digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

U srijedu 06. juna 2018. godine medresa Džemaluddin Čaušević je ugostila veliki broj učenika završnih razreda osnovnih škola USK zajedno sa svojim vjeroučiteljima. Cilj ovog druženja je predstavljanje medrese i samog načina školovanja u njoj.

Šesnaesta Kulturno-vjerska manifestacija Dani Hasana Kaimije otvorena je u petak 8. juna 2018. godine u Zvorniku.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u saradnji sa BBI bankom i partnerima: BBI Real Estateom, Klasom i EuroAsfaltom i ove godine nastavlja sa već tradicionalnom humanitarnom akciju podjele paketa hrane i higijenskih sredstava za hiljadu povratničkih porodica u Bosni i Hercegovini. Paketi su podjeljeni povratnicima u Kupresu, Livnu, Duvnu, Glamoču, Prnjavoru, Bosanskoj Gradišci, Kotor Varoši, Rogatici, Žepi, Višegradu i Rudom.

Medžlis Islamske zajednice Tuzla ne samo da spada u red najmnogoljudnijih medžlisa u Bosni i Heregovini nego i u red najorganizovanijih i najbolje uređenih. Sve to daje rezultate, grade se nove džamije, otvaraju kulturni centri, ljudi su posvećeniji vjeri.

Na ahiret smo ispratili jednog mladog insana, djevojku, muminku, kćerku RVI, oficira Armije R BiH, a ja kako pišem priče o insanima, zabilježih i ovu.

Ne znam, jesam li pored sebe imao meleka u ljudskom obliku ili dijete. Bila je blaga, i imala osmijeh za svakoga. Ne znam, da se ikad s nekim posvađala. Ili da nije govorila. Možda već sa petnaest godina, počela je obavljati pet dnevnih namaza. Bolovala je teško dvije godine, a nikada se nije požalila na svoje stanje. Kada bi je upitali, kako si Amina, uvijek je odgovarala, dobro elhamdulillah, iako je bila u teškim bolovima. Osoblje bolnice mi ispriča, da joj nikada niko nije pružio čašu vode, tabletu ili injekciju, a da se nije zahvalila, ili rekla, Allah te nagradio. Prije nego će  preseliti, rekla nam je: “Babo i mama, hvala vam za sve, pa se vidimo ako Bog da u džennetu, ali i vi se morate potruditi. Nastavite činiti dobra djela i nemojte puno griješiti. Ja ću vam sutra umrijeti! Halalim vam sve, ali i vi meni halalite ako sam vas kad uvrijedila.” Onda je izgovorila šehadet i zaspala. Ujutro mi je izdahnula na rukama.

Voljela je knjigu, i žudila za znanjem, ali je kist u njenoj ruci, ostavljao tragove najljepšeg proljeća. Nigdje više osmijeha, uzdaha i ushićenja, kao na njenim slikama. Možda samo na njenom licu!

Kažu da je znala naslikati sreću. Nekako najviše slikala je sreću, sve dok joj nije ponestalo boje.

Gledam poruku pisanu rukom oca Vedada, mog ratnog druga Vede, koji mi je u ratu poklonio prvu maskirnu košulju, izbušenu gelerima, sa strane, taman iznad pojasa. Bio je teško ranjen, ali ni tada nije prestao biti drug. Insan!

Košulju sam nosio do kraja rata i nebrojeno je puta natopio znojem, ali nisam krvlju. Poput hamajlije, kao da me je čuvala. Dvije krupne suze, kao grude snijega kotrljale su se niz drhtavo lice. Pa šta? Plakao sam i kao ratnik, kada je poginu moj drug Nećko, na polju pored magistrale, eno još one antene tamo stoje. Kliznuše pored usana pa se zaustaviše u prosijedoj bradi. Spremam se na dženazu. Sad će hadžija svratiti po mene, stopostotni ratni vojni invalid bez jedne ruke, vozeći onom drugom. Pričamo usput, jer mi je on i proslijedio ovu poruku. Znao je da neću ostati miran, a da ništa ne zapišem. Ali mu halalim!

Nakon podne namaza, ponijeli smo je na rukama, dolje do harema, nekih tristo metara od džamije. Ispod zelene čohe zaspala mladost. Kao ptić u gnijezdu kojem nije naraslo perje. Pa drugi odletješe, a ono osta. A svijeta puno, utrkuje se i mlado i staro da stane i na dlanovima osjeti tabut. U svakog zacaklio pogled. Babo Vedad drži tabut u dijelu stopala i korača. Umoren i blijed, kao nakon teške bitke, ali opet snažan da krene u neku novu, još težu bitku.

Redamo se u haremu iza mejtaša, na kojem je tabut, a zelena čoha stopila se sa zelenom travom. Smetovi pritišću našu lijevu stranu. U sred harema golubaju se trešnje, a gore više ruža. Crveni se, pa se učini, kako sa latica kaplje krv. Imam nas uputi da klanjamo, pa zatraži halala za Aminu. Bio sam na nebrojeno dženaza, ali ovako glasan odgovor, halalimo, još nisam čuo. Dok je govorio o Amini pored mene jecaj. Jedan, drugi, treći, redom. Mladići od jedva dvadeset godina, možda njeni vršnjaci, plaču.

Padaju suze i čini mi se šušte u zelenoj travi kao krupne kapi ljetne kiše. Pogledam nebo, kad ono sunce tjera veliki crni oblak. Obasja nas i ozari lica, dok je povjetarac nosio uzdahe. I jecaje isto!

-Meni je njezin život i odlazak sa ovog svijeta, dao dodatnu snagu i uvjerenje da se u ime Allaha isplati biti dobar, i biti na putu dobra. Vrati mi se ova hadžijina rečenica, koju mi izgovori usput, pa još bolje razgledam tu mladost, sada suznih lica. Te suze, što su topile oči i umivale lice, poput behara onako s proljeća, ašićare su mirisale. Mirisale su na dobrotu!

Dok je još duša naše Amine putovala nebesima da nađe mehku postelju, mekšu od  ovog dunjaluka,  muški je svijet ispunjen tišinom napuštao harem. Zadnji su izašli dvojica imama, i babo Vedad. Onda se odnekud kao jato šarenih leptirova, pojavi velika grupa djevojaka. Neke su nosile i cvijeće. Koračale su do Amininog mezara. Baš kao leptiri, razigrani u svom letu koji ne traje dugo. Tek treptaj oka! Razmašu se krilima kao da idu na svadbu, a ne u smrt koja im dođe prerano.

A šta je to smrt?

Ako joj se šareni leptirovi toliko spremaju, dok rasipaju boje na kojima duga im zavidi. Ako joj kaplja rose požuruje, suncu se nudeći, da je osuši samo jedna zraka. Ako joj djevojka prilazi kao mihrabu, u kojem ostavlja dunjaluk i moli za ahiret, padajući Uzvišenom Gospodaru ponizno.

Šta je to smrt?

Procvala majska ruža sa opalim laticama, što označavaju prolaznost vremena. Ili nedozrela trešnja na koju crne ptice slijeću kljucajući zelen plod. Pobijelila usta postača što na dženazi korača sporo, nogama teškim poput olova, jer kušnju svojim očima gleda. Ili na stotine nevinih stopala što paze vlati trave da ne povrijede, dok žure  prema tek zatrpanom kaburu, i na dlanovima nose dovu.

Smrt ne postoji!

Postoje samo odlasci, primijećeni dušom iskrenom. Jer samo je duša putnik. Tijelo se sjedini sa zemljom i vrati svom nastanku. Postoje susretanja za koja, jedino čista  duša najljepšu odjeću oblači. Pa zamiriše baš kao ona majska ruža, pod suncem kojeg crni oblak otima u našim očima. Kratko, ali zapamćeno dugo. Ili možda trešnja nedozrela, što se nije sunca nagledala, pa zelena završi u kljunu crne ptice.

Zato ne govorite o smrti!

Bolje je pričati o susretanju. Tamo gore, možda čak iznad zvijezda, u polju pamuka, jedna će duša padati na sedždu i čekati. Strpljivo kao i ovdje na postelji zemaljskoj, gdje joj se mladost u travu saplela kao mali svitac u ljetnoj noći, pa pregori prije jutra. Ona će čekati! Da sretne majku svoju, da sretne oca, sestru, i prijatelje kojima nema broja.

Ali će najviše čekati jedno susretanje, strpljivo i više od strpljenja, jače nego što je iladž čekala. Čekat će Amina svoga Gospodara!

 I kada vas put nanese podno Smetova u harem, tamo u ćošku ispod šljive požegače, ugledat ćete jednu ružu. Eno, još je u pupoljku, a džennetom miriše!

Bila je to topla proljećna noć, bio sam dežurni doktor u Domu Zdravlja u Vitezu. Dežura k'o dežura, uvijek spremni na pozive. Ne bih rekao da čekamo nekog, da Bog da niko doktoru ne otišao. Ali stvarno nije bilo nikoga, do četri sata poslije ponoći.

Muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović dane ramazana i ove godine nastoji što više provoditi s vjernicima širom muftijstva na čijem je čelu. Napominje da nema nijednog muslimana koji ne osjeti dobrobit ramazana, pa su stoga druženja u ovom mjesecu prilika da se ljudi približe jedni drugima, osjete međusobnu dobrotu, ali i da čuju za probleme u svojim gradovima, selima i mahalama.

Čovjek bi trebao biti dio svakodnevnog života. ‘Osoba od svijeta’ i istovremeno ‘oslobođen od svijeta’. Naizgled nemoguće. No, ramazan zorno potvrđuje da je to moguće.

Kad je šejh Sari Sakati primio selame od askete s brda Lukam uzvratio je: ‘On živi na planini tako da njegov trud ništa ne vrijedi. Čovjek treba da je u stanju živjeti usred pijace, a biti tako zaokupljen Bogom, da ga ni za tren ne zaboravi i ne napusti’.

Svijet postača

U naše doba nije teško prioniti uz svijet, zavodljiv je i mami nas. I mi vidimo svaki dan te ljudske ‘većine’ koje su se zaljubile u moć, u ‘zlatno tele, baš kako ih Kur’an definira:’..ali većina ljudi ne zna’ (Hud,17), ‘...ali većina njih ne zahvaljuje’ (Junus,60), dakle, većina je ‘negativno prozvana’. Ovaj kur’anski princip je jasniji dopuni li se izravnom porukom – ‘A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici’ (Jusuf,103). I mi tu ‘većinu’ gledamo na ulicama, po trgovima, pijacama, firmama, institucijama kako hrabro niječu mjesec za njih koristan, mjesec kosmičke milosti.
Pomislim, postači i postačice, vitezovi tijela i prezrenosti prohtjeva, askete odricanja i sabura, mirni su negdje po svojim kućama, u osamama, uživaju ‘u Allahovoj dobroti koja je neizmjerna’ (Plijen, 29), hrabriji su u javnosti, ali odmakli na sigurno, skrajno od stranputice, izašli iz grube materije u tanahnu mehkoću koja je prozračno tajnovita. Jedan sasma drugi dun’ja. U njima duša pulsira kao plemeniti poj gladi, kao očišćeni krvotok, limfotok, u nekom posebnom praktičnom svijetu uravnoteženosti. Taman tamo ka integriranoj ličnosti se zaputili. I ništa im baš ništa ne fali.

Mudrost Postojanja

To što može kontrolirana glad, voljna žeđ i duhovna prozirnost – ne može ništa slično, niti jedan drugi metod postići kod insana. Kako bi rekao psiholog Erikson: ’Dolaskom u posljednju fazu, postajemo svjesni činjenice da naša civilizacija ne štiti koncept cjelovitog života, kao što to čine civilizacije Istoka...zapanjujuće je bilo vidjeti da je zapadna psihologija, uz časne izuzetke, izbjegavala posmatrati raspon cjelokupnog ljudskog ciklusa’. A to nije ništa drugo doli divljenje onim neponovljivim staricama, nanama i dedama koji isposte i po 90 ramazana a čili i umni posve. Uz smješak. Jači od mladosti, žilaviji od trenera. Upravo tu, tu nastaje životna mudrost – eliksir vječnosti! Kako gledati smrti u lice a biti zadovoljan i dostojanstven kao smrtno biće. To i jest osnovna vrlina svakog čovjeka. Jer, gledanje u smrt pojačava stepene mudrosti. Sve suprotno našem okružju, modernosti naime. Ona toliko panično bježi od smrti, svoje smrti da razarajuće ubija i umrćuje druge kulture i civilizacije, narode i države. Muslimanske napose.
Istovremeno, traži grčevito njegovatelje/ce za staračke noge, ruke, tjelesne otvore, njihove stare duše niko ni ne spominje, zar da se i to njeguje?... Poredak jednodimenzionalnog života je na vrhuncu. Bez nekog novog pročišćenja i discipliniranja duša svakog pojedinca, vjernika, nema boljeg društvenog poretka.To bi muslimani stalno trebali imati na umu.

00Sličica Želim Print
Ramazanom, svaki dan, postači uviđaju tu najljepšu mudrost Postojanja – za život nam je potrebno malo, jako malo, ne puno kako se to obično misli. Od pet, šest jela za iftarom, samo hurma, topa i čorba, potom kahva idu uslast. Ostalo višak.
Post ukida intrapsihičke konflikte u nama. Sve nam je u krvi, u duši i stopljeni smo, naš mali svijet i Velika Egzistencija oko nas u istom ritmu. Ne uviđamo li ovo, ne zahvaljujemo li se na bezbrojnim Allahovim darovima, putevi će se pomrsiti te će nam se činiti kako je za život potrebno jako, jako puno...upravo kako nije. Vidimo to na civilizaciji koja se slama na naše oči.

Kako se budemo odnosili prema izbjeglicama tako ćemo i graditi sebe kao pojedince i društvo u cjelini

Oduvijek su ljudi selili tamo gdje im je bolje, tamo gdje se bolje, ljepše i sigurnije živi. Oduvijek su bježali od zla, ratova, siromaštva, gladi i sl. Da bi ostvarili jedno, a pobjegli od drugoga, oni kojima je to bilo nužnost morali su krenuti na put, na put koji je iziskivao neizvjesnost, promjene stalnog mjesta boravka i prilagođavanje novim okolnostima. Njihovo putovanje (lat. migratio) pretpostavljalo je dva pojma: iseljavanje (emigracija) i useljavanje (imigracija). Početak puta značio je iseljavanje, a useljavanje je već bilo krajnja tačka putnika. U svakom slučaju namjera i želja bilo je stići do cilja. Recimo, mnogima je u prošlim vremenima cilj bio domoći se Amerike. Veliki broj njih je tako uselio u ovu zemlju i svojim radom i trudom, na ovaj ili onaj način, od nje napravio jednu od najmoćnijih država na svijetu. Inače, sam fenomen useljavanja je vrlo kompleksan, a čak se u nekim državama poput Švedske izučava kao poseban predmet (predmet: IMER-internacionalne migracije i etničke relacije). Razlozi ovog izučavanja useljeništva su višestruki i zavise od toga odakle useljenici dolaze, dužine njihova boravka, kakav je njihov socijalni status ili političko opredjeljenje, te religija, porijeklo i boja kože.

Bez useljenika nema ni napretka

Suvremene migracije, gledano kroz historiju, započinju sa kolonizacijom i industrijalizacijom, kao i ekonomskim širenjem Evrope na područje Novog svijeta tokom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi useljenici bili su srednjih godina i u punoj radnoj snazi što se već za današnje ne može reći, jer se oni sada pojavljuju kao klijenti potpuno izvan tržišta radne snage. Dakako, to komplikuje i sam proces useljavanja u pojedine zemlje kojima je radna snaga potrebna. Statističari ističu da se raspodjela useljenika, tj. imigranata po zemljama primaocima promijenila zadnjih godina. Podaci UN-a ukazuju da je taj srazmjer razvijenih zemalja spram nerazvijenih zemalja takav da bogate zemlje primaju 60% ukupnog broja imigranata u svijetu. Koji su realni interesi bogatih zemalja odgovor možemo potražiti u formiranju zdrave ekonomije. S druge strane, izvjesno je da bogate zemlje (Zapadna Evropa) imaju potrebu za useljavanjem „kako bi se popunila rupa na tržištu rada i popravila loša demografska slika“ (G. Brochmann: „Šta je imigracija“, knjigu objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu). U tom pogledu indikativno je da se autohtono stanovništvo Evrope smanjuje i da je samo u 2014. godini prirodni priraštaj iznosio 14.5%, a priraštaj uslijed priliva imigranata preko 85%. (Kada bismo samo znali podatak o broju rođene djece imigranata iz BiH). Čak bi, prema tvrdnji Grete Brochmann „bez imigranata Norveška stala“. Naime, bez radne snage i useljavanja stanovništvo bi u toj zemlji rapidno starilo i pitanje stvaranja vrijednosti time bi se znatno smanjilo.
Ono što nas, međutim, interesira jesu sami useljenici koji se kao manjina uslijed prilagođavanja u konačnici asimiliraju ili utapaju u većinu u državama koje su im, zapravo, omogućile boravak. Problem je kako postići to da se useljenici zakonski zaštite i budu ravnopravni članovi zajednice, kako u procesu rada tako i u društvu kao takvom. Ovaj problem tim postaje složeniji sa terorističkim napadom 11.septembra 2001.g. na Svjetski trgovački centar u Njujorku, te sve izraženijeg ekstremnog desničarenja i fašizma. Kontroliranje granica i zaustavljanje izbjeglica od Istoka prema Zapadu postalo je prioritet mnogih zemalja. No, one tek mogu usporiti te imigracije. Stručnjaci predviđaju da će u narednih deset godina broj imigranata iz Afrike i jugozapadne Azije u Evropu povećati za nekoliko desetaka milijuna ljudi. Uglavnom su to izbjeglice iz muslimanskih zemalja, iz Iraka, Sirije, Nigerije, Alžira, Tunisa, Afganistana. Bangladeša i dr. koji se teže uklapaju u evropski način života negoli radni imigranti. Ipak, svi oni su, ne svojom krivnjom, bježeći od zla napustili svoje domove, nadajući se boljem životu u Evropi.
Sad od Evrope zavisi da li će svoje granice ostaviti otvorenim i koliko će prihvatiti izbjeglica. U međuvremenu, ona bira i selektira izbjeglice tako da na svojim granicama zaustavlja one koji ne dolaze iz ratnih područja. Naime, nakon prvih masovnih iseljavanja kao izbjeglice su se počeli prijavljivati i oni koji se na taj način žele domoći boljeg statusa, a radi se mahom o tzv. ekonomskim imigrantima. Oni su krenuli ka Evropskoj uniji zbog siromaštva i loših prilika. To u svakom slučaju ugrožava izbjeglički status koji je kako-tako određen Ženevskom konvencijom iz 1951.godine. Kolika je apsurdnost na njenim granicama najbolje ukazuju riječi novinara New York Timesa: „Jadna je Evropa u kojoj se čovjek boji useljavanja kojeg treba!“.

BH odnos prema imigrantima

Dakako, izbjeglička kriza koja vlada Evropom nije mogla zaobići ni Bosnu i Hercegovinu. Doduše, ona se kao i ostale zemlje Balkana samo našla u tranzitu ka Evropi. BiH kao država u tom smislu nema ekonomske moći, razvijene socijalne pomoći, te nema smještajnih kapaciteta. Nažalost, ona nema ni migracionu politiku niti valjanu zaštitu za izbjeglice. Preostaje ono pojedinačno, ono ljudsko i ono na što vjera upućuje. Svaki čovjek treba suosjećati, svaki musliman treba osjetiti zajedničku bol, te imajući u vidu sve ono što smo u BiH preživjeli tada ne samo da ćemo razumjeti izbjegličku bol nego ćemo nastojati i pomoći im. Ne treba pravdanje tome tražiti u onome da ništa ne možemo promijeniti. Zar nije sramno što su neposredno prekoputa sarajevske Vijećnice, dok se u njoj održavala svečanost izbjeglice sa svojom djecom u parku spavale na zemlji, u šatorima pod kišom. Uzmimo primjer Nerina Dizdara iz Stoca koji je odmah u svoju kuću doborovoljno primio jednu izbjegličku porodicu. Islamska zajednica je donirala znatna novčana sredstva i sve čini da izbjeglicama pomogne. Tu su još mnoga udruženja i organizacije. Kad se hoće sve se može.
Ono što treba da se pitamo jeste: Jesmo li izgubili ljudskost? Kakvo smo to društvo? Nije zaustavljanje 300 imigranata na putu ka izbjegličkom centru Salakovac samo političko pitanje ili već izborno pitanje, nego nadasve pitanje naše savjesti. Koliko smo spremni pomoći tim ljudima? To je pitanje na kome ćemo svi polagati ispit. Kao ljudi i kao vjernici imamo obavezu pomoći onima koji su u nevolji. Ostaviti ih da pate još bi bio veći grijeh. Podsjetimo samo kako su mekkanske izbjeglice - muhadžire prihvatili u Medini i kako su oni slijedeći ideju islama ujedinili medinsko društvo koje je bilo opterećeno plemenskim sukobima. Nek nam muhadžiri budu podstrek da budemo bolji ljudi.

00Sličica Želim Print

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija)
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja.
Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani.
Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.

00Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine