digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Morate, morate!

1.

Nad suhom zemljom nadviše se teški rodni oblaci.
Oblaci rekoše kiši:
– Padaj, napoji žednu zemlju!
– Neću! – odgovori kiša.
– Moraš, moraš! – rekoše joj oblaci.
I kiša obilna se proli u mirijadama plodnih kapi,
i žedna zemlja se napoji, i obraste biljkama, ustreperi njima, postade svakovrsna i lijepa.

2.
Granu proljeće, pade zrno u zemlju, zemlja mu reče:
– Hajde, zametni klicu svoju!
– Neću! – reče zrno.
– Moraš, moraš! – reče zemlja.
I zrno zametnu klicu svoju.
I iz njega niknu klas, i u klasu stotinu zrna.

3.
Krajem devetog mjeseca majčina maternica pomilova plod svoj koji je nosila, milovanjem ga probudi, reče mu:
– Hajde, vrijeme je da se rodiš!
– Neću ja nikuda, ovdje mi je lijepo!
– Moraš, moraš! – reče mu maternica, pa stisnu zidove svoje, zgrči opne svoje.
I rodi se dijete.
Plakalo je što se to desi bez njegove volje.
(...)

 Planeta Sretnija

1.
Tačno 2058. godine čovječanstvo je otkrilo planetu Sretniju u susjednom zvjezdanom sistemu.
Tačno 2068. godine čovječanstvo je napravilo velike svemirske brodove.
Tačno 2078. godine krenula je velika seoba naroda sa planete Zemlje na planetu Sretniju.

2.
U one velike svemirske brodove inžinjeri su na planeti Zemlji ubrizgavali velike količine tečnoga zraka, e da ljudi dišu kroz svemirska prostranstva, da ostanu u životu dok putuju bezvazdušnim prostranstvima do planete Sretnije.

3.
Sve to potraja godinama, sve do 2258. godine.
Na planeti Zemlji bilo je sve manje zraka, i sve manje čovječanstva.

4.
Na kraju, 2358. godine, na planeti Zemlji preostale biljke i životinje sastaše se na svome zajedničkom kongresu, htjedoše da se potuže čovjeku i čovječanstvu zbog sve veće nestašice zraka.
Ali, svoj kongres nikad ne održaše.

5.
Te 2358. godine sve živo na planeti Zemlji se ugušilo.
Odseljeno čovječanstvo je na planeti Sretniji
prikazivalo filmove o spaljenoj
i mrtvoj planeti Zemlji.
Odseljeno čovječanstvo je donijelo deklaraciju da će brižno čuvati prirodna obilja planete Sretnije.
Zavjetovalo se da planeta Sretnija neće nikada doživjeti sudbinu planete Zemlje.
(...)

 

On je samo pustio magarca

1.
Bio nekakav magarac svezan za drvo. Naiđe putem šejtan, vidje da je magarac svezan, pa ga odmah odveza i pusti.

2.
Magarac uđe u susjedov vrt, poče jesti sve redom. Ugleda ga susjedova žena, uze pušku i ubi magarca.

3.
Kad vlasnik magarca ču pucanj, krenu da traži magarca, te vidje šta se imalo vidjeti: magarac sav u krvi. Vlasnik magarca se rasrdi, dohvati pušku i smjesta ubi svoju susjedu.

4.
U taj čas vrati se susjed kući, te vidje šta se imalo vidjeti: ubijen magarac i ubijena njegova žena.
On se dohvati puške i ubi vlasnika magarca.

5.
Pitali šejtana: “O, zašto ti ovoliko zla učini?“
A šejtan odgovori: “Ja sam samo pustio magarca!“
(...)

 

Nijemo vrijeme

1.
Na samom svom početku vrijeme je bilo nijemo,
prolazilo je eonima i eonima,
ali bez glasa, bez šuma.
Pa vrijeme pomisli kako ga, zapravo, i nema, kako je ono neka utvara, kako samo postoje stvari i bića koja traju i prolaze, ne i vrijeme samo.

2.
I zaželje vrijeme da se posvuda čuje, a i da ono čuje sve to kako ono traje i prolazi...
I vrijeme podiže svoje ruke k nebu, dragome Bogu uputi tu svoju usrdnu molbu: “Dragi Bože, daj da se čuje kako ja trajem, ali i to kako prolazim!“
I Bog dade da vrijeme čuje kako ono traje i prolazi.

3.

I, doista, slušalo je vrijeme kako traje i prolazi.
Slušalo je svoje trajanje u šumu lista, huku rijeke, orljavi vodopada, sjajenju zvijezda, zrcalenju sazviježđa... Slušalo je vrijeme kako prolazi i u ljudskim govorima, riječima, smijehu, galami i svađi..
Pomisli vrijeme da je sve to mirijadsko javljanje glasova i zvukova sada postalo njegova svojina.

4.
Al' ne prođe mnogo a vrijeme spozna spoznanjem svim da mu, nekako, nestane šuma kad struhne list,
nestane mu huka kad presuši rijeka,
nestane mu orljave kad usahne vodopad,
nestane mu sjajenja zvijezde kad zvijezda zgasne...
I spozna vrijeme da se stalno mora vraćati onoj svojoj nijemosti i svojoj šutnji.
Onom svome samovanju izvan stvari, u onom dalekom Nedođinu.
I zahvali se vrijeme dragome Bogu što sve to mora biti tako.
I zahvali se vrijeme Bogu što se ono uvijek budi iz onog svoga Nedođina, i što se svojim šumovima uvijek iznova javlja na onim novim stvarima i onim novim svjetovima koje Bog uvijek stvara, svakog trena.
(...)

 

Čudni mistik

1.
Bio neki čovjek, posve čudni mistik, osobenjak svoje vrste.
U gradu su ga nervirale obznane molitve, ezani i crkvena zvona.
Odluči da se odseli, da potraži tišinu na jednom od najbližih planinskih visova.
“Ne želim da me više proganjaju krici u nebesa, ni zvuci, nit' gradska vreva!“ – reče mistik penjući se uz planinu.
2.
Na vrhu planine mistik nađe tišinu.
Pravio se da ne čuje izdaleke kliktaje ptica, ni glasanje divljači.
Ipak, čuli su se kliktaji ptica i glasanje divljači.
Mistik nabra smole sa obližnjih omorika i zapuši uši.
Al' ne prođe ni deset dana, a sred one tišine mistiku se javiše misli.
Uplaši ga spoznanje da mu se misli pomaljaju kao surova pitanja.
“Zašto ja jesam?“
“A ako jesam, zašto sam uvijek na nečemu?“
“A ako jesam, zašto nisam sām?“
“A ako nisam sām, zašto me drugi koji postoje ne ostave u mojoj samosti?“
“Zašto svako od svakog ne pobjegne u svoju samost?“
3.
Mistik pomisli da mu se misli javljaju samo na ovoj planini.
Možda mu se neće javljati na drugoj planini.
Mistik odluči promijeniti planinu.
Sa svoga samačkoga brda ode čudni mistik na drugo brdo.
Prvih dana bilo mu je lijepo.
Nije razmišljao.
Nisu mu dolazila surova pitanja.
4.
I, doista, mistik osjeti da na ovoj drugoj planini slatko spava.
Al' ne prođe ni deset dana, a onaj mistik poče sanjati čudne snove.
U jednom snoviđenju ugleda svoj grad, vreva na ulicama bila je strašna.
Mistik se probudi, oznojen, nemirna srca.
Drugu noć sanjao je onu planinu na koju je, ono onda, prvo bio odbjegao.
Planina je goropadno prijetila da će postati ravnica.
Samo čeka da je zadesi strašni zemljotres.
Treću noć sanjao je ovo, četvrtu noć ono...
Buđenja su mistiku uvijek bila strašna.
Snovi su mu sve više prijetili druženjem.
5.
Mistik odluči potražiti samost na trećoj planini.
Uze svoj štap i ona dva tri haljetka.
Krenu na treću planinu.
Kad dodje na njezin vrh, ugleda jedan stećak, na stećku je pisalo:
“Ako hoćeš biti sam,
da ne čuješ,
da ne misliš,
da ne sanjaš...
postani ono što ja već jesam!“
6.
Mistiku se svidješe ove riječi, svih pet redaka.
Leže kraj stećka.
Pokri se derviškim haljecima.
Ispusti svoju namučenu dušu.
Tijelo mu uskoro zaraste u travu.

(...)

 

Slijepo vrijeme

1.
Od početka svijeta trajali su svjetovi i trajale stvari, a u njima i s njima i vrijeme.
Male stvari imale su mala vremena.
Velike stvari imale su velika vremena.

2.
A onda vrijeme spozna da ono ne vidi kako prolazi sa svjetovima i u onim mirijadama stvari.
I poželje vrijeme da vidi kako to svjetovi prolaze, vidi li se to kako stvari stare, kako postaju pozne i davne...
I vrijeme zamoli dragoga Boga da mu stvori vid, pa da ono, vrijeme, vidi kako svjetovi prolaze, kako stvari postaju pozne i davne...

3.
I Bog dade vid vremenu, i vrijeme vidje kako traje i prolazi sve od klice do zrele mivke i voćke, sve od zametka listova do žutila na njima...
Vidje vrijeme kako ga nevidljivi vjetar zavija u prašinu...
Vidje vrijeme kako traje u sazviježđima i kako nestaje u njihovom strmoglavom nestanku...

4.
Rastuži se vrijeme što sve to vidi, što sve to gleda svaki put iznova, i svaki put nalično onim prvim viđenjima, kad je tek progledalo i kad je jasno vidjelo kako prolazi na svemu, na svakoj stvari, na svakoj zvijezdi...

5.
Ali, najtužnije vremenu bī baš to da mora gledati kako prolazi i kako se zapućuje u svoj daleki Nedođin preko lica čovjekovih.
Pokušalo je vrijeme da se zatrajno gleda na obrazima dječjim, u osmijehu mladih djevojaka, na ljudskim licima obasutim radostima, ozarenim veseljem.

6.
Alʼ vidje vrijeme da su čovjekova lica nalik mirijadama onoga zelenoga lišća.
Vrijeme i ovdje, a i tamo, stanuje u svježini.
A onda ugleda kako se i ono, samo vrijeme, smežuralo od onih izbrazdanih ljudskih lica.
I vrijeme se pokaja što je nekada davno tražilo od Boga da vidi kako prolazi.

7.
Poželi vrijeme da opet bude slijepo.
Ali mu tu molbu dragi Bog nije nikada uslišao.

(...)

 

Sunce se smijalo naivnim ljudima

1.
Vidjelo Sunce kako jevreji proslavljaju svoju Novu 5778. godinu. Pa se Sunce nasmijalo, izračunalo je sve svoje godine, od svoga postanja do Nove 5778. jevrejske godine. Dugo, dugo je Sunce ostalo zamišljeno nad ovom minutom vremena koja je stala u svih tih 5778. godina.

2.
Vidjelo Sunce kako Kinezi proslavljaju svoju Novu 2018. godinu, lunarnu. Sunce se nasmijalo i reklo: Dobro, dobro, neka se Kinezi raduju svojim godinama koje su stale u mojih dvadesetak sekundi.
I dugo, dugo Sunce ostade zamišljeno nad novogodišnjim vatrometima iznad kineskih gradova.

3.
Vidjelo Sunce kako se kršćani, pa gotovo i cijeli svijet, raduju svojoj Novoj 2018. godini. Posvuda svjetla, lampioni, milioni žarulja i tinjalica raznolikih boja. Sunce se začudi: Kako to pa ljudi ne spominju da su sve te godine, dvije hiljade i osamnaest njih, došle od Sunca, iz onih njegovih dvadesetak sekundi?
Sunce se tako pitalo, čudilo se i, potom, nasmijalo.

4.
Vidjelo Sunce kako muslimani proslavljaju svoju Novu 1439. hidžretsku godinu. Vidjelo Sunce kako muslimani spominju da oni svoju eru i godine računaju po Mjesecu. Pa se Sunce začudi: A zar svjetlost Mjeseca i njegove mijene ne dolaze od moje svjetlosti?
I Sunce se nasmija onima koji imaju hidžretski kalendar.
I začudi se kako brzo prođe tih šesnaest Sunčevih sekundi koje stadoše u tih 1439. hidžretskih godina.

(...)

Dosadila mu lijepa književnost

1.
Bio jedan penzioner, volio je čitati lijepu književnost, za pet prvih penzionerskih godina kupio je i pročitao desetak knjiga.
A onda vidje, sprva šeste penzionerske godine, da se u ovih desetak knjiga pomaljaju priče koje su slične.
I, doista, pet knjiga koje je čitao narednih pet mjeseci izazvaše u njegovoj duši osjećaj dosade.
2.
Odluči da proda tih petnaestak knjiga, iziđe na gradsku pijacu, stade kraj drvene ograde.
Ispred sebe stavi drvenu tablu, na nju kredom napisa:
“Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
3.
Priđe mu mušterija, upita:
- “O čem ti govori ova knjiga?“
Ta knjiga je o čovjeku koji je gajio cvijeće, isprva ga prodavao, a kasnije mu bilo žao da ga trga iz korijena i majke zemlje. Kasnije se samo divio cvijeću, raznovrsnim bojama i mirisima...
– O, ništa, ništa! Knjigu neću kupiti! Bolje mi je da idem u park i tamo gledam i mirišem cvijeće...
4.
Eto ti drugog čovjeka, uze listati drugu knjigu, upita:
– A o čem ti govori ova knjiga?
Ta knjiga govori o tome da je život prolazan. Ko god se rodio, umrijeće. A ko se još nije rodio, rodiće se, pa će umrijeti.
– O, ništa, neću je kupiti! Bolje mi je da idem u starački dom, tamo će mi svi pričati kako je život prolazan.
5.
– O čem ti govori ova knjiga? – upita treća mušterija, jedna gospođa koja uze listati knjigu sa sredine police.
Ta knjiga govori da je baš knjiga najbolji drug...
– A pošto ti je ova knjiga? – upita gospođa.
– Pa, po sniženju trideset maraka.
A ne, hvala, srdačno hvala. Neću je kupiti. Živim sama, bolje mi je da kupim pudlicu. Eno, skroz tamo, s onu stranu pijace prodaju pudlice za trideset maraka. Pudlica će meni biti najbolji drug...
6.
Cijelo popodne stajao je tako penzioner kraj svojih knjiga, cupkao je sa noge na nogu. Bī mu žao što nijednu knjigu nije prodao.
Na kraju, stavi knjige u vreću, zaprti je na stara leđa i zaputi se u kafanu “Društvo penzionera“.
Na drugo rame stavi onu drvenu tablu sa natpisom: “Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
U hladnoj kafani dočekaše ga njegovi prijatelji i društvo.
On ti odmah priđe staroj furuni, ubaci onu drvenu plohu, na nju položi knjige. I naloži vatru.
Za deset minuta zrak u kafani “Društvo penzionera“ postade topao.
Penzioneri su bili zahvalni svome drugu koji je volio čitati lijepu književnost.
(...)

Vječno budni čuva svijet

1.
Bili neki jevrejski teolozi, pametni i učeni, pa svaki dan Mūsāu (Mojsiju), alejhiselamu, postavljali pitanje:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?

2.
Mūsā, alejhiselām vidi, uh, krupno pitanje, veliko kao Sinajska gora. Uklanjao se Mūsā, alejhiselām, od te skupine jevrejskih teologa i mudroslovaca. Pa, opet, kad god bi pored njih prošao oni bi na njega zagraktali onim pitanjem:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?
3.
Ne prođe ni dvanaest dana a Mūsā, alejhiselam, zamoli dragoga Boga da mu odgovori na pitanje:
– Bože, spavaš li Ti ikad?
4.
A Bog onda objavi Mūsāu, alejhiselam, da baš sprva te večeri uzme dva staklena pehara, da ih napuni vodom, da ode u pustinju i da stane, i da tako do zore drži one pehare u ispruženim rukama.
5.
Sve to tako uradi Mūsā, alejhiselām, stajao je do ponoći, vidi: otežale mu ruke. A onda u pola tri poslije pola noći Mūsā, alejhiselām, zaspa, pade na tle, padoše i ona dva pehara, prosu se voda u pustinjski pijesak.
6.
Sutradan Mūsā, alejhiselām, naiđe na one jevrejske teologe i mudroslove, pripovjedi im priču o dva staklena pehara puna vode u rukama snenog čovjeka.
7.
Ne prođe ni dvadeset godina, umrije Mūsā, alejhiselām, umriješe i oni teološki mudroslovi.
Ostade samo rasprava o Vječno Budnome Bogu koji ne da da se svijet stropošta na dno Postojanja!
(...)

Antikvarnica satova

1.
Bio jedan čovjek, volio je slušati kucanje starih satova.
Silno se obradovao kad je vidio da je u gradu otvorena antikvarnica satova. Svratio je tamo i vidio: Satovi su bili nijemi, zaustavljeni, zakočeni.
2.
Vlasnik antikvarnice mu objasni da je zaustavio satove jer strahuje od miješanja vremena. Eto, ovaj sat je iz turskog vakta, davno prošlo vrijeme, a ovaj je, opet, iz austrougarskog doba, također prohujalo vrijeme, i tako to...
– Odlučio sam da stari satovi šute dok su u mojoj radnji! – reče vlasnik antikvarnice.
3.
Dobro, kupiću ovaj ala turka sat, reče stari čovjek.
Kad dođe kući i pokrenu mehanizam sata, začu otkucaje davnih vremena, ali kao da dolaze odnekud sa istoka, osjećao je da otkucaji zaludu dozivaju priče davnašnjih snjegova, onih olomlanjskih i prije njih.
4.
Naredne sedmice stari čovjek je kupio jedan zidni sat iz vremena austrougarskog casrtva. Kod kuće je navio zupčanike, sat krenu jednolično nizati reske i oštre zvuke svojih sekundi, ali kao da su dolazili sa zapada. Svi su se zvuci sekundi činili davnašnjim, prošlim, nepovratnim.
5.
I tako, vrijeme je prolazilo, onaj stari čovjek je svraćao često u antikvarnicu, razgledao je satove, uskoro je kupio dva sata iz jugoslavenskih vremena, i njih je slušao kod svoje kuće.
Osjećao je kao da može staviti u pregršt vremena čije je otkucaje slušao, ali kad god bi to pokušao vidio je da u pregrštima ne preostane ništa.
6.
– Daj mi sedam različitih digitalnih satova iz druge generacije! – zamoli stari čovjek vlasnika antikvarnice satova.
Kad je kod kuće stavio baterije u svesedam digitalnih satova, stari čovjek vidje da mu se sad raznolika vremena javljaju u bljescima svjetlosti obojenih brojki sa blještećih ekrana.
Vidio je svjetlost, nije čuo nikakve zvuke.
Ali, vidio je kako tinjanja onih sedam vrsta svjetala sa sedam digitalnih satova negdje nestaju, odlaze, pa se vrate, pa odlaze... Sve u tišini.
Stari čovjek uze sve satove koje je kupio u onoj antikvarnici satova,
odnese ih u podrum,
pažljivo ih stavi na policu gdje su stajale knjige
koje više nije namjeravao čitati.
(...)

Laš Fr. H. Svensen (1970), profesor filozofije na Univerzitetu u Bergenu i projekt menadžer u istraživačkoj organizaciji Civita, objavio je niz knjiga koje su prevedene na dvadeset četiri jezika. Najpoznatije su Filozofija dosade (1999), bestseler preveden na petnaest jezika, Umjetnost (2000), Filozofija zla (2001), Čovjek, moral i geni - kritika biologizma (2001), Šta je filozofija (2003), Istinito, dobro i lijepo - uvod u filozofiju (2004, u koautorstvu sa Simom Seteleom), Filozofija mode (2004), Filozofija straha (2007), Filozofija rada (2008), Filozofija slobode (2013).
„Gledamo zlo, činimo zlo i izloženi smo zlu. Žan Bodrijar se pita kuda je zlo danas nestalo i odgovara da je ono svuda. To me podsjeća na Andersenovu bajku Snježna kraljica, u kojoj se đavolovo ogledalo – koje izobličava na zlo sve što se u njemu ogleda – razbija, a krhotine dospijevaju u oči i srca ljudi, tako da oni vide zlo i ružnoću kuda god da pogledaju. Za većinu nas pojam zla nije primarno vezan uz svakodnevnu realnost i naša svakodnevna iskustva, već nam se zlo prenosi putem masovnih medija. Zlo je, tako, istovremeno i odsutno i sveprisutno – odsutno iz našeg konkretnog iskustva, a sveprisutno u medijskoj stvarnosti.“
Ova knjiga nije historija zla, iako se poziva na istorijske izvore. Zlo je i suviše široka i raznovrsna tema da bi je bilo koje djelo moglo u potpunosti obuhvatiti. Zato se autor ograničio na pojedine i najvažnije aspekte zla. Centralno mjesto u ovom filozofskom pristupu fenomenu zla pripada čovjeku. Cilj ove knjige nije da otkrije korijen zla, da nađe izvor iz kog ističu sva zla, već prije svega da opiše neke karakteristike ljudskog djelanja, pozitivne i negativne mogućnosti koje se u njemu nalaze.

Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima.

Počela je nova školska godina. I nova mektepska godina. Dočekali smo i novu 1440. godinu po Hidžri. U poratnom vremenu mediji nas svakog augusta i septembra podsjećaju kako se broj prvačića smanjuje, te da nekim školama zbog malog broja upisanih učenika prijeti opasnost skorog zatvaranja. Priča o našoj fizičkoj „hidžri“ se nastavlja. Odlaze mladi, odlaze porodice i sa sobom vode maloljetnu djecu školskoga uzrasta...A mene pohode slike autobusa iz 1992., 1993., godine sa skromnim zavežljajima i torbama, mršavim uplakanim licima žena i mališanima koji mašu očevima koji su ostajali, Bosnu braniti. Ili, možda, nisu imali kome ni mahati. Moji prijatelji i rodbina kasnije su mi pričali o iskustvu njihove djece i njihove „bezbolne“ i nediskriminirajuće inkluzije u odgojno-obrazovne ustanove od Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švedske, Amerike... Ako je igdje u izbjeglištvu bilo problema, zasigurno, sa djecom i njihovim ulaskom u škole svih nivoa, nije. Polugodišnje ili jednogodišnje učenje jezika totalna, besplatna integracija u vrtiće, redovne osnovne i srednje škole, osigurani udžbenici, školski pribor, užina, prijevoz, odjeća, oftamološka pomagala. U Švedskoj, u kojoj je utočište devedesetih našlo oko 80.000 građana BiH, od čega je veliki broj djece, u slučaju da roditelji nisu dobivali azil, djeca dobi od 17 do 24 godine imala su pravo na boravak do završetka škole. Općine su davale i dostatnu pomoć za organiziranje dopunske škole na bosanskom.

Svako dijete ima pravo na obrazovanje!

I kao što nas iznenadi prvi snijeg u novembru ili duge majske kiše, tako nas je iznenadio i nešto intenzivniji val migranata koji se zaustavio na prostorima Bosne i Hercegovine. Ima tome i koja godina. Jezive su slike prostora u kojima borave ovi ljudi, čitave porodice, maloljetna djeca. Jezive su slike uvjeta u kojima pokušavaju održavati minimume higijene, kupati se, šišati se, prati veš... Porazni su uvjeti u kojima spremaju hranu ukoliko im Crveni križ ne podijeli gotovu hranu.
A mi smo ušli u Novu 1440. godinu po Hidžri. Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović u svojoj novogodišnjoj čestitci podsjetio nas je da nema napretka za pojedinca ali ni za zajednicu u društvu koje ne počiva na principima slobode i pravde. 
Bratimljenje muhadžira (iseljenike iz Meke) i ensarija (onih koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu), na koje se ovih dana svi tako lijepo podsjećamo, ima smisla, kako je istakao dr. Kavazović, jedino ukoliko se pozivanje na ove ideale materijalizira u našoj društvenoj realnosti. I to bi trebalo razumijeti kao naš kontinuirani imperativ hidžre. Jer naša materijalizacija ideala pala je u svim gradovima u kojima su migranti više skoncentrirani. Pojedinačna nastojanja građana da olakšaju patnju ovih ljudi imaju granice. Institucionalno rješavanje problema migranata je ispod svakog nivoa. IZ u BiH reagirala je u granicama svojih kapaciteta. Neke nevladine organizacije, takođe. Prema svim važećim deklaracijama o pravima djeteta, djeca imaju pravo kako na mirno i sretno djetinjstvo tako i na obrazovanje. I nije važno ko su i čija su ta djeca, i nije važno gdje se ona nalaze.

Jučer migranti danas genijalci!

Kada smo mi samo prije kojih dvadesetak godina bili muhadžiri, izbjeglice, azilanti, svijet je to razumio na najbolji mogući način. Za Bošnjake, kojoj god religijskoj zajednici pripadali, škole su bile otvorene. Zato danas ubiremo plodove i ponosimo se našom djecom koja su postigla sjajne rezultate u svim sferama života: mladi IT inžinjeri, fizičari, ljekari, hemičari, sportisti, modni kreatori, glumci... Njihovo djetinjstvo nije zaustavljeno a zemlje domaćini su pokazali onu najljepšu stranu humanosti i odgovornosti. I znali su ih prepoznati. I pustiti da polete. Iako rasuti po čitavoj planeti, iako na svom nesigurnom bosanskom jeziku, ovi mladi ljudi koji su izrasli u velike stručnjake, danas su naši najbolje ambasadori. Nama ovakvim ovdje u BiH, kao da nije trebalo više od dva desetljeća da zaboravimo dobro koje nas je stiglo širom svijeta. Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima. U Ministarstvu civilnih poslova, u Ministarstvu obrazovanja, u entitetskim i kantonalnim ministarstvima čekaju na UNICEF i nevladine organizacije da načine prvi korak. Neko bi umjesto njih tek trebao uraditi realne procjene djece migranata. I dok školska godina teče, u nadležnom Ministrastvu tek razmišljaju o osposobljavanju područne škola za obrazovanje djece iz IPC Salakovac, za šta treba ispuniti niz preduslova, počev od osiguranja prostorija, dodatnog nastavnog kadra i opreme za izvođenje nastave, osnivanja i rada komisije za ocjenu obrazovnog predznanja...!? Tek sada se razmišlja kako bi djeca trebala početi učiti bosanski jezik i to preko projekata sa UNICEF-om.

00Sličica Želim Print
Ibreta radi, prvog ponedjeljka u ovom septembru, u susjednoj Srbiji u školu je krenulo 344 učenika iz migrantskih porodica koji nastavu pohađaju u u 33 škole u općinama i gradovima u kojima su smješteni i centri za azil i prihvatni centri. Slično je bilo i prošle školske godine. I dok u BiH nadležna ministarstva nisu uradila ništa na planu integracije djece migranata u odgojno-obrazovni proces, Srbija je dobila i pohvale EU iz koje je rečeno kako je to jedna od rijetkih zemalja koja je u svoj obrazovni sistem uspješno uključila djecu-migrante.
Na primjeru djece migranata koji su nam tu u komšiluku, spavaju na Željezničkoj stanici u Sarajevu, u bihaćkoj Sedri, trebala bi započeti priča o materijalizaciji naših ideala na putu promicanja znanja, širenja znanja, podsticanja i podrške znanju. Jer, univerzalne poruke, tamo drugdje i neki drugi ljudi čitaju i materijaliziraju prije nas i na radost ucviljenih. Jučer smo bili ono što su ovi ljudi danas, i ovdje. Nemojmo nikad zaboravljati dobro koje nam je učinjeno.

Danas je u posjeti institucijama Islamske zajednice u BiH bio direktor Uprave za fetve pri Ministarstvu vakufa i vjerskih pitanja u Kuvajtu Turki El-Mutajjiri s Abdulazizom El-Anezijom nadzornikom u Upravi za fetve 

Čovjek koji ne osjeća da pripada svom narodu i kolektivitetu nije ispunio dunjalučko poslanje

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci jučer je završeno takmičenje u hifzu

Meso, pored medresa i povratnika, dobiva 76 pravnih subjekata: od narodnih kuhinja, studentskih domova do obdaništa, centara za liječenje, među kojima i Studentski dom u Sarajevu, EMMAUS, JU Dom za stara lica Zenica, Udruženje logoraša Novi Grad, Udruženje gluhih i nagluhih FBiH, Obdanište Zulejha…

Otkup kurbana od povratnika Bošnjaka bio je i ove godine prioritet Rijaseta Islamske zajednice u BiH u akciji Kurbani 2018. Ove, pete godine po redu otkako je uspostavljen ovaj projekat na inicijativu reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića s ciljem pružanja podrške povratnicima u entitet RS i FBiH, postignuti su do sada najbolji rezultati, kazao je u izjavi za Preporod šef Odjela za ekonomske poslove Bilal Memišević, uz napomenu da se za potpuno zaključivanje rezultata ovogodišnje akcije čeka izvještaj medresa.
„Svi pokazatelji govore da ovaj projekat ima svoju ekspanziju. Medrese bilježe veliki porast, od 10-30 % u odnosu na prošlu godinu“, kazao je Memišević, te iznio očekivanja da će, nakon što sve medrese dostave izvještaje u narednim danima, u završnim rezultatima ovogodišnje akcije Kurbani 2018. brojke pokazati da se broj kurbana gotovo pa udvostručio od 2014. Većina ovih kurbana nabavljena je i žrtvovana na prostoru entiteta RS: u povratničkim džematima Tuzlanskog muftiluka, Srednjeg Podrinja, Goraždanskog muftiluka, Gornjeg Podrinja, u Krajini, Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Kostajnici, Kobašu, Gradišci, zatim u povratničkim džematima u FBiH: u Glamoču, Kiseljaku, Žepču. Ove godine po prvi put je ovaj projekat implementiran na Romanijskom platou sa džematom Dejčići iz Trnova, kao i na Palama, te da se nastavlja implementacija sa džematom Kaljina, MIZ Sarajevo, džematom Podgora i Podvitez.

00Cijeli tekst

Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.

U životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. jedan od centralnih događaja je hidžra iz voljenog grada Mekke u Jesrib koji je kasnije nazvan Poslanikovim gradom. Događaji koji su prethodili hidžri, dvogodišnje pripreme, te izlazak iz Mekke i putovanje u Jesrib ispunjeni su emotivnom dramom, čiji vrhunac se odigrava u pećinama brda Sevr. Kur’an Časni spominje upravo tu sliku u 40. ajetu sure Tevbe: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.”
Muslimanima je priča o hidžri uglavnom poznata, a i to da je kasnije, u vrijeme pravednog halife Omera r.a. određena kao početna tačka za računanje kalendara, to jest kao početna tačka jedne nove ere unutar svjetske historije. Ne slučajno, jer su muslimani njome načinili granicu između onoga što su iz prethodnog perioda isključili, šta su ostavili iza i onoga što su željeli da žive u ‘novom’ poretku, novom svijetu.
U godinama pred hidžru, građani Mekke iako slojevito povezani i umreženi, bivaju dovedeni u sferu sukoba, dinamiziranog procesa promjena svoje zajednice time što su spuštanjem Objave upućeni na fenomen koji je od njih tražio iskustvo susreta s ultimativnim monoteizmom s jedne strane i s druge, sa moralnim vrednotama koje podrazumijevaju jednakost ljudi, pravednost u postupanju i koje nisu omeđene društvenim konstruktima o ‘vrijednostima’ na temelju rasnih, etničkih, spolnih ili drugih odrednica.
Simbolički taj sukob generirao je temeljnu promjenu duboko utemeljenih kulturnih obrazaca unutar mekkanskog društva, i tako ‘sačuvao’ ideju ili božansku poruku o mogućnosti promjene lica i karaktera društva, ukoliko u njemu postoji makar mali broj onih koji vjeruju u tu promjenu.
Poslanikov autoritet i Poruka koju je s uvjerenjem nosio bila je dovoljna da društvo u kojem je živio započne proces redefiniranja svojih vrijednosti. Ovaj proces od tjeskobnog i neodrživog društvenog sistema koji reproducira nesigurnost i nepravde vodio je ka društvu u kojem je sigurnost svakog čovjeka zagarantirana. S obzirom na posljedice koje bi takav proces donio u tadašnjem mekkanskom društvu, njegovi zagovornici bili su primorani učiniti hidžru, ne samo da bi spasili svoje živote, nego ideju za koju je uopće vrijedilo živjeti.
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
1440 godina nakon tog događaja, svjedočimo da, iako se slika svijeta promijenila, paradigme su ostale iste. Među ljudima su se ukorijenile duboke podjele, traju krvavi sukobi, moćni ugnjetavaju slabije, a nasilje velikih razmjera, nepravda, nedostatak sloboda i nesigurnost pokreću u zbjegove milione ljude.
Mi, muslimani, i danas vjerujemo i ponavljamo da smo ‘čuvari’ te ideje o pravednom društvu, dok su u isto vrijeme muslimani najbrojniji muhadžiri? Kakvo značenje nama danas ima hidžra? Na svjetskoj sceni je ‘mekkanski’ sukob, u raznim dijelovima svijeta, pitanje je samo na kojoj strani je većina muslimana. Šta je danas muslimanski odgovor na ratove, ubijanja, nepravde, izrabljivanja, rastući fašizam oko nas, totalitarne režime?
‘Ne brini se, Allah je s nama!’ – rekao je Poslanik, a.s, sakriven od pogleda onih koji su na silu pokušavali uništiti ideju dobra koju je nosio. Ko danas ima pravo i legitimitet da kaže ‘Allah je s nama’?

00Sličica Želim Print

U novom izdanju Preporoda od 15. septembra čitajte:                                                

INTERVJU

  • Nema kvalitetnih iskoraka u bošnjačkoj politici“, ističe prof. Šaćir Filandra

POGLEDI

  • Šta je muslimanski svijet?

GODIŠNJICE

  • Sjećanje na naše velikane Ahmeda Smajlovića i Nijaza Šukrića

HIFZ

  • Zenica: Novi hafiz Malik Memić

ZAJEDNICA

  • Islamska zajednica kao primjer saradnje EU i vjerskih zajednica
  • Sporazum o saradnji Islamske zajednice i Jevrejske zajednice u BiH
  • Pozitivni efekti Kurbanske akcije će se osjećati cijelu godinu

UVODNIK

  • „Allah je s nama“

PITANJA I ODGOVORI

  • Da li je dozvoljeno držati mačku kao kućnog ljubimca?

KOLUMNE

  • Fikret Karčić – UN: Počinjen genocid u Myanmaru
  • Meho Šljivo: Zaklanjanje za islam i zaklinjanje islamom

DUHOVNOST

  • Vrijednost muharrema i petka

Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Čitajmo Preporod, budimo preporod.

00Sličica Želim Print

Prof. dr. Šaćir Filandra je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Predaje nastavne discipline: politička filozofija, sociologija jezika, politike identiteta i socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Funkciju predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ obnašao je od 2001. godine do 2009. godine.

 Vaš komentar o političkoj (ne)moći Bošnjaka u manjem entitetu. Jesu li okolnosti zaista takve da je teško bilo šta promijeniti?

FILANDRA: U znatnoj mjeri je posljednjih godina oslabila pozicija Sarajeva u odnosu na Banju Luku i to slabljenje bosanske/bošnjačke pozicije moralo se negativno reflektirati na položaj Bošnjaka u manjem entitetu. Trend ekskluzivno srpske vlasti u tom entitetu se nastavlja i produbljuje u mjeri u kojoj taj entitet definira, bar verbalno, svoju poziciju izvan Bosne i Hercegovine. Naravno, takav cilj u ovom trenutku jeste iluzija, ali ono malo Bošnjaka dovodi svakodnevno u sve težu poziciju. Na svima nama, a ne samo na političarima, je zadatak da se sažmu iskustva i dometi dosadašnje politike u tom entitetu i da se iznađu njeni novi modaliteti, budući da sadašnji trendovi nisu dobri.

Naš status žrtve je potrošen

Zanima li se EU, ali i šira međunarodna javnost, za sigurnosnu situaciju u BiH ili se više fokusiraju na ekonomsku budućnost BiH?

FILANDRA: Nama je još teško shvatiti i prihvatiti da je naša sudbina samo u našim rukama i da krivicu za vlastito loše stanje, u bilo kojem segmentu življenja, ne možemo tražiti samo u nekome sa strane. Takva svijest značila bi autorefleksiju i suočenje sa vlastitim neurađenim zadacima na što naše elite još nisu spremne, budući bi one same došle u pitanje. Naš status žrtve u ratu je potrošen, Bosna i Bošnjaci nisu više u pozitivnom fokusu međunarodne politike. Čak je prisutan i suprotan trend kojim se bosanski muslimani nastoje predstaviti jedinim remetilačkim faktorom na ovom području. Istovremeno, nema iskoraka u bošnjačkoj politici. Ona je duboko konzervativna i sve svodi na zadržavanje postojećeg stanja. To nije dobro. Strance ne interesira kako ćemo mi živjeti, ako se mi razvijamo i oni će nam pomoći i u tome će sa svojim kapitalom sudjelovati. I to je legitimno. Njihov jedini interes je sigurnosne naravi i mislim da su Bosanci u toj sferi zadnjih godina postigli značajne rezultate.  

00Cijeli tekst

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine