Ovo je pitanje na koje trebaju dati odgovor oni iza kojih se kriju eksponenti vlasti, a u čije ime su zločini počinjeni. Negiranje zločina i Genocida u Srebrenici nije samo kažnjivo po svim civilizacijskim normama, nego i po Božijem Zakonu

Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu, nakon onoga što se dešavalo i dešava od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu faktički nikada okončani. Jedno su bile želje njenih građana i naroda, a drugo namjere. Oni koji su započeli rat nisu se mogli pomiriti s porazom, jer bi time ujedno priznali i svoju politiku i ideologiju koju su provodili i još provode iz centara svojih moći. Dakako, bez ‘njihova’ znanja nije se moglo i ne može krenuti u realizaciju bilo kakvog projekta. Namjere su bile jasne tada, a od njih se ne odstupa ni sada. Ono što je zacrtano Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti, prema svim pokazateljima, sprovodi se i dan-danas. Krajnji cilj bio je i ostao stvaranje tzv. Velike Srbije. Ostalo su sve principi i nijanse. Da je to tako i da su namjere bile jasne govori svakodnevno opstruiranje postojanja države BiH, a na račun jačanja manjeg entiteta RS. Matrica je poznata: podrivanje identiteta i temelja bosanskohercegovačkog društva, obesmišljavanje i urušavanje njegove multikulturalnosti, razaranje svake nade i zajedničke perspektive i sl. Ono što je osvojeno 1992. do 1995. godine u vidu entiteta RS plijen je koji će (po)služiti velikim apetitima Srbije. To što je ova teritorija nastala na etničkom čišćenju, koncentracionim logorima, zločinima i progonima, što su potvrdili relevantni međunarodni sudovi, za bosanske Srbe kao i one Srbe iz Srbije, pogotovo centar moći iz Beograda, manje je bitno. Pravda i istina nisu načela koja to mogu otkloniti. Mnogo je važnije za projektante da cilj opravdava sredstva. I da, nadasve, ideja živi. Zadaća novog memoranduma je da u ovoj fazi promijeni karakter rata u BiH i da se srpska politika prikaže na drugi način.

Ideje nasuprot činjenica

Zato i nedavnu odluku Narodne skupštine RS-a (14. augusta) kojom se traži povlačenje i odbacivanje Izvještaja Komisije o događajima u Srebrenici možemo posmatrati, najprije, kao njihovu namjeru da ostvare svoj cilj: realizacija velikog projekta i širenja teritorije, a potom svega ostaloga. Bez direktive i saglasnosti iz centra ni vlasti u Banjoj Luci ne bi preduzele takve korake. To nam samo potvrđuje da je ideja začeta u glavama „najodgovornijih“ još živa. Tragično je pri tome što se glavni ideolozi ne mogu kazniti. Oni su nedodirljivi. Za njih zakon ne važi. Obično se kola slome na neposrednim izvršiocima. A, dobro se zna da se zlo može uništiti samo u korijenu, u glavi koja ga je i osmislila. Problem je tim veći što oni koji stoje iza svega za svoj interes upotrebljavaju i sam narod. Narod tek služi da bi ideolozi postigli svoj cilj. Zato i odluku koja negira zločine i Genocid u Srebrenici možemo smatrati nastavkom politike agresije na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. To znači da Srbija ideološki podstiče bosanske Srbe u RS na destruktivne djelatnosti kako bi se ovaj manji bosanskohercegovački entitet, nastao krvlju i etničkim čišćenjem, približio i pripojio političkom uređenju Srbije. O tome najbolje govori namjera da se obrazovni sistem RS-a usaglasi sa svojim začetnicima iz Srbije, tačnije iz Beograda. Čak, jedan broj političara iz manjeg entiteta otvoreno radi za interes druge države. Zato nas i ne čudi negiranje ideologa Genocida u Srebrenici, jer svojom odlukom u Narodnoj skupštini RS-a oni koji su izglasali takvo što pokazali su i otkrili svoje prave namjere i tragove. O ljudskosti i savjesti, civilizacijskim normama, da ne govorimo. Zločini se time nikako nisu mogli sakriti niti istina preinačiti. Filozof Bernard Rasell bi rekao: „Činjenice su ono što jesu bez obzira šta mi mislili o njima“. Tako i izvještaj Komisije iz 2004.godine nemoguće je promijeniti bez obzira na bilo kakve revalorizacije, razloge, političke prilike i ciljeve. Takav jedan dokument je usvojila tadašnja Vada RS koja je imenovala članove Komisije u kojoj su, da podsjetimo, bili pet Srba, jedan Britanac i jedan Bošnjak. Kao član te Komisije i kao jedini Bošnjak akademik Smail Čekić je na poziv da prisustvuje Skupštini RS , smatrajući da je besmisleno nanovo raspravljati o izvještaju i onome što je zaključeno i potvrđeno, ukazao: „ Rezultati Komisije i Radne grupe, temeljene na brojnim dokumentima različite provenijencije, uključujući i one koji do tada nisu bili poznati, kao što su, primjera radi, (originalni) redovni borbeni izvještaji Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, i saopštene u izvještajima potvrdila su brojna relevantna naučna i stručna istraživanja, uključujući i presude međunarodnih i nacionalnih sudova“. Naprosto, takva nova odluka ne može promijeniti već utvrđene ( komisijske i historijske) činjenice. Revidiranje činjenica o ratu, stoga, nije ništa drugo do politizacija i bijeg od istine. I to kukavički bijeg, jer svoja nedjela i zločine režim želi sakriti iza svog naroda. Političari tj. srpska elita nanovo nije imala snage suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u ime srpskog naroda. U strahu od gubitka vlasti političari RS spremni su tako ‘založiti’ vlastiti narod. Naravno, čast izuzecima- ima onih koji na takvu (zlo)upotrebu nisu i neće šutjeti. Na svom Twiteru Nenad Čanak tim povodom poslanicima NSRS-a poručio je: „Sram vas bilo. Ime čitavog jednog kroz historiju časnog naroda ste još jednom dokaljali“. Međutim, i pored onoga što je očito i što cijeli svijet vidi, retrogradne snage na čelu sa političarima nisu imale hrabrosti da prihvate moralnu i političku odgovornost. Prebacivanje krivice na druge i traženje dlake u jajetu u vidu izjednačavanja žrtvi, zasigurno, posljednja je manipulacija održavanja na vlasti ali, ujedno, i posljednja faza Genocida nad Bošnjacima. No, ono može biti i strateška faza s namjerom secezionizma entiteta RS i time disolucije BiH. Stoga, na ovakve namjere srpske nacionalističke elite treba hitno reagirati. S te strane očekuju se aktivnosti svih bosanskohercegovačkih stranaka kao i OHR-a i međunarodnih institucija koji na to imaju obavezu u ustavno-pravnom okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. I to, ne samo deklarativnim izjavama koje slušamo, nego direktnim pravnim i svakim drugim zabranama. Negiranje i poricanje Genocida mora biti međunarodno pravno sankcionirano. Uvođenje takve zabrane moglo bi spriječiti novi zločin i genocid.

Zaključci NSRS nisu izraz volje cjelokupnog srpskog naroda

Ono što je, međutim, najvažnije jeste glas samog naroda. Pita li se narod u svemu tome? Narodi, odnosno građani jesu izabrali svoje političke predstavnike, ali oni koji ih predstavljaju sada svoju pojedinačnu odgovornost za učinjeno prebacuju na kolektiv. Režim koji je na vlasti u RS na čelu sa Dodikom ono što je svijet utvrdio po svim zakonskim uzusima kao zločin i genocid natovario je na leđa srpskom narodu. Reakcije na ovu odluku koja negira Genocid u Srebrenici su brojne i pune jeda. O tome najbolje govore pripadnici samog srpskog naroda koji se ne slažu sa odlukom koja negira zločine, a time i sa onima koji ih predstavljaju. Izdvajamo komentar banjalučkog novinara Trifunovića koji je komentirajući izjavu Dodika da on „osjeća puls naroda“ dodao: „Dakle, on osjeti da narod hoće da silom otcijepiti RS od BiH, da pripoji Brčko RS, da sve to mobiliše ljude jer drugačije se to sprovesti ne može? Da ovaj napaćeni narod uvede u sukob sa svijetom? Hoće li štab biti na Dedinju? Da li mu narode, zaista, šalješ te impulse?“ (INS.ba). Glas novinara Dragana Bursaća je na tom fonu. „Genocid je počinio neko sa imenom i prezimenom u moje ime. Pa, dok brišete lice suzama i znojem pomiješano, prosudite sami ko vas gura u genocidni tor zarad vlasti?“, poručuje on svom narodu. Glas razuma uputio je Roberta Handa iz Helsinške komisije pri američkom Kongresu poručujući da ako slijede one koji ne priznaju Genocid u Srebrenici da će ih historija pamtiti kao ljude koji se identifikuju sa zločincima. „Vaša odluka ne mijenja historijske činjenice, ali ukazuje da ste saglasni sa činovima zločinaca. Oni se to moraju upitati. Svih ovih godina, bilo je mnogo Srba, čak i odmah nakon rata, koji su, rizikujući vlastitu sigurnost, digli svoj glas protiv zločinaca. Oni su jedini junaci srpskog naroda“, zaključio je Hand.
Konačno, nije zanemarljiv ni argument da oni koji su donijeli odluku kojom praktički negiraju Genocid u Srebrenici, s druge strane, nastojali su skrenuti pažnju i svoju odgovornost pred sve većim životnim problemima, siromaštvom i odlaskom mladih iz entiteta RS, što jesu ključna pitanja. Bavljenje prošlošću i njenom manipulacijom, veličanjem izvršilaca i naredbodavaca, oni su samo pokazali svoju nesposobnost i odgovornost. I to je svojevrsni bijeg od istine. To govori da su ovi na vlasti spremni na sve, pa i izazvati novi rat. Otuda, ovaj već ranije utvrđeni Izvještaj Komisije za Srebrenicu (iz 2004.g.) kojeg je nedavno odbila NSRS ne može biti samo u svrhu predizborne kampanje i grupiranja biračkog tijela, nego nadasve u svrhu pripreme ambijenta za nove zločine. Oprez ne može biti naodmet.