digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Profesor Mehmedalija Hadžić nam pokazuje arapski tekst i njegov bosanski prijevod koji je izašao u Zemzemu 1986. godine
Mišljenja

Kako je nastala Bosanska dova?

Maj 24, 2018

Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

tagore

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine


Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

00Sličica Želim Print

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

 

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

 

Hajrudin Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama.

Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi – Hajrudin Mešić: Vidio sam ono najbolje i najgore u ljudima

Maj 24, 2018

 - kazuje nam sudionik puta spasa iz Srebrenice, jedini preživjeli od pet braće Mešić, koji ono što je preživio nikome ne bi poželio da vidi, čak ni na filmskom platnu

 Razgovor sa Hajrudinom Mešićem, profesorom historije i geografije u Gazi Husrev-begovoj medresi, upriličili smo nakon ispraćaja još jedne generacije maturanata Medrese, a uoči mubarek mjeseca ramazana. S obzirom da lično poznajem prof. Mešića i da sam saznao za smrt njegova četiri brata koja su kao pripadnici Armije R BiH poginuli braneći svoj toprak to je naša namjera bila zarad mlađih generacija ostaviti još jedan pisani trag o tim teškim i bremenitim vremenima.

Agresori mrze, mi ne znamo mrziti

I, pored svega kroz šta ste prošli niste pokazali mržnju spram zločinaca?

Mešić: Ima nešto kod mržnje što treba uvijek istaći a to je da , mržnja najviše razara onoga ko nosi mržnju u sebi. Dakle, čim mrziš već si poražen. Prije svega ja kao čovjek, kao musliman i kao pripadnik ovog naroda mogu reći da nama nije svojstvena mržnja. Na kraju krajeva nama je i rat nametnut. Mi nikoga nismo napali – mi smo bili napadnuti, i bili smo prinuđeni braniti svoje živote, svoj zavičaj, svoju domovinu. Nismo htjeli rat, nama su ga drugi nametnuli.

Moramo priznati da mnoge generacije o našoj prošlosti nisu učili ono što su trebali. Opasnost je tim veća što i sada nakon ovolikog stradanja nisu to u mogućnosti?

Mešić: Mislim da postoji puno načina na koje to možemo učiniti. Jedan od njih je taj da škole iz BiH vode učenike ne samo u Srebrenicu, nego i u Ahmiće, Tomašicu, Žepu, mjesta stradanja Bošnjaka u Hercegovini i na sva druga mjesta stradanja Bošnjaka gdje će učenici na licu mjesta moći saznati šta se dešavalo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je samo otići na ta tužna mjesta i vidjeti razmjere zločina koji se sručio na Bošnjake, tamo su riječi suvišne. Nišani sami pričaju priče. Imajući u vidu da sam često u bosanskom srednjem Podrinju moram istaći da nikada nisam ušao u memorijalni centar u Potočarima, a da nisam zatekao nekoga u ili pored mezarja. I, ono što treba posebno istaći je prisustvo velikog broja stranaca i studenata koji navraćaju u Memorijalni centar. Prošle godine sam bio u prilici biti sa grupom stranaca iz Španije gdje sam primjetio kako ljudi plaću gledajući prikazani film. To je, možda, najbolji način da se svijet upozna sa ovim što se desilo. Čini mi se da nama Bošnjacima Srebrenica ostaje kao jedina tačka oko koje Bošnjaci imaju konsenzus, te da bi u budućnosti Srebrenica mogla biti važan dio našeg identiteta. Ne treba zaboraviti da je holokaust važan izvor legitimiteta države Izrael, te bi i naši politički predstavnici mogli vidjeti kako to rade drugi, a ne da se prepoznamo u onoj izreci „ kako Englezi uče na Oksfordu a drugi narodi na svojim greškama“.

Istina se naravno ne može sakriti. Na poziv nevladine organizacije „ Remembering Srebrenica“ i prijedlog Srebreničana ste pozvani u London gdje ste održali nekoliko predavanja. O čemu je riječ?

Mešić: Prije dvije godine sam pozvan u London, a u povodu obilježavanja dana srebreničke tragedije odnosno genocida. Predavnja sam tom prilikom održao i u Birmigenu, Kardifu i Glazgovu. To je naša šansa i put kojim treba ići u širenju istine o stradanju Bošnjaka. Jer, ne znam da li se u drugim prijestolnicama obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali čini mi se da u Velikoj Britaniji imamo mnogo prijatelja. To je i jedinstvena šansa da se uoči 11.jula neko u Londonu obrati od naših najviših političkih zvaničnika. Tim prije što je Velika Britanija jedna od pet najvažnijih zemalja svijeta. Čak su se mnogi od prisutnih na obilježavanju iz drugih zemalja svijeta iznenadili kako smo uspjeli da na ovako visokom nivou nametnemo i predstavimo temu stradanja Srebrenice. Ističu da je bilo u toku prošlosti još sličnih stradanja o kojima niko ne priča, a ovdje se širom Velike Britanije 7 dana obilježava stradanje Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenice.. Dakle, volio bih da i prijestolnice muslimanskih država kao i drugih prijestolnica na Zapadu počnu raditi na tome. Dakako, to je pitanje za naša diplomatsko konzularna predstavništva širom svijeta koja na tome trebaju raditi.

Izgleda da (ratnu) pouku nismo izvukli?

Mešić: Mi smo obnovili svoju državnost u Varcar Vakufu – Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH 25. XI 1943.godine , a prvog marta 1992.godine smo stekli nezavisnost i uspjeli smo je odbraniti. Nakon svega, bojim se da bi procesom masovnog iseljavanja mladih ljudi mogli doći u poziciju da od gotovog napravimo veresiju. Jevreji su 2000 godina sanjali svoju državu i kada su je stekli mnogi su krenuli put Izraela da u njemu žive, a mi nakon tako visoke cijene slobode koju smo platili demografski praznimo državu od njenog najvažnijeg supstrata a to su ljudi.. Ja kao ni mnogi drugi nisam otišao i mislim da ne treba ići iz BiH. Smatram da ovdje trebamo graditi svoju budućniost, jer 100.000 naših najboljih sinova dalo je svoje živote za Domovinu . Odlazak onih koji su se borili i koji vole ovu zemlju nije poželjan. Neki od najboljih bosanskih sinova sada voze kamione i rade teške fizičke poslove na zapadu, a oni koji negiraju državnost BiH rade u njenim institucijama, uz kratko podsjećanje i napomenu da trojanski konji jašu iznutra.

Da iskoristimo priliku i čestitamo dolazak mjeseca ramazana...

Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama. Ramazan je mjesec u kojem se trebamo sjećati upravo njih upućivanjem dova Allahu dž.š., a ne zaboraviti i na naše komšije i prijatelje sa kojima živimo i radimo. Predstojeći mubarek ramazan akobogda planiram provesti u krugu prodice. Koristim ovu priliku da svim muslimanima zaželim svaki hajr u predstojećem mjesecu ramazanu, te da ga isposte u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju i da se među muslimane vrati dugo čekani mir.

00Cijeli tekst

Neke dileme u ramazanu

Neke dileme u ramazanu

Maj 24, 2018

Iako je svjestan kazne, u mjesecu milosti čovjek se treba više stidjeti nego plašiti približavanja grijehu kada ponekad i najveći grješnici odustaju od grijeha/ Postoje osobe koje su bolesne ili su starije, ali mogu postiti te, nažalost, daju fidju kako bi izbjegli post

U ramazanu se pojavljuju određene dileme u vezi s postom i radnjama u toku ovog blagoslovljenog mjeseca. Bez obzira na bogatu literaturu, vjernik bi se, ipak, trebao posavjetovati s imamom o propisima posta prije nego donese određene odluke, naročito one koje se tiču izostavljanja posta i davanja fidje.

Postiti, a ne klanjati

Jedno od najčešćih pitanja, nažalost, jeste da li je primljen post osobe koja ne posti ili da li postiti ako se ne klanja. Ova dva ibadeta su neovisna jedan od drugog, te njihovo izvršavanje ne uvjetuje drugo kao npr. abdest i namaz. S tim u vezi, namaz je kao temeljni ibadet obaveza svakog muslimana, bez obzira da li posti ili ne, kao što je post obaveza, bez obzira da li osoba klanja ili ne. Naravno, namaz je prema hadisu “stub imana“ i izostavljajući namaz prema određenim mišljenjima osoba dovodi u pitanje svoje vjerovanje. S druge strane, uz sve hadise o grijehu izostavljanja posta za razumijevanje važnosti ovog ibadeta osobi može biti dovoljna činjenica da je za jedan dan namjerno izostavljenog posta obaveza postiti šezdeset dana. Iako nije zahvalno praviti paralele između ibadeta, za razmišljanje je činjenica da je za propušteni dnevni namaz potrebno naklanjati samo taj jedan namaz i to farz, dok u slučaju posta za jedan propušteni dan posta šezdeset dana.

Griješiti, a postiti

 Još uvijek postoje osobe koje smatraju da je bolje ne postiti nego postiti, a griješiti. Nažalost, u pogrešnom razumijevanju određenih hadisa u kojima se ukazuje na pogubnost grijeha poput ogovaranja, koje se poredi s jedenjem mesa drugog muslimana, neki muslimani pravdaju izostavljanje svog posta odlukom da će postiti kada prestanu griješiti. Prvo, post kao ibadet je obaveza koja se mora izvršavati bez obzira na činjenje grijeha. Štaviše, teško je znati koliko je osoba griješila u toku dana i kada se čuva grijeha. Drugo, ramazan je idealno vrijeme da se pokuša čovjek oduprijeti njemu poznatim iskušenjima i grijesima, jer, s jedne strane, gladna osoba će vjerovatno imati manju želju za različitim grijesima, a, s druge strane, odusustvo šejtana u ramazanu je prilika da se osoba udalji od različitih poroka. Također, iako je svjestan kazne, u ramazanu čovjek se treba više stidjeti nego plašiti od približavanja grijehu. Inače, u ramazanu i najveći grješnici odustaju od grijeha.

Fidja umjesto posta

 Određene kategorije osoba mogu izostaviti post. Razlozi zbog kojih neko može privremeno ili potpuno izostaviti post jesu: bolest, trudnoća, dojenje, težak rad i putovanje. Naravno, osobe koje imaju jedan od ovih razloga najbolje znaju da li mogu postiti ili ne, jer se razlikuju od osobe do osobe. Primjera radi, neke dojilje poste po nekoliko dana, a brojni poljoprivrednici poste u ljetno vrijeme tokom cijelog ramazana.

S tim u vezi, svako najbolje zna svoje stanje, te i davanje fidje treba posmatrati u tom svjetlu. Fidja je alternativa postu na osnovu ajeta: “Onima koji ga jedva podnose - otkup je da siromaha nahrane. A, ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Beqara, 184) Fidju daju osobe koje ne mogu niti će biti u prilici napostiti propušteni post, poput bolesnika koji boluje od trajne bolesti, a prema nekim mišljenjima i starija osoba koja vrlo teško podnosi post. Postoje osobe koje su bolesne ili su starije, ali mogu postiti te, nažalost, daju fidju kako bi izbjegli post, naročito što im to ne predstavlja nikakvu finansijsku poteškoću. Naravno, određeni vjernici pogrešno razumijevaju propis fidje te smatraju da kao radnici na teškim poslovima mogu dati fidju kako ne bi postili, iako imaju priliku u toku godine da nadoknade post. To je pogrešno razumijevanje ovog propisa koji se sve više, kako ramazan traje u ljetnim danima, nastoji zloupotrijebiti. Osoba treba znati da Allah, dž.š. gleda naše namjere, stoga i naše odluke treba ozbiljno preispitati. Preporuka jeste da se svako, prije odluke o izostavljanju posta, posavjetuje sa svojim doktorom u vezi sa zdravstvenim stanjem, ali i imamom svoga džemata ili drugom stručnom osobom u Islamskoj zajednici u vezi s propisima. Propisi su općeg karaktera, ali pojedinačni slučajevi su nerijetko vezani za specifičnu situaciju koja iziskuje znatno više napora za donošenje konačne odluke.

Ljetovanje u ramazanu

Iako se cijeli život, a kamoli ramazan, slušaju vazovi o blagodatima ramazana i bereketu ovih dana, postoje osobe koje se odlučuju na ljetovanje u toku ramazana. Ljetovanje na moru samo po sebi može biti upitno u određenim situacijama, dok boravak na odmoru uz korištenje olakšice da se ne posti, jer je riječ o putovanju je svakako sporno. Tačno je da u nekim firmama radnici mogu dobiti godišnji odmor samo u određene dane, koji mogu biti i ramazanski, ali vjernici bi trebali razmisliti o izostavljanju putovanja u vrijeme ramazana, jer već iduće ili za dvije godine dani godišnjeg odmora će vjerovatno biti van ramazana, odnosno vjernici neće “žrtvovati“ više od dva godišnja odmora. Također, neki vjernici mogu razmisliti i o putovanju koje može biti ibadet, ali i odmor. Riječ je o odlasku na umru u mjesecu ramazanu koje organizira Ured za hadž i umru IZ. S obzirom na okolnosti, ovaj tip odmora je jedini prihvatljiv i koristan u mjesecu Allahovih blagodati, naročito kada se uzme u obzir hadis da je umra u ramazanu ravna obavljenom hadžu. Ako bi čovjeku putovanje i sama umra pričinjavala poteškoće, koristit će olakšice, odnosno neće postiti shodno dozvoli o izostavljanju posta u vrijeme putovanja.

Istrajavanje na teravijama

Iako u islamskoj tradiciji Bošnjaka teravih-namaz ima važno mjesto, ovaj ibadet nije stroga obaveza. Osobe koje obavljaju teške poslove trebaju imati u vidu da je i rad ibadet te umanjivanje radne sposobnosti u toku dana zbog ranije obavljene teravije nije dobar metod izražavanja vjere, naročito što se u tim situacijama mogu oštetiti poslodavci i treća lica kojih se tiče njegov rad. Završavajući s teravijom u ponoć osobe koje obavljaju teške poslove rizikuju da iz dana u dan postanu slabije i da pred kraj ramazana, kada treba intenzivirati ibadet, budu potpuno iscrpljene pa i nesposobne za post. Naravno, postoje osobe koje skraćuju teravih-namaze u toku sedmice pod izgovorom da se trebaju više odmarati, a kada ima neradne dane, poput vikenda, nastavljaju skraćivati kako bi proveli ostatak noći u izlascima i sijelima. Također, postoje i osobe koje su istrajne u klanjanju teravih-namaza pa i noćnih namaza, a u isto vrijeme ne dolaze na sabah-namaz koji je, za razliku od teravije, farz. Kao što sehur i iftar služe da se ne pretjeruje u postu, tako u toku cijelog ramazana osoba treba pronalaziti zlatnu sredinu kako bi osjetila svu ljepotu ovih mubarek-dana.

00Sličica Želim Print

Zaboravljeni ramazanski običaji

Zaboravljeni ramazanski običaji

Maj 24, 2018

Ramazan je stoljećima svojom duhovnošću, ali i običajima, tkao snažnije i iskrenije veze među stanovnicima naših prostora, nego što je to bio slučaj u ostalim periodima godine. Svaki grad pa i mahala imaju neku specifičnu ramazansku priču i običaj

Mnogih običaja i dogodovština iz prošlosti se i sami vrlo rado sjetimo. Neki od tih običaja su nastavili živjeti u praksi muslimana, dok su neki već odavno zamrli, ili su pak zaboravljeni. Ovom prilikom vam donosimo neke ramazanske običaje iz perioda Osmanskoga Carstva, koje ne susrećemo često u našoj literaturi.

Iftarski pokloni

Najrasprostranjeniji ramazanski običaji odnose se na darivanje hrane onima koji su u potrebi. U osmanskome periodu, posebno u konacima i kućama imućnijih pojedinaca, organizirani su obroci, odnosno iftarske sofre za stanovništvo, koji nikome ne bi bili uskraćeni. Nakon što bi se musafiri počastili hranom koliko im je volja, domaćin bi u vrećice od kadife za goste spremao poklone, zlatnike ili srebrenjake. Povod ovom poklonu je bilo iskazivanje zahvalnosti gostima što su domaćinu omogućili zarađivanje sevapa te večeri a naziv mu je bio „iftarski poklon“.

 Otkup posta

Odrasloj djeci, koja prvi put poste, pripremani su različiti pokloni kao znak ohrabrenja i čestitke za napor koji su podnijeli. Uglavnom bi se taj poklon sastojao od različitih vrsta hrane, za kojom bi djeca čeznula tokom dana. Nekada bi se ta nagrada davala u vidu igre „otkupa posta“, gdje bi stariji tražili od djece da od njih kupe post u zamjenu za različite vrste poklona. Cilj ovakvih poklona bio je navikavanje djece na post i ukazivanje na vrijednost samoga mjeseca Ramazana.

Iftar

Spremanje iftara za prijatelje i poznanike u toku ramazana smatran je izuzetno vrijednim ibadetom, te su se muslimani takmičili u pozivanju što većeg broja musafira na iftare. U iftarsko vrijeme ulazna kućna vrata su ostavljana otvorena kako bi se putnici, oni koji bi se zadesili u vrijeme iftara na određenome mjestu, ili pak siromasi mogli pridružiti sofri. Nije bilo neophodno poznanstvo s domaćinom niti bi se postavljalo pitanje odakle musafir dolazi.

Serviranje jela

Običaj je bio da se jela serviraju u dva navrata. Prvi objed se zvao „iftarija“ ili neka vrsta hladne plate, kako bi se spriječilo prekomjerno unošenje hrane u prvim trenucima iftara, kada je osjećaj gladi najsnažniji. U tu svrhu bi se na manjim tanjirima servirali džemovi, sirevi, masline i slično a postači bi uzimali hranu u manjim količinama. Tada bi se „iftarija“ podigla i pospremila i nastupalo je obavljanje akšam-namaza. Potom bi uslijedio drugi dio iftara, u kome bi postači mogli dodatno uživati u blagodatima hrane.

Teravijsko šerbe

Među ramazanske običaje u periodu Osmanskoga carstva spada i posluživanje šerbeta spravljenog od meda, koje se nazivalo „teravijsko šerbe“. Čak su u ovu svrhu osnivani i vakufi. Primjer za to je vakuf Hatidže Turhan, majke sultana Mehmeda IV, koja je osnovala vakuf Nove džamije. U okviru vakufa je službovalo ukupno 116 službenika, koji bi u mjesecu ramazanu poslije iftara stanovništvo posluživali navedenim šerbetom.

Zimem defteri

Bogatiji pojedinci su u toku ramazana odlazili u njima manje poznate mahale, tražili u tamošnjim prodavnicama „zimem deftere“ ili sveske „veresije“ u kojima su bili zapisani dugovi njihovih sugrađana slabijeg imovinskog stanja, te nekada djelimično slučajnim uzorkom, a nekada u cjelini isplaćivali njihove dugove. Niti je znao dužnik ko je izmirio njegov dug, niti je dobročinitelj znao koga je oslobodio tereta duga.

Narh defteri

Približavanjem nastupanja mjeseca ramazana državna služba je s ciljem sprječavanja rasta cijena namirnica uže i šire potrošnje, određivala fiksne cijene istih, te navedene cijene zapisivala u vidu posebnih dokumenata zvanih „narh defteri“. Mahalskim imamima je bilo naređeno da tu listu cijena dostave mjesnim prodavačima namirnica. Na taj način su osiguravane niže cijene, posebno prehrambenih artikala, kako bi i siromašne porodice osjetile blagodat kupovine ramazanskih potrepština.

„Džerre“

Ljetni raspust učenicima u školama osmanskoga carstva trajao je u periodu učajluka (redžeb, šaban i ramazan). U toku ovoga raspusta probrani učenici medresa su bivali raspoređivani u različite oblasti Carstva gdje su imali priliku praktično primijeniti stečena znanja i usvojiti nova, te istovremeno biti na usluzi tamošnjem stanovništvu. Ta praksa je nazivana „džerre“. Na našim prostorima ovaj običaj je još uvijek djelimično primijetan kroz ramazansku praksu učenika medresa, mada sa sve slabijim intenzitetom.

„Huzur dersovi“

Osmanska država je u toku ramazana u većim centrima organizirala različite obrazovne aktivnosti, među kojima su prednjačili „huzur dersovi“. Ta predavanja su se držala u prvih osam ili deset dana ramazana. Predavače bi lično birao šejhu-l-islam i počinjala su tumačenjem (tefsirom) jednoga kur’anskoga ajeta. Alim koji je držao predavanja nazivao se „mukarrir“ dok su se slušaoci nazivali „muhatapi“. Nekada bi i sam car ili najveći državni velikodostojnici prisustvovali tim predavanjima i poput svih drugih slušalaca sjedili bi na koljenima i pažljivo pratili predavanje. Još jedna karakteristika ovh predavanja bila je slobodna diskusija, koja bi uslijedila nakon izlaganja predavača. Sam sultan je određivao lokacije održavanja ovih predavanja, a lista slušalaca bi se odredila nakon što bi prošla sultanovu provjeru.

Temdžid-i šerif

Pojam „temdžid“ označava „pohvalu“ i „veličanje“ i koristio se za sve oblike dova i pobožnih spjevova, koje bi se učile sa munare, osim ezana. Temdžid je oblik „salle“ kojeg su učili mujezini poslije jacije namaza, počevši od prve noći mjeseca redžeba pa do prvoga teravih-namaza, te svakoga jutra u vrijeme sehura u toku mjeseca ramazana. Sastojao se od izgovaranja tri puta kelime-i tevhida na početku. Potom bi slijedili salavati na Poslanika, a.s., podsjećajući se na njegova imena i nadimke. Nakon toga bi se proučio jedan kur’anski ajet, u kome se spominje neko Allahovo lijepo ime, te par pobožnih stihova. Temdžid bi se završilo učenjem sure el-Fatihe. U toku prvih petnaest noći mujezin bi temdžid upotpunjavao izgovarajući riječi „Merhaba ja šehr-i ramazan“, dok bi u toku druge polovine ramazana izgovarao riječi „Elveda, dost, elveda.“

00Sličica Želim Print

Duhovni značaj namaza i simbolizam namaskih pokreta

Duhovni značaj namaza i simbolizam namaskih pokreta

Maj 24, 2018

Namaz, na arapskom salat označava obrednu islamsku molitvu i predstavlja važan stup vjere islama. Riječ namaz persijskog je porijekla i potpuno se udomaćila u bosanskom jeziku. Riječ namaz u istom značenju prisutna je na turskom i urdu govornom području. Molitva nije adekvatan izraz kojim se može vjerodostojno prevesti riječ namaz.

 

Sa svojim mnogostrukim semantičkim i duhovnim značenjima namaz predstavlja mnogo više od pukog mehaničkog i ritualnog čina jedne obične molitve kako se ona shvaća i primjenjuje u nekim religijskim tradicijama. Namaz je istovremeno zikr spominjanje, hamd-zahvala, tekbir-veličanje Stvoritelja. Riječ salat po znamenitom komentatoru Kur’ana Kurtubiju znači dova, a može značiti i milost.

Prema većini islamskih šerijatskih pravnika svjesno napuštanje i zapostavljanje prakse namaza muslimana izlaže udaljavanju od islama i putu ka nevjerstvu. Poslanik Muhammed a.s, je rekao: “Između vjerovanja i nevjerovanja je napuštanje namaza.“

Život vjernika je satkan od namaza

Dnevni ritam vjernika određen je i razgraničen s pet dnevnih namaza. Od svanuća pa do lijeganja na počinak vjernik započinje i završava svoj dan s namazom. Namaska vremena za vjernika predstavljaju utvrđene vremenske orijentire i imaju isto značenje u njegovoj dnevnoj vremenskoj orijentaciji kao što Ka’ba predstavlja nepromjenljivi prostorni orijentir u njegovom okretanju tijela i lica prilikom klanjanja namaza.

Život muslimana koji prakticira islam uvijek i iznova biva istačkan dnevnim molitvama koje prekidaju trajanje profanog vremena nad dušom i vraćaju muškarce i žene natrag svetome vremenu označenom sretanjem s Bogom, i vraćajući ih svetome prostoru, koji označava najviše središte islamskog univerzuma, vraćajući ih Meki, gdje nebeska os probija ravan zemaljske egzistencije. Molitve podmlađuju dušu, štite od zlih čina i pružaju utočište vjernicima usred oluje ovosvjetskog života.[1]

Svoj sedmični raspored obaveza vjernik također nastoji uskladiti sa džuma-namazom koji je obavezna vjerska dužnost za punoljetne muslimane i prilika da vjernik produbi svoje vjerske osjećaje slušajuću hutbu u toku džuma namaza.

Tu su i godišnji namazi poput ramazanskog i kurban-bajrama. U islamskoj tradiciji postoji i čitav niz dobrovoljnih namaza koji se klanjaju radi postizanja ovosvjetskih i onosvjetskih koristi i ciljeva. Namaz za želju, namaz u nedoumici, namaz u strahu, namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca... Štaviše, muslimani svoje umrle ispraćaju klanjajući namaz i moleći za oprost i milost njihovim dušama.

S obzirom da je cijela Zemlja predviđena kao mesdžid ljudima, musliman može klanjati namaz na svakom čistom i za tu svrhu primjerenom mjestu (u svome domu, kancelariji, prijevoznom sredstvu, aorodromu, njivi). Namaz obavljen u džematu, za imamom, vrjedniji je 27 puta od pojedinačnog namaza. Džuma-namaz, džennaza-namaz i bajram-namaz mogu se klanjati isključivo u džematu.

 Namaz daje smisao i svrhu svim ostalim vjerskim dužnostima. Iako je praktički moguće, logički je nezamislivo, a vjerski nepotpuno i apsurdno da vjernik posti mjesec ramazan, kolje kurban, daje Zekat ili ispunjava neku drugu vjersku dužnost, a da u potpunosti ne klanja ili često izostavlja namaz. Namaz je duša i krvotok vjerskog života. Oduzme li se duša živom biću, nestaje i samo živo biće. Neklanjanjem namaza pojedinac ugrožava najvažniju supstancu osobne religijske prakse.

 Svojom formom namaz predstavlja izraz potpune pokornosti Stvoritelju, dok samom svojom suštinom namaz simbolizira najdublju skrušenost, zahvalnost i predanost Gospodaru. Ibn Qajjim el Dževzije namaz opisuje kao dom smirenosti za zaljubljenike u svoga Gospodara (muhibbîn), užitak za duše monoteista (muwehiddin), bašču Allahu predanih (âbidîn), srž zadovoljstva skrušenih (hašiin) test iskrenosti za iskrene (şâdikîn), razinu na kojoj tragaoci za Pravi putem mjere stupanj svoga duhovnog napredovanja (sâlikîn).[2]

 U simboličkom i metaforičkom smislu, namaz vjernika predstavlja sintezu pojedinih aspekata molitvi nebeskih tijela i svijeta prirode. Namaz vjernika, je mikrokosmički odsjaj neprekidnog kosmičkog namaza. Muhamed Hamidullah čovjekov namaz smatra svojevrsnom sintezom pojedinačnih aspekata namaza svih ostalih stvorenja:

 Obavljanje islamske molitve ujedinjuje u sebi oblike molitve svih stvorenja: sunce, mjesec i zvijezde stalno ponavljaju akt dizanja i spuštanja; planine ostaju uspravne, životinje ostaju naklonjene. Znamo da drveće nalazi svoju hranu pomoću korijenja: to jeste „glave“ drveća padaju ničice stalno. Voda čisti; a prema kur’anskim riječima „grom izražava slavu svome Gospodaru.“ Ptice u lijetu obožavaju Boga (Kur’an 24:41) kao što to trebaju činiti i ljudi kada se mole zajednički Bogu. Kao što se sjena ( Kur’an 13: 15) izdužuje i skraćuje u toku svoga bitisanja (svoje molitve, svoje poslušnosti Bogu) svakodnevno, tako se i čovjek drži uspravno, savija na ruku’u i pada na sedždu pred Bogom.[3]

 Namaz, kao najpotpuniji vid ibadeta (obožavanja Allaha dž.š.,) omogućava čovjeku da ostvari fundamentalni cilj njegovog stvaranja i egzistencije. „Džine i ljude sam stvorio samo da bi mi se klanjali“, kaže se u Kur’anu. Klanjanje namaza, posmatrano u tom svijetlu, srazmjerno je prirodnim i urođenim potrebama i sklonostima čovjeka. Kao što kosmički namaz ima svoje primordijalno utemeljenje u činjenici da priroda i kosmos fukcioniraju kao sunnetullah (nepromjenljivi i univerzalni Allahov zakon) tako i čovjekov namaz zadovoljava ljudske biološke i duhovne predispozicije koje podrazumijevaju ukorijenjenost u ljudskoj prirodi čiste i nepatvorene vjere ( fitret).

 Od najranijeg djetinjstva, od trenutka kada stekne orijentacijsku sposobnost razlikovanja lijeve od desne strane, vjernik počinje klanjati namaz i sa tom svakodnevnom praksom pobožnosti raspoređenoj na sve dijelove dana vjernik se nastavlja družiti i njoj se posvećivati sve do kraja ovozemaljskog života. Neprestano ponavljanje klanjanja namaza u posebnim trenucima dana i noći pomaže muslimanu da na svjestan i sistematski način prekine san nemara i nehajnosti u kome svakodnevno živi. Sejid Husein Nasr s pravom primjećuje kako molitve makar na tren izvlače čovjeka iz matice čulnih dojmova i utisaka i postavljaju ga licem u lice s Tvorcem svjetova.

Namaz je vjernikov najvjerniji čuvar, pratilac i oslonac, kako u radosti tako i u žalosti. Namazom se vjernik uzdiže i uspravlja pred silinom životnih iskušenja, njime se hrabri u trenucima klonuća i posustajanja. Namazom se vjernik podsjeća na stajanje i uspravljanje pred Bogom na budućem svijetu. Namaz je sredstvo olakšanja i rasterećenja usljed monotonije navika i rutine čovjekovog svakodnevlja.

U slučaju bolesti, trajne ili privremene spriječenosti da namaz obavlja u normalnom stanju, vjernik će ostati vjeran obavezi namaza i nastavit će ga obavljati shodno vlastitim sposobnostima i mogućnostima. Nekada će to učiniti sjedeći, u nuždi može klanjati čak i ležeći, a u izuzetno teškim namaz je dozvoljeno klanjati i išaretom. Koristeći olakšice predviđene za onoga koji putuje musliman namaz neće izostavljati ni na putu, a ako to specifičnosti putovanja budu zahtijevale, namaz će obaviti u prijevoznom sredstvu.

 00Sličica Želim Print

Vjernicima je naređeno i da na prvim borbenim linijama obezbjede uvjete za sigurno zajedničko obavljanje namaza. Veza sa Gospodarom u formi namaza ne smije se nikada prekidati, ni u bolesti, ni na putovanju ni u ratu. Namaz nema zamjenu u nekom drugom ibadetu, jer ništa kao namaz ne može tako suptilno i sveoprožimajuće, temeljito i sveobuhvatno povezivati Stvoritelja i njegova stvorenja. Za razliku od nekih drugih stubova vjere koje je dovoljno posvjedočiti jednom u životu ( kelime-i-šehadet), ili izvršiti jednom godišnje (zekat) ili jednom u životu ( hadž) klanjanje namaza svakodnevna je obaveza vjernika i to pet puta u precizno određenim vremenskim teriminima. John. L. Esposito anketirajući muslimane s različitih kontinenata o značaju namaza u njihovom životu dobijao je zanimljive odgovore kako pet dnevnih namaza za njih predstavlja pet malih obroka za dušu.

Ništa kao namaz ne može ispunjavati dušu istinskim smislom i svrhom postojanja, ništa poput smirujućeg dejstva namaza nemože ispuniti ljudsko srce osjećajima skrušenosti i pobožnosti. Po riječima Poslanika namaz za vjernika predstavlja (kuretu ‘ajni), to jeste, trenutak najveće moguće sreće, ushićenja i duhovnog zadovoljstva. Posredstvom namaza čovjek duhovno ozbiljuje svoju teomorfnu prirodu i uspostavlja harmoniju između neba i namjesnika na Zemlji. Namaz je praktično svjedočanstvo (Šehadet) i apsolutno priznanje Gospodara kojeg je ljudska duša verbalno posvjedočila još u preegzistenciji.

Neki islamski alimi, poput Muhameda Ikbala namaz opisuju kao svojevrsni bijeg ega iz mehanike na slobodu ukazujući da je Šehadet školjka, a namaz biser u školjci.[4] Taj biser jednom izronjen u miradžskim okeeanima spoznaje Gospodara vjernik glača samoodgojom i samousavršavanjem. Njegov namaz je bolji i vrjedniji time što čovjek osobno postaje boljim i bogobojaznijim. U namazu vjernik produbljuje spoznaju o tome da ne živi u homocentričnom svijetu. Ego mora da se pokorava Volji Božijoj, a ne da komandira svemu stvorenom i živi u iluziji da samostalno bivstvuje u središtu stvari. Simbol te pokornosti Božijoj volji je sedžda.

 

Značaj namaza

Svaki dio namaza posjeduje raskošnu simboličku vrijednost i značenje. Tek u svome komplementarnom i objedinjenom obliku dijelovi namaza pokazuju puninu svog značenja. Sedžda (padanje ničice na tlo u namazu) ukazuje na čovjekovu potpunu ovisnost o Bogu, a kijam (skrušeno stajanje u namazu) pokazuje čovjeka u ulozi namjesnika na Zemlji. Kijam bez sedžde simbolizira težnju ka totalitarizmu, a sedžda bez kijama značajka je potlačenih pojedinaca i naroda. Čovjekova sedžda je svjesni i svojevoljni čin pokoravanja Stvoritelju u položaju potpune i svojevoljne tjelesne potčinjenosti Njegovoj moći i veličini. Dok se Allahu, kako naglašava Kur’an, klanja i sve ostalo što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom, vjernik se dobrovoljno čineći sedždu potvrđuje kao Božiji namjesnik i Njegov rob. Na sedždi klanjač ostavlja ovaj svijet i sve materijalno iza sebe, na ruku’u se okreće od samog sebe, a stajanje(Kijam) je časna pozicija ljudskog bića.

Po nekim mističnim tumačenjima pokreti u namazu izvode se u obliku imena Adem ili Muhammed napisanih arapskim slovima.

Imam Eš-Šatibi kategorički je zastupao mišljenje da svaki šerijatski propis i vjerski obred, pa tako i namaz, pored onosvjetskih koristi, ima ovosvjetske koristi i ciljeve zbog kojih je propisan i vjernicima stavljen u dužnost. Smisao namaza, po njegovom mišljenju, ogleda se u sveobuhvatnom psihološkom i duhovnom preobražaju čovjeka. S obzirom da namaz podrazumijeva poniznost, veličanje i predanost, svi pojedini dijelovi namaza i zikr koji ih povezuje, zatim pokreti tijela zajedno i sinhronizovano učestvuju u smjeru postizanja prisutnosti u Bođijoj prisutnosti. Eš-Šatibi zaključuje:“ Čišćenje koje prethodi namazu izaziva osjećanje pripreme za važan čin. Okretanje kibli daje osjećaj uprisućenja Onoga Kome se usmjerava, dok namjera činjenja ibadeta ima rezultat predanost i smirenost.“[5]

Namaz ima aktivnu ulogu u jačanju aktivne, stvaralačke i budne svijesti jer sadrži pokrete koji su dinamični i energični (kijam ruku’u, sedžda). Istovremeno, namaski dijelovi koji podrazumijevaju mirovanje (tešehud- sjedenje u namazu, kiraet- učenje Kur’ana) upućuju na kontemplaciju i samopromatranje.

Namaz odgaja

U odgojno-moralnom i etičkom smislu namaz ima preventivno djejstvo. Osjećaj bogobojaznosti uspostavljen i ojačan namazom najbolji je štit protiv ružnih navika, pokuđenih i ružnih djela. Muhamed Ikbal je poredio namaz sa bodežom koji ubija opačine, grijehe i pokvarenost. Namazom se vjerska svijest uzdiže na najviše moguće razine duhovne bliskosti sa Stvoriteljom. „Namaz je miradž vjernika“, govorio je Poslanik Muhammed a.s. U namazu, licem okrenutim prema Ka’bi vjernik uspostavlja intimni razgovor s Bogom koji je u znaku međusobnog i aktivnog približavanja.

Sjećanjem na Boga i Njegovo prisustvo vjernik putem namaz iznova postiže i potvrđuje smisao i svrhovitost života, jer nestajanjem svijesti o Bogu gubi se smisao svhe i postojanja života. „ I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili pa je Bog učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grješnici.“ ( Al-Hašr, LIX:19) Fazlur Rahman porteretira osobu lišenu sjećanja na Boga kao fragmetiranu i dezintegriranu ličnost i egzistenciju koja je izgubila kontakt i komunikaciju sa cjelinom: “Sjećanje na Boga osigurava učvrščivanje ličnosti gdje su svi detalji života i pojedinosti ljudskog djelovanja valjano objedinjeni i sintetizirani. S druge strane „ zaboravljanje“ Boga znači fragmentarnu egzistenciju, „sekulariziran“ život, neobjedinjenu i na kraju dezintegriranu ličnost i zaplitanje u detalje na račun cjeline.“

Namazom vjernik potvrđuje svoj status (abda) Allahovog roba, a to je najviši mogući doseg i cilj koji čovjek u svom duhovnom zrijenju uopće može doseći. Razina abdijjata, robovanja Bogu, kazuju muslimanski mistici je (sunnum bonum) najviše dobro duhovnog života. Zanimljivo je pratiti i neke svjetske trendove kada je u pitanju redovno obavljanje namaza. Na osnovu obimnih istraživanja koje je u periodu između 2009. i 2012. godine provela poznata istraživačka kuća Pew Researc Center iz Washingtona možemo pratiti kolika je muslimanksa praktična posvećenost namazu na globalnom nivou. Na osnovu tih podataka u zemljama regija Podsaharske Afrike, Jugoistočne i Južne Azije, na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi procenat onih koji klanjaju namaz bar jednom dnevno je iznad 50%. Najveći procenat utvrđen je u Gani, gdje bar jedan dnevni namaz klanja 94% ispitanika. U zemljama Srednje Azije, Južne i Istočne Evrope statistički podaci kada je u pitanju klanjanje namaza su znatno drugačiji. U Albaniji svega 7% muslimana klanja bar jedan dnevni namaz, u Kazahstanu 4%, a u Azarbejdžanu čak 70%.[6]

Namaz je nagrada

U jednoj Gallupovoj anketi iz 2001. godine većina ispitanika u sedam pretežno muslimanskih zemalja izjavila je kako im molitva (namaz) mnogo pomaže u olakašavanju osobnih briga i stresa. U šest od tih zemalja ( Maroko: 83%, Pakistan 79%, Kuvajt 74% , Indonezija 69%, Liban 68% i Iran 68%), više od vije trećine ispitanika dala je ovaj odgovor.

Namaz sa svojom unutrašnjom i vanjskom dimenzijom upućuje na sklad i međusobnu isprepletenost osjećaja i razuma u islamu. Budući da se namaz sastoji od tjelesnog mirovanja i kretanja, vjernik redovnim obavljanjem namaza izgrađuje uravnoteženu svijest o podjednako važnim aspektima života: emocionalnim i racionalnim, materijalnim i duhovnim. Emocionalno ispunjenje koje pruža namaz vjerniku neusporedivo je sa bilo kojim drugim vjerskim iskustvom. Osjećaj Božije blizine u namazu se proživljava na posebno intenzivan i nadosjetilan način u kojem ljubav prema Gospodaru biva udružena sa kajanjem za grijehe i nadom u Božiji oprost.

Refleksije tog namaskog doživljaja Boga u ponašanju muslimana uočili su mnogi objektivni istraživači i poznavaoci islamskog učenja. Odgovarajući na pitanje zašto voli islam Annemarie Schimell je istakla: „ Zato što muslimani ozbiljno shvataju Boga, svjesni su da je Bog jedan i da nam je blizu; ne može ga se opisati na intelektualni ili supra intelektualni način, ali Ga se može iskusiti čistim srcem punim ljubavi.“

Uspostavljajući kontakt sa Izvorom sve snage i moći pet puta na dan kroz namaz čovjek nadilazi vlastite ograničenosti. Snagom koju crpi iz namaza čovjek savladava i kontrolira svoje strasti i nagone. Namazom se klanjač uvodi u jedan viši svijet u kome podjednaku učestvuju osjetila, emocije i razum. Ističući ideal pravilnog odnosa prema namazu Husein ef. Đozo podsjeća na neka tesavuufska poimanja namaza. Naime po nekim tesavuffskim shvaćanjima namaza, vjernik prema ovoj temeljnoj obrednoj praksi, prije svega, mora osjećati ljubav, i čežnju a najveća nagrada za takav namaz je osjećaj bliskosti sa Stvoriteljem.

 

[1] Seyyed Hossein Nasr, Srce islama, s engleskog preveli Enes Karić, Rešid Hafizović, Nevad Kahteran, El-Kalem Sarajevo 2002. god. str. 172

[2] Ibn Qajjim al-Jawziyyah, Dâr as-Sunnah Publisher, Inner dimension of salat, Birmingham 2013. str. 17.

[3] Muhamed Hamidullah, Uvod u islam, s engleskog prevela Sabina Berberović, Izdavački centar el-Kalem 1989. god. Sarajevo str. 76.

[4] Annemarie Schimmel, Džibrilovo krilo, s engleskog preveo Enes Karić, I.C. El-Kalem, Sarajevo str. 242.

[5] Ahmed Er-Rejsunu, Ciljevi šerijata-Eššatibijeva teorija, s arapskog preveo Enes Ljevaković, El-Kalem i CNS 2011. god. Sarajevo, str 220.

[6] Vidi: Muslimanski svijet, populacija i religioznost, priredili Azra Mulović i Hikmet Karčić, CNS Sarajevo 2013. god. str. 60

Moto i motiv EU

Moto i motiv EU

Maj 24, 2018

Povodom obilježavanja Evropske sedmice i Evropske godine kulturne baštine Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine organizirala je 10. maja „Dan otvorenih vrata“.

U prvom dijelu programa gostima su se obratile profesorica s Akademije likovnih umjetnosti dr. Amra Zulfikarpašić, koja je bila i predsjednica Komisije za izbor vizualnog identiteta procesa evropskih integracija BiH, i Nahla Nukić, autorica slogana i loga „Embrace Diversity“. Profesorica Zulfikarpašić i autorica Nukić su govorile o vizualnom rješenju, razlozima zbog kojih je logo i slogan evropskih integracija BiH odabran i porukama koje sadrži.

U drugom dijelu „Dana otvorenih vrata“ izuzetno zanimljivo predavanje održao je i dr. Adnan Efendić, vanredni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Profesor Efendić je predstavio rezultate višegodišnjeg istraživanja o utjecaju etničke diverzifikacije na razvoj biznisa i društveno odgovorno ponašanje s akcentom na pitanje da li je etnički pluralizam u BiH poslovna mogućnost ili prepreka, te kako raznolikost može biti stimulans razvoja biznisa.

Raznolikost kao stimulans razvoja biznisa

 S obzirom da u svijetu u kakvom živimo ekonomija ima najkonkretniji upliv u zajedničke političke i svake druge institucije na putu ka evropskim integracijama to smo zamolili dr. Efendića da nam, imajući u vidu opredijeljenost Bosne i Hercegovine i želju da postane članica EU, odgovori na pitanje: Koliko se BiH kao multikulturalna zemlja, koja je uvijek gajila raznolikost kao svoju vrijednost, može pronaći u EU, odnosno koliko BH raznolikost utječe pozitivno ili negativno na ekonomiju BiH? Prof. Efendić ističe:

“Bosna i Hercegovina je kroz svoju povijest oduvijek gajila kulturnu raznolikost, a evropsku budućnost, također, prepoznaje u svojoj specifičnosti. Najnovija ekonomska literatura identificira važnost raznovrsnih etničkih dimenzija u ekonomiji. Kao ekonomista istraživač želio sam provjeriti ovo za nas bitno istraživačko pitanje – da li BiH raznolikost ima ekonomske efekte na pojedinca, porodicu, poslovni sektor i društvo u cjelini?

 Ono što je zanimljivo jeste da nalazimo jedan konzistentan pozitivan učinak etničkog pluralizma u BiH, kako na ekonomski uspjeh pojedinca koji živi u takvoj sredini, tako i na poslovni sektor i društveni kapital zajednice. Rijetkost je dobiti ovako stabilne nalaze u ekonomiji, koji potvrđuju da je etnička raznolikost u BiH ekonomski resurs. Samim tim, BiH slogan za integrisanje u EU «prihvatimo raznolikost» (Embrace diversity) odražava i vrlo korisnu ekonomsku politiku. Budućnost etnički heterogene BiH u Evropskoj uniji, zajednici raznolikih zemalja, je sasvim prirodno opredjeljenje koje donosi ekonomske koristi za sve građane“.

00Sličica Želim Print

Etno-nacionalna politika i islamofobija u Srbiji
Mišljenja

Etno-nacionalna politika i islamofobija u Srbiji

Maj 24, 2018

Početkom aprila ove godine objavljen je godišnji izveštaj Islamofobija u Evropi u izdanju Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı (SETA), čiji su urednici Farid Hafez i Enes Bajrakli.

U navedenom izveštaju pokušao sam da identifikujem vid islamofobije koji je prisutan u Srbiji. Ono što odmah upada u oči kada se pažljivo analizira situacija u Srbiji, jeste da islamofobija kakva se u svojim pojavnim oblicima manifestuje na Zapadu nije ista ona koju pronalazimo u Srbiji. Na osnovu navedene tvrdnje sasvim opravdano bi mogli da postavimo pitanje da li islamofobija, kako se ona razume na Zapadu, uopšte i postoji u Srbiji. Jer, kako to konstatuje Marko Atila Hoare “o islamofobiji na Balkanu nemoguće je govoriti bez razumijevanja da su, istorijski gledano, etnička pripadnost i religija izuzetno blisko povezani, i da je netrpeljivost prema religijskoj zajednici vremenom evoluirala u mržnju prema etničkoj grupi.” Upravo na tim osnovama, svi zabilježeni incidenti tokom 2017. godine (izuzev rušenja džamije u Zemun polju) su u svojoj suštini plod nacionalno-etničke netrpeljivosti, prije nego mržnja spram samih religijskih ubjeđenja i praksi muslimana.

00Cijeli tekst

Posmrtni ostaci Hemlijaške lomače su iz primarne grobnice sa zgarišta štale u kojoj su spaljene 8. maja 1992. premještene i ukopane u zajedničku grobnicu u haremu džamije u Hemlijašu 1997. Tužilaštvo BiH je u oktobru 2016. godine naložilo ekshumaciju ove grobnice, kao i zgarišta štale, kako bi se izvršila identifikacija, čime je omogućeno da svaka od žrtava, konačno, nakon 26 godina čekanja, dobije svoj mezar. Identifikacija spaljenih dijelova kostiju nakon toliko godina bila je moguća zahvaljujući novoj metodi identifikacije DNA analizom.

Žrtve žive lomače u Hemlijašima dobile mezare

Maj 24, 2018

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare


Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

 00Cijeli tekst

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

 

 

Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH

Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH

Maj 24, 2018

Diskriminacija muslimana kao pravilo

Bosna i Hercegovina je kao država s Katoličkom crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH, te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine. Islamska zajednica u BiH je 2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, a njegovo potpisivanje još se čeka.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. godine u članu 15. predviđa da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu, neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prema profesoru Fikretu Karčiću ova mogućnost potpisivanja ugovora pomaže da se preciziraju međusobni odnosi države i vjerske zajednice jer sporazumi ili ugovori pokazuju da se država i crkve odnosno vjerske zajednice sporazumijevaju radi ostvarivanja općeg dobra. Ovakvim modelom omogućuje se strukturalno i funkcionalno odvajanje političkog i religijskog autoriteta te njihova saradnja radi ostvarivanja općeg dobra. „Saradnja nije da jedan autoritet preuzima funkcije drugog autoriteta, već da i jedan i drugi, svako iz svoga domena, sarađuju na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i zaštiti zajedničkih vrijednosti u društvu“.

Slijedeći ovu odredbu Katolička crkva odnosno Sveta Stolica prva je potpisala Temeljni ugovor sa državom BiH 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine.

Nakon devet godina – skidanje s dnevnog reda

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, gledano iz današnje perspektive, sa nepotrebnim zakašnjenjem u odnosu na KC i SPC,  2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora te su i formalno započeti pregovori o tekstu i sadržaju i ovog ugovora. U te svrhe Mješoviti tim Vijeća ministara i Komisija ispred Rijaseta Islamske zajednice su skoro dvije godine održavajući brojne sastanke radili na pripremi prijedloga ugovora. Taj prijedlog pratio je prethodna dva potpisana ugovora koliko god je bilo to moguće te uključivao ispregovarane izmjene samo tamo gdje je to potrebno kako bi se zadovoljile konkretne specifičnosti koje razlikuju islam od druge dvije religije, što je i jedan od razloga zašto se ovakvi pojedinačni ugovori potpisuju.

Takav ispregovarani i dogovoreni prijedlog ugovora Vijeće ministara usvojilo je u septembru 2015, te je isti dostavljen Predsjedništvu na usvajanje. Ugovor do danas nije usvojen, a kada je u aprilu 2018. godine predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović predložio da ova tačka pod nazivom „Prihvatanje Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini“ bude na dnevnom redu sjednice Predsjedništva, druga dva člana predsjedništva Dragan Čović i Mladen Ivanić glasali su za njeno skidanje sa dnevnog reda. Stoga Predsjedništvo još nikada nije stavilo na dnevni red, a time i na razmatranje, usvajanje ovog ugovora.

Tako Islamska zajednica u BiH ostaje u mnogo nepovoljnijoj poziciji u odnosu na dvije Crkve koje su sad već prije 12, odnosno 11 godina potpisale ugovor s državom. Jer kako je naveo u odgovoru za Preporod 15. 11. 2014. prof. dr. Dino Abazović: „Neovisno od toga da li se radi o uređenju odnosa koji se manifestira kao teokratski model državne religije, sistem priznatih religija, model odvojenosti države i religijskih zajednica, ili državnoj dominaciji nad religijskim zajednicama, bar kada je u pitanju evropski sistem zaštite ljudskih prava, glasi: kako god bio reguliran odnos država – religijske zajednice, taj odnos ne smije rezultirati diskriminacijom“.

Usaglašavanje ili ucjenjivanje?

Ovaj odnos koji postoji trenutno naprosto jeste diskriminirajući prema Islamskoj zajednici u BiH koja je već davno ispoštovala sve zadate procedure i sprovela sve tražene konsultacije, uvažila sve potrebne izmjene i zajedno sa timom Vijeća ministara dogovorila tekst koji je i samo Vijeće ministara naknadno usvojilo. Međutim tokom ovog cijelog procesa, a i sada nakon odbijanja da se ovaj tačka uvrsti na dnevni red i Ivanić i Čović iznosili su svoje stavove o razlozima za takav odnos prema Islamskoj zajednici u BiH. Tako je Čović i pored toga što je prijedlog ugovora prošao svu utvrđenu proceduru (jednako kao i druga dva ugovora) poručio da će ugovor s Islamskom zajednicom „biti zaključen čim se ispune svi formalni zakonski i ustavom predviđeni uvjeti“. A prethodno je navodio kako mu u ugovoru smeta „poslovanje Islamske zajednice, zapošljavanje u njenim institucijama, arhiv, vakufska imovina i dr.“ te je imao zamjerke na neke specifične segmente poput „džuma-namaza, hadža ili prava na odijevanje“. S druge strane Ivanić još ranije navodio da ugovor neće biti odobren „dok se s njim ne usaglase i druge vjerske zajednice“ iako takvo usaglašavanje nije rađeno za prethodna dva ugovora. U svojim nedavnim izjavama anegdotalno je iznosio pojedine stavke ugovora iskrivljujući njihovo značenje ili sadržaj o čemu se Islamska zajednica u BiH već oglasila. Naveo je tako da npr. ugovor „garantira pravo na džumu“ pod svaku cijenu i bez obzira na uslove i profesiju, da se u ugovoru traži da „samo imami imaju pravo na obrezivanje muške djece“ te da se traži  da se garantuje „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ – a potrebno je naglasiti, da ovi njegovi navodi ne odgovaraju činjeničnom stanju.

Ovdje je neophodno kratko spomenuti da BiH jeste postkomunistička i postkonfliktna država zaglavljena u nacionalističkim retorikama u kojoj demokracija i ljudska prava za sve tek trebaju da se dese, a religija i vjerske institucije tek treba da pronađu svoje pravo mjesto u društvu. Potpisivanje ovakvih ugovora jedan je od tih puteva. Stoga je od izuzetnog značaja činjenica da je Islamska zajednica u BiH ispoštovala sve što je od nje na tom putu traženo. Da se Islamska zajednica u BiH jasno zalaže za princip razumne prilagodbe koji podrazumijeva da neće biti ugroženi ničiji interesi, a ispoštovana prava svih. Da Islamska zajednica u BiH ne traži da bilo koje od navedenih prava bude apsolutno i neograničeno nego da se može ograničiti, kako to zahtijevaju najviši međunarodni standardi, kada to zahtijevaju interesi sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala i prava drugih ljudi, što je tekstom ugovora vrlo jasno precizirano.

 00Sličica Želim Print

Međutim pored svega ovoga samo Islamska zajednica u BiH još nema potpisan ugovor sa državom, samo je potpisivanje ovog ugovora postalo top medijska tema, ali i meta žestoke politizacije i instrument za potkusurivanje. Samo se u slučaju ovog ugovora anegdotalno vade pojedinačni segmenti koji se u javnost plasiraju na način koji treba da dovede u pitanje muslimansku civiliziranost i savremenost. Kako god da Islamska zajednica u BiH pokušala da prezentira ono što jesu njihovi temeljni zahtjevi u odnosu na islam kao vjeru uvijek se u podtekstu diskriminirajućih reakcija uviđa pokušaj kreiranja stanovitog „muslimanskog pitanja“ koje se predstavlja kao barbarsko, neukroćeno i tradicionalističko, te se nastavlja sa već isprobanim stvaranjem slike o muslimanima kao o neprilagođenim Drugima. Primjer toga je fokusiranje na pitanje npr. sunećenja muške djece koje suprotno Ivanićevoj optužbi nikada u BiH nisu ni u snu radili imami. Ili primjer pokušaja da se pravo na slobodu u odijevanju podvede pod „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ jer se tako fokusira na element tradicionalizma, a ne pravo na slobodu u izboru vjere i uvjerenja, te odijevanja za sve - sa čim Islamska zajednica nema nikakav problem. Skoro pa da se Islamskoj zajednici u BiH pokušava objasniti šta to jeste, a šta nije islam, i poslati poruka o potrebi strukturiranja i pripitomljavanja islama u skladu sa nekim zamišljenim kriterijima. Jer šta se ustvari misli pod time kada nam članovi predsjedništva šalju poruku kojom kažu „da je ugovor isti kao druga dva onda to ne bi bio nikakav problem“.  Misli se ustvari da u ugovoru koji Islamska zajednica u BiH treba da potpiše sa državom nije problem ugovor nego islam. Namjerno se biraju pitanja koja su svojstvena islamu da bi ih se onda stavilo na pladanj i zamjenile teze na način da je ponovo Islamska zajednica ta koja treba da opravdava svoje učenje ili razumijevanje vjere i dokazuje svoju civiliziranost. Na koncu, suština potpisivanja posebnih ugovora je u tome što vjerske zajednice nisu identične.

U zaključku treba stoga reći slijedeće: islam je vjera drugačija od drugih vjera, Islamska zajednica u BiH uvijek je bila i bit će dio rješenja, a ne dio problema, Islamska zajednica u BiH ispoštovala je sve potrebne procedure, ali je i dalje jedina velika vjerska zajednica koja nema ugovora sa državom, iako predstavlja najveću grupu vjernika. Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini se po ko zna koji put diskriminira i tjera da se pravdaju i objašnjavaju zašto poste, zašto klanjaju, zašto se obrezuju, zašto nose marame. Muslimanima u Bosni i Hercegovini ne trebaju tutori, trebaju im prijatelji koji će zajedno sa njima zagovarati izgradnju zajedničkog krovnog bh. identiteta i princip inkluzivne neutralnosti po kome se različitosti razumiju i poštuju, a ne napadaju i osuđuju. U ovom cijelom procesu sigurno ima onih koji ne poštuju evropske pluralne i civilizacijske vrijednosti, međutim to ovaj put sigurno nisu bosanskohercegovački muslimani.

 

Tuzla - Hafiska porodica Spahić

Tuzla - Hafiska porodica Spahić

Maj 24, 2018

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Hifz je Allahova blagodat

- Kako je počeo tvoj put učenja hifza?

Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu.

- Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme?

Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome.

Koja je tvoja poruka mladima?

Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu.

Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.

 

Stranica 193 od 844

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine