskoj formi islamske Revelacije. Pjesan sadržana u ruskom originalu postiže izvanredne efekte na čitateljstvo. To se vidi i iz sljedećeg odjeljka gdje Puškin pjeva:

Dva puta će anđeo puhnuti u rog,
Nebeska će grmljavina
na zemlju udariti,
Brat će od brata pobjeći,
Sin će se od majke sakriti.
Sve će dobjeći do Boga.
Razobličeno strahom.

I ovdje su prepoznatljivi kur'anski motivi “puhanja u Rog“ pred Smak Svijeta (usp. npr. Kur'an, 39:68), Puškin na njih izravno ukazuje i pjesnički ih oslovljava. Također, Puškin aludira i na strahote i katastrofe Smaka Svijeta koje se spominju i u suri 80:34. itd).
Napokon, evo još jedne Puškinove kitice stihova:
 
Opet palma mrsi svoju
sjenkovitu glavu
Opet je bunar napunjen,
hladan i dubok.
I stare kosti magarice se podižu
Odjevene mesom, i riču
A putnik osjeća snagu i radost
U njegovoj krvi zaigrala
je iznova uskrsla mladost.

Prema komentatorima Puškinove poezije, ovdje slavni ruski pjesnik aludira na drugu suru Kur'ana, Kravu/al-Baqarah, 2: 259., gdje se govori o čovjeku kojeg je Bog usmrtio stotinu godina, pa ga potom oživio, a oživio je i njegovog magarca (kod Puškina se radi o magarici - ослица).

3.
Puškinova pjesma o Muhammedu, a.s.

Aleksandru Sergejeviču Puškinu slavu je uvećala pjesma o Muhammedu, a.s. Spjevao ju je 1826. godine, pjesma je odmah postala poznata i uveliko respektirana kao i njezin autor. Tvrde da je ovu pjesmu mnogo volio i sam Fjodor Mihajlović Dostojevski (1821-1881).
Kao što je u poemi “Podrazhaniia Koranu“ riječ o nekoj vrsti dijalogiziranja sa Kur'anom, iz pjesme Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) vidljivo je da Puškin stupa u kratkotrajno, ali intenzivno, duhovno saučestvovanje ili, pak, duhovno oponašanje Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin je htio da svome naraštaju bude neka vrsta “idealnog uzora“, da im kao pjesnik pokaže duhovno vodstvo, želio je, naprosto, da im bude “onaj koji prosvjetljuje, koji dostavlja višu viziju svojoj generaciji“ (...and illuminator, deliverer of a higher vision to his generation...).
Šira scena ove Puškinove pjesme je, reklo bi se, “biblijsko-kur'anska“. Čovjek u pustinji, pri njemu je velika žeđ... (Pustinja ovdje, možda, simbolizira svijet koji je bez vodstva, ljudi su žedni upute višeg reda...). Potom se javlja melek/anđeo, serafim sa šest krila, dolazi prosvjetljenje itd.
U pjesmi potom nastaje ona dionica koja je i bila cilj pjesniku Puškinu – prosvjetljenje i Božija Objava dolaze Poslaniku Muhammedu, a.s., ali pjesnik vješto upliće i sebe, nastavljajući pjesmu pjevati u prvom licu jednine, htijući tako da i on, sa svoje strane, dobije makar poetsku inspiraciju i duhovno okrepljenje! Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin znade da Božiju Objavu (al-wahy) ne može dobiti, ona se dostavljala samo Božijim poslanicima.
Nesumnjivo je ovaj trenutak “pjesničkog prelaženja graničja“, kad pjesnik Puškin želi ako ne prodrijeti, a ono barem proniknuti, u profetsko ili vjeronavjestiteljsko iskustvo, najsnažnija dionica ove njegove pjesme. Ovdje vidimo da je Puškin bio uvjeren u izuzetne zadaće ili poslanja koja imaju pjesnici, kako to ističe i Milivoj Solar.
Na kraju, iz pjesme se vidi zapovijed Poslaniku Muhammedu, a.s., da mora ići među ljude i širiti poruku obodrenja. Istovremeno to znači (imamo li u vidu Puškinovu vještinu da oponaša Poslaničku zadaću i tradiciju) da je ovo obodrenje upućeno i samom Puškinu. To jest, ne Puškinu kao od Boga odaslanom poslaniku, jer on to nije i ne može biti, već Puškinu kao pjesniku koji želi preporoditi svoj narod.
Dodajmo da je Puškinova pjesma Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) iznimno popularna u arapskom svijetu. Tamo je bila počašćena sa nekoliko prijevoda. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da je ovu Puškinovu pjesmu potrebno čitati kao jedno pjesničko ostvarenje i poetsku viziju, a nikako kao svjedočenje o nekom konkretnom historijskom događaju.
Napomenimo da je Aleksandar Sergejevič Puškin dobro poznavao književnost islamskog istoka. Prisjetimo se da Puškin, u svome velikom djelu Evgenije Onjegin, navodi perzijskog pjesnika Sadija, k tome, njegova djela obiluju motivima turske i perzijske književnosti.
(...)

00Sličica Želim Print

ZABORAVLJENI KRAJIŠKI ALIMI - Sadik-ef. Ribić 1910-1993

ZABORAVLJENI KRAJIŠKI ALIMI - Sadik-ef. Ribić 1910-1993

Oktobar 19, 2018

Biti imam, profesor, alim, na području Bosanske krajine, posebno u toku II svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

Kada je u pitanju rad Islamske zajednice u Bihaću može se kazati da je Sadik-ef Ribić svojim radom obilježio prošlo stoljeće. Riječ je o ličnosti koja je najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa IZ Bihać. O njemu smo i ranije pisali. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Svjedočio četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, SFRJ, te demokratske promjene u našoj domovini. Ovim sjećanjem na Sadik-ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima.

Ko je bio Sadik-ef ?

Rođen je 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije zapamtio, umro je kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre vodila je majka, koja je brinula i o troje jetima, djece od strica. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je, pored toga, plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine.
Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik-ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu imali hrane. „Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir, a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli“, kaže Sadik-ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine. (Ovaj dokument smo pronašli u Medžlisu IZ Bihać.) Njegova porodica nastanila se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Zbog teških životnih uslova majka mu se preudala u selo Bešnjevo, ali mu je i očuh bio slabog imovnog stanja. Sadik je nastavio školu u Šipovu, gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole.
Nakon završene škole, otišao je u medresu. Pregledom svjedočanstava vidi se da je Sadik Ribić tokom školovanja bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja – Alijje. Pored maternjeg, govorio je i arapski jezik. Sadik-ef. je završio medresu 1932. godine, a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci. Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za viceprefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme obavljao je dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu. Nakon toga je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u gimnaziji, 1935. godine, Sadik-ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese, a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi.

Aktivnosti Sadik-ef. u Drugom svjetskom ratu

Sadik-ef. je vrijeme Drugog svjetskog rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović-Perić. Sadik-ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodnooslobodilački pokret i toga se cijelo vrijeme držao. Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik-ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više, nekad manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše. Sadik-ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su pušteni. Kraj rata Sadik-ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese, jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja. Uputio je više dopisa krovnim organima Islamske zajednice stavljajući se na raspolaganje, međutim, niti na jedan nije dobio odgovor.

Odlazak u penziju

Sadik-ef. Ribić je 1. juna 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno. Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IVZ u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džematu Jezero, i to imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara. I tu nije kraj njegove pažnje prema rodnom mjestu.
Za proširenje džamije u ovom džematu, on i njegova dvije godine mlađa sestra, Sadika Hodžić, su uvakufili zemljište. Godinu dana kasnije radovi na džamiji u Jezeru su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Sadik-ef. je predložio sestri, Sadiki hanumi, da se proda zemljište površine osam dunuma iznad Plivskog jezera, i novac uvakufi za dogradnju ove džamije, što je bez pogovora i prihvatila. Povodom otvorenja džamije u Jezeru, Odbor IVZ Jajce je ponudio Sadik-ef., kao najvećeg vakifa, da svečano otvori džamiju, međutim, on je i taj čin iz skromnosti odbio. Prema podacima iz ličnog dosijea vidi se da je Sadik Ribić bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od 1. 1. 1947. do 14. 1. 1950., zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od spomenutog datuma do 30. 6. 1954, Državnog osiguravajućeg zavoda – Filijala Bihać, od 1. 8. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 1. 1. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje „Jugoslavija” – Filijala Bihać, od 1. 1. 1968. do 31. 5. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17, dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati. Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. Skupština osiguranika mu je dodijelila stan, međutim, on je to odbio iako je plaćao kiriju za stanovanje u vakufskoj kući na Kalini u Bakšaišu. Predložio je da se taj stan dodijeli čistačici, hrvatske nacionalnosti, samohranoj majci troje djece iz Vedrog Polja. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale.

Angažman u Odboru IZ Bihać

Sadik-ef. bio je predsjednik Odbora IZ Bihać u dva mandatna perioda. Tu dužnost preuzeo je u maju 1971. godine, i nikada nije naplatio ni dinar iz blagajne OIZ Bihać na ime naknade za obavljanje ove funkcije. Takav je bio njegov odnos prema novcu IZ-e i općenito naspram vakufa. Ipak su ga „kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, žaleći se na neke njegove postupke. Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik-ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. Naložio je da se popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džematima. Inventar džamija i Odbora IZ je posebno numerisan. Na inicijativu Sadik-ef. uvedena je međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Uveo je u praksu i zamjenu hatiba na džuma-namazima. Ova ideja je bila dobro primljena u svim džematima. Njegovom zaslugom sagrađena je montažna zgrada Odbora IZ sa više kancelarija i salom za sastanke, u kojoj se i danas nalaze kancelarije MIZ Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora.
Jedne prilike ga je dr. Hamdija Čemerlić, tadašnji predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, upitao zašto ne podiže putne troškove i dnevnice jer je često dolazio u Sarajevo!? Sadik-ef. mu je rekao da će poslati pisani odgovor na adresu Sabora. U obrazloženju je naložio da se ta sredstva uplaćuju na račun Gazi Husrev-begove medrese iz zahvalnosti za pažnju koju mu je ova ustanova ukazala tokom školovanja. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džematima za koje se dugo pripremao. Nekoliko puta je bio izaslanik reisu-l-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Iako se od njega očekivalo da nastavi rad u organima Islamske zajednice, nakon deset godina se, iz zdravstvenih razloga, povlači sa svih funkcija.
Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisu-l-ulema IZ u SFRJ, hadži Naim-ef. Hadžiabdić je 1. muharrema 1401. hidžretske, odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik-ef. Ribiću dodijelio priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: „Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima”.
Sadik-ef. je imao običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, danas je moguće rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik-ef. Ribić je preselio na ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu Bakšaiške džamije u Bihaću. Na bakšaiškim barama nalazi se Ulica Sadik-ef. Ribića. Ovaj velikan je zaslužio mnogo više pažnje, kao i ulicu u užem jezgru Bihaća. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada.
Medžlis IZ Bihać bi trebao posvetiti jedan dan u godini ovom čestitom čovjeku. Toga dana bi se govorilo o Sadik-efendiji, a bihaćki imami bi mu proučili hatmu. Mišljenja smo, također, da Medžlis IZ Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala „Sadik-ef. Ribić”. Toliko mu dugujemo.

Pouke jednog referenduma - Brexit i Bosna

Pouke jednog referenduma - Brexit i Bosna

Oktobar 19, 2018

Kako je poznato, na referendumu održanom 23. juna 2016. godine većina građana Velike Britanije glasala je za izlazak svoje zemlje iz Evropske unije. Takva odluka jedne od vodećih evropskih država i članica Unije izazvala je politički potres, čije dugoročne posljedice po Britaniju, Evropsku uniju i Evropu još nije moguće razabrati.

 

Nakon početne nevjerice nad ishodom referenduma kod većeg dijela evropskih političara s obje strane La Manša uslijedile su rasprave o tome kako urediti buduće odnose i veze Britanije s Evropskom unijom. Od referenduma je prošlo više od dvije godine, datum napuštanja Unije se približava (29. mart 2019), a nijedno suštinsko pitanje tih odnosa nije riješeno. Već se pokazalo da je nakon više od 40 godina izgradnje guste mreže veza na polju ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti i dr. izlazak jedne članice zamršen i, po svemu sudeći, bolan proces. Otežavajuća okolnost je to što u samoj Britaniji, prije svega u njezinoj vladi, nema usaglašenog stava o tome kako bi trebali izgledati budući odnosi Londona i Brisela. Pritom valja podsjetiti da izlaskom iz struktura Unije, Britanija ni u kojem slučaju ne poriče svoje evropstvo, odnosno svoju povijesnu, kulturnu i političku pripadnost Evropi.

Sporazuman izlazak Britanije – nemoguća misija

Kako vrijeme odmiče, sve češće čitamo o nečemu što je nekad spominjano tek usputno, više kao teoretska nego ozbiljna mogućnost: izlazak Britanije iz Evropske unije bez sporazuma (crash-out Brexit). Niko ne može sa sigurnošću predvidjeti posljedice takvog razvoja događaja. Prema nekim procjenama, moglo bi doći do brojnih problema u funkcioniranju države, od nestašice lijekova u britanskim apotekama i bolnicama, ogromnih sabraćajnih gužvi na tačkama ulaska i izlaska iz Britanije, pada životnog standarda pa sve do ponovnog izbijanja sektaških sukoba u Sjevernoj Irskoj. U britanskoj javnosti sve su glasniji oni koji zahtijevaju održavanje novog referenduma na kojem bi građani odlučivali o prihvatanju ili odbijanju sporazuma o budućim odnosima Britanije i Evropske unije. Ali, kako je spomenuto, takav sporazum još nije postignut pa ga nije ni moguće staviti na glasanje. Istovremeno, najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da bi većina građana danas glasala za ostanak u Evropskoj uniji.
Ni nedavni susret šefova vlada članica Evropske unije u Salzburgu nije polučio napredak u pregovorima. Taj susret trebalo je da omogući britanskoj premijerki da šefovima vlada ostalih članica predstavi britanski prijedlog budućih odnosa. No, njezin prijedlog je glatko odbijen, jer njime bi Evropska unija morala iznevjeriti neke od ključnih principa na kojima počiva. Suočena s jedinstvenim i tvrdim stavom Unije, premijerka May se na konferenciji za štampu doimala uznemirenom, a posmatrači su susret ocijenili promašenim.
So na ranu utrljao je francuski predsjednik Makron. Ne dovodeći u pitanje suvereno pravo Britanije kao države da odlučuje o svojoj budućnosti, on je izjavio da su pobornici izdvajanja Britanije, koji su glasačima na referendumu obećavali ružičastu budućnost samo da se Britanija oslobodi njima omražene Evropske unije, nastupili kao obični lažovi. Reklo bi se da je ovakve riječi izgovorio više s gorčinom nego slavodobitno, jer Francuska sigurno ne želi vidjeti Britaniju izvan Evropske unije.

Bosna i Hercegovina – igre referenduma

Bosanska država nije unija suverenih zemalja poput Evropske unije, ali u javnom prostoru naši građani svako malo mogu čuti izjave o neodrživosti naše države i o potrebi organiziranja referenduma o nezavisnosti kao nekakvom čarobnom rješenju za njeno nefunkcioniranje. Ako na trenutak ostavimo postrani važno pitanje o zakonitosti održavanja referenduma o nezavisnosti jednog administrativnog dijela države, te pitanje da li bi održavanje tog referenduma moglo proći bez vojnog sukoba, primjer britanskog referenduma može da bude poučan. Dodvoravanje građanima davanjem primamljivih obećanja i nuđenjem naizgled jednostavnih rješenja za vrlo složene probleme najobičnija je obmana. Danas kad to postaje jasno, mnogi koji su dali svoj glas za Brexit sad traže novi referendum.
Nezadovoljstvo stanjem u britanskom društvu koje je navelo većinu da 2016. glasa za Brexit naprosto nije moguće riješiti jednostavnim pitanjem: “Da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati članica Evropske unije ili je treba napustiti?” Referendum ne smije služiti političarima da se kriju iza odluke glasača, odluke koja dugoročno može imati loše posljedice.
Britanski slučaj pokazuje da čak ni bogate zemlje s razvijenom političkom kulturom i snažnim društvenim institucijama nisu u stanju predvidjeti i kontrolirati velike procese koje su pokrenuli jednom referendumskom odlukom. O tome bi trebalo da razmisle oni koji sanjaju referendume o otcjepljenju. Nepošteno je prizivati referendum bez prethodno obavljene otvorene i sveobuhvatne rasprave o mogućim posljedicama po zemlju i društvo. Jer, bit će kasno ako im neko jednog dana bude morao reći: “Slušali ste lažove.” Kao ni Makron i drugi prijatelji Britanije, ni oni koji žele sačuvati cjelovitu Bosnu neće biti nimalo sretniji zato što će biti upravu.

00Sličica Želim Print

Izraelsko flertovanje sa evropskim desničarima

Izraelsko flertovanje sa evropskim desničarima

Oktobar 19, 2018

Da li Izrael i zbog čega formira savezništvo sa desničarskim i populističkim političarima Evropske Unije

 

Mađarski premijer Viktor Orban je u julu ove godine posjetio Izrael i sastao se sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom. Taj sastanak čelnika dviju država prošao bi doslovno nezapaženo da nije riječ o premijeru zemlje članice Evropske unije i NATO saveza koji je poznat ne samo po svojim autokratskim, već i ksenofobičnim, a pojedini će reći – i antisemitskim stavovima.
Toliko ozbiljan je taj problem u Mađarskoj da je Evropski parlament kaznio Mađarsku sredinom septembra ove godine na temelju člana 7. Ugovora o Evropskoj uniji.

Formiraju se nova savezništva

Tu ne staje priča. Izraelski premijer Netanjahu je prije toga, sredinom 2017. godine, posjetio Budimpeštu i sastao se sa Orbanom. Razgovarali su o izbjeglicama, odnosima EU i Izraela, Rusiji i situaciji na Bliskom istoku. Netanjahu je Orbana opisao kao ‘istinskog prijatelja Izraela’ i pozvao ostale zemlje članice EU da iskažu veću podršku Izraelu. Netanjahu se tokom posjete Mađarskoj sastao sa liderima takozvane Višegrad-4 sastavljene od Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke. Netanjahu je oštro izgrdio Evropsku uniju, jer se usudila kritikovati Izrael zbog njegovih kršenja prava Palestinaca, kao i zbog nastavka izgradnje nelegalnih jevrejskih naselja. Odnosi sa desnicom u Italiji datiraju još od ranih 2000-ih godina kada je tadašnja vlada uspostavila kontakte sa nekadašnjim desničarem Gianfranco Fini, liderom Italijanskog socijalnog pokreta (Movimento Sociale Italiano). Pokret je preimenovan u ‘Nacionalnu Alijansu’, a Fini je 2003. godine posjetio Izrael, zajedno sa tadašnjim liderom Italijanske jevrejske zajednice Amosom Luzzattom, i tim činom se rehabilitovao. Sličnim putem cionističkog baptizma, kako to naziva novinar Ramzy Baroud, prošao je desničar Matteo Salvini, trenutni ministar unutrašnjih poslova Italije, posjetom Tel Avivu u martu 2016. godine.
Ti, u međunarodnim odnosima, relativno učestali sastanci, nagnale su brojne da se pitaju – formira li Izrael savezništvo sa desničarskim i populističkim političarima Evropske unije?
Odgovor je - da. Naime, ne samo u slučaju Mađarske, već cijele Evropske unije, izraelski zvaničnici njeguju odnose sa predstavnicima Slobodarske stranke Austrije, Alternative za Njemačku i Belgijske stranke Vlaans Belang – svaka od kojih je populističko-desničarski orijentisana.
Razlog je jednostavan. Izraelski zvaničnici su shvatili da desničarske stranke rastu u moći i utjecaju širom Evrope i da bi Izrael mogao kapitalizirati takav monumentalan preokret u unutrašnjoj i vanjskoj politici Unije. Čak i kada je riječ o ksenofobičnim, ili otvoreno anti-semitskim strankama.
Zbog čega? Zato što se slažu oko nekih bitnih pitanja.
Izrael, naročito pod trenutnom desničarskom vladom stranke Likud, nije bio oduševljen pojedinim stavovima Evropske unije o zaštiti prava Palestinaca, jer ih je protumačio kao pretjerano ‘pro-Palestinskim.’ Zapravo, riječ je blagoj kritici EU prema neselektivnom izraelskom ubijanju palestinskih civila, uništavanju njihovih domova, kolektivnom kažnjavanju u Gazzi i izgradnji nelegalnih jevrejskih naselja. Takav čvrst, zajednički stav koji je zaštitu ljudskih prava (u ovom slučaju palestinskih) stavio iznad politike nije postojao prije osnivanja Evropske Unije.
Zatim, tu je odluka Brisela da se ambasade zemalja članica EU ne preseljavaju iz Tel Aviva u Jerusalem, čiji je istočni dio pod izraelskom vojnom okupacijom od 1967. godine, kao i odluka Brisela da se posebno obilježe izraelski proizvodi koji potječu sa nelegalnih jevrejskih naselja izgrađenim na otetoj palestinskoj teritoriji – razbjesnila je Izrael.
Stav Evropske unije da se palestinsko-izraelski sukob jedino može riješiti osnivanjem Palestinske države, odnosno ‘’rješenjem dvije-države’’ sa Jerusalemom kao glavnim gradom obje države, ne nailazi na odobravanje Izraela.
Na kraju, pokret BDS (Boycott, Divestment, Sanctions), odnosno kampanja za umjetnički, kulturni i akademski bojkot Izraela, postigao je neviđen momentum širom Evropske unije, naročito među univerzitetskim studentima. Kao rezultat pokreta BDS, iz godine u godinu se mijenja opća svijest o palestinskom stradanju, dok su kritike na račun izraelske politike sve učestalije i dolaze sve češće od političkih struktura Europske unije.
Kako bi legalizirao svoju okupaciju vojno osvojene palestinske teritorije i aparthejd prema Palestincima, Izrael želi potkopati postojeći poredak međunarodnog prava i odnosa, zasnovanim nakon Drugog svjetskog rata. Upravo zbog toga, Izrael je shvatio da može – odnosno mora – razbiti postojeći konsenzus među zemljama članicama Evropske unije po pitanju zaštite ljudskih i građanskih prava Palestinaca. To može učiniti ako potkopa same temelje Unije – zasnovane na vrijednostima demokratije, poštivanja ljudskih prava, građanskih i vjerskih sloboda.
Koincidencija je da taj isti cilj imaju i desničarsko-populističke stranke unutar EU.

Izraelski aktivizam već urodio plodom

Vlada Izraela je shvatila da je rast desničarskih stranaka u Evropskoj uniji popraćen rastom anti-islamske retorike – koja utiče i na sagledavanje blisko-istočnih dešavanja iz evropske vizure. A desničarske evropske stranke i Izrael imaju mnogo toga zajedničkog u svom svjetonazoru – i jedna i druga strana su antiimigrantski orijentisane; Izrael se protivi dolasku Etiopljana i Eritrejaca, dok se evropske desničarske stranke protive dolasku Sirijaca, Afganistanaca i Iračana. Zatim, Izrael ima otvoren anti-palestinski stav koji se često pretvara u anti-muslimanski stav. To se poklapa sa anti-muslimanskom, odnosno anti-islamskom orijentacijom evropskih desničara koja se izrodila od ekscesivnog anti-imigrantskog raspoloženja. Evropske desničarske stranke nemaju mnogo poštovanja prema konvencijama o zaštiti ljudskih prava niti evropskim vrijednostima, upravo kao ni Izrael. Na kraju, Izrael je postao rigidna jevrejsko-nacionalistička država, država – sada i po zakonskoj definicija – samo za Jevreje. Istim putem idu i brojne Evropske zemlje, a evropski desničari upravo zagovaraju jačanje nacionalnih država nauštrb zajedničke Unije. Evropski desničari, zbog svog antagonizma prema islamu i muslimanima, ne protive se izgradnji jevrejskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji niti ubijanju Palestinaca. Interesatno je spomenuti da su mnoge Evropske desničarske stranke prošle godine vodile žestoku kampanju pozivajući na priznavanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela, i da su otvoreno podržale preseljenje Američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem.
S druge strane, evropske desničarske stranke – koje su u suštini antisemitske, ali to javno negiraju – koriste svoje taktičko savezništvo sa Izraelom kako bi odbacile optužbe o antisemitizmu. Bivši urednik Jerusalem Posta Bret Stephens je to pojasnio slijedećim riječima “Baš kao što postoje anti-cionistički Jevreji, tako postoje i anti-semitski cionisti.” Time je želio kazati da je Izraelu prihvatljiv anti-semitizam (u ograničenoj mjeri) pod uslovom da ne ide na štetu države Izrael.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg Izrael podržava desničarske stranke u Evropi, i on je strateške naravi. Naime, očito je da se evropski desničari protive zajedničkom evropskom projektu i zagovaraju razbijanje Evropske unije tvrdeći da im je zvanični Brisel oduzeo suverenitet. Ti desničari bili su instrumentalni u promoviranju BREXITa prošle godine i rezultat će se vidjeti u martu 2019. godine kada Velika Britanija formalno napusti Uniju. Izraelu odgovara rasparčana Evropa, ne nužno u političkom ili ekonomskom smislu, već u diplomatskom. Jer, slabost Evropske unije ide u korist Izraelu.
Da je izraelski aktivizam već urodio plodom govori i činjenica da su EU članice Mađarska, Poljska, Rumunija, Hrvatska i Češka u decembru prošle godine bile suzdržane u glasanju za rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija koja je osudila odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da preseli ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem. Ta suzdržanost u glasanju, iako je rezolucija usvojena većinom glasova, ukazala je na pukotine u stavovima Evropske unije prema Izraelu.
Čini se da kako ruski predsjednik Vladimir Putin pokušava stvoriti jaz između Evropske unije i Amerike kako bi oslabio zapadni vojno-političko-ekonomski savez, isto tako i izraelski premijer Benjamin Netanjahu nastoji kreirati pukotine unutar same Evropske unije.

Sura “Vjernici“ - Kako Kur'an opisuje vjernike

Sura “Vjernici“ - Kako Kur'an opisuje vjernike

Oktobar 19, 2018

U prvih deset ajeta sure Vjernici Allah, dž.š, daje opisuje ko i kako će vrlo kratak, a sadržajan opis vjernika koji će zaslužiti Džennet.
Prvo je namaz. Bez namaza ne možemo postići ono što želimo, odnosno Njegovu milost i Džennet. Simpatično zvuče izjave pojedinaca kako su oni dobri vjernici, dobri ljudi, ne misle nikome zlo, daju sadaku itd., ali ne klanjaju. Međutim, Pejgamber, a.s, nam ostavio u amanet poruku da se prvo na Sudnjem danu gleda namaz.
Druga karakteristika vjernika je izbjegavanje onoga što ga se ne tiče, poput grijeha, tuđih mahana, privatnih stvari i tajni drugih ljudi i sl. Također, i Pejgamber, a.s, je kazao da čovjek neće biti pravi vjernik sve dok ne ostavi ono što ga se ne tiče. U današnjem vremenu, vremenu informacija, svakodnevnog kontakta s brojnim ljudima i drugim izazovima zaista je teško imati društvo koje se neće zanimati za one stvari koje se ne tiču njih. Stoga, prilikom naših druženja i sijela često se pokrenu rasprave ili teme o onim stvarima o kojima imamo malo znanja i koje se uopšte ne tiču nas. U ovom predizbornom periodu izloženi smo nizu informacija o ličnostima koje uopšte ne znamo, a meta su napada, kritika i osuda. Vjernik bi u društvu, ako želi biti dio ovog opisa vjernika, trebao reagirati i prekinuti ovakve teme.
Slijedeća osobina vjernika jeste udjeljivanje sadake, četvrta čuvanje stidnih mjesta i peta je da vjernici amanete ispunjavaju i vode brigu o svojim obavezama. Ova osobina je uveliko dovedena u pitanje kod muslimana, naročito onih koji preuzmu određenu funkciju, vrše dužnost prosvjetnog radnika, državnog službenika, nadređeni su nekome… i onda se nemarno odnose prema svojoj funkciji: ne daju svoj maksimum u poslu, ne izvršavaju ga najkvalitetnije što mogu, iskorištavaju poziciju, vrše mobing nad drugim ljudima itd. Drugim riječima, amanet koji im je dat ne izvršavaju kako treba i ne vode brigu o njemu. Čovjek treba znati da je milost Božija to što obavlja određenu funkciju ili ima radno mjesto te da možda postoji kvalitetnija osoba od njega za to mjesto, stoga pitanje je šta čini i kako se ponaša da bi pokazao Allahu, dž.š, svoju zahvalnost što je on umjesto drugoga na tom mjestu.

00Sličica Želim Print
Šesta osobina vjernika jeste obavljanje namaza na vrijeme. Da ne znamo za važnost pravovremenog obavljanja namaza ovaj ajet, u ovom opisu vjernika, bio bi nam dovoljan da shvatimo važnost kada je pored ostalih osobina vjernika Allah naglasio upravo ovu. U današnjici zaista je ovo velika obaveza, kada bi ljudi i novac mijenjali za svoje vrijeme.
Ova sura je objavljena u Mekki dok su ljudi prihvatali islam, upoznavali se s njim, što dalje govori da su ove karakteristike vjernika zapravo među prvim obavezama.

Dr. Hatidža Jahić: Ulaskom u EU odlasci mladih ljudi će se čak i povećati

Dr. Hatidža Jahić: Ulaskom u EU odlasci mladih ljudi će se čak i povećati

Oktobar 19, 2018

O ekonomiji obrazovanja, o ulaganju i povratu u obrazovanje, o odlasku mladih ljudi i kakve to posljedice može imati po našu domovinu razgovaramo sa dr. Hatidžom Jahić sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

- Tema Vašeg istraživanja i doktorata bila je “Povrat od ulaganja u obrazovanje”. Danas je aktuelan problem odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, a veliki broj njih je visokoobrazovan. Kakvi su pokazatelji u vezi s tim u BiH?

Dr. Jahić: Jedan od problema sa kojima se Bosna i Hercegovina danas suočava jeste odlazak mladih, visokoobrazovanih ljudi. Posebno intenzivne migracijske promjene su zabilježene nakon 2015. godine. Prema zvaničnim podacima agencija za statistiku zemalja prijema i diplomatsko-konzularanih predstavništava naše zemlje, najmanje 2 miliona, odnosno, oko 56,6 procenata od ukupnog broja stanovnika BiH živi izvan njenih granica. Procjene Svjetske banke su nešto manje, oko 44,5 procenata, jer se odnose samo na prvu generaciju bh emigranata i pozicioniraju BiH na 16. mjesto od ukupno 214 zemalja obuhvaćenih u Izvještaju o migracijama (Migration and Remittances Factbook) iz 2016. godine. Nažalost, naša zemlja se suočava sa znatno većom emigracijom stanovništva u odnosu na zemlje regiona, i to sa stopom emigracije od 44,5% nalazi se ispred Albanije (43,6%), Hrvatske (20,9%) i Srbije (18%). Ono što je posebno alarmantno kada je riječ o pokazateljima za BiH jeste da je oko 30% onih koji napuštaju BiH visokoobrazovano, od kojih je 11% ljekara. Ljekarska komora Federacije BiH je saopštila da je samo tokom 2016. godine oko 300 ljekara napustilo zemlju. Prema nekim procjenama oko 150.000 eura godišnje košta obrazovanje jednog ljekara te se dalje procjenjuje da BiH godišnje izgubi oko 50 miliona eura za obrazovanje ljekara koji napuste zemlju. Agencija na državnom nivou, odnosno, zavodi za statistiku na entitetskom nivou, nisu nadležni da prate statistiku iseljavanja, te stoga tragamo za “alternativnim” izvorima podataka kada je riječ o iseljavanju iz BiH. Npr. Agencija za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine raspolaže podacima o osobama koje su odjavile mjesto prebivališta i boravišta u cilju iseljenja u druge države. Prema podacima Agencije 4.270 osoba je tokom 2016. godine odjavilo boravak u Bosni i Hercegovini. Najčešće destinacije za iseljenje ovih osoba su bile Njemačka, Austrija i Hrvatska, uz značajan trend povećanja iseljenja u Njemačku i Austriju i smanjenja broja iseljenja u Hrvatsku i Srbiju.

Promjena demografske slike

- Da li oni koji napuštaju BiH nađu zaposlenje u tim zemljama?

Dr. Jahić: I taj aspekt je potrebno uzeti u razmatranje, dakle, iseljavanja s ciljem zapošljavanja temeljem potpisanih bilateralnih sporazuma o zapošljavanju i to trenutno važećim sporazumima sa Slovenijom i Njemačkom. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH tokom 2017. godine u Sloveniji je zaposleno 9.079 BiH državljana, dok je u Njemačkoj zaposleno 851. U relativnim iznosima, ovo je porast za 69% u odnosu na 2016. godinu i to je alarmantno! Ipak, državljani BiH posao u inostranstvu dobijaju i temeljem direktnog kontakta sa poslodavcima, putem specijaliziranih agencija za regrutovanje i dr., te je stoga nemoguće govoriti o pouzdanom pokazatelju. Što se pak tiče procjena nevladinog sektora, Unija za održivi povratak i integracije u BiH smatra da je našu zemlju u periodu od 2013. do 30. juna ove godine napustilo više od 169.000 osoba.

- Koje su posljedice “odljeva mozgova”, tzv. “brain drain” fenomena za budućnost naše zemlje?

Dr. Jahić: Odljev mozgova predstavlja dugoročni udar na konkurentnost naše ekonomije. Odlaskom značajnog broja visokoobrazovanih ljudi, posebno stručnjaka u oblastima kao što su prirodne nauke, tehnologije i dr., inovacijski kapacitet zemlje značajno slabi, što dalje dovodi do smanjenje konkurentnosti, pada nacionalnog proizvoda i sl. Bez ulaganja u obrazovanje, istraživanje i razvoj, naša zemlja neće biti u mogućnosti da se izbori sa tržišnim pritiscima iz susjednih zemalja, kao i iz zemalja Evropske unije. Odlazak mladih ljudi, također, značajno mijenja demografsku sliku naše zemlje kroz promjene ukupnog broja stanovnika i njihove strukture.

Međutim, bitno je skrenuti pažnju na značaj doznaka ze ekonomiju BiH, kao i većine zemalja regiona, a u kontekstu diskusije o odljevu mozgova. Naime, doznake, odnosno novčani transferi iz inostranstva, povećavaju dohodak građana BiH. Ekonomija naše zemlje je ovisna o ovoj vrsti novčanih transfera. Prema podacima Svjetske banke doznake su tokom 2016. godine učestvovale sa oko 12,5% u ukupnom BDP-u. Preko 50% ovih sredstava došlo je iz Njemačke, Srbije i Hrvatske. Nažalost, dugoročni neto efekat priliva sredstava iz inostranstva i odlaska mladih obrazovanih ljudi iz zemlje je negativan i država se mora ozbiljnije pozabaviti ovim problemom.

Problemi i u susjedstvu

- Kakva je situacija po pitanju odlaska mladih u regionu i postoje li mjere koje su susjedne zemlje poduzele kako bi taj problem riješile?

Dr. Jahić: Svi pokazatelji, ali i ranija iskustva Bugarske, Rumunije i Hrvatske kada je riječ o ulasku u Evropsku uniju zapravo nam pokazuju da će se problem odlaska mladih ljudi nastaviti, pa čak i pojačati ulaskom u EU. Fenomen odlaska mladih ljudi nije samo karakterističan za BiH, već je prisutan i u susjednim zemljama. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) predviđa da će Srbija u budućnosti izgubiti oko 9 milijardi američkih dolara zbog odlaska obrazovanih ljudi iz sektora nauke, tehnologije i inovacija. Samo tokom 2016. godine Hrvatsku je napustilo 36.436 ljudi, a od 2013. godine, 525 ljekara starosti od 24 do 46 godina je otišlo iz zemlje. Ulazak Hrvatske u EU 2013. godine samo je dodatno ubrzao odlazak mladih obrazovnih ljudi a političare čini se uhvatio nespremnim, iako je isti scenarij bio vidljiv u ranijim proširenjima EU (2004. i 2007. godine). Ovo su samo neki od pokazatelja da su zemlje Zapadnog Balkana izvoznici visokoobrazovanih mladih ljudi koji će stečena znanja i vještine nastaviti koristiti u nekoj od razvijenih zemalja Evrope i svijeta. Nepostojanje sveobuhvatnih nacionalnih strategija, pa čak možda i regionalnih incijativa ili rasprava o smanjenju odlaska mladih, te neusklađenost reformi obrazovanja sa kretanjima na tržištu rada samo su neki od mehanizama koji su potrebni kako bi se problem odlaska mladih počeo rješavati.

- Koliko se u BiH ulaže u obrazovanje i kako po ovom pitanju stojimo u poređenju sa zemljama u regionu, a kako u poređenju sa EU?

Dr. Jahić: Zemlje članice EU, njih 28, u prosjeku ulažu u obrazovanje oko 5% BDP-a. Ulaganja u obrazovanje u procentu BDP-a, a prema podacima Svjetske banke, u zemljama regije su znatno manja, i to: Albanija (3,5% u 2015.godini) i Srbija (4,04% u 2015. godini). Sistem obrazovanja u BiH se finansira iz entitetskih, kantonalnih, te općinskih budžeta i nažalost podaci za državni nivo nisu dostupni. Prema posljednjim dostupnim podacima iz 2015. godine u RS se izdvajalo za obrazovanje oko 4% BDP-a, dok u FBiH oko 6% od ukupnog BDP-a, što ukoliko se promatraju samo relativni pokazatelji pozicionira BiH na nivo razvijenih zemalja. Međutim, ostvareni BDP u BiH i EU je nemoguće porediti. Također, činjenica je da se oko 50% budžeta za obrazovanje na različitim nivoima u BiH usmjerava u osnovno obrazovanje. Ulaganje u aktivnosti istraživanja i razvoja su veoma bitne za jednu nacionalnu ekonomiju. Nažalost i tu smo na samom dnu ljestvice. Zemlje članice EU su 2015. godine oko 2,04% BDP-a izdvajale za istraživanje i razvoj, Japan 3,29%, a SAD 2,79%. U istom periodu, Srbija je izdvajala 0,86%, Crna Gora 0,38% a Bosna i Hercegovina 0,22% svog BDP-a. Povećanje ulaganja u obrazovanje, ali i efikasnija raspodjela postojećih finansijskih sredstava bi doprinijela stvaranju novog znanja, ali je istovremeno i šansa da se mladi ljudi zadrže u BiH i zaposle. Mladi ljudi imaju želju i volju za stjecanjem novih znanja i vještina i država je tu da im to i omogući.

Nema provjere kvalitete obrazovanja

- Kakvo je generalno stanje na našim univerzitetima? Imamo li statistike o tome koliko studenata odabire javne, a koliko privatne fakultete?

Dr. Jahić: Zavod za statistiku FBiH i Republički zavod za statistiku prate statistiku upisanih studenata na javnim i privatnim univerzitetima. U Federaciji u posljednje dvije akademske godine za koje su dostupni podaci 81% studenata je bilo upisano na javne i 18% na privatne (2017/2018. akademska godina), odnosno 83% na javne i 16% na privatne (2016/2017. godina), uz primijetan blagi rast stopa upisa u korist privatnih univerziteta. Što se tiče RS podaci za akademsku 2016/2017. i 2015/2016. godinu govore da je 72,6% upisanih studenata na javne i 27,4% na privatne univerzitete. Znači, vidljivo je da u relativnim iznosima veći broj studenata se odlučuje za upis na privatne univerzitete.

- Sve je veći broj privatnih univerziteta i njihov status je danas izjednačen sa javnim? Da li je i koliko moguće pratiti kvalitetu obrazovanja? Kako se tržište rada javni/privatni sektor odnosi prema svršenicima fakulteta? Da li preferiraju one sa javnih ili one sa privatnih obrazovnih ustanova?

Dr. Jahić: Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta BiH je osnovana Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u BiH 2007. godine i njena nadležnost je regulisana ovim zakonom. Između ostalog, jedina je nadležna za akreditaciju institucija visokog obrazovanja i danas je akreditovala ukupno 30 visokoškolskih institucija, dvije sa tzv. uslovnom akreditacijom, a od tog broja 8 je javnih univerziteta. Agencija se ne bavi transparentnošću privatnih fakulteta, zakonitošću njihovog rada i legitimnošću diploma koje izdaju ove institucije. Nažalost, ne postoji institucija na državnom ili entitetskom nivou koja se bavi takvom vrstom provjere i osiguranjem kvalitete. Međutim, ključno pitanje koje se postavlja ovdje jeste da li je pojava privatnih fakulteta oblik zdrave konkurencije ili je to samo lakši put do diplome? Privatni i javni univerziteti zapravo konkuriraju na tržištu s ciljem privlačenja što većeg broja studenata dok ti isti privatni univerziteti nemaju dovoljno razvijenu infrastrukturu koja bi omogućila saradnju sa privredom i lokalnom zajednicom, a posebno manjkaju istraživački kapaciteti koji bi rezultirali nekim značajnijim istraživačkim rezultatima i stimulisali akademsku mobilnost. Javni i privatni sektor imaju različit sistem vrjednovanja diploma. Privatni sektor traži znanje i vještine koje ta diploma predstavlja jer je to ipak sektor koji se “bori” sa konkurencijskim pritiscima. S druge strane, javni sektor koji bi na prvom mjestu trebao imati promociju javnog univerziteta kao univerziteta od društvenog značaja, u najboljem slučaju izjednačava diplome javnih i privatnih univerziteta u procesu zapošljavanja.

Cilj diploma, a ne znanje?

 - Sve je vidnije “reklamiranje” obrazovanja kao usluge, gdje se u prvi plan stavljaju “studenti” kao “potrošači” ili “kupci”, a ne znanje?

Dr. Jahić: Obrazovanje može biti roba, ali ne smije biti samo roba. Čovjek nije roba, pa tako ni studenti nisu potrošači i kupci nekog finalnog proizvoda, tj. znanja. Društvo je to koje ima odgovornost da kreira i razvije adekvatnu institucionalnu osnovu za stvaranje novog i usvajanje postojećeg znanja koje će rezultirati u kvalitetnoj kolektivnoj svijesti, odnosno u ljudskom kapitalu o kojem svi danas govore. Nažalost, društvo i vrijeme u kojem živimo doveli su do nove paradigme u kojoj je cilj sticanje diplome, a ne znanja koje ta diploma podrazumijeva.

- Vrijeme je početka nove akademske godine. Imate li podatke koliko je studenata upisano? Da li ima dovoljno mjesta na fakultetima, odnosno imamo li dovoljno studenata?

Dr. Jahić: Tokom posljednjih 10 godina broj studenata upisanih na Univerzitet u Sarajevu se značajno smanjivao. U akademskoj 2005/2006. godini upisan je 7.621 student, dok su 2016/2017. akademske godine upisana 5.302 studenta, te je vidljiv pad upisa. Pad prema podacima Federalnog zavoda za statistiku je vidljiv još od 2009/2010. godine, što je svakako rezultat djelovanja različitih faktora kao što su između ostalih promijenjena demografska slika i ekspanzija privatnih visokoobrazovnih institucija. Demografska slika je promijenjena jer se sada na fakultete upisuju poslijeratne generacije koje su manje brojne. To je problem na koji su nas već godinama upozoravali učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice. S obzirom da u ovom valu, BiH napuštaju cijele porodice značajan broj potencijalnih studenata je svoje školovanje nastavio negdje u Evropi. U ovoj 2018/2019. akademskoj godini zabilježen je povećani interes za upis na Univerzitet u Sarajevu. Ovo se može opravdati djelovajnjem različitih faktora kao što su: upis djece iz devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, omogućena prijava na dva fakulteta. Oko 21,4% studenata je predalo prijave na dva fakulteta. A tu je i nešto intenzivnija promotivna kampanja upisa na Univerzitet. Također, vidljiv je pad interesovanja za određene studije, prije svega studije iz oblasti društvenih nauka i istovremeno rast interesovanja mladih za tehničke nauke, dakle, oko 36% u odnosu na ukupan broj mjesta predviđenih konkursom za upis u 2018/2019. godinu.

- Koliko su ovom trendu doprinijele politike obrazovanja i kako biste ih ocijenili? Kakav je odnos politike prema univerzitetu generalno?

Dr. Jahić: Nekonzistentna politika obrazovanja, odnosno postojanje različitih politikâ obrazovanja su u velikoj mjeri doprinijeli stanju u BiH. Politika za koju je finansiranje obrazovanja trošak, a ne dugoročna investicija, te politika koja je prosti zbir različih reformski inicijativa bez zajedničkog krajnjeg cilja ne može imati uspješan rezultat. Potrebno je jačanje statističkih kapaciteta koji bi omogućili vođenje politike utemeljene na dokazima, te politike koja će omogućiti veću fleksibilnost sistema obrazovanja s ciljem bržeg prilagođavanja kretanjima na tržištu rada. Univerzitet sasvim sigurno nije na listi prioriteta kada je riječ o politici. Donosioci odluka ne shvataju da uzroci “odljeva mozgova” nisu samo nezaposlenost, niske plaće već između ostalih i više mogućnosti za naučno usavršavanje, istraživački rad, te samodokazivanje. Ovakvim odnosom univerzitet gubi ljudski kapital, te stoga postoji potreba za novim idejama i novim pristupom na relaciji politika i univerzitet.

00Sličica Želim Print

Šta djeca uče u RS - Historija za zatvorenu avliju

Šta djeca uče u RS - Historija za zatvorenu avliju

Oktobar 19, 2018

Udžbenik historije u RS kao dnevno-politički pamflet u službi prizemne nacionalističke propagande

Prije otprilike pola godine, u aprilu 2018., Ministarstvo prosvjete RS objavilo je da su finalizirali posao oko izrade novih nastavnih planova i programa za predmet historija u trećem i četvrtom razredu srednjih i devetom osnovnih škola. U skladu s novim programima pristupilo se izradi novih užbenika. Promjene se ogledaju u tome da će iz novih udžbenika učenici u RS učiti o najnovijim dešavanjima oko stvaranja RS, rata 1992-95., o glavnim akterima tih događanja kao što su osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Na konferenciji za medije ministar prosvjete RS Dane Malešević tada je rekao slijedeće: „U udžbenicima iz historije nalaziće se određene činjenice o dešavanjima na prostoru BiH u periodu od 1990. do 1995. godine, ali ne i sadržaj kojim se vrijeđaju ostala dva konstitutivna naroda ili nacionalne manjine. Autori udžbenika istorije za deveti razred osnovne škole i treći i četvrti razred gimnazije poštovaće preporuke Vijeća Evrope iz 2005. godine, kojima je predviđeno da se događaji iz proteklog rata ne interpretiraju djeci na način koji širi mržnju i stvara neprijateljstvo“.

Nešto prije ove konferencije za medije, novembra 2017. godine, nakon izricanja presude Haškog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji o doživotnoj kazni za bivšeg zapovjednika vojske RS Ratka Mladića nacionalistički ostrašćeno predsjednik RS Milorad Dodik jasno je iznio svoje stavove o Haškom tribunalu i Ratku Mladiću. Tada je rekao da general Mladić ostaje heroj srpskog naroda i prvostepenom presudom je mit o njemu kao heroju samo ojačan. Tom prilikom Dodik je ultimativno zatražio da se iz udžbenika u srpskim školama izbace svi sadržaji o Haškom tribunalu, jer je po njemu to od početka mjesto nepravde, smišljeno da srpske žrtve ponovo pobije i osudi, te je dodao da to uvjerenje dijeli cijela srpska javnost.
Danas, kada imamo u ruci novi udžbenik historije za deveti razred osnovnih škola u RS ne treba nam puno ni vremena ni truda da odgovorimo na pitanje da li se autor užbenika držao smjernica i preporuka Vijeća Evrope iz 2005. godine, kao što je obećao ministar RS prije pola godine, ili „preporuka“ predsjednika Dodika iz novembra 2017. Poštujući smjernice aktuelne srpske političke klike u udžbeniku se ni na jednom mjestu ne spominje, u svom punom nazivu, Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. U dvije rečenice gdje se spominje taj sud izneseni su stavovi koji su doslovce identični izjavama Milorada Dodika da je Haški tribunal proizvod zapadno-vatikanske zavjere, jer je nesrazmjerno veliki broj optuženih i osuđenih Srba u odnosu na ostale ratne snage. Po autoru udžbenika na taj način opravdani su razbijanje Jugoslavije i protivsrpska politika u ratovima koji su vođeni.

1 rs udzbenik2Proglašenje muslimanske nacije
(Citat iz udžbenika govori sve sam za sebe)
Jugoslavija je Titovom i Kardeljevom politikom decentralizacije u suštini pretvorena u zbir jednonacionalnih država. Iz toga je proisticao problem BiH. Nju su nastanjivale dvije nacije koje su imale svoje matice u susjedstvu (Srbija i Hrvatska). Savez komunista u provođenju politike osamostaljenja BiH oslonac je mogao imati uglavnom u muslimanima. Stoga su pripadnici te vjerske zajednice 1968. godine proglašeni za naciju pod imenom Muslimani. Oni su u BiH po popisu stanovništva 1971. godine nadmašili broj Srba. Pošto se u Jugoslaviji između religije i nacije uglavnom mogao staviti znak jednakosti, bilo je logično da i oni budu nacija. Međutim, bilo je upozorenja da će Muslimani biti usmjereni protivsrpski i protivhrvatski i tražiti cijelu BiH za sebe.

 

Generalno, udžbenik historije za 9. razred osnovnih škola u RS nema puno veze s historijom kao naukom, ali je apsolutno usklađen sa antibosanskom politikom koju aktuelne vlasti provode prema državi Bosni i Hercegovini. Zbog toga, više podsjeća na jedan aktuelno-politički pamflet, pun mitova, zaključaka rekla-kazala i teorija zavjere nego na štivo namijenjeno obrazovanju djece u devetom razredu osnovne škole. U tematskim cjelinama koje obrađuju nacionalnu historiju parcijalno i samovoljno se tumače neutvrđene i neutemeljene činjenice. Izučava se historija svih Srba u cjelini koji žive na prostorima bivše Jugoslavije, negirajući pritom državu i kontinuitet i granice Bosne i Hercegovine kao domovine srpskog naroda koji živi u njoj.

1 rs udzbenik3Etničko čišćenje
(Citat o stradanjima naroda i žrtvama u kojem su navedeni potpuno proizvoljni brojevi ubijenih, a etničko čišćenje nazvano „prisilnom migracijom“)
Teško je utvrditi precizne razmjere ljudskih stradanja i materijalnih razaranja u jugoslovenskim ratovima. Prema podacima OUN, u BiH su u ratu od 1992. do 1995. godine poginule 102.622 osobe, a u ratu u Hrvatskoj 17.469. Ratovi za jugoslovensko naslijeđe imali su karakter nacionalnih i vjerskih sukoba. Mjesta masovnih zločina bila su: Srebrenica, Kozarac, Kazani, Kravice, Ahmići, Pakrac, Ovčara, Medački Džep. Najviše su bili razoreni gradovi: Vukovar, Sarajevo i Mostar. Još u toku rata u BiH ustanovljen je u Hagu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Nesrazmjerno veliki broj optuženih i osuđenih Srba u odnosu na ostale ratne strane dokazuje političke utjecaje na Haški sud. Na taj način opravdavani su razbijanje Jugoslavije i protivsrpska politika u ratovima koji su vođeni. Jedna od bitnih posljedica ratova za jugoslovensko naslijeđe jesu prisilne migracije, prozvane „etničko čicićenje”. Stanovništvo je napuštalo svoje domove pred vojskama protivničkih naroda. Iz Hrvatske je izbjeglo i protjerano skoro 450.000 Srba. Srbi su prema popisu iz 1991. godine činili preko 12% stanovništva te repuplike, a prema popisu iz 2011. godine tek nešto iznad 4%. U BiH je raseljeno preko 1,3 miliona pripadnika svih naroda. Prema rezultatima (osporavanim) popisa iz 2013. godine, u Federaciji BiH Srbi čine samo 2,5% stanovništva. Srbi su 1999. godine nakon povlačenja jugoslovenske vojske i policije sa Kosmeta morali masovno napustiti tu pokrajinu. Prostor bivše Jugoslavije je usitnjen, sa uglavnom lošim odnosima među državama nasljednicama. Većina njih ubraja se među siromašnije i nestabilnije u Evropi.

 

U udžbeniku nema ni traga o suživotu, stoljećima njegovanom i građenom između Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i drugih naroda koji žive na ovim prostorima. O zajedničkoj antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, te o ZAVNOBiH-u – u knjizi nema ni riječi. Opširno su opisana stradanja srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, a o stradanju Bošnjaka i Hrvata nema pomena. Period rata 1992.-1995. je građanski rat koji su vodili međusobno Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a za rat su krivi svi osim Srba, čak i Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Vatikan. Ovakvim tumačenjem i shvatanjem historijskih činjenica učenicima Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju učenicima RS, je onemogućeno da znaju, shvate i vole državu BiH, da grade zajedništvo i budućnost sa drugim narodima i da se ne uče antibosanstvu nego svim vrijednostima i perspektivi razvoja i ostanka u Bosni i Hercegovini. Poznato je da preporuke Vijeća Evrope o udžbenicima iz 2005. godine u svojoj prvoj tački zagovaraju da djeci treba ukazati na temeljnu činjenicu, a to je da pripadaju i žive u Bosni i Hercegovini. Tih preporuka se ministarstvo prosvjete RS, navodno i držalo u izradi ovog užbenika, međutim čitajući udžbenik, kao što se i ovdje vidi u mnoštvu faksimila, jasno je da nema ni traga ni glasa o poštivanju evropskih preporuka već se događaji iz proteklog rata interpretiraju djeci na način koji širi mržnju i stvara neprijateljstvo.

1 rs udzbenik4

„Građanski rat“ u Bosni i Hercegovini
(Karakter rata i glavne aktere su opisali na svoj način koji je veoma dobro poznat i koji ne treba posebno komentirati. Za osuđene ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića kažu samo to da ih je Srbija isporučila Haškom tribunalu.)
U građanskom ratu u BiH međusobno su ratovale vojske Srba, Hrvata i Muslimana (od septembra 1993. nazivaju se Bošnjaci). Komandant Vojske RS (VRS) bio je general Ratko Mladić. Muslimani/Bošnjaci činili su gotovo cijeli sastav Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). U dijelovima BiH gdje su imali većinu, Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO).


Srpska historija ima mnoge slavne događaje, istinite prave junake, srpska historiografija ima mnoga vrlo ugledna naučna imena svjetskog glasa. Međutim, za potrebe vlastite avlije, često se angažiraju histriografski alhemičari - miješaju nespojivo, pišu nacionalističku propagandu pa je nazivaju historijom. Ovo je moglo prolaziti prije 100 ili 200 godina, međutim, danas u informatičkom dobu historija se mora pisati po međunarodnim standardima, jer svijet je postao apsolutno transparentan, svi mogu znati sve što nikom ne dopušta da ostane zatvoren u svojoj mračnoj avliji.

00Sličica Želim Print

Održano Savjetovanje koordinatorica za brak i porodicu - “Misija i profesija“

Održano Savjetovanje koordinatorica za brak i porodicu - “Misija i profesija“

Oktobar 18, 2018

U organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH - Odjela za brak i porodicu od 12-14. oktobra 2018. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi održano je savjetovanje za koordinatorice za brak i porodicu pod motom „Misija i profesija“. Na savjetovanju je bilo prisutno 90 koordinatorica iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Švedske, Norveške i Francuske.

Inicijativa za savjetovanje nastala na prošlom sastanku s imamima koji rade u kazneno-popravnim domovima

Savjetovanje: Imamski poziv u kazneno-popravnim domovima

Oktobar 18, 2018

U organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta islamske zajednice BiH u srijedu 17. oktobra tekuće godine održano je savjetovanje sa imamima koji rade u kazneno-popravnim domovima. Savjetovanju su osim organizatora i  imama prisustvovali profesori sa Univerziteta u Sarajevu, i  predstavnici CROPS-a (Centar za  rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama)

Medžlis IZ-e Mostar: Islamskoj zajednici onemogućeno upravljanje sultan Selimovim mesdžidom

Medžlis IZ-e Mostar: Islamskoj zajednici onemogućeno upravljanje sultan Selimovim mesdžidom

Oktobar 18, 2018

Medžlis IZ-e Mostar danas je na press konferenciji obavijestio domaću javnost o slučaju grubog oblika nasrtanja na vakufsku imovinu od strane Salih ef. Čolakovića, bivšeg direktora Islamskog kulturnog centra. Istaknuto je da se radi o bespravnom korištenju prostora sultan Selimovog mesdžida na Starom mostu. Naime, ovaj prostor Islamski kulturni centar koristio je po osnovi ranije sklopljenog ugovora sa Medžlisom IZ-e Mostar.

Stranica 164 od 850

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine