Džemat Vitez, zajedno sa Mrežom mladih MIZ Vitez organizovao je prvu ljetnu školu Kur'ana.

Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća... Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru.

Postoje ljudi koji vam prirastu srcu odjednom, u prvom ih susretu osjetite bliskima, dragima, iskrenima, svojima, kao da su vam bili prijatelji i onda kad se niste nikako poznavali, tako bih nekako mogao početi svoje sjećanje na hafiza Mahmuta Traljića (1918.-2002.), vrijednog i temeljitog istraživača bosanskoga muslimanskog naslijeđa. Hafiz Traljić bi često navraćao u redakciju Islamske misli u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća kad sam u redakciji bio angažiran ka olektor, uvijek u kapi francuzici i uvijek s toplim, prijateljskim, dobroćudnim osmijehom.

U to vrijeme, dok je na čelu Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju bio dr. Ahmed Smajlović, uveliko se radilo na organiziranju Informativno-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice, u čemu su, sjećam se, vrlo entuzijastično sudjelovali dr. Muhamed Hadžijahić i hafiz Mahmut Traljić. U organiziranje Centra bio je uključen i tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli Ismet Bušatlić, Muharem Omerdić, šef Kabineta predsjednika Starješinstva Islamske zajednice profesora Smajlovića, i dr. Dokumentacioni centar će, odlaskom profesora Smajlovića, biti gotovo pa uništen, papiri su, kažu, odvoženi kamionom, u smeće, nekome je, bit će, bilo važno da povjesnosti, sjećanja, dokumentaciona građa unutar bosanskoislamske organiziranosti ostanu i dalje haotična, ideološki ispolarizirana, mutna, pogodna ideološkopolitičkim manipulacijama svih vrsta, ima tu, doduše, i tipičnoga orijentalističnog nemara, u onome izvornom bosanskom pakovanju, danas ne znam koliko je šta od svega toga spašeno, popravljeno, iskontinuirano.

Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća, njegova se memorija razumijevala nešto kao nevjerovatni ljudski fenomen. A ono što je znao rado bi prenosio drugima, imao sam osjećaj da bi se obradovao svakom pitanju vezanom za povijest i tradiciju Bosne i muslimanske prisutnosti na Balkanu, i ne samo da bi rado dao odgovor, nego bi uputio na literaturu onoga koji pita, gdje je šta pisano, ko je šta i u kojemu povodu objavio, tačno se sjećajući i autora, i publikacije gdje je šta publicirano, i godine izdanja, čak i u kojoj se biblioteci određeni časopis ili koje drugo izdanje može naći. Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij...”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru.

Hfz. Mahmud Traljić rođen je 28. aprila 1918. godine, u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole, upisuje Gazi Husrevbegovu medresu, poslije Medrese odlazi (1940.) na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu, gdje diplomira 1944. godine. Ubrzo se upošljava u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, gdje radi do 1947. godine. U istom je periodu bio i profesor u Gazi Husrevbegovoj ženskoj medresi, te imam u džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku. Godine 1947. biva uhapšen i, u montiranom političkom procesu, osuđen na zatvorsku kaznu od deset godina. U istoj grupi osuđenika bili su i Kasim ef. Dobrača, Derviš ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović, Hasan ef. Ljevaković i dr. U zatvoru je odležao devet godina i osam mjeseci. Izlaskom iz zatvora upošljava se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (Odjeljenje: Specijalističke zbirke) i na tom radnom mjestu provodi dvadeset sedam godina, sve do penzionisanja 1984. godine. Sve to vrijeme bio je imam u Ćurčića Jahja-pašinoj džamiji u Sarajevu, gdje je predvodio džemat sve do 1996. godine. Važno bi bilo pripomenuti da je od 1987. pa do 1992. godine bio profesor kiraeta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu (danas, Fakultet islamskih nauka). Na Ahiret je preselio 28. decembra 2002. godine; dženazu je, dan kasnije, predvodio tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Mezar mu se nalazi u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Sarajevu, gdje je hafiz bio dugogodišnji imam.

Hafiza je bilo lijepo slušati dok priča. Bilo je, ipak, nešto o čemu nije volio mnogo govoriti. U pitanju je ona decenija “otetog života” koju su mu pojeli komunistički skakavci.

Jednom su, sjećao se hafiz Mahmut Traljić, morali izići iz svojih zatvorskih soba u dvorište, moralo se izići u šetnju, nema veze da li pada kiša, pada li snijeg, prži li sunce, ima da se šeta, mora se obaviti jedna dnevna robijaška obaveza i gotovo... Bijaše proljeće, svaki dan je padala kiša, kao da nije ni prestajala, i tog je proljetnog dana padala jaka kiša. I ja, priča hafiz Traljić, koračam uz Derviša ef. Spahića i više za sebe negoli za ikoga drugoga, kažem: “Svaki dan kiša, ove godine ljetina neće ponijeti!” Čuo me Derviš-efendija Spahić, kaže hafiz Traljić, pa reče: “A ja mislio, moj hafize, da si ti ozbiljan čovjek, šta se imaš pačati u Božije alamete!” Malo me, što jest jest, postidješe riječi Derviš-efendije, i Bog dade da baš ta godina ponese kao nijedna druga ranije, rodilo je kao nikad prije; eto, toga se sjećam, govorio je hafiz Mahmut Traljić.

Onako skroman i tih, bio je jedan od bosanskih muslimana koji su najduže ostali u zatvoru. Jednom je rekao da nije htio podnijeti molbu za nekakvo pomilovanje jer bi morao potpisati izjavu da se kaje za ono što je uradio, a nije uradio ništa, bio je potpuno nevino osuđen, kao i mnogi drugi.

Sjedeći u redakciji Islamske misli, često bi se u šali požalio na svoje radno mjesto u potkrovlju Vijećnice, gdje je bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, morao je svaki radni dan preći devedeset četiri stepenice, to je kao da se svaki dan penješ na najvišu munaru.

U tekstu Muharem-efendije Omerdića, koji je 1981. sarađivao s hafizom Traljićem u vrijeme organiziranja Informaciono-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice za Bosnu i Hrecegovinu, Hrvatsku i Sloveniju te prijateljevao s hafizom do njegova preseljenja na Onaj svijet, mogu se pronaći važne informacije o sačuvanoj i bogatoj istraživačkoj građi koju je iza sebe ostavio ovaj vrijedni alim i istraživač. Hafiz Mahmut ef. Traljić pisao je o ljudima, vremenima, sudbinama, postoji nekoliko stotina bibliografskih jedinica gdje se on pojavljuje kao autor.

U ono se vrijeme govorilo da je pripadao krugu “Sedmerice“ (hafiz Omer Mašić, Kasim ef. Dobrača, Muhamed ef. Fočak, hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, Mehmed Mujezinović, Fejzulah ef. Hadžibajrić i hafiz Mahmud Traljić) pa bi se na petnaestodnevnim ili rjeđim sastancima prijateljski razmišljalo o načinima poboljšanja vjerskoga života muslimana na području tadašnje jugoslavenske državne zajednice. Raspravljalo se i o stanju islama i muslimana u svijetu. Hafiz Traljić je šest godina vodio kurs učenja Kur’ana i proširene vjerske obuke za odrasle u Hadži Sinanovoj tekiji.

Ono što je najznačajnije u Traljićevu doprinosu očuvanju bošnjačkoga duhovnog i kulturnog naslijeđa jest njegova trilogija iz kulturno-duhovne povijesti Bošnjaka. Knjige su objavljene za vrijeme njegova života: Istaknuti Bošnjaci  (Zagreb, 1994., prvo izdanje, i Sarajevo, “El-Kalem”, 1998., drugo izdanje), Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, Sarajevo, “El-Kalem”, 1996.), Iz kulturne historije Bošnjaka (Travnik, 1999.). O ljudima i njihovim djelima pisao je neposredno, iskreno, činjenično, utemeljeno, ne propuštajući ni jedan bitni momenat iz pojedinog života i ostvarenoga znanstvenog djela. Pišući o mnogim svojim savremenicima alimima, nastojao je i dati sliku vremena i društvenopolitičkih uvjetovanosti u kojima su oni djelovali.

Hafiz Mahmut ef. Traljić bio je od onih Bošnjaka koji je dobro znao da su sjećanja bez konkretnih dokumenata, činjenica, arhivskih građa samo puka pučka emocionalna prašina koju će lahko raspuhati najmanji ovozemaljski vjetar. Sjećanja su osobna i prolazna, povijesti mogu biti trajnije samo u mjeri koliko ih se podupre dokumentiranim sjećanjima. Svaka je historija sumnjiva ako ne počiva na provjerljivim činjenicama. Zato se balkanske historije uglavnom doimaju kao mitovi, ideološki sedativi, narogušena ili sirota “predskazanja” u tamo neku svoju nacionalnu prošlost. Hafiz Traljić je želio da se što više prenese, zapiše, upamti, pohrani, dokumentuje, da se u jasnim činjenicama amanetuje generacijama koje dolaze... Jednom je, sjećam se, s osjetnom tugom primijetio kako “mnoge ove”, unutar Islamske zajednice, koji svoja znanja o islamu i vremenu donose s Orijenta, iz arapskoga svijeta, baš briga za dokumente, dokumentiranja, za čuvanje arhivske građe i svijest koliko je važno dokumentirati vlastitu nacionalnu i duhovnu tradiciju... I mene tuga uhvati kad se sjetim šta sve nisam upamtio, čije sve riječi i blagorodna sjećanja nisam zapisao!

Rahmet strpljivoj i predanoj duši hafiza Mahmut-efendije Traljića!

 Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko-duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana, koji je  obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Mekke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih  organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se ranije dešavale za vrijeme hodočašća, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već od 1879. godine hodočasnicima su izdavani pasoši za putovanje na hadž, uz obavezu da daju jamca. Od 1881. godine je to ozvaničeno naredbom da hodočasnici u Mekku moraju imati putne listove, što je sa druge strane omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju.

Putovanje na hadž u Mekku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana Bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testament i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... U raznim krajevima Bosne i Hercegovine postojali su posebni običaji ispraćaja hadžija.  U Sarajevu se njihovom ispraćaju pridavala posebna pažnja. U vrijeme austrougarske uprave ispraćali su se iz Ali-pašine džamije. Ranije se to činilo iz  Večil-Harač džamije – poznate kao Hadžijska džamija, džamije sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovac, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Mekku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su  se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Mekku.

Italijanski putopisac Gino Bertolini opisao je detaljno jedno putovanje na hadž bosanskohercegovačkih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Ponekad se dešavalo da karavane hodočasnika napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. Poslije te međupostaje, nastavljao se njihov put u Mekku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Mekke i novu, koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Mekke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Mekku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Mekke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe imao je 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje su stajale na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav taj monumentalni kompleks je bio okićen arabeskama i kaligrafijom. U centru se nalazi Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana  ukrašeni, izrađivali su se od sredstava koje je davao sultan. Ćilimi od prethodnih godina su se predavali čuvarima ove relikvije, koji su ih dijelili na komade. Njih su kupovali hodočasnici i darovali ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim, a.s., je Mekku sagradio na izvoru Zem–zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koji gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem–zema su točili hodočasnici i nosili je svojoj kući kako bi je podijelili rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Mekke, bila je posljednja stanica hodočasnika. Za vrijeme dok su hadžije vršile obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama su se molili za njihov sretan povratak.

Vremenom se broj bosanskohercegovačkih hodočasnika sve više povećavao 

Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara, a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. godine i sve više usavršavao.

Iz izvještaja koji je reisu-l-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Te godine na hodočašću su uzele učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, jedna je putovala kopnom, a druga morskim putem. U prvoj se nalazilo 78 osoba, i to iz Donje   Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, Bosanske Krupe 4, Banje Luke, Mostara i Bosanskog Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodočasnik iz Bosanske Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča.

Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26.  Maja, a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i  stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje do Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Mekku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine.

Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni  su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El-Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni nadzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Mekki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno-policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i prepušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerena odšteta iz zemaljskim sredstava.

U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, muslimanima preporuči napuštanje hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prijevoza. Šta više, ona je 1897. objavila da će im se u slučaju, ako bi u Hidžazu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lahko pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Mekku. Zbog toga bi evidencija o njima postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno-policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimanskim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusije stigao u Džidu.

Zdravstveno-policijske mjere

Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno-policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge Venecijanske konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje njihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima  (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju ući u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom tih mjera postiglo se da je  bilo  spriječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža muslimanima da prema vjerskim propisima islama izvrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Mekku. 

Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž  putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog- popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Donje   Tuzle 13, Mostara 10, Bijeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa, Bugojna, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepča i Dervente.

Ako se promatra socijalna struktura hodočasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imama, 2 muezzina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, baš muhtar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar. 

 Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. godine nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju.

Već na početku organizovanja putovanja na hadž 1908. godine bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hidžazu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Mekke kopnenim putem preko Medine i dalje,  uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hidžaza do Damaska, pri čemu ne bi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadzoru. 

Usljed toga je naloženo da sanitarno-policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća,  počela se voditi evidencija povratnika i onima koji  su nedostajali je zbog tajnog povratka zaprijećeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogranični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno-policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju.

Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju.

Utjecaj aneksione krize na smanjenje putovanja na hadž

Naredne, 1909. godine u Mekku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo putovanje preko Trsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hidžazkom željeznicom u Medinu, a odatle u Mekku. U povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Mekke putovao od Carigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hidžazkom željeznicom.

         U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su  hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se znatno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.  Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Haife i povratak od Bejruta do Trsta nudio po umjerenoj cjeni od 50 kruna.

    U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu bio  izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temeljno i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag.    Godine 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida - Mekka - Medina, dok je povratak slijedio Hidžazkom željeznicom. Budući da je u toku hadžiluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. U toku 1913. godine hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanja umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hidžazu  Poseban značaj je imalo  snabdijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodočasnicima nije bio zabilježen ni jedan slučaj oboljenja.

U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1918. hodočašće u Mekku je, uslijed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno.

^[1]  Šira verzija članka je objavljena u:  Časopis Saznjanja, Tuzla 2008, str. 69-85.

Javnosti je uveliko poznata informacija o kretanju imigranata koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, tako da je i Livno vrlo često adresa na koju dolaze sa željom da se domognu državne granice, odnosno Evrope.

U proteklim mjesecima u Livnu se mogao sresti tek poneki imigrant. Kretali su se pojedinačno, ili u grupama po dvoje ili troje, ne privlačeći posebnu pažnju javnosti, jer su odmah nakon intervencije policije bili primorani vratiti se prema Sarajevu, Bihaću ili Mostaru. Takav je bio i slučajni susret sa jednim od imigranata kojeg je imao Mahir ef. Kevrić, imam u Ćurčinici džamiji, o čemu kaže: „Prilikom dolaska u džamiju na  akšam namaz zatekao sam nepoznatog mladića od dvadesetak godina sa ruksakom. Na prvi pogled pretpostavio sam da se radi o nekom od imigranata. Nakon namaza prišao sam mu te smo razgovarali u susjednoj aščinici. Mladić porijeklom iz Maroka silno je želio otići u Njemačku, a mladalački avanturistički duh bio mu je poletna snaga. Nakon kraćeg susreta, ispratio sam ga na autobusnu stanicu i objasnio mu kako da ode do najbližeg prihvatnog centra, mada mi se činilo da mu je ta putanja prilično poznata.“

Grupe s djecom

Situacija nije bila alarmantna sve do dana kada su u Livno pristigle grupe žena sa djecom. Neko ih je dovezao do autobusne stanice i tu ostavio, odakle su pješke otišli prema granici koja je od Livna udaljena 20 km.

U grupi su bile 4 mlađe žene, jedna nana, 10 djece i 5 mladića. Bila je čak i šestomjesečna beba. Policija ih je vratila odmah nakon što je prijavljeno njihovo kretanje prema granici. Možemo samo pretpostaviti s koliko poteškoća su se suočavali tokom pješačenja sa tolikim brojem maloljetne djece. Grupa je zatim smještena na autobusnu stanicu u Livnu.

Ured za strance u saradnji sa MUP-om u Livnu organizirali su njihov povratak u prihvatni centar Salakovac. Čekajući organizirani prijevoz ostavljeni su na stanici okruženi policijom. Sam taj prizor izazivao je jezu, podsjećao na ne tako davnu prošlost naših naroda u BiH, pa ne iznenađuju ni reakcije građana koji su ih tu zaticali tokom dana. Rijetki su im ipak prilazili. Tek poneki građanin se zanimao za njihovo stanje.

Medžlis Livno dobija dojavu o njihovom prisustvu od strane službenika policije. Dvoje djece je imalo povišenu temperaturu, pa su zbrinuti u kantonalnoj bolnici u Livnu na intervenciju hitne pomoći.

Glavni imam Dževad ef. Hadžić o tome je rekao: „Kada smo obaviješteni od strane policijske službe o njihovom prisustvu na stanici, odlučio sam napustiti itikaf, smatrajući da je važnije nekome pomoći, te u prijepodnevnim satima sa predsjednikom Medžlisa odlazim da im ponudim pomoć i podršku. Ništa im nije trebalo, a trebalo im je sve...Vratili smo se u Ćurčinicu zbog džuma namaza s namjerom da im poslije pružimo svaki vid pomoći koji im bude potreban, pa čak i da ih smjestimo u džamiju u kojoj bi mogli ugodnije da se odmore.“

Nakon džuma namaza, do grupe odlaze muallime Medžlisa Šejla Mujić-Kevrić i Alma Poljić-Alić sa osvježenjem i slatkišima za djecu, te higijenskim potrepštinama za najmlađe. Muallime su ostale sa grupom sve dok autobus nije stigao i odvezao ih, jer najviše što im je tada trebalo je ljudskost, osmijeh, topla riječ. Bili su uplašeni, izmoreni, ucviljeni. Muallima Šejla razgovarala je sa prisutnima, te joj jedan mladić s bolom priznaje da mu je otac ubijen, metkom u srce, da nema čemu da se nada, prepušten je Bogu i Njegovom određenju. Trogodišnja Sara veselo je trčkarala oko grupe. Djeca su se malo okrijepila na stanici nakon teške noći i pješačenja od 20 km. U kasnim poslijepodnevnim satima napustili su Livno i organiziranim prijevozom vraćeni su u prihvatni centar.

Potreba za osnivanjem fonda

Nakon ove ranjive skupine koju niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta, u Livno nastavljaju pristizati nove grupe. Policija nastavlja da poziva Medžlis Livno na intervencije, a članovi kolektiva se odazivaju i pomažu svakoj grupi sa kojom se susreću prilikom dojava. Međutim, poteškoća je nastala kada je za svaku grupu trebalo izdvojiti najmanje 200 km, kako bi im se obezbijedila hrana i platile autobusne karte, a neljudski bi bilo okrenuti im leđa i reći da se samostalno snalaze. Autobusne karte su skupe, a do odredišta uglavnom moraju presjedati. Grupe su brojale u prosjeku između 9 i 12 osoba, što je iziskivalo veće sume novca. Brojne džematlije su željele dati svoj doprinos, međutim, bilo je vrlo teško ih uključiti s obzirom da su intervencije bile nepredvidljive i u kasnim noćnim satima.

Zbog toga, dolazi do zajedničke ideje o osnivanju fonda za imigrante pri Medžlisu Livno, putem kojeg svi građani mogu da pomognu u ovoj maloj misiji. Fond osnivaju Mahir ef. Kevrić i muallima Šejla M.K. na čelu sa glavnim imamom koji im daje punu podršku. Putem javnog poziva građani su obaviješteni, a ususret izlazi i lokalni radio Studio N kojeg uređuje cijenjena novinarka Željka Mihaljević. Naravno da odaziv građana nije bio na zavidnom nivou, te su se mahom odazvale najaktivnije džematlije i nekoliko Livnjaka iz dijaspore, ali u svakom slučaju, fond je olakšao brigu o novopristiglim imigrantima.

U ovih nekoliko sedmica imami i muallime Medžlisa Livno pomogli su imigrante iz Sirije, Iraka, Alžira, Maroka, Afganistana, a to će nastaviti i ubuduće.