digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Livno: Radionica za osobe sa smetnjama u razvoju

Livno: Radionica za osobe sa smetnjama u razvoju

Oktobar 22, 2018

Udruženje žena MIZ Livno i MVM BiH: Radionica za osobe sa smetnjama u razvoju

Orašje za primjer međureligijske saradnje

Orašje za primjer međureligijske saradnje

Oktobar 22, 2018

Treća po redu Revija narodnih nošnji Bosne i Hercegovine održana je 14. 10. 2018. u Orašju.

Ekskurzija učenika iz Poreča

Ekskurzija učenika iz Poreča

Oktobar 22, 2018

Grupa učenika koji pohađaju islamsku vjeronauku u Poreču posjetili Bihać i Islamski pedagoški fakultet

U Karađoz-begovoj džamiji proučena hatma dova pred duše Alije Izetbegovića i Hivzije Hasandedića

U Karađoz-begovoj džamiji proučena hatma dova pred duše Alije Izetbegovića i Hivzije Hasandedića

Oktobar 22, 2018

U povodu 15-te godišnjice od preseljenja na Ahiret danas je u Karađoz-begovoj džamiji pred džumu namaz poklonjena hatma dova pred duše rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika R BiH i najpoznatijeg istraživača kulturne baštine u Hercegovini rahmetli Hivzije Hasandedića

Saopćenje za javnost: Različiti aršini Policijske uprave Mostar i MUP-a HNK-a

Saopćenje za javnost: Različiti aršini Policijske uprave Mostar i MUP-a HNK-a

Oktobar 22, 2018

Medžlis IZ-e Mostar putem saopćenja za javnost želi upoznati javnost o neprincipijelnosti, neprofesionalnosti i dvostrukim aršinim u radu Policijske uprave Mostar i njihovih službi u slučaju sultan Selimovog mesdžida i prostorija koje bespravno koristi d.o.o. „Cezar – Stari grad“ na adresi Mala Tepa bb, a koji  je koristio Islamski kulturni centar.

NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA - Bošnjaci – 50 godina borbe za emancipaciju

NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA - Bošnjaci – 50 godina borbe za emancipaciju

Oktobar 19, 2018

Mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost?

Kako smo postali Muslimani?

Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije.
”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”.
Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.

00Cijeli tekst

 

Više pismenosti - manje nezaposlenosti
Mišljenja

Više pismenosti - manje nezaposlenosti

Oktobar 19, 2018

Koliko smo pismeni zavisi od ostvarene uspješne komunikacije

Otkako je utemeljen 1967. godine Međunarodni dan pismenosti svake godine 8. septembra ima za cilj u fokus staviti problem nepismenosti koji je još uvijek prisutan u većini zemalja svijeta. Problem je tim kompleksniji što se on i pored masovnih kampanja opismenjavanja, što je bilo i zakonski obavezno osnovnim obrazovanjem, ne samo da nije u potpunosti iskorijenjen, nego je danas štaviše uslovljen novim zahtjevima i modelima pismenosti. Nakon tolikih godina borbe za pismenost mogli bismo se zapitati: Šta je u suštini pismenost? Ovo pitanje nije nimalo jednostavno niti lahko objašnjivo. Kada još dodamo Deridino pitanje: „Da li je napredak pisma, istovremeno i napredak uma?, onda razloga za proučavanje pismenosti ima napretek. Pismenost ili nepismenost u suvremenom svijetu nije samo to znamo li čitati ili ne?. Ono je znatno šire i tiče se cjeloživotnog obrazovanja. Do kojih razmjera utjecaj obrazovanja u tom smislu doseže ukazuju podaci međunarodnih organizacija, UN-a i UNESCO-a, koji su u kontekst doveli ekonomske i socio-kulturne odnose i veze. Tako, ukoliko je jedno društvo procentualno manje pismeno to je u njemu veća stopa nezaposlenosti. Nezaposlenost se, naime, obično vezuje za smanjenje šansi koje ljudi imaju u siromaštvu. Nije dovoljno samo pročitati nešto, a ne znati značenje i ono kako se organiziraju novi podaci. Pojedinci koji su pismeni i obrazovani bolje će se snaći u novim uslovima života i promjenama koje s vremenom dolaze.

Uslovljenost pismenosti i obrazovanja

Kroz historiju, pismenost se kao fenomen neposredno mijenjala kako su se mijenjale društvene i naučne prilike, te je prvobitno označavala sposobnost pojedinca da razumije i koristi znakove nekoga pisma. Do sredine prošloga stoljeća ovakvo poimanje koje je podrazumijevalo elementarnu jezičku orijentaciju, vještinu čitanja i pisanja, bilo je na snazi - da bi od 1964. godine došlo do novog koncepta koji se temeljio na osnovu odnosa pismenosti i privrednog razvoja. Pismenost se danas u međunarodnim relacijama definira kao: prozna pismenost (razumijevanje i korištenje informacija), dokumentaciona pismenost (informacije koje se nalaze u raznim formularima) i kvantitativna pismenost (razumijevanje npr. financijskog izvještaja, računa u banci i sl.). Vrijeme naprosto nameće nove uzuse, pa tako nalaže i razvoj pismenosti. Jezik više ne služi samo kao puki prenosilac informacija, nego se on( jezik) sada upotrebljava u stvaranju znanja. I to znanja koje pretpostavlja pismenost i čitanje sa razumijevanjem, poznavanje informacionih tehnologija, cjeloživotno učenje itd.
Riječ je o međusobnoj povezanosti, pa i uslovljenosti pismenosti i obrazovanja. Ona posebno vezuju za osnovna ljudska prava, te su regulirana općom deklaracijom iz 1948.godine kojom se potencira da pismenost nije sama sebi svrha. Hamburška deklaracija, iz 1997.godine, to potvrđuje i precizira da pismenost u širem smislu obuhvaća „znanje i vještine potrebne svima u svijetu brzih promjena“ što se u suvremenom svijetu naziva i funkcionalna pismenost. Zapravo, važnost pismenosti se u 21. stoljeću sada javlja kao potreba za informatičkim opismenjavanjem koje, opet, uključuje znanje komunikacije putem interneta i mobilne telefonije. No, i ovakav vid (funkcionalne) pismenosti se ubrzano iz dana u dan mijenja i obogaćuje tako da je nemoguće predvidjeti krajnje domete. S jedne strane imamo povećanje novih pismenosti, a s druge- sporost formalnog obrazovanja. Čak se u mnogim školama u svijetu, zarad premošćavanja tog jaza, preporučuje uvođenje u obrazovni program finansijske i medijske pismenosti. Na koji način će to društvo riješiti i usaglasiti namjere ostaje da vidimo. Zasada, u većini zemalja pismenost se definira kao sposobnost čitanja i pisanja na maternjem jeziku. U konačnici, najvažnije je, ipak, uspostaviti dobru komunikaciju.

Nepismenost u BiH

Gdje se već u suvremenim kretanjima nalazi bosanskohercegovačko društvo i kako ono poima i definira pismenost i obrazovanje? Najnoviji pokazatelji koji su urađeni na osnovu Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini iz 2013.godine, a čiji rezultati su dati putem Agencije za statistiku BiH, juna 2016.g., pokazala su da u BiH ima 2,82% nepismenih, što je jedna od najviših stopa u Evropi. Radi se o elementarnoj nepismenosti koja podrazumijeva da osoba zna napisati jednostavnu rečenicu. To znači da je prema popisu njih 89.794 u BiH nepismeno, te da imaju nizak nivo obrazovanja koje se određuje u ovisnosti od rodne i starosne kategorije stanovništva. Na osnovu obrazovanja u BiH podaci govore da je bez ikakvog obrazovanja 146.078 građana ili 4,9%. Nepotpuno obrazovanje ima 274,036 ili 9,2% njih, a završeno osnovno obrazovanje posjeduje 21,4% građana. Ako saberemo broj onih bez završene osnovne škole (bez ikakvog obrazovanja i nepotpunog) brojka od njih 420.144 starijih od 15 godina nije ispunilo svoju zakonsku obavezu školovanja i time nije iskoristilo svoje osnovno pravo na obrazovanje. Treba znati da ni osnovno obrazovanje nije nikakva garancija da se ravnopravno može učestvovati u društvenim procesima, te da faktički oni s manjim obrazovanjem teže dolaze do posla. Nepohađanje osnovne škole uglavnom se veže za ruralne sredine i pravdaekonomskom nemogućnošću, udaljenošću od škole, ali stvarni razlog je nedostatak svijesti o važnosti škole.
Na osnovu do sada urađenog stječe se dojam da vlasti u BiH nisu pokazale dovoljno pažnje za opismenjavanje stanovništva. Prave i jedinstvene strategije za borbu protiv nepismenosti nije bilo. Ponajmanje se ulagalo u obrazovanje. A, zna se da ko ne ulaže u obrazovanje ne ulaže ni u svoju budućnost.
S obzirom na novi vid pismenosti, onaj informatički, podaci su nešto bolji tako da se u Bosni i Hercegovini za njih 38,2% od ukupne populacije može reći da su kompjuterski pismeni. No, u odnosu na zemlje Evropske unije gdje oko 86% njih komunicira putem interneta i 48% traži posao, i tu smo u zaostatku.
Ovako, obilježavanje Međunarodnog dana pismenosti shvatimo još jednom kao našu potrebu za pismenošću, stjecanjem znanja, spoznajom i vještinom što je, ustalom, i naš kur’anski imperativ (El-Alek, 1-5). Stoga, učimo i čitajmo, i tome upućujmo našu djecu.

00Sličica Želim Print

Islamske jave i snovi Aleksandra Sergejeviča Puškina

Islamske jave i snovi Aleksandra Sergejeviča Puškina

Oktobar 19, 2018

1.
Romantične potrage između Evrope i Azije

Nije lahko opisati nakane i razloge dugotrajnih i iznimno vrijednih književnih bavljenja islamskim temama koje vidimo u djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837). Ima izvora koji kao razlog Puškinove naklonosti islamskom istoku spominju njegovo porijeklo, navodno Puškin u svojoj plemićkoj lozi ima jednu davnu afričku (etiopsku) kopču, njegov predak po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781). To je, svakako, zanimljiv podatak, ali se ovom prigodom mi nećemo baviti Puškinovom genealogijom.

Aleksandar Puškin
Poslanik

Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mračna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmeđi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje čuh u nebu sila,
I anđeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promiče kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mač
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plač
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroče ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeći po moru, zemlji,
Rečima žezi srca ljudi.”
 
(Ovaj prijevod je naveden sa web stranice: www.tvorac-grada.com/poznati/puskin.html)
Pristup stranici 19. septembar 2018.


U svrhu omeđenosti ovog našeg eseja bolje je i svrsishodnije Puškinove “islamske jave i snove“ sagledavati u mnogolikim vezama sa procvatom “romantizma u ruskoj književnosti“. Puškin je uz književni romantizam bio pristao, ali se kasnije od njega i odvojio. Također, Rusija je već u Puškinovo vrijeme pozornica širokih književnih, kulturalnih, svjetonazorskih, političkih...debata koje su se odvijale uglavnom oko rješavanja zagonetke “njezinog duhovnog pripadništva“ i mnogolikog sporenja oko toga kojim putem Rusija treba ići. Da li je Rusija Evropa? Da li je Rusija Azija? Potom, da li je Rusija okrenuta Zapadu, ili je, pak, okrenuta Istoku? Ili je Rusija “svoja“, to jest Rusija ima vlastite samostalne puteve i duhovne horizonte. Te i takve rasprave nisu zaobišle ni Aleksandra Sergejeviča Puškina. Već u svojoj poemi Kavkaski zaro­bljenik (Kavkaskij plennik) Puškin pokušava i uspijeva da o “tamošnjim“ (kavkaskim) Čerkezima progovori, to jest da pjeva bez teških stereotipa, atavizama i mržnje. Ova Puškinova poema utjecala je na Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) kako u smjeru formiranja njegovog pozitivnog stava o muslimanima Kavkaza, tako i u oblikovanju “duhovnog raspoloženja“ u Tolstojevom slavnom djelu Hadži Murat.
Kako je došlo do toga da se Aleksandar Sergejevič Puškin šire pozabavi stranicama Kur'ana i životopisom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., pitanje je koje, samo po sebi, upućuje na Puškinova književna zanimanja islamskim jugom i istokom. On je rano došao do vrijedne literature o islamu, napose preko perzijske, turske i tatarske književne tradicije koja je prevođena na ruski. Osim toga, izvori o Puškinu govore da je on naukovno i kulturno stasao i na usmenoj književnosti koju je neobično volio.

2.
Puškinova poetska “dijalogiziranja“ sa Kur'ānom

U svojoj dvadeset petoj godini (1824) Puškin je napisao djelo “Podražanija Koranu“, tu rusku sintagmu engleski izvori najčešće prevode kao “Imitations of the Qur'an“, arapski izvori daju prijevod kao “Muhākātu l-Qur'an“ - - , na njemačkom daju “Nachahmungen des Korans“ itd. O kakvom Puškinovom djelu se ovdje radi?
Sretna je okolnost da je Šaban Gadžo dobro predstavio ovo Puškinovo djelo prije nekoliko godina, dao je korisne informacije o njemu i na uputan način ga izdašno citirao i kontekstualizirao u vezi sa islamskim potragama ovog slavnog ruskog pjesnika. Čitateljstvo rado upućujemo na ovaj esej Šabana Gadže.
John Henriksen je, sa svoje strane, detektirao nekoliko tumačenja i teorijskih obrada djela “Podrazhaniia Koranu“ (kako on na engleskom transkribira ovaj naslov na ruskom). Prema Johnu Henriksenu, Puškin je ovaj ciklus pjesama “Podražavanja Kur'ana“ objavio 1824. godine, bio je tada u posebnom duhovnom raspoloženju, u nekoj vrsti “proročanskih pobuda“ koje se ponekada posreće pjesnicima. Već ranije Puškin je čitao Kur'an preko francuskih i ruskih prijevoda, temeljna islamska sveta knjiga dokraja ga je oduševila. Osim u “Podrazhaniia Koranu“, Puškinov izljev ushićenja islamskim temama vidi se i u njegovoj pjesmi “Prorok“ (Пророк - arapski izvori je prevode jednostavno riječju – an-Nabiyyu). John Henriksen dodaje da je Puškin pisao “Podrazhaniia Koranu“ u egzilu u mjestu zvanom Mihajlovsko. U jednom pismu upućenom jednom svome prijatelju Puškin je rekao da ga ovaj njegov egzil podstiče da se u neku ruku “poistovjeti sa Muhammedom“, jer je i on bio izgnan.
Puškinovo djelo “Podrazhaniia Koranu“ od kritičara je dobro dočekano i različito tumačeno.
Tako je N. I. Černajev, 1897. godine ustvrdio da se na vezu Kur'ana i ovog Puškinova djela treba gledati kao na “duhovno-mističku“. Naime, prema Černajevu, pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina oslovio je “mistički pathos Kur'ana“. Nesumnjivo je da Černajev ovim tumačenjima ispravno prepoznaje razloge Puškinova zanimanja za Kur'an.
Tokom sovjetske ere ovo Puškinovo djelo imalo je posve drugačije interpretacije i recepcije. Tako je V. I. Filonenko, tumačeći “Podrazhaniia Koranu“ rekao da se svemu treba prići sa stanovišta antropologije, te je “Puškinovu vještinu u opisivanju arapskog načina života iz sedmog stoljeća“ Filonenko smatrao nekom vrstom “umijeća oponašanja koje se doima kao arheologija.“ Nadalje, B. Tomaševski je smatrao da se Puškina, “na ravni poetske kreacije“, treba proučavati imajući u vidu “formalne načine koje je Puškin posuđivao iz Kur'ana“.
U kasnijim vremenima tumačenja i recipiranja Puškinova djela “Podrazhaniia Koranu“ još više su se granala u mnogo pravaca. Tako Walter Vickery “naglašava etički ili moralni aspekt (Puškinova) oponašanja Kur'ana“. Jednostavno rečeno, Puškin je tragao za sređenim svijetom gdje bi bila “posve jasna, odsječna granica između dobra i zla.“ Julian W. Connolly je, sa svoje strane, isticao da je Puškin težio za nekom vrstom vizije iskupljenja (a vision of redemption) kroz obećanje “nove nade i ushita“ do kojih se stiže pokornošću i čestitim životom, a što je Puškin, možemo mirne duše zaključiti, pronalazio u Kur'anu. Također, Julian W. Connolly je bio protiv “strogog poistovjećivanja pjesnika i proroka/Božijeg poslanika“, što je problem koji vidimo i u djelima Johanna Wolfganga von Goetea.
Dugo bi potrajalo kad bismo nastavili s navođenjem ostalih tumačenja i recepcija ovog Puškinova djela. Umjesto toga uputnije je pokazati kako Puškin “dijalogizira“ sa Kur'anom, što je i savjet Johna Henriksena svima koji žele da se upute u Puškinovo bavljenje temeljnom svetom knjigom islama. Evo samo nekih strofa iz tog Puškinova djela:

Zaklinjem se parnim i neparnim,
Zaklinjem se mačem
i pravedničkom bitkom,
Zaklinjem se jutarnjom zvijezdom,
Zaklinjem se noćnom molitvom.

Iz ovih redaka vidi se posve jasno da Puškin oslovljava ajete ili alineje Kur'ana u kojima se nalaze tzv. qasam ili zaklinjanja. U Kur'anu je riječ, najčešće, o “Božanskim zaklinjanjima“, jednoj vrlo prepoznatljivoj (iako ne i jedinoj!) stilskoj formi islamske Revelacije. Pjesan sadržana u ruskom originalu postiže izvanredne efekte na čitateljstvo. To se vidi i iz sljedećeg odjeljka gdje Puškin pjeva:

Dva puta će anđeo puhnuti u rog,
Nebeska će grmljavina
na zemlju udariti,
Brat će od brata pobjeći,
Sin će se od majke sakriti.
Sve će dobjeći do Boga.
Razobličeno strahom.

I ovdje su prepoznatljivi kur'anski motivi “puhanja u Rog“ pred Smak Svijeta (usp. npr. Kur'an, 39:68), Puškin na njih izravno ukazuje i pjesnički ih oslovljava. Također, Puškin aludira i na strahote i katastrofe Smaka Svijeta koje se spominju i u suri 80:34. itd).
Napokon, evo još jedne Puškinove kitice stihova:
 
Opet palma mrsi svoju
sjenkovitu glavu
Opet je bunar napunjen,
hladan i dubok.
I stare kosti magarice se podižu
Odjevene mesom, i riču
A putnik osjeća snagu i radost
U njegovoj krvi zaigrala
je iznova uskrsla mladost.

Prema komentatorima Puškinove poezije, ovdje slavni ruski pjesnik aludira na drugu suru Kur'ana, Kravu/al-Baqarah, 2: 259., gdje se govori o čovjeku kojeg je Bog usmrtio stotinu godina, pa ga potom oživio, a oživio je i njegovog magarca (kod Puškina se radi o magarici - ослица).

3.
Puškinova pjesma o Muhammedu, a.s.

Aleksandru Sergejeviču Puškinu slavu je uvećala pjesma o Muhammedu, a.s. Spjevao ju je 1826. godine, pjesma je odmah postala poznata i uveliko respektirana kao i njezin autor. Tvrde da je ovu pjesmu mnogo volio i sam Fjodor Mihajlović Dostojevski (1821-1881).
Kao što je u poemi “Podrazhaniia Koranu“ riječ o nekoj vrsti dijalogiziranja sa Kur'anom, iz pjesme Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) vidljivo je da Puškin stupa u kratkotrajno, ali intenzivno, duhovno saučestvovanje ili, pak, duhovno oponašanje Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin je htio da svome naraštaju bude neka vrsta “idealnog uzora“, da im kao pjesnik pokaže duhovno vodstvo, želio je, naprosto, da im bude “onaj koji prosvjetljuje, koji dostavlja višu viziju svojoj generaciji“ (...and illuminator, deliverer of a higher vision to his generation...).
Šira scena ove Puškinove pjesme je, reklo bi se, “biblijsko-kur'anska“. Čovjek u pustinji, pri njemu je velika žeđ... (Pustinja ovdje, možda, simbolizira svijet koji je bez vodstva, ljudi su žedni upute višeg reda...). Potom se javlja melek/anđeo, serafim sa šest krila, dolazi prosvjetljenje itd.
U pjesmi potom nastaje ona dionica koja je i bila cilj pjesniku Puškinu – prosvjetljenje i Božija Objava dolaze Poslaniku Muhammedu, a.s., ali pjesnik vješto upliće i sebe, nastavljajući pjesmu pjevati u prvom licu jednine, htijući tako da i on, sa svoje strane, dobije makar poetsku inspiraciju i duhovno okrepljenje! Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin znade da Božiju Objavu (al-wahy) ne može dobiti, ona se dostavljala samo Božijim poslanicima.
Nesumnjivo je ovaj trenutak “pjesničkog prelaženja graničja“, kad pjesnik Puškin želi ako ne prodrijeti, a ono barem proniknuti, u profetsko ili vjeronavjestiteljsko iskustvo, najsnažnija dionica ove njegove pjesme. Ovdje vidimo da je Puškin bio uvjeren u izuzetne zadaće ili poslanja koja imaju pjesnici, kako to ističe i Milivoj Solar.
Na kraju, iz pjesme se vidi zapovijed Poslaniku Muhammedu, a.s., da mora ići među ljude i širiti poruku obodrenja. Istovremeno to znači (imamo li u vidu Puškinovu vještinu da oponaša Poslaničku zadaću i tradiciju) da je ovo obodrenje upućeno i samom Puškinu. To jest, ne Puškinu kao od Boga odaslanom poslaniku, jer on to nije i ne može biti, već Puškinu kao pjesniku koji želi preporoditi svoj narod.
Dodajmo da je Puškinova pjesma Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) iznimno popularna u arapskom svijetu. Tamo je bila počašćena sa nekoliko prijevoda. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da je ovu Puškinovu pjesmu potrebno čitati kao jedno pjesničko ostvarenje i poetsku viziju, a nikako kao svjedočenje o nekom konkretnom historijskom događaju.
Napomenimo da je Aleksandar Sergejevič Puškin dobro poznavao književnost islamskog istoka. Prisjetimo se da Puškin, u svome velikom djelu Evgenije Onjegin, navodi perzijskog pjesnika Sadija, k tome, njegova djela obiluju motivima turske i perzijske književnosti.
(...)

00Sličica Želim Print

ZABORAVLJENI KRAJIŠKI ALIMI - Sadik-ef. Ribić 1910-1993

ZABORAVLJENI KRAJIŠKI ALIMI - Sadik-ef. Ribić 1910-1993

Oktobar 19, 2018

Biti imam, profesor, alim, na području Bosanske krajine, posebno u toku II svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

Kada je u pitanju rad Islamske zajednice u Bihaću može se kazati da je Sadik-ef Ribić svojim radom obilježio prošlo stoljeće. Riječ je o ličnosti koja je najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa IZ Bihać. O njemu smo i ranije pisali. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Svjedočio četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, SFRJ, te demokratske promjene u našoj domovini. Ovim sjećanjem na Sadik-ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima.

Ko je bio Sadik-ef ?

Rođen je 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije zapamtio, umro je kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre vodila je majka, koja je brinula i o troje jetima, djece od strica. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je, pored toga, plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine.
Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik-ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu imali hrane. „Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir, a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli“, kaže Sadik-ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine. (Ovaj dokument smo pronašli u Medžlisu IZ Bihać.) Njegova porodica nastanila se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Zbog teških životnih uslova majka mu se preudala u selo Bešnjevo, ali mu je i očuh bio slabog imovnog stanja. Sadik je nastavio školu u Šipovu, gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole.
Nakon završene škole, otišao je u medresu. Pregledom svjedočanstava vidi se da je Sadik Ribić tokom školovanja bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja – Alijje. Pored maternjeg, govorio je i arapski jezik. Sadik-ef. je završio medresu 1932. godine, a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci. Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za viceprefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme obavljao je dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu. Nakon toga je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u gimnaziji, 1935. godine, Sadik-ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese, a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi.

Aktivnosti Sadik-ef. u Drugom svjetskom ratu

Sadik-ef. je vrijeme Drugog svjetskog rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović-Perić. Sadik-ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodnooslobodilački pokret i toga se cijelo vrijeme držao. Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik-ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više, nekad manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše. Sadik-ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su pušteni. Kraj rata Sadik-ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese, jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja. Uputio je više dopisa krovnim organima Islamske zajednice stavljajući se na raspolaganje, međutim, niti na jedan nije dobio odgovor.

Odlazak u penziju

Sadik-ef. Ribić je 1. juna 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno. Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IVZ u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džematu Jezero, i to imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara. I tu nije kraj njegove pažnje prema rodnom mjestu.
Za proširenje džamije u ovom džematu, on i njegova dvije godine mlađa sestra, Sadika Hodžić, su uvakufili zemljište. Godinu dana kasnije radovi na džamiji u Jezeru su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Sadik-ef. je predložio sestri, Sadiki hanumi, da se proda zemljište površine osam dunuma iznad Plivskog jezera, i novac uvakufi za dogradnju ove džamije, što je bez pogovora i prihvatila. Povodom otvorenja džamije u Jezeru, Odbor IVZ Jajce je ponudio Sadik-ef., kao najvećeg vakifa, da svečano otvori džamiju, međutim, on je i taj čin iz skromnosti odbio. Prema podacima iz ličnog dosijea vidi se da je Sadik Ribić bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od 1. 1. 1947. do 14. 1. 1950., zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od spomenutog datuma do 30. 6. 1954, Državnog osiguravajućeg zavoda – Filijala Bihać, od 1. 8. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 1. 1. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje „Jugoslavija” – Filijala Bihać, od 1. 1. 1968. do 31. 5. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17, dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati. Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. Skupština osiguranika mu je dodijelila stan, međutim, on je to odbio iako je plaćao kiriju za stanovanje u vakufskoj kući na Kalini u Bakšaišu. Predložio je da se taj stan dodijeli čistačici, hrvatske nacionalnosti, samohranoj majci troje djece iz Vedrog Polja. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale.

Angažman u Odboru IZ Bihać

Sadik-ef. bio je predsjednik Odbora IZ Bihać u dva mandatna perioda. Tu dužnost preuzeo je u maju 1971. godine, i nikada nije naplatio ni dinar iz blagajne OIZ Bihać na ime naknade za obavljanje ove funkcije. Takav je bio njegov odnos prema novcu IZ-e i općenito naspram vakufa. Ipak su ga „kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, žaleći se na neke njegove postupke. Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik-ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. Naložio je da se popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džematima. Inventar džamija i Odbora IZ je posebno numerisan. Na inicijativu Sadik-ef. uvedena je međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Uveo je u praksu i zamjenu hatiba na džuma-namazima. Ova ideja je bila dobro primljena u svim džematima. Njegovom zaslugom sagrađena je montažna zgrada Odbora IZ sa više kancelarija i salom za sastanke, u kojoj se i danas nalaze kancelarije MIZ Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora.
Jedne prilike ga je dr. Hamdija Čemerlić, tadašnji predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, upitao zašto ne podiže putne troškove i dnevnice jer je često dolazio u Sarajevo!? Sadik-ef. mu je rekao da će poslati pisani odgovor na adresu Sabora. U obrazloženju je naložio da se ta sredstva uplaćuju na račun Gazi Husrev-begove medrese iz zahvalnosti za pažnju koju mu je ova ustanova ukazala tokom školovanja. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džematima za koje se dugo pripremao. Nekoliko puta je bio izaslanik reisu-l-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Iako se od njega očekivalo da nastavi rad u organima Islamske zajednice, nakon deset godina se, iz zdravstvenih razloga, povlači sa svih funkcija.
Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisu-l-ulema IZ u SFRJ, hadži Naim-ef. Hadžiabdić je 1. muharrema 1401. hidžretske, odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik-ef. Ribiću dodijelio priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: „Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima”.
Sadik-ef. je imao običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, danas je moguće rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik-ef. Ribić je preselio na ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu Bakšaiške džamije u Bihaću. Na bakšaiškim barama nalazi se Ulica Sadik-ef. Ribića. Ovaj velikan je zaslužio mnogo više pažnje, kao i ulicu u užem jezgru Bihaća. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada.
Medžlis IZ Bihać bi trebao posvetiti jedan dan u godini ovom čestitom čovjeku. Toga dana bi se govorilo o Sadik-efendiji, a bihaćki imami bi mu proučili hatmu. Mišljenja smo, također, da Medžlis IZ Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala „Sadik-ef. Ribić”. Toliko mu dugujemo.

Pouke jednog referenduma - Brexit i Bosna

Pouke jednog referenduma - Brexit i Bosna

Oktobar 19, 2018

Kako je poznato, na referendumu održanom 23. juna 2016. godine većina građana Velike Britanije glasala je za izlazak svoje zemlje iz Evropske unije. Takva odluka jedne od vodećih evropskih država i članica Unije izazvala je politički potres, čije dugoročne posljedice po Britaniju, Evropsku uniju i Evropu još nije moguće razabrati.

 

Nakon početne nevjerice nad ishodom referenduma kod većeg dijela evropskih političara s obje strane La Manša uslijedile su rasprave o tome kako urediti buduće odnose i veze Britanije s Evropskom unijom. Od referenduma je prošlo više od dvije godine, datum napuštanja Unije se približava (29. mart 2019), a nijedno suštinsko pitanje tih odnosa nije riješeno. Već se pokazalo da je nakon više od 40 godina izgradnje guste mreže veza na polju ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti i dr. izlazak jedne članice zamršen i, po svemu sudeći, bolan proces. Otežavajuća okolnost je to što u samoj Britaniji, prije svega u njezinoj vladi, nema usaglašenog stava o tome kako bi trebali izgledati budući odnosi Londona i Brisela. Pritom valja podsjetiti da izlaskom iz struktura Unije, Britanija ni u kojem slučaju ne poriče svoje evropstvo, odnosno svoju povijesnu, kulturnu i političku pripadnost Evropi.

Sporazuman izlazak Britanije – nemoguća misija

Kako vrijeme odmiče, sve češće čitamo o nečemu što je nekad spominjano tek usputno, više kao teoretska nego ozbiljna mogućnost: izlazak Britanije iz Evropske unije bez sporazuma (crash-out Brexit). Niko ne može sa sigurnošću predvidjeti posljedice takvog razvoja događaja. Prema nekim procjenama, moglo bi doći do brojnih problema u funkcioniranju države, od nestašice lijekova u britanskim apotekama i bolnicama, ogromnih sabraćajnih gužvi na tačkama ulaska i izlaska iz Britanije, pada životnog standarda pa sve do ponovnog izbijanja sektaških sukoba u Sjevernoj Irskoj. U britanskoj javnosti sve su glasniji oni koji zahtijevaju održavanje novog referenduma na kojem bi građani odlučivali o prihvatanju ili odbijanju sporazuma o budućim odnosima Britanije i Evropske unije. Ali, kako je spomenuto, takav sporazum još nije postignut pa ga nije ni moguće staviti na glasanje. Istovremeno, najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da bi većina građana danas glasala za ostanak u Evropskoj uniji.
Ni nedavni susret šefova vlada članica Evropske unije u Salzburgu nije polučio napredak u pregovorima. Taj susret trebalo je da omogući britanskoj premijerki da šefovima vlada ostalih članica predstavi britanski prijedlog budućih odnosa. No, njezin prijedlog je glatko odbijen, jer njime bi Evropska unija morala iznevjeriti neke od ključnih principa na kojima počiva. Suočena s jedinstvenim i tvrdim stavom Unije, premijerka May se na konferenciji za štampu doimala uznemirenom, a posmatrači su susret ocijenili promašenim.
So na ranu utrljao je francuski predsjednik Makron. Ne dovodeći u pitanje suvereno pravo Britanije kao države da odlučuje o svojoj budućnosti, on je izjavio da su pobornici izdvajanja Britanije, koji su glasačima na referendumu obećavali ružičastu budućnost samo da se Britanija oslobodi njima omražene Evropske unije, nastupili kao obični lažovi. Reklo bi se da je ovakve riječi izgovorio više s gorčinom nego slavodobitno, jer Francuska sigurno ne želi vidjeti Britaniju izvan Evropske unije.

Bosna i Hercegovina – igre referenduma

Bosanska država nije unija suverenih zemalja poput Evropske unije, ali u javnom prostoru naši građani svako malo mogu čuti izjave o neodrživosti naše države i o potrebi organiziranja referenduma o nezavisnosti kao nekakvom čarobnom rješenju za njeno nefunkcioniranje. Ako na trenutak ostavimo postrani važno pitanje o zakonitosti održavanja referenduma o nezavisnosti jednog administrativnog dijela države, te pitanje da li bi održavanje tog referenduma moglo proći bez vojnog sukoba, primjer britanskog referenduma može da bude poučan. Dodvoravanje građanima davanjem primamljivih obećanja i nuđenjem naizgled jednostavnih rješenja za vrlo složene probleme najobičnija je obmana. Danas kad to postaje jasno, mnogi koji su dali svoj glas za Brexit sad traže novi referendum.
Nezadovoljstvo stanjem u britanskom društvu koje je navelo većinu da 2016. glasa za Brexit naprosto nije moguće riješiti jednostavnim pitanjem: “Da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati članica Evropske unije ili je treba napustiti?” Referendum ne smije služiti političarima da se kriju iza odluke glasača, odluke koja dugoročno može imati loše posljedice.
Britanski slučaj pokazuje da čak ni bogate zemlje s razvijenom političkom kulturom i snažnim društvenim institucijama nisu u stanju predvidjeti i kontrolirati velike procese koje su pokrenuli jednom referendumskom odlukom. O tome bi trebalo da razmisle oni koji sanjaju referendume o otcjepljenju. Nepošteno je prizivati referendum bez prethodno obavljene otvorene i sveobuhvatne rasprave o mogućim posljedicama po zemlju i društvo. Jer, bit će kasno ako im neko jednog dana bude morao reći: “Slušali ste lažove.” Kao ni Makron i drugi prijatelji Britanije, ni oni koji žele sačuvati cjelovitu Bosnu neće biti nimalo sretniji zato što će biti upravu.

00Sličica Želim Print

Stranica 156 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine