Treba ukazivati povjerenje onima koji zajednički interes stavljaju ispred ličnog

Ovaj mjesec Kur’ana smo u našim džamijama i porodicama dostojanstveno ispratili uz brojne izazove i iskušenja koja imamo kao pojedinci, kao narod i država, ali ipak bez ozbiljnih sigurnosnih izazova za naše vjernike i džamije. Ovo je tek drugi takav ramazan još od godina pred agresiju na našu domovinu.

Preporod: Uvaženi reisu-l-ulema, mjesec ramazana je na samom kraju. Posjećivali ste džemate u Bosni i Hercegovini, ali ste ove godine bili i u posjeti muslimanima Sandžaka (Mešihatu IZ u Srbiji). Možete li, za čitaoce Preporoda, ukratko, osvrnuti se na Vaše dojmove vezane za ovogodišnji ramazan?

Reisu-l-ulema: Prije svega, izražavam svoju zahvalnost Uzvišenom Allahu što nam je dao da ispostimo još jedan ramazan u miru i slobodi. Ovaj mjesec Kur’ana smo u našim džamijama i porodicama dostojanstveno ispratili uz brojne izazove i iskušenja koja imamo kao pojedinci, kao narod i država, ali ipak bez ozbiljnih sigurnosnih izazova za naše vjernike i džamije. Ovo je tek drugi takav ramazan još od godina pred agresiju na našu domovinu.
Našem narodu i našoj domovini treba mir. Treba nam stoljeće mira. Svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja naš narod je plaćao cijenu. Uvijek su u kriznim vremenima dolazili do izražaja predatorski identiteti velikodržavnih projekta naših susjeda koji su se hranili progonima bošnjačkog naroda i otimanjem njihovog životnog prostora kroz konstantne pokušaje slabljenja bosanske države i njenog društva. Svaki put kada smo imali period mira naš narod, koji pokazuje svoju vitalnost, je obnavljao svoje vjersko, kulturno, biološko, prostorno pa samim time i političko biće. Zato se mi borimo za slobodu, mir i ravnopravnost, ali one politike koje su kroz historiju pokazale genocidne namjere čine sve da do toga ne dođe. Oni podgrijavaju podjele i sukobe jer vjeruju da samo tako mogu prikriti svoje zločine i završiti projekat etničkog čišćenja i uništenja multietničkog duha ne samo Bosne i Hercegovine nego većine balkanskih zemalja.
Moji ramazanski obilasci su ovo samo potvrdili. Naš narod širom prostora na kojem se historijski protezala drevna Bosna pokušava sačuvati svoje biološko i kulturno biće tražeći mir u kojem će dostojanstveno živjeti i podizati svoje porodice. To im konstantno osporavaju oni koji svoje slabosti i nesigurnosti projiciraju kroz strah od drugoga.

O budućnosti Bosne i Hercegovine u EU

Preporod: Mnogo je godina prošlo od agresije, a čini se da politike koje su dovele do agresije na Bosnu i Hercegovinu, još uvijek imaju svoje zagovornike. U čemu vidite snagu opstanka cjelovite Bosne i Hercegovine?

Reisu-l-ulema: Problem je što te ideologije i politike od Balkanskih ratova s početka XX stoljeća pa sve do njegova kraja devedesetih godina nisu poražene i što se njihovi ideolozi i rezultati zločina koje su kroz udružene zločinačke poduhvate osmislili i realizovali veličaju kao nacionalna dostignuća, dok se zločinci predstavljaju kao heroji. Sada se ti zločinački projekti pokušavaju pokriti plaštom populističkog nacionalizma i čak zaogrnuti nekim «evropskim vrijednostima» i kao takvi legalizirati u budućoj Evropi.
Naravno, ne desi li se neka radikalna promjena u Evropi u smislu i njenih vrijednosnih sudova, to se neće desiti i te politike nacionalističkih podjela i zagovaranja etnički čistih prostora koji pripadaju samo jednom dominantom etnicitetu će ostati prepreka ne samo evropskom putu nego i mirnom suživotu ljudi ovih naših prostora. Te retrogradne ideje i politike su nešto s čime se moramo svi u Evropi zajedno razračunati i ne trebamo ih normalizovati zbog nekih realpolitičkih ciljeva. Nadati se da će doći do moralnog preporoda naših društava i da će ljudi prestati podržavati takve politike. Bilo bi mi drago ako bi na tom putu vjerske zajednice, uz akademsku zajednicu i medije, imale značajnu ulogu i dale svoj doprinos u demitoligiziranju Balkana.

Preporod: Da li zabrinjava porast političkog utjecaja desnice u Evropi. Da li ste zabrinuti za budućnost one Evrope, čijem priključenju teži i Bosna i Hercegovina?

Reisu-l-ulema: Naravno da nas brine uspon radikalne desnice koja je prije svega prijetnja ideji ujedinjene Evrope i vrijednostima na kojima je ona sazdana. Očito je da takve snage istovremeno pokazuju otvorenu netrpeljivost prema muslimanima i zagovaraju islamofobični nasilni ekstremizam. Ideja ujedinjene Evrope bila je privlačna ne samo zbog ekonomskih interesa nacija i privrednog blagostanja koje se obećavalo građanima članica nego prije svega zbog vrijednosti koje je ona simbolizirala. Ideja ujedinjene Evrope je stajala naspram despotskih režima istoka i neslobodnih i netolerantnih društava. Ako Evropa prestane biti simbolom slobode, ravnopravnosti, makar za sada samo za muslimane, ona će izgubiti sebe. A mi kroz historiju pamtimo i takve drugačije evrope koje ne samo da nisu bile svjetionik za obespravljene nego je svijet uložio ogromne žrtve kako bi se obračunao sa zlom koje su izrodile. Nakon II svjetskog rata evropski narodi su odbacili mit o superiornosti rasa. Fašizam je poražen od strane liberalnih, demokratskih snaga uz ogromne žrtve. Uspon ekstremne desnice bi ponovo mogao uvući Evropu u stoljeće nesigurnosti, a možda i rata. Na granicama Evrope i u njoj samoj, mir je uvijek bio krhak. Najviše se bojim onih oluja koje Evropa sama stvara, Bošnjaci dobro znaju kako hladni vjetrovi mogu puhati nad Evropom.

Preporod: U posljednjoj agresiji na BiH, mjeseci kasnog proljeća i ljeta obilježeni su masovnim stradanjima Bošnjaka u Prijedoru ali i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine, Genocidom u Srebrenici... Poznato je da IZ godinama nastoji da se stradanja Bošnjaka dostojno i institucionalno obilježe. Da li je taj proces pri kraju?

Reisu-l-ulema: Islamska zajednica u BiH čini ono što je u njenoj moći, ali ona ne može biti jedina koja baštini kolektivno pamćenje našeg naroda. Ona u tome ima svoje mjesto i mi ćemo se truditi da to tako bude. Posebno ćemo se brinuti o vjerskim aspektima obilježavanja svih stradanja, o dženazama, dovama za šehide i nevino ubijene, o održavanju mezarja i svemu onome što po prirodi misije Zajednici pripada. I u Prijedoru smo ustanovili jednu centralnu manifestaciju koja će se nastaviti održavati kao centralna i kada više ne budemo imali identifikovanih tijela za organizovanje kolektivnih dženaza. Vijeće muftija će, ako Bog da, razmatrati i načine na koje dostojanstveno obilježiti mezarja žrtava ubijenih u dolini Sane, ali tamo za razliku od Srebrenice nemamo jedno centralno mezarje na kojem su ukopane sve žrtve genocida. Razmjere zločina u Prijedoru i dolini Sane su svojim karakterom definitivno genocid iako za sada nemamo takvu pravosnažnu presudu pred međunarodnim sudovima. Još jako puno se treba uraditi kako bi se dokazala istina o svemu što se tamo desilo, kako bi se svi odgovorni procesuirali i kako bi se poništili rezultati zločina. Neshvatljivo je odbijanje vlasti u tom gradu da daju suglasnost da se makar djeci ubijenoj u tom zlotvorskom pohodu izgradi spomenik. To nam dovoljno govori sa kakvim mračnim politikama i ideologijama se borimo u nastojanju da sačuvamo istinu o onome šta se dešavalo.

Preporod: Migracije miliona ljudi u posljednjih sedam godina postale su globalni izazov. Jedna od posljedica ratova u Siriji, Jemenu, Iraku, Afganistanu su prilivi izbjeglica i migranata prema zemljama zapadne Evrope. Kako vi vidite evropski odgovor na ovu veliku, prije svega, humanitarnu krizu i spremnost (ali i odbijanja) evropskih država prihvata i pomoći ovim ljudima?

Reisu-l-ulema: Očito je da Evropa nema odgovor na ovaj problem. Većina izbjeglica, migranata i žrtava trgovine ljudima koji dolaze u BiH dolaze preko zemalja koje su članice EU, izuzetak su oni koji zbog bezviznog režima dolaze avionima u Srbiju, a odatle se, čini mi se, planski šalju u Bosnu i Hercegovinu, bolje rečeno na neka područja Federacije Bosne i Hercegovine. Mi smo u Islamskoj zajednici još u februaru upozorili naše državne organe da se sprema kriza i da moraju spremiti adekvatan odgovor. Mi u Islamskoj zajednici na ovu krizu gledamo kao na humanitarnu, ali smo svjesni da ona ima i drugačije dimenzije, te zato i ovaj put apeliramo na državne organe da iznađu cjelovitu strategiju za rješavanje ovog pitanja. Ono što je sigurno jeste da, dođe li do potrebe da Zajednica i naši ljudi pokažu svoju solidarnost, ta solidarnost neće izostati. To smo vidjeli i u ovim prvim danima krize. Ali to ne može biti jedini plan. Zbog svega što vidimo i čujemo moramo još jednom upozoriti da Bosna i Hercegovina, ili čak samo neki njeni dijelovi, ne mogu biti pretvoreni u velike izbjegličke kampove u koje će se skupljati svi oni koji se puštaju da uđu u Evropu, a ne dozvoljava im se da uđu u bogate evropske zemlje.

Sa zebnjom gledamo na odlazak mladih iz domovine

Preporod: U javnosti se već dugo vremena tretira problem odlaska mladih iz BiH. Oni odlaze u potrazi za boljim ekonomskim uslovima života, ali i stabilnijim društvenim uređenjima. Čija je to odgovornost?

Reisu-l-ulema: Sa zebnjom gledamo na odlazak mladih iz domovine. Već sam ranije rekao da ljudi odlaze. U Krajini su nam imami rekli kako u džamijama u nekim džematima nedostaje jedna čitava generacija u saffovima. Ljudi odlaze zbog nezaposlenosti, ali odlaze, kako je to interna analiza koju je izradilo Vijeće muftija pokazala, i oni zaposleni u potrazi za boljim poslom. Čini se da ljudi odlaze prije svega zbog nedostatka perspektive i zbog osjećaja nesigurnosti i zapostavljenosti. Taj pesimizam, beznađe i negativna slika koja se stvara i kada stvari nisu tako loše itekako igra ulogu u stvaranju klime u kojoj i oni koji pristojno žive razmišljaju o odlasku. Polahko stječem dojam da je ovo sve dio nekog većeg plana. Kao da su i naše politike na to pristale. Zbog zauzetosti svojim jalovim političkim borbama, koje su im nametnute, ne vide da im vuci stado rasturiše. Volio bih vidjeti da se čini sve kako bi se stanje popravilo, ali i da se ljudi ohrabruju da se bore za bolje sutra i da od problema ne bježe. Medijska slika koja se sada kreira u potpunosti doprinosi ovakvom stanju. Također, voljeli bismo vidjeti državne programe koji će podsticati natalitet, štititi porodicu, porodilje i djecu. Bošnjaci najviše troše novca na kockarnice, milijarde su potrošene u nekoliko zadnjih godina. Toj pošasti i niskom ljudskom poroku se mora stati ukraj. Žao mi je što određene politike, koje su možda i same ogrezle u ovaj porok, guraju naš narod u propast.

Preporod: Pred nama su još jedni parlamentarni izbori, čija je predizborna kampanja, nezvanično, već počela. Islamska zajednica se optužuje za svrstavanja na stranu određenih političkih partija i kandidata za člana Predsjedništva. Kakav će odgovor Islamska zajednica imati prema predizbornoj kampanji i političkim strankama?

Reisu-l-ulema: Mi u Islamskoj zajednici se nadamo da predizborna kampanja neće stvoriti dodatne tenzije među građanima Bosne i Hercegovine. Prema ovome što smo vidjeli do sada, teško da će se to desiti ali mi zato apelujemo na sve političke subjekte da džamije i vjerske objekte kao i vjerska osjećanja ljudi poštede politizacije i političkih sukobljavanja. Toliko smo puta ponovili da Islamska zajednica i ja kao reisu-l-ulema nećemo favorizovati nijednu političku opciju. Svaka od njih govori dovoljno da ljudi mogu slobodno donijeti vlastite odluke i to tako treba ostati. Mi bismo voljeli kada bi ljudi ukazali povjerenje onima koji stavljaju zajednički interes ispred ličnog i koji žive sa svojim narodom i uz njega. Neka se povjerenje da onima koji su pokazali da se marljivim radom i trudom stanje može popravljati, društvo razvijati a država štititi i jačati. Moramo nekako intuitivno prepoznati populiste među političarima koji nikakvih kompetencija ne posjeduju osim ispraznih emocija i prazne retorike.

Preporod: Iz objavljenih podataka s popisa u BiH iz 2013., koji su objelodanili, između ostalog, i podatke o pismenosti u Bosni i Hercegovini, saznali smo da 146.000 stanovnika naše zemlje nema nikakvo formalno obrazovanje. Da 21,5 % (FBiH) i 21 % (RS) osoba starijih od 15 godina ima završenu samo osnovnu školu? Šta bi u tom kontekstu bila poruka mladima Bosne i Hercegovine?

Reisu-l-ulema: Moja poruka mladima, ali prije svega njihovim roditeljima koju sam već nekoliko puta u susretima sa našim džematlijama ponovio jeste da trebamo biti spremni odvojiti od zalogaja i vlastitog komoditeta, ali školovati svoju djecu. Znam da je ekonomska situacija teška, ali mi danas puno bolje živimo nego naši roditelji na čije se vrijeme često pozivamo. Samo uz kvalitetno obrazovanje može se živjeti bolje. Islamska zajednica u BiH je zato obrazovanje stavila u fokus svoga ukupnog djelovanja. I danas značajan dio sredstava našeg zajedničkog Bejtu-l-mala ulažemo u obrazovanje. Svake godine se povećava broj stipendija koje Islamska zajednica kroz različite fondove i na različitim nivoima u domovini, domovinskim zemljama i našoj dijaspori izdvaja. Ulažemo i u nove odgojno obrazovne projekte u obdaništa, ali i u kapacitete naših medresa i fakulteta.
Ono što nas brine pored ovih poražavajućih podataka o nivou pismenosti našeg naroda koji su trebali već odavno upaliti crvena svjetla u svim tim brojnim ministarstvima obrazovanja koja finansiramo jeste i sistematsko devalviranje obrazovnog sistema kroz osnivanje obrazovnih institucija sumnjivog kvaliteta i hiperprodukciju zvanja i titula bez bilo kakve istinske kontrole kvalitete obrazovnog procesa. Takvim oportunističkim djelovanjem radimo protiv budućnosti naše djece i domovine. U obrazovanju su se pojavili nakupci iza kojih stoje kantonalne politike, uz čast izuzecima. Bošnjaci ni u kantonima gdje su većina nemaju jedinstvenu strategiju i viziju odgojno-obrazovnog sistema. Politike koje ih predstavljaju ne znaju kuda idu, ili pak znaju pa iz sebičnih razloga pojedinci uništavaju budućnost naše djece. Ako se s ovim partikularnim politikama brzo ne obračunamo ovi podaci koje ste gore pomenuli bit će još gori.

Preporod: Pred nama su dani Ramazanskog bajrama. U Vašoj poruci pozivate da se plodovi ramazanskog posta vide u našim postupcima i u našoj zajednici.

Reisu-l-ulema: Tako je, post nije kao niti jedan drugi ibadet sam sebi smisao. On treba da preodgoji našu dušu. To je imanska škola koja nas odgaja. Tragovi tog posta se zato moraju vidjeti na našim postupcima i u našem društvu. Ramazan nas je naučio i da je pravi vjernik samo onaj koji je u službi drugih. Pravi vjernik je onaj koji vjeruje da u ovom životu koji nam je Bog dao ima nešto što je veće od naših sitnih ličnih interesa. Zalaganje i žrtvovanje za opće dobro, željenje drugim ljudima ono što se želi sebi je bit vjere. Sebičnost i egoizam, bio on na nivou pojedinca ili čitavih naroda i država, je nešto što se suprotstavlja nauku svih vjera. Mi smo ljudi samo zato što vjerujemo i imamo nadu da je bolji svijet moguć i što imamo povjerenje u druge ljude s kojima živimo.
Zato nema ni Bajrama bez zajedništva.
Na ovim našim prostorima Bajram se oduvijek dočekivao sa rodbinom, prijateljima i komšijama. Nadam se da će tako biti i u generacijama koje su pred nama, da će duh zajedništva i otvorenosti nadvladati ideje podjela i zatvorenosti.

Jedan od najstarijih međunarodnih praznika -1. juni kojim se već 68 godina obilježava međunarodni Dan djeteta prilika je da se potencira i u prvi plan istakne potreba za socijalnom zaštitom prava djeteta i uopće maloljetnika. U skladu sa time, Konvencija Ujedinjenih naroda, upravo, garantira osnovna dječja prava od kojih izdvajamo: pravo na preživljavanje (hrana, smještaj, zdravlje, životni standard), razvojno pravo (odgoj i obrazovanje, porodica, kultura i dr,), pravo sudjelovanja (druženje, izražavanje, pristup informacijama) i pravo zaštite od zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja i sl. Nažalost, danas se mnoga od ovih prava krše, a djeca zloupotrebljavaju i nad njima vrši nasilje i razni oblici diskriminacije. Svjedoci smo kako u mnogim zemljama u svijetu situacija u tom smislu biva sve teža i sve gora. Na to ukazuju izvještaji nevladine organizacije „Spasimo djecu („Save the children“) koji navode da uslijed ratnih sukoba ili loših uslova života, te masovnih migracija „svake minute 20 osoba primarno napusti svoje domove“. Tako od 2016.godine , podaci govore da 65 miliona ljudi, uključujući 28 miliona djece više ne živi u svojim domovima. Kad se ovome još pridodaju raniji da je oko 240 miliona djece već napustilo svoje domove, prinudno radi i suočava se i sa nedovoljnom ishranom i nemogućnošću školovanja krajnje je vrijeme da se zapitamo kuda čovječanstvo to ide. Podaci koji su dostupni frapantni su i alarmirajući. Obilježavanje ovog dana je stoga samo jedna kap u moru, a potreba rješavanja ovog problema zahtijeva sistemsko rješenje i kontinuirano djelovanje. Koliko već kao društvo dajemo na tom planu pokazuje nam ovogodišnji Indeks prekinutog djetinjstva gdje je Bosna i Hercegovina od 175 zemalja zauzela 39 mjesto. U odnosu na prošlu godinu pala je za četiri mjesta. Od naših komšija zanimljivo je da je Srbija rangirana na 46. poziciji, Crna Gora 53. mjesto, dok Slovenija drugi put zaredom dijeli prvo mjesto, ove godine sa Singapurom. S druge strane, nazadovanje na ovoj ljestvici znači da je pogoršan položaj djece, te su time narušena i osnovna dječja prava. Naravno, svaka od obuhvaćenih zemalja dužna je bez obzira na sve teškoće uraditi više kako bi se djeci omogućio bolji i sretniji život. UNICEF skreće pažnju da je svako drugo dijete u BiH siromašno, te da mnoga od njih trpe psihološko i fizičko nasilje. Treba imati na umu da je psihološko zlostavljanje teže prepoznati, kao i da se ono kod nas ne registrira, iako ono ostavlja ozbiljnije posljedice. U svakom slučaju bilo koji vid nasilja nad djecom škole ne smiju tolerirati. U školama se moraju primijetiti i nasilnici prevenirati. Ne kaže se zabadava da iver ne pada daleko od klade. Ako je dijete nasilno i zlostavlja svoje vršnjake ono je po pravilu i žrtva porodičnog nasilja. Traženje razloga u nezaposlenosti i siromaštvu, što se često uzima kao izgovor u BiH, zasigurno, ne mora i nije glavni uzrok nasilju. Dosta toga, rekli bismo, zavisi i od nas samih i obrazovanja. Danas u BiH sva djeca ne pohađaju osnovnu školu. Različiti su razlozi, ali s obzirom da je školstvo zakonski obavezno možemo se s pravom pitati -zašto pojedina djeca u BiH ne upisuju osnovnu školu? Šta ministarstva nauke i obrazovanja čine na tom polju i koja su to djeca i u kojem broju koja nisu u mogućnosti obrazovati se? Ako imamo strategiju šta je urađeno na kvalitetu obrazovanja i smanjenju diskriminacija u školama. Tu su još problemi zdravstvene zaštite koja nije ujednačena na cijelom području države, nedostatak lijekova i niz drugih koje je nužno rješavati kako bi naša djeca imala sretniju budućnost.

Šta djeci ostavljamo

Ne smijemo zaboraviti da su djeca naše sutrašnje sudije. Šta smo im to ostavili u amanet. Jesmo li kao roditelji učinili sve da im omogućimo sretniju budućnost? Ruku na srce nismo. Ostavili smo im ratove i sukobe, mržnju, zaduženja novčana i druga. Nerijetko djecu regrutuju u vojske i izlažu strahu i ubijanju. Teško je procijeniti koliko je djece ubijeno u svijetu, ali UN iznosi podatak da je do 2014.godine samo iz Sirije izbjeglo 37.498 djece. Zbog ratnih sukoba neminovno taj broj će dalje rasti. Najnovija vijest da je tokom prelaska granice u kombiju s imigrantima policija u Zadru pucala i tom prilikom teško ranila dvoje djece tiče se duboko i nas i našeg odnosa. S druge strane, imamo lijep primjer fudbalera Leonela Messija koji je svojom odlukom da ne igra utakmicu Argentine sa Izraelom pokazao svoju opredijeljenost. Bio je izričit: “Kao Unicefov ambasador, ne mogu igrati fudbal protiv ljudi koji ubijaju nedužnu palestinsku djecu. Zbog toga smo morali otkazati utakmicu jer smo mi ipak ljudi, prije fudbalera“. I, svi drugi trebaju najprije biti ljudi.

Zar budućnost djece koja su pobjegla iz svoje zemlje nije neizvjesna? Neizvjesna sudbina je i djece Afganistana gdje je stopa smrtnosti djece najveća „budući da 70 % stanovništva nema pristupa vodi za piće“(UNICEF). Upozoravajući su i izvještaji Save the children „kako se najmanje za 700 miliona djece (jedna četvrtina svjetske populacije djece) djetinjstvo prerano završilo“.

Djeca izgubljenog djetinjstva

Sada kao stariji, tj. kao oni koji su imali svoje djetinjstvo prisjetimo se svog perioda odrastanja. Koliko je ono bilo sretno i ispunjeno lijepim uspomenama. Koliko su se naše nane i dede, očevi i majke brinuli o nama. O toj i takvoj zabrinutosti danas posebno izučava nova uspostavljena naučna disciplina - sociologija djetinjstva. Ona se bavi kontroverzama djetinjstva u suvremenom svijetu, a u kontekstu promjena odnosa roditeljstva i djetinjstva. Naučnici zagovornici ove discipline smatraju da djetinjstvo ne samo da je ugroženo nego ono praktički i nestaje, jer mladi imaju slobodniji pristup svijetu odraslih, što zamagljuje distinkciju između djetinjstva i odraslosti (Nil Postman, Mari Winn). Čak Winn proglašava da je „doba zaštite“ gotovo zamijenjeno „dobom pripreme“. „Nekada su se roditelji trudili da sačuvaju bezazlenost djece i da zaštite djecu od životnih nedaća. Novo doba funkcioniše na osnovu uvjerenja da djecu treba što ranije izložiti iskustvima odraslih“, kaže ova naučnica. Složili se ili ne sa ovim gledištem, možemo uočiti da se upravo distinkcija između mladih i starijih narušava putem elektronskih medija, televizije i interneta, i na taj način otkrivaju „tajne“ odraslih, te potkopava poštovanje za svoje starije i pretpostavljene. Dakle, mediji, a prije svih internet brišu te granice nudeći sliku svijeta koja uveliko unosi zabunu i zbrku kod djece koja ne mogu razlikovati realno od nerealnog. Djecu nam tako, u nedostatku našeg slobodnog vremena i sve većih egzistencijalnih zahtjeva, odgajaju ekrani i razne aplikacije. Danas za tu i takvu djecu možemo reći da su „djeca izgubljenog djetinjstva“. To je nova opasnost koja itekako šteti njihovom zdravom razvoju i kao takvi pridodajemo je ostalim ugroženostima. Ako je djetinjstvo predstavljalo razdoblje njege, skrbi, igre i učenja u porodici i školi, razdoblje u kome nije bilo mjesta za odgovornost ono danas djecu čini aktivnijim faktorom čineći ih podložnijim raznim vanjskim utjecajima koji ga u konačnici i oblikuju. Šta time djetinjstvo gubi i koliko se ono dehumanizira drugo je pitanje. Tek, povodom ovog Dana djeteta iskažimo svoju savjest i pomozimo im da odrastaju, ako ništa drugo, ono sa spoznajom o međusobnom poštovanju. Neka nam bajramski dani u tom kontekstu budu inspiracija. Sjetimo se svog djetinjstva i ne zaboravimo, radost Bajrama donose nam, nadasve, djeca.