Štete od kockanja

Zajedničko za sve vrste kockanja, bez obzira na vrstu i uloge, jeste upravo to što se za učešće u igri mora položiti određeni ulog novca, a kao mogućnost se obećava i nudi stjecanje basnoslovnog bogatstva. Iako svi stručnjaci upozoravaju da se u svaki čin kockanja unosi mnogo više nego što se kockaru čini:

-       novac– svaka igra zahtijeva određeni polog novca, 

• vrijeme– svaki čin kockanja troši mnogo više vremena nego što kockar želi priznati (učešće u igri, iščekivanje rezultata igre itd.),
• zdravlje– svaki čin kockanja njeguje čin zablude i lažne nade da je „ipak sretne ruke“ i da će prije ili kasnije dobiti basnoslovne iznose novca. Njegovanje sitnih zabluda na početku, vremenom se pretvara u naviku i postaje svakodnevni način ponašanja i stil života, a na kraju završava patološkim slučajevima ovisnosti o kockanju,
• porodica– svaki čin kockanja je odvajanje novca od svoje porodice i njegovo ulaganje u lične zablude. Džordž Bernard Šo je lijepo rekao: „Kockanje je proces u kome mnogi moraju izgubiti da bi samo neki dobili.“ Osim novčanog iznosa koji je malo značajan na dnevnom nivou, ali kumulativno na godišnjem nivou iznosi stotine, pa i hiljade KM-ova, svaka porodica trpi mentalno odsustvo kockara dok iščekuje rezultate svoje „igre“. Žalosno je slušati svjedočenja brojnih kockara koji priznaju da su u iščekivanju rezultata svoje igre proveli godine tako da neki i ne znaju kako su im djeca odrasla. Što se tiče dobitaka/gubitaka staro je pravilo kod svih kockarskih kuća da njih uopće ne interesuju jednokratni dobici i ulozi, makar oni bili i milionski. Zajednička želja svih kockarnica, lutrija i vlasnika igara na sreću je da stvore odane robove, koji će što je moguće dugotrajnije redovno igrati njihove igre. Sa druge strane, nije poznato da je i jedan dobitnik tih „basnoslovnih“ iznosa prestao sa tim igrama nakon što je jednom dobio srećku, a poznato je da je većina njih dobijeni novac izgubila na ovaj ili onaj način.

-       ugled– zanimljivo je da se u našem društvu godinama prepričava srećka, odnosno dobitak bilo kojeg dobitnika, a da niko ne spominje slučajeve u kojima je kockar prokockao i svoj i porodični imetak. U stvari, u našem društvu se afirmativno govori o „sreći“ koja je „pogodila“ neke pojedince, na medijima se informacija o tim „srećaka“ prenosi čak o dobicima iz Njemačke, SAD-a itd., bez obzira koliko je to besmisleno u našem ambijentu. Svaki kockar bez obzira na vrstu igre kojoj je odan ima veliki problem sa ugledom u svom društvu. Naime, svi razumom obdareni veoma dobro znaju koliko je velika njegova zabluda da će dobiti iznose novca koje očekuje, koliko na godišnjem nivou uzaludno baca novca u svrhu njegovanja te svoje iluzije i zablude (matematički proračuni za pojedine igre na sreću govore o propoziciji 1:1.500.000), te koliko velikim rizicima izlaže i sebe i svoju porodicu, pogotovo u ozbiljnijim slučajevima kada kockanje postane njegov lični i porodični problem. U ekstremnim slučajevima, kada kockar u svoju zabludu ulaže sav svoj lični, ponekad čak i porodični imetak, a ponekad čak unaprijed zadužuje i sebe i svoje roditelje, ugled kockara i cijele porodice će generacijama biti ugrožen i o tim slučajevima se u užoj i široj zajednici govori poluglasno, a djeca se upozoravaju na te primjere, pa čak i na tu cijelu porodicu. Zato nije iznenađujuće to što se dešava da roditelji sprječavaju druženje i brakove sa djecom iz takvih porodica itd. 

Ono što je najžalosnije je činjenica da kockar ulaže sve nabrojano samo radi novca koji očekuje i koji je u igri, a koji zasigurno neće dobiti. 

Što se tiče dobitaka/gubitaka staro je pravilo kod svih kockarskih kuća da njih uopće ne interesuju jednokratni dobici i ulozi, makar oni bili i milionski. Zajednička želja svih kockarnica, lutrija i vlasnika igara na sreću je da stvore odane robove, koji će što je moguće dugotrajnije redovno igrati njihove igre. Sa druge strane, nije poznato da je i jedan dobitnik tih „basnoslovnih“ iznosa prestao sa tim igrama nakon što je jednom dobio srećku, a poznato je da je većina njih dobijeni novac izgubila na ovaj ili onaj način.

Stepeni ovisnosti o kockanju

Nema nikakve dileme da je kockanje jedan od drevnih i izuzetno destruktivnih poroka. Svako odavanje kockanju je slobodan pad za svakog čovjeka, bilo da se radi o djetetu, odraslom muškarcu ili starcu, te muškarcu ili ženi, bogatom ili siromašnom. Jedina razlika među kockarima jeste samo koliko će ko duboko pasti. S obzirom na to razlikujemo sljedeće kategorije kockanja:

• dječije (eksperimentalno) kockanje – razne igre sličicama, klikerima, kartama, kockama itd. u kome se igra u sitne uloge, upoznaju pravila raznih kockarskih igra i navikava na njih; 
• socijalni, široko rašireni društveni tip kockanja koji traje ograničeno razdoblje u kome je osoba svjesna da baca novac uzalud, ali uživa da gaji lažnu nadu da će ipak dobiti „srećku“. Ove osobe kada osjete da sve dublje tonu o ovaj porok i kada shvate kolika je matematička vjerovatnoća da će dobiti „srećku“ odustaju od daljeg kockanja;
• kockanje u kome je osoba svjesna da su povremeni dobici daleko ispod ukupnog iznosa koji ulaže u kockanje, ali je toj osobi kockanje navika i uobičajeni stil života i ne može se tako lahko odreći te navike, mada je svjesna da uloženi novac i vrijeme uskraćuje od svoje porodice, te je svjesna da sve više zapada u nerealni svijet zablude; 
• problematično kockanje, koje je kod osobe već izazvalo probleme u većim životnim područjima, uključujući odnose, bračni status, zaposlenje, financije ili zakonske probleme (5-6% opće populacije; 5-22% od ukupnog broja kockara); 
• profesionalno kockanje u kome osoba pokušava da živi od kockanja, gdje je stega najvažnija, a rizici su ograničeni; 
• patološko ili kompulzivno, kockanje, ovisnost o kockanju (Od 1% do 3% odraslih u općoj populaciji može se klasificirati kao patološki kockari. Muški kockari brojčano nadmašuju žene u omjeru 2:1. Većina pacijenata je u dobi između 35-54 godina, a čak 18-21% je u dobi iznad 55 godina. Podaci govore da je upravo stopa patološkog kockanja u porastu među adolescentima. Neka istraživanja su pokazala višu stopu patološkog kockanja među studentima nego u općoj populaciji. Prema jednom novijem istraživanju, adolescenti koji su sami priznali svoju sklonost kockanju u anketi, vjerojatno će imati kockarske probleme i u kasnoj adolescenciji.).

Međutim, žalosno je što se problem kockanja nikada ne završava samo na tom poroku. Shodno tome, komorbiditet kod kockara je pravilo, a ne izuzetak. Uz patološko kockanje, gotovo u pravilu se javlja i neki drugi psihički poremećaj, a to su najčešće:

-       Bolesti ovisnosti (25-63%):

• duhan 60-85%, 
• ostala sredstva 40%, 
• alkohol 45-55% (to je 4-10 puta češće nego u općoj populaciji).

-       Anksiozni poremećaji (10-35%),(često su to opsesivno-kompulzivni poremećaj i socijalna fobija).

• Depresija70-80% (u bolnički liječenih kockara), 50-60% (kod ambulantno pregledanih pacijenata). Trećina bliskih rođaka kockara ima neki od poremećaja raspoloženja. 

-       Hiperaktivni poremećaj i poremećaj pažnje30 % (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder), što je 2-3 puta češće nego u općoj populaciji .

Neki od poremećaja osobnosti javlja se u oko 20 do 90% slučajeva patološkog kockanja, a antisocijalni poremećaj u oko 14% slučajeva.

U rezimeu se može kazati da je zajedničko za sve vrste kocke i klađenja da u iluzornoj potrazi za „lahkim“ novcem svi kockari ugrožavaju svoj „realni“ novac, svoje mentalno, a kasnije i fizičko zdravlje, svoje vrijeme, svoje porodice i svoj ugled. Također smo vidjeli, iako postoje različite dubine problema kockanja, da je problem kockanja mnogo širi nego što je to „kockar“ spreman priznati i da uz kocku ide i čitav niz drugih štetnih pojava po pojedinca, njegovu porodicu i društvo u cjelini. Sada nam može biti mnogo jasnije zašto nam Allah, dž.š., poručuje: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su ogavne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste spašeni bili!“(El-Maida, 90)