Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine

Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

 - kazuje nam sudionik puta spasa iz Srebrenice, jedini preživjeli od pet braće Mešić, koji ono što je preživio nikome ne bi poželio da vidi, čak ni na filmskom platnu

 Razgovor sa Hajrudinom Mešićem, profesorom historije i geografije u Gazi Husrev-begovoj medresi, upriličili smo nakon ispraćaja još jedne generacije maturanata Medrese, a uoči mubarek mjeseca ramazana. S obzirom da lično poznajem prof. Mešića i da sam saznao za smrt njegova četiri brata koja su kao pripadnici Armije R BiH poginuli braneći svoj toprak to je naša namjera bila zarad mlađih generacija ostaviti još jedan pisani trag o tim teškim i bremenitim vremenima.

Agresori mrze, mi ne znamo mrziti

I, pored svega kroz šta ste prošli niste pokazali mržnju spram zločinaca?

Mešić: Ima nešto kod mržnje što treba uvijek istaći a to je da , mržnja najviše razara onoga ko nosi mržnju u sebi. Dakle, čim mrziš već si poražen. Prije svega ja kao čovjek, kao musliman i kao pripadnik ovog naroda mogu reći da nama nije svojstvena mržnja. Na kraju krajeva nama je i rat nametnut. Mi nikoga nismo napali – mi smo bili napadnuti, i bili smo prinuđeni braniti svoje živote, svoj zavičaj, svoju domovinu. Nismo htjeli rat, nama su ga drugi nametnuli.

Moramo priznati da mnoge generacije o našoj prošlosti nisu učili ono što su trebali. Opasnost je tim veća što i sada nakon ovolikog stradanja nisu to u mogućnosti?

Mešić: Mislim da postoji puno načina na koje to možemo učiniti. Jedan od njih je taj da škole iz BiH vode učenike ne samo u Srebrenicu, nego i u Ahmiće, Tomašicu, Žepu, mjesta stradanja Bošnjaka u Hercegovini i na sva druga mjesta stradanja Bošnjaka gdje će učenici na licu mjesta moći saznati šta se dešavalo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je samo otići na ta tužna mjesta i vidjeti razmjere zločina koji se sručio na Bošnjake, tamo su riječi suvišne. Nišani sami pričaju priče. Imajući u vidu da sam često u bosanskom srednjem Podrinju moram istaći da nikada nisam ušao u memorijalni centar u Potočarima, a da nisam zatekao nekoga u ili pored mezarja. I, ono što treba posebno istaći je prisustvo velikog broja stranaca i studenata koji navraćaju u Memorijalni centar. Prošle godine sam bio u prilici biti sa grupom stranaca iz Španije gdje sam primjetio kako ljudi plaću gledajući prikazani film. To je, možda, najbolji način da se svijet upozna sa ovim što se desilo. Čini mi se da nama Bošnjacima Srebrenica ostaje kao jedina tačka oko koje Bošnjaci imaju konsenzus, te da bi u budućnosti Srebrenica mogla biti važan dio našeg identiteta. Ne treba zaboraviti da je holokaust važan izvor legitimiteta države Izrael, te bi i naši politički predstavnici mogli vidjeti kako to rade drugi, a ne da se prepoznamo u onoj izreci „ kako Englezi uče na Oksfordu a drugi narodi na svojim greškama“.

Istina se naravno ne može sakriti. Na poziv nevladine organizacije „ Remembering Srebrenica“ i prijedlog Srebreničana ste pozvani u London gdje ste održali nekoliko predavanja. O čemu je riječ?

Mešić: Prije dvije godine sam pozvan u London, a u povodu obilježavanja dana srebreničke tragedije odnosno genocida. Predavnja sam tom prilikom održao i u Birmigenu, Kardifu i Glazgovu. To je naša šansa i put kojim treba ići u širenju istine o stradanju Bošnjaka. Jer, ne znam da li se u drugim prijestolnicama obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali čini mi se da u Velikoj Britaniji imamo mnogo prijatelja. To je i jedinstvena šansa da se uoči 11.jula neko u Londonu obrati od naših najviših političkih zvaničnika. Tim prije što je Velika Britanija jedna od pet najvažnijih zemalja svijeta. Čak su se mnogi od prisutnih na obilježavanju iz drugih zemalja svijeta iznenadili kako smo uspjeli da na ovako visokom nivou nametnemo i predstavimo temu stradanja Srebrenice. Ističu da je bilo u toku prošlosti još sličnih stradanja o kojima niko ne priča, a ovdje se širom Velike Britanije 7 dana obilježava stradanje Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenice.. Dakle, volio bih da i prijestolnice muslimanskih država kao i drugih prijestolnica na Zapadu počnu raditi na tome. Dakako, to je pitanje za naša diplomatsko konzularna predstavništva širom svijeta koja na tome trebaju raditi.

Izgleda da (ratnu) pouku nismo izvukli?

Mešić: Mi smo obnovili svoju državnost u Varcar Vakufu – Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH 25. XI 1943.godine , a prvog marta 1992.godine smo stekli nezavisnost i uspjeli smo je odbraniti. Nakon svega, bojim se da bi procesom masovnog iseljavanja mladih ljudi mogli doći u poziciju da od gotovog napravimo veresiju. Jevreji su 2000 godina sanjali svoju državu i kada su je stekli mnogi su krenuli put Izraela da u njemu žive, a mi nakon tako visoke cijene slobode koju smo platili demografski praznimo državu od njenog najvažnijeg supstrata a to su ljudi.. Ja kao ni mnogi drugi nisam otišao i mislim da ne treba ići iz BiH. Smatram da ovdje trebamo graditi svoju budućniost, jer 100.000 naših najboljih sinova dalo je svoje živote za Domovinu . Odlazak onih koji su se borili i koji vole ovu zemlju nije poželjan. Neki od najboljih bosanskih sinova sada voze kamione i rade teške fizičke poslove na zapadu, a oni koji negiraju državnost BiH rade u njenim institucijama, uz kratko podsjećanje i napomenu da trojanski konji jašu iznutra.

Da iskoristimo priliku i čestitamo dolazak mjeseca ramazana...

Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama. Ramazan je mjesec u kojem se trebamo sjećati upravo njih upućivanjem dova Allahu dž.š., a ne zaboraviti i na naše komšije i prijatelje sa kojima živimo i radimo. Predstojeći mubarek ramazan akobogda planiram provesti u krugu prodice. Koristim ovu priliku da svim muslimanima zaželim svaki hajr u predstojećem mjesecu ramazanu, te da ga isposte u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju i da se među muslimane vrati dugo čekani mir.

Ramazan je stoljećima svojom duhovnošću, ali i običajima, tkao snažnije i iskrenije veze među stanovnicima naših prostora, nego što je to bio slučaj u ostalim periodima godine. Svaki grad pa i mahala imaju neku specifičnu ramazansku priču i običaj

Mnogih običaja i dogodovština iz prošlosti se i sami vrlo rado sjetimo. Neki od tih običaja su nastavili živjeti u praksi muslimana, dok su neki već odavno zamrli, ili su pak zaboravljeni. Ovom prilikom vam donosimo neke ramazanske običaje iz perioda Osmanskoga Carstva, koje ne susrećemo često u našoj literaturi.

Iftarski pokloni

Najrasprostranjeniji ramazanski običaji odnose se na darivanje hrane onima koji su u potrebi. U osmanskome periodu, posebno u konacima i kućama imućnijih pojedinaca, organizirani su obroci, odnosno iftarske sofre za stanovništvo, koji nikome ne bi bili uskraćeni. Nakon što bi se musafiri počastili hranom koliko im je volja, domaćin bi u vrećice od kadife za goste spremao poklone, zlatnike ili srebrenjake. Povod ovom poklonu je bilo iskazivanje zahvalnosti gostima što su domaćinu omogućili zarađivanje sevapa te večeri a naziv mu je bio „iftarski poklon“.

 Otkup posta

Odrasloj djeci, koja prvi put poste, pripremani su različiti pokloni kao znak ohrabrenja i čestitke za napor koji su podnijeli. Uglavnom bi se taj poklon sastojao od različitih vrsta hrane, za kojom bi djeca čeznula tokom dana. Nekada bi se ta nagrada davala u vidu igre „otkupa posta“, gdje bi stariji tražili od djece da od njih kupe post u zamjenu za različite vrste poklona. Cilj ovakvih poklona bio je navikavanje djece na post i ukazivanje na vrijednost samoga mjeseca Ramazana.

Iftar

Spremanje iftara za prijatelje i poznanike u toku ramazana smatran je izuzetno vrijednim ibadetom, te su se muslimani takmičili u pozivanju što većeg broja musafira na iftare. U iftarsko vrijeme ulazna kućna vrata su ostavljana otvorena kako bi se putnici, oni koji bi se zadesili u vrijeme iftara na određenome mjestu, ili pak siromasi mogli pridružiti sofri. Nije bilo neophodno poznanstvo s domaćinom niti bi se postavljalo pitanje odakle musafir dolazi.

Serviranje jela

Običaj je bio da se jela serviraju u dva navrata. Prvi objed se zvao „iftarija“ ili neka vrsta hladne plate, kako bi se spriječilo prekomjerno unošenje hrane u prvim trenucima iftara, kada je osjećaj gladi najsnažniji. U tu svrhu bi se na manjim tanjirima servirali džemovi, sirevi, masline i slično a postači bi uzimali hranu u manjim količinama. Tada bi se „iftarija“ podigla i pospremila i nastupalo je obavljanje akšam-namaza. Potom bi uslijedio drugi dio iftara, u kome bi postači mogli dodatno uživati u blagodatima hrane.

Teravijsko šerbe

Među ramazanske običaje u periodu Osmanskoga carstva spada i posluživanje šerbeta spravljenog od meda, koje se nazivalo „teravijsko šerbe“. Čak su u ovu svrhu osnivani i vakufi. Primjer za to je vakuf Hatidže Turhan, majke sultana Mehmeda IV, koja je osnovala vakuf Nove džamije. U okviru vakufa je službovalo ukupno 116 službenika, koji bi u mjesecu ramazanu poslije iftara stanovništvo posluživali navedenim šerbetom.

Zimem defteri

Bogatiji pojedinci su u toku ramazana odlazili u njima manje poznate mahale, tražili u tamošnjim prodavnicama „zimem deftere“ ili sveske „veresije“ u kojima su bili zapisani dugovi njihovih sugrađana slabijeg imovinskog stanja, te nekada djelimično slučajnim uzorkom, a nekada u cjelini isplaćivali njihove dugove. Niti je znao dužnik ko je izmirio njegov dug, niti je dobročinitelj znao koga je oslobodio tereta duga.

Narh defteri

Približavanjem nastupanja mjeseca ramazana državna služba je s ciljem sprječavanja rasta cijena namirnica uže i šire potrošnje, određivala fiksne cijene istih, te navedene cijene zapisivala u vidu posebnih dokumenata zvanih „narh defteri“. Mahalskim imamima je bilo naređeno da tu listu cijena dostave mjesnim prodavačima namirnica. Na taj način su osiguravane niže cijene, posebno prehrambenih artikala, kako bi i siromašne porodice osjetile blagodat kupovine ramazanskih potrepština.

„Džerre“

Ljetni raspust učenicima u školama osmanskoga carstva trajao je u periodu učajluka (redžeb, šaban i ramazan). U toku ovoga raspusta probrani učenici medresa su bivali raspoređivani u različite oblasti Carstva gdje su imali priliku praktično primijeniti stečena znanja i usvojiti nova, te istovremeno biti na usluzi tamošnjem stanovništvu. Ta praksa je nazivana „džerre“. Na našim prostorima ovaj običaj je još uvijek djelimično primijetan kroz ramazansku praksu učenika medresa, mada sa sve slabijim intenzitetom.

„Huzur dersovi“

Osmanska država je u toku ramazana u većim centrima organizirala različite obrazovne aktivnosti, među kojima su prednjačili „huzur dersovi“. Ta predavanja su se držala u prvih osam ili deset dana ramazana. Predavače bi lično birao šejhu-l-islam i počinjala su tumačenjem (tefsirom) jednoga kur’anskoga ajeta. Alim koji je držao predavanja nazivao se „mukarrir“ dok su se slušaoci nazivali „muhatapi“. Nekada bi i sam car ili najveći državni velikodostojnici prisustvovali tim predavanjima i poput svih drugih slušalaca sjedili bi na koljenima i pažljivo pratili predavanje. Još jedna karakteristika ovh predavanja bila je slobodna diskusija, koja bi uslijedila nakon izlaganja predavača. Sam sultan je određivao lokacije održavanja ovih predavanja, a lista slušalaca bi se odredila nakon što bi prošla sultanovu provjeru.

Temdžid-i šerif

Pojam „temdžid“ označava „pohvalu“ i „veličanje“ i koristio se za sve oblike dova i pobožnih spjevova, koje bi se učile sa munare, osim ezana. Temdžid je oblik „salle“ kojeg su učili mujezini poslije jacije namaza, počevši od prve noći mjeseca redžeba pa do prvoga teravih-namaza, te svakoga jutra u vrijeme sehura u toku mjeseca ramazana. Sastojao se od izgovaranja tri puta kelime-i tevhida na početku. Potom bi slijedili salavati na Poslanika, a.s., podsjećajući se na njegova imena i nadimke. Nakon toga bi se proučio jedan kur’anski ajet, u kome se spominje neko Allahovo lijepo ime, te par pobožnih stihova. Temdžid bi se završilo učenjem sure el-Fatihe. U toku prvih petnaest noći mujezin bi temdžid upotpunjavao izgovarajući riječi „Merhaba ja šehr-i ramazan“, dok bi u toku druge polovine ramazana izgovarao riječi „Elveda, dost, elveda.“