digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Ispovijest ratnog veterana - Oni koji su rizikovali svoje živote u ratu sada vode druge bitke

Ispovijest ratnog veterana - Oni koji su rizikovali svoje živote u ratu sada vode druge bitke

Septembar 04, 2018

- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju

U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati  svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje.  Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o  njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto  podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo  spontano,  njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča:


-Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati.

Rizici bez ikakve satisfakcije

Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara:

-Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine  kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako  ovo preživim i ako rat prestane  da li će ovi momci  sa kojima sam išao u prve redove i  zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne  da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama. 

Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte  godine na  Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje  pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza  čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni.

Proces liječenja

Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča:

-Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva  i stabilizirao. Ljekari su  u nekoliko navrata razgovarali  sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno.

Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici  trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.

00Sličica Želim Print

Tri sestre – tri hafize: Esma, Lejla i Sumeja

Tri sestre - tri hafize - Prva hafiza Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji

Septembar 04, 2018

U Begovoj džamiji 21. jula upriličena je hafiska dova Lejli Ljevaković-Kuč iz Sarajeva koja živi u Australiji

Lejla Ljevaković-Kuč, rođena 1988. godine u Rijadu, Kraljevina Saudijska Arabija, završila je kao odličan učenik i student Gazi Husrev-begovu medresu i arapski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Australiji i koordinator je Mreže mladih Islamske zajednice u Australiji za grad Perth. Lejla je prva hafiza Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji, u smislu da je ovo prvi put da je Bošnjakinja sa stalnom adresom u Australiji postala hafiza.

3 tri hafize a

Hafiza s mužem Irfanom živi u Australiji

 

I najmlađa kćerka hafiza

Lejla je najmlađa kćerka Enesa i Ruvejde Ljevaković iz Sarajeva, čije su starije dvije kćerke također hafize: Esma Ljevaković-Hafizović i Sumeja Ljevaković-Subašić, koja je bila i muhaffiza Lejli. Na svečanosti u Begovoj džamiji prisutnima se obratio glavni imam Medžlisa Sarajevo hafiz Kenan-ef. Musić koji je bio i u svojstvu izaslanika muftije sarajevskog, odnosno dr. Enesa Ljevakovića koji je, ipak, ovaj dan želio biti “samo“ babo Lejli. Hafiz Musić je čestitajući Lejli i roditeljima, između ostaloga, kazao da najbolja opskrba, najbolje što čovjek može dobiti na Ovom svijetu jeste Kur’an. “Allah vas počastio kao što ste vi počastili nas i Islamsku zajednicu ovim mubarekom, hafiskom dovom“, kazao je hafiz Musić.

3 tri hafize b

Hafiza Lejla s roditeljima, sestrama i bratom

 

 Bosanski ponos

Izaslanik reisu-l-uleme na hafiskoj dovi bio je hafiz Mensur-ef. Malkić, direktor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koji je s prisutnima podijelio sjećanje kada nije mogao zbog drugih obaveza prihvatiti obavezu muhaffiza tokom školovanja Lejle u Medresi. “Sjećam se njenih suza. Danas sam iznimno radostan što je završila hifz. Bio sam muhaffiz Esmi i Sumeji, a Sumeja je bila muhaffiza Lejli, tako da sam, na određen, način i sam bio Lejlin muhaffiz. Današnje suze radosnice će izbrisati one prve suze i, ako Bog da, sve teškoće u njenom životu“, kazao je hafiz Malkić.

3 tri hafize c

Diplomu uručio hafiz Mensur-ef. Malkić

 

“Čestitam muftiji Enesu, ocu Lejle i majci Ruvejdi hanumi, koji su doživjeli da se i njihova treća kćerka upiše među plemiće Muhammeda, a.s. Čestitam im što su izveli na selamet tri kćerke koje su hafize. Rijetko ćete u svijetu pronaći ovakav slučaj. Ova hafiska je posebna i po tome što je jedna od sestara bila muhaffiza. Lejla je rođena u Saudijskoj Arabiji, živi u Australiji, ali ona se školovala i odrasla u našoj domovini, ovdje je i položila hifz. Stoga, ona je naša, kazali bismo naš “originalni proizvod“. Svi smo ponosni na nju!“, zaključio je hafiz Malkić, koji je i uručio hafizi Lejli diplomu.

 

Razgovor: Glavna motivacija mi je bilo druženje s Gospodarem

 Otkud želja za hifzom?

Hafiza Lejla: Želja za učenjem i memorisanjem časnog Kur’ana bila je prisutna još od medresanskih dana. Međutim, stjecajem oklolnosti, tek došavši u Australiju, početkom 2017. godine se odlučujem na ‘učenje‘ hifza. Uz znanje o brojnim džennetskim nagradama koje čekaju hafize, moram biti iskrena pa reći da to nije bila glavna motivacija za hifzom. Glavna motivacija bila je ‘druženje’ sa Gospodarem kroz učenje i razumijevanje Njegovih ajeta. Ističem razumijevanje ajeta, jer lično nisam mogla učiti napamet ukoliko ne razumijem značenje svake kur’anske riječi, tako da se tokom učenja hifza uz mene uvijek nalazio i jedan od poznatih tefsira. Poznavanje arapskog jezika je ključni faktor u procesu učenja hifza. Arapski jezik je neodvojiv od Kur’ana. Stoga, smatram da svako ko pristupi učenju hifza treba da dobro vlada arapskim jezikom. Naravno, nije neophodno da se poznaje arapski jezik da bi se naučio Kur’an. Međutim, nepoznavnjem arapskog jezika, jezika Kur’ana, budući hafiz ostaje uskraćen za dublje razumijevanje Allahovog Govora.

Namjeravaš li se baviti Kur’anom s naučne pozicije?

Hafiza Lejla: Arapskim jezikom se, svakako dalje namjeravam baviti, nastavkom studija na jednim od australskih univerziteta, kao učitelj ili prevodilac arapskog jezika. Kad postanete hafiz, Kur’anom se svakodnevno bavite, ali da li će ‘lične’ studije Kur’ana postati i naučne, još ostaje da se vidi.

Je li bio izazov učiti hifz u drugoj zemlji i ko ti je pomogao u ovom procesu?

Hafiza Lejla: Izazov učenja hifza u zemlji, gdje ovaj tip učenja nije tako čest, bio je tehničke naravi, prvenstveno u komunikaciji s muhaffizom. S obzirom na različitu vremensku zonu između Australije i Bosne, morali smo uskladiti vrijeme za preslušavanja. Također, izazov je bio i slušati Kur’an preko skypea ili mobilnih telefona. Ipak, svi izazovi se prevaziđu s upornošću, voljom i Božijim određenjem. Moja sestra hafiza Sumeja, koja mi je ujedno bila i muhaffiza, pružila mi je najveću podršku tokom učenja hifza. Naravno, babo i mama, sestra Esma, brat Muhamed i suprug Irfan, te svekar i svekrva Muhamed i Medina, također, su dali ogromnu i nemjerljivu podršku. Svima sam neizmjerno zahvalna.

Kako porediš dvije zemlje u svjetlu islamskih principa?

Hafiza Lejla: Jedan od centralnih principa u vrijednosnom sistemu australskog društva jeste tzv. fair go ili tretiranje osobe na pravedan način bez obzira na religiju, boju kože ili etničko porijeklo. To se najbolje vidi prilikom zapošljavanja gdje poslodavci uglavnom poštuju taj princip. Po meni, to je umnogome i kur’anski i islamski princip. Nažalost, koliko vidim u Bosni i Hercegovini to nije takav slučaj, jer se prije svega dolazi do posla preko ‘veza’ i konekcija, a ne na osnovu kompetentnosti. To dovodi do korupcije u društvu koja se u Kur’anu spominje kao jedan od glavnih faktora propasti društva.

Bosanska Otoka sa hafizom Elmirom Kadićem u sretniju budućnost

Bosanska Otoka sa hafizom Elmirom Kadićem u sretniju budućnost

Septembar 04, 2018

U džamiji džemata Voloder u Bosanskoj Otoci, koji pripada Medžlisu Islamske zajednice u Bosanskoj Krupi, 14. jula 2018. ili 01. zu-l-kadeta 1439. hidžretske godine priređena je svečanost s kojom je mladi Otočanin Elmir Kadić i zvanično promovisan u hafiza Časnog Kur’ana.


S povodom

Radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta

 Možeš li nam nešto reći o tvojim počecima druženja s Kur’anom?

Moj rani vjerski odgoj je usko vezan za viteški grad Bužim u kojem sam provodeći svoje djetinjstvo pohađao mektebsku nastavu kod imama centralne bužimske džamije Senada ef. Aljića. Učenje arapskog pisma sam započeo sa 7 godina da bi svoju prvu hatmu Kur’ana zajedno sa ostalim polaznicima moje mektebske generacije proučio kada sam navršio 11 godina. Zasigurno ovaj je faktor možda i najbitniji da se u jednom mladiću usadi ljubav prema učenju Kur’ana i druženju sa njim.

Šta te i kada inspirisalo da počneš s hifzom Časnog Kur’ana?

Nakon što sam akademske 2009/2010. godine primljen na Fakultet političkih nauka u Sarajevu moj studentski život započinje u Studentskom naselju „Bjelave“ u kome sam kroz institucije Islamske zajednice na nagovor svojih kolega najprije započeo učenje Kur’ana po tedžvidskim pravila, a zatim sam na tim halkama Kur’ana čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s. „da onaj ko god bude čitao Kur’an, pamtio ga i sprovodio u praksu, njegovim roditeljima će se na Sudnjem danu staviti kruna koja će sijati poput Sunca i bit će ogrnuti plaštom čija će ljepota nadmašiti čitav dunjaluk. Upitat će: „Zašto nam je dato ovo?“ Reći će im se: „Zbog toga što je vaše dijete naučilo Kur’an.“ Ovaj hadis je prvi simptom koji je u meni probudio želju za hifzom Kur’ana.

Kako je bilo na početku i ko ti je posebno pomogao tokom hifza?

Iako možda u samome početku nisam bio svjestan težine zadatka kojeg sam postavio prema sebi ta moja želja za pamćenjem Kur’ana naišla je na oduševljenje mojih kolega iz doma koji su mi bili najveća podrška u toj početnoj fazi. Sjećam se da su upravo oni bili ti koji su me preslušavali naučene ajete, stranice i Kur’anske sure. Nedugo zatim sam upoznao svog prvog muhaffiza, hfz. Damira Gičevića, koji je svojim odgojnim metodama u meni usadio još veću ljubav prema Kur’anu , kako samome hifzu tako i razmišljanju o Kur’anu, a zatim i sprovođenju propisa Kur’ana u život. Početak memorisanja Kur’ana je nosio sa sobom jednu težinu, ali istovremeno radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta. Ono što me, također, potpomoglo na ovome putu jeste rekreativno bavljenje sportom. Uz svakodnevno trčanje, koje sam imao običaj praktikovati u Atletskom centru Koševo, slušao sam Kur’an i na taj način u podsvijesti sam kroz melodiju učača Mišarija al-Afasija pamtio ajete i sure koje sam slušao. Često se znam našaliti da sam zadnji džuz Kur’ana naučio trčeći.

Da li je bilo teško, uz dva potpuno različita studija, učiti i Kur’an napamet?

Jedna od mojih životnih prekretnica jeste da kao stipendista države Kraljevina Saudijska Arabija 2013. godine bivam primljen na Institut za arapski jezik na Univerzitetu Qassim. Zasigurno mogu reći da je to ono što mi je uveliko olakšalo najprije razumijevanje, a zatim i hifz Kur’ana. Nakon završetka arapskog jezika 2015. godine na istom Univerzitetu sam upisao Fakultet islamskog prava koji je u konačnosti postao još jedna spona na putu učenja Kur’ana. S druge strane ostala je velika obaveza prema mojim roditeljima koji su mi najveća podrška tokom cijelog života da završim master studij na Fakultetu političkih nauka. U tim trenucima oni su mi bili najveća inspiracija i motivacija da ne odustanem niti od svojih prvobitno zacrtanih ciljeva. Hvala Allahu i taj segment mog života bi trebao da se upotpuni u skorijem periodu. Trenutno sam u fazi pisanja naučnog-istraživačkog rada u oblasti međunarodnih odnosa.

Koliko si vremena učio hifz i da li je bilo teškoća?

Učenje hifza mogu podijeliti u dvije faze. Prva, period koji sam proveo u Bosni i Hercegovini, trajala je dvije godine u kojoj sam uspio da naučim 5 džuzeva Kur’ana, i druga, period mog odlaska na studije u Saudijsku Arabiju u kojoj sam, Allahovom voljom, u periodu od 3 godine uspio da upotpunim hifz Kur’ana. Zasigurno da je period u Bosni imao određenu težinu u učenju, ali je, s druge strane, postao psihološki faktor da uspijem i u onoj drugoj fazi koja je ukratko sažeta u ajetu sure Al-Inširah „Ta, zaista, s mukom je i last“.

Kakva je bila uloga i važnost tvog muhafizza?

Sada sa ove distance, nakon mog pređenog puta u procesu hifza Kur’ana mogu konstatovati da je „institucija“ muhaffiza najbitniji vanjski faktor u tom procesu i usko je povezan sa onim unutarnjim faktorima koji se odnose na motivaciju, jer je u nekim momentima krize, koja neminovno zahvati svakog ko krene putem hifza Kur’ana, muhaffiz taj s kojim dijeliš svoje probleme, iznalazi rješenja za njihovo prevazilaženje, te u konačnosti pokušava da ti vrati samopouzdanje i motivaciju kako bi nastavio ka „uzvišenom“ cilju koji je pred tobom. Od Allahovog dobročinstva prema meni jeste što sam u procesu hifza imao veliki broj muhaffiza koji su, svaki na svoj način, pozitivno utjecali na moje učenje i stvaranje afiniteta prema pamćenju Kur’ana. Kao kruna na svih njih jeste muhaffiz dr. Abdulaziz Drkić, pred kojim sam u relativno kratkom vremenu kompletirao hifz Kur’ana, s jedne strane, i izgradio neke nove ambicije u pogledu izučavanja kur’anskih znanosti, sa druge strane.

Šta je bilo presudno na tvom putu stjecanja titule hafiza?

Uz iskrenost za koju se nadamo da manifestiramo spram Allaha, dž.š., kao presudne faktore na putu stjecanja titule hafiza izdvojio bih strpljenje prožeto ustrajnošću, kao i faktor uloge prijatelja koji koračaju uz tebe na tom plemenitom putu.

Kome si sve zahvalan što si hafiz Kur’ana?

Svakako nakon zahvale Allahu, dž.š., i zahvale roditeljima, muhaffizima i prijateljima posebno moram istaknuti zahvalnost svojoj supruzi Zehri na jednom velikom odricanju koji iziskuje put stjecanja titule hafiza. Doista je ona ta koja je svoje aktivnosti podredila meni i mome učenju i bila oslonac na ovom putu u svakome trenutku. Allaha molim da je istinski nagradi i da joj učini muža još boljim.

 Koji su tvoji planovi u budućnosti?

Iako se moji fakultetski studiji završavaju u skorijem vremenu, želio bih u budućnosti da ostanem u tom procesu „cjeloživotnog učenja“ sa aspektom na kur’anske i druge društvene znanosti koje će mi koristiti u profiliranju vlastite ličnosti. Neovisno o poslu kojeg budem obavljao, volio bih poseban akcenat staviti na mlade ljude i zajedno sa njima graditi bolju budućnost u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

Prva hafiza u Banovićima

Prva hafiza u Banovićima

Septembar 04, 2018

Hafiza Emina Bećarević

Rođena je 1993. godine u Tuzli od oca Mehe i majke Mirsade. Osnovnu školu je završila u Banovićima 2008. godine, a mektebsku nastavu je pohađala kod hafiza Mirsad-ef. Mrahorovića u džematu Repnik. Behram-begovu medresu u Tuzli završila je 2012. godine, a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2016. godine. Hifz je položila pred komisijom Rijaseta IZ-e 2. jula 2018. godine.

S povodom

Kur’an donosi mir u srce

- kazala je nakon hafiske dove za naš list nova hafiza Emina Bećarević

 - Kako ste počeli učiti hifz?

Hafiza Emina: Hifz sam počela učiti u medresi kod prof. Mirnesa Spahića. Moja prijateljica je jedan dan krenula da je hafiz presluša naučene stranice i pozvala je i mene da idem s njom. Tada me hafiz Mirnes pitao jesam li i ja naučila stranicu pa da i mene presluša. Nisam prije toga razmišljala o učenju hifza. Počela sam učiti jednu po jednu stranicu. Nakon završetka medrese nastavila sam učiti hifz kod našeg asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hafiza Abdulaziza Drkića. Ipak, zbog obaveza u školi, a kasnije i na fakultetu, moje učenje u tom periodu nije bilo intenzivno. Nakon završetka fakulteta potpuno sam se posvetila samo učenju hifza i danas sam presretna. 

- Šta smatrate izuzetno važnim tokom učenja hifza?

Hafiza Emina: Mnogo vremena sam posvetila učenju hifza, bila sam uporna, istajna i disciplinovana. Odrekla sam se mnogo toga što je mladima svakodnevnica, ali ni za čime ne žalim i svjesna sam da sam time mnogo dobila. Primijetila sam to prije svega na samoj sebi, na svome ponašanju. Mnogo sam smirenija, jer kada učite Kur’an on vas smiruje, donosi vam mir u srce. Želim da i dalje Kur’an bude moja stalna preokupacija. Za onoga ko uči hifz važna je podrška porodice, posebno roditelja, i muhaffiza. Ako roditelji imaju razumijevanja, ne vrše pritisak i ne požuruju hafiza tokom učenja, nego su mu uvijek podrška i podsticaj, mnogo je lakše. Posebno je važna saradnja s muhaffizom. Ta duhovna povezanost daje dodatnu snagu. Moj muhaffiz mi je bio moj najveći motivator. Kada god bih posustala on me je bodrio da nastavim. Ne mogu pronaći riječi kojima bih se zahvalila mojim roditeljima, muhaffizu, hafizima Mirnes-ef. i Mirsad-ef. i svima koji su se zaista srcem radovali, zajedno sa mnom, na ovom putu.

- Koja je tvoja poruka budućim hafizima i hafizama?

Hafiza Emina: Kada sam tek počela učiti hifz sve mi je izgledalo daleko, skoro nemoguće, ali jaka želja i ljubav prema Kur’anu pobijede svaki strah i nesigurnost. Treba istrajavati. I u momentima kada dođe do sumnje u uspjeh treba ostati uporan, jer sama odluka da se krene putem učenja hifza je veliki korak i znak da je Allah, dž.š., u srce te osobe smjestio ljubav prema Njegovoj riječi.

Derventa: Svečano otvorena Gornjačka džamija

Derventa: Svečano otvorena Gornjačka džamija

Septembar 04, 2018

U nedjelju, 02.09.2018. godine u Derventi je svečano otvorena u ratu porušena Gornjačka džamija.

Deseta godišnjica od svečanog otvorenja džamije Rečice

Deseta godišnjica od svečanog otvorenja džamije Rečice

Septembar 04, 2018

Još jednom u nizu manifestacija obilježena dvadeseta godišnjica od povratka Bošnjaka na prostor Medžlisa islamske zajednice Čapljina

Održani godišnji susreti Mreže mladih Švedske

Održani godišnji susreti Mreže mladih Švedske

Septembar 04, 2018
Na švedskom ostrvu Öland tokom vikenda održani su godišnji susreti omladinske organizacije Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj.

Radikalizacija Hrvata u BiH 1: Diskriminacija Bošnjaka

Septembar 07, 2017

Radikalizacija Hrvata u BiH I: Diskriminacija Bošnjaka u Kiseljaku: izdvojeni slučajevi ili politički plan

Mekteb je imamu i “magistarski“ i “doktorski“

Mekteb je imamu i “magistarski“ i “doktorski“

Septembar 03, 2018

O mektebu, temeljnom vjerskom odgojno-obrazovnom sistemu muslimana

Fenomen kladionica – od lične iluzije do masovne pojave

Fenomen kladionica – od lične iluzije do masovne pojave

Septembar 03, 2018

Pojam kocke ili kockanje je zajednički naziv za sve igre, igre na sreću i klađenja koja uključuju određene uloge. Nekada su ti ulozi bili u naturi, a danas su dominantno u novcu. Generalno, kockanje je bio-psiho-socijalno-duhovni poremećaj i jedina razlika između svih vrsta kocke je u stepenu poremećaja. Suština ukupnog procesa kockanja je da rezultati ovise o sreći, a malo ili nimalo o sposobnosti igrača. Upravo ova sposobnost je ključni izvor zablude u kojoj pojedinci traže utjehu i pravdaju se da se uzdaju u svoju sposobnost procjene i upravo na ovoj osnovi fenomen kockanja od lične iluzije prerasta u masovnu pojavu koju svjedočimo. 

Stranica 164 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine