digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Moglo bi se reći da, od postojanja svijeta i čovjeka u njemu, postoje dvije vrste ljudi: postoje oni koji pričaju, koji vole pričanje i priču, i postoje oni koji u pričanju sudjeluju kao neposredni slušaoci. Pričanje je, oduvijek, bilo naročito umijeće koje pronosi dobre vijesti o pričaocu i njegovoj priči, bilo da je riječ o usmenom kazivanju, bilo da je riječ o književnoumjetničkom tekstu. Umijeće slušanja/recipiranja, s druge strane, podrazumijeva da pričanje bude upamćeno, da bude na primjeren način arhivirano, potom pronošeno drugima, trajno obogaćivano i uljepšavano. Moglo bi se doimati čudnim otkuda uopće tolika ljudska strast za pričanjem (i pisanjem), prenošenjem, obznanivanjem, vječitim traženjem odgovarajućeg sagovornika; potreba za pričom i pričanjem usađena je u ljudsko biće kao jedan od uvjeta njegova života i opstanka.

Uvijek sam se ugodnije osjećao među onima koji slušaju druge negoli u poziciji onoga koji nekome nešto priča.

U ovim se trenucima, dok sklapam tekst za “Iverje”, prisjećam koliko sam se osjećao ugodno u onim osamdesetim godinama protekloga stoljeća kad bi u redakciju Islamske misli, gdje sam bio angažiran honorarno kao lektor i kad je u životu sve bilo ispred a jedva šta da je bilo iza, navratili Rešad Kadić, Muhamed Hadžijahić, Hifzija Suljkić iz Zvornika, Ejub Todorovac, Nuraga Softić, pa, tada još uvijek mlađahni, Fehim Nametak, ili Enes Pelidija. Svi oni su više bili u kontaktu s glavnim i odgovornim urednikom Islamske misli Ismetom Bušatlićem, ja sam malo više bio postrani, ali rado bih se uključivao u započetu priču, pogotovo kad bi se poveo razgovor o književnosti i bosanskohercegovačkome kulturnom naslijeđu.

Ejub Todorovac (1924.-1997.) navraćao bi u redakciju s jasnim davanjem do znanja da ne bi volio nikoga ometati u radu, neugodno mu je, mogao bi on navratiti sutra, ali, eto, volio bi malo sjesti, odmoriti, porazgovarati, i našaliti se, redakcije uostalom i postoje kao otvoreni prostori prijateljskih intelektualnih razgovora. Bio je revnosan čitalac dnevne štampe i tadašnje muslimanske periodike pa bi odmah pohvalio nečiji tekst, stav, odnos prema postojećoj društvenoj stvarnosti, ili izrazio čuđenje ukoliko mu štošta ne bi bilo po volji. Bila su to ona vremena kad je svaka izgovorena rečenica, “za svaki slučaj”, pakovana u prigodne zaštitne “omotnice”, zidovi su mogli imati vrlo neugodne “uši”, govorilo se “okolo” a na slušaocu je bilo da učitava šta se to “htjelo reći”. Osamdesete su, međutim, bile i godine najavljujuće slobode čijih se razmjera i “posljedica” nije bilo ni svjesno, samo se ta neka dolazeća sloboda u pričanju i slušanju itekako osjećala koliko god je, još uvijek, snažno funkcionirao ideološkorepresivni jugoslavenski državni aparat. U kasnim se osamdesetim slobodu moglo laznuti jezikom! Tad sam i saznao da stariji i učtivi gospodin, sijede glave, s francuzicom na koljenu, jakih prosijedjelih obrva, uvijek vedra lica, pažljivo izbrijan, i uredan, piše priče, objavljuje ih prvenstveno u muslimanskoj periodici, sklapa građu za svoj roman, i književnosti prilazi koliko kao umjetnosti toliko i kao važnoj životnoedukacijskoj misiji. Važno mu je bilo i moje mišljenje o njegovim prozama. Ne mogu se sjetiti šta sam mu sve rekao. Todorovca su književno prvenstveno bile zaokupirale muslimanske socijalne tradicionalne teme, pogotovo kad je u pitanju porodično i društveno raslojavanje unutar bosanskoga muslimanskog životnog miljea. Moglo bi se reći da je svojim neoromantičarskim književnostvaralačkim pristupom u kreiranju fabule i stvaranju ukupne pripovijedne atmosfere unekoliko naslijedio Hifziju Bjelevca, Šemsudina Sarajlića i druge bošnjačke pisce koji su pisali i objavljivali na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća.

Upamtio sam Todorovčevu gospodstvenu tihost i skromnost, obzirnost, više povučenost u sebe i vlastiti svijet negoli izloženost prema vani. Pričao bi polahko, oprezno, vodeći računa i o priči i o onome koji sluša ono što on govori, tako da su se u zraku osjećali zarezi, tačke, upitnici. S istom se intonacijom u glasu prisjećao rodne Banje Luke, Faletića poviše Sarajeva, gdje je živio, i čitalačkog iskustva nekog od bosanskohercegovačkih književnika. Interesiralo bi ga koje su nova književna djela izašla, i ja sam mu u tome bio solidan informator.

U njegovu se slučaju najdirektnije potvrđivala opora istina kako se u ljudima vremenom akumulira nesloboda, pa se to “usvojeno” osjećanje neslobode manifestira i u neposrednom govorenju i ponašanju. Jedan od mlađih prijatelja Ejuba Todorovca, Mustafa Prljača, u mnogo kasnijim godinama će se prisjećati kako mu se Ejub Todorovac lično žalio da je kasno počeo pisati, nije ni imao gdje objavljivati ono što napiše i što bi mogao napisati, ponestaje mu vremena, hvatala bi ga panika hoće li prije smrti stići uobličiti ono što je zamislio, to bi ga često sikiralo... Nikad o tome nije govorio dok smo sjedili u redakciji Islamske misli. Jedino se sjećam da je jednom zgodom spomenuo kako mu se pokatkad učini da mu osobni život počne nalikovati na trpljenički život imenjaka vjerovjesnika Ejuba, pa se opet, hvala Bogu, sve vrati u svoju normalu.

Od Todorovčevih proza, čitao sam knjigu pripovijedaka Kazivanja Šefke Bulbula (1990.) i roman Imam. Roman se pojavio 1989. godine u izdanju “El-Kalema”, a novo, nešto dorađeno izdanje Imama publicirano je 1997. godine u “Bosanskoj knjizi”. Romaneskna radnja odvija se pred početak Drugoga svjetskog rata, a kroz priču dječaka, jezikom punim tradicionalne bosanske leksike, predočena je složena priča o životu porodice gdje je otac vjerski službenik, imam, a majka sasvim obična i smjerna bosanska muslimanka; u brak i porodičnu atmosferu, međutim, useljava gorčina dolaskom lijepe i mlade učiteljice... Imam se pokazao kao sasvim moderan bosanskohercegovački roman, veliki književnoestetski iskorak u odnosu na autorove pripovijetke, i to je, reklo bi se, glavno, životno književno djelo Ejuba Todorovca. Roman Car veselog brijega, koji se pojavio u ratu 1994. godine, nisam nažalost bio u prilici ni vidjeti. Pitanje je koliko je primjeraka u tim teškim vremenima odštampano i šta je bilo s tiražom.

Sjećam se da je tadašnji predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine Nedžad Ibrišimović cijenio ono što je pisao i mislio Ejub Todorovac pa ga je pozvao da bude član bosanskohercegovačke književničke asocijacije.

Ne znam da li se i koliko ko danas sjeća književnika Ejuba Todorovca. Ljudi budu, odu, a oni koji ostaju na Ovom svijetu gotovo se potrude da zaborave one koji su preselili na Onaj svijet. Mustafa Prljača, koji se sjeća Todorovčeve dženaze na Vlakovu, kaže da je bilo jedva dvadesetak pristnih na piščevu ispraćaju. Kako je Todorovac živio tiho, i otišao je tiho. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo mobitelskih i internetskih oglašavanja o nečijoj smrti i dženazi, ja sam za njegovo preseljenje na Ahiret saznao nekoliko mjeseci kasnije.

U sadašnjem bošnjačkom odnosu prema vlastitoj književnoj i izdavačkoj tradiciji vrlo je izvjesno da je Ejub Todorovac samo pridružen mnogim zaboravljenim bošnjačkim autorima iz XX. i na prijelomnici XX. i XXI. stoljeća. Bez obzira što su prošle samo dvije decenije od Todorovčeva odlaska na Onaj svijet. Time se kontinuirano proširuju strahovite rupe u bošnjačkom pamćenju. Zbog tih rupa u nacionalnoj memoriji i dolazi do sirotanskih zbunjenosti u haotičnim i apokaliptičnim vremenima. Uvijek je najlakše zbuniti neznalice! Neznalice kao da jedva čekaju da ih neko zbuni! Nameće mi se pomisao: kad neke buduće generacije, za stotinjak godina, recimo, budu dolazile u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu, ili koju drugu ovdašnju biblioteku s transparentnim bošnjačkim nacionalnim predznakom, mogli bi pomisliti da se u vremenima u kojima, evo, mi živimo, o kojima je pisao i svjedočio i Ejub Todorovac, jedva šta pisalo, jedva šta mislilo, jedva šta osjećalo, ili objavljivalo, najvažnije nam je bilo, reći će, muzeiziranje orijentalnih rukopisa i nizanje pozitivističkih deskripcija/opservacija “o istima”, a oni koji su pisali i publicirali na bosanskom jeziku i latiničnim pismom jedva da su ikoliko bili bitni onima koji su morali brinuti o nacionalnoj memoriji jednog prostora i njegova vremena.

Na jednom internetskom portalu našao sam pripovijednu dionicu “Iftar” iz Kazivanja Šefke Bulubula: “Treće godine, nakon što su Šefko i Šida savili zajedničko gnijezdo, buknu rat. U jesen stadoše kružiti priče o ustašama, četnicima, partizanima, zavladala nesigurnost na sve strane. Zasad se sve to doživljavalo kao jeka dalekih topova jer Mehovci su bili u dobroj zavjetrini što se ticalo ratnih nesreća. Pa ipak, rat je i za njih bio samo – rat. Dolazila su s vremena na vrijeme zloslutna šaputanja: nestalo nekih ljudi, odvelo ih u po noći, niko živ ne zna ni ko ni kada. Nekoga ubili u po bijela dana! Iz udaljenijih mjesta istočne Bosne dolazile priče kao s vjetrom o svjetskim stradanjima...

Vidno je da su gotovo sve bosanske priče uvjetovane ratnim ili kojim drugim stradanjima i traženjima spasonosnoga životnog gnijezda u dobima općih kataklizmi i pojedinačnih nesreća. Takva ja i ova priča vezana za Drugi svjetski rat, takve su mnoge druge proze Ejuba Todorovca... Pitanje je samo koliko su današnje generacije svjesne da su priča, tekst, prenošena riječ i, dakako, književnost kao umjetnost riječi i najpouzdaniji čuvar maternjega jezika, ponajvažniji instrument osobne i kolektivne memorije!

Rahmet skromnoj i plemenitoj duši Ejuba Todorovca!

Gotovo pola života nosio se sa bolešću, koja ga je posljednje dvije decenije vezala za kuću i za brigu i pomoć drugih, starijeg brata Rašida, uglavnom, prije svih i nakon svih. U vremenu bolesti izgubio je sina i suprugu. Iza sebe je ostavio kćerku i dvoje unučadi.

Rođen je 1950. u Sokolovićima kod Kaljine, od oca Saliha i majke Šide. Bio je odličan učenik Gazi Husrev-begove medrese, u prvoj generaciji koja je imala dva odjeljenja, i također izvrstan student sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Po završetku medrese, a prije sarajevskog studija, proveo je jednu školsku godinu u učenju arapskog jezika na Univezitetu u Bejdi, u Libiji.

Prvo profesionalno zaposlenje imao je kao sekretar Islamskog teološkog fakulteta, kako se u prvo vrijeme zvao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Prije toga privremeno je obavljao dužnost imama u Gornjem Vakufu i odgajatelja u Gazi-Husrevbegovoj medresi. Na Islamskom teološkom fakultetu je jedno vrijeme držao nastavu iz sociologije u svojstvu asistenta-predavača.

Na put intelektualca Mustafa Sjenar je bio usmjeren svojom ljubavlju prema knjigama i čitanju, svojom vedrom radoznalošću, svojim porivom za pouzdanim saznanjem. Velika djela književnosti čitao je sa uživanjem i rafiniranom uživljenošću, djelima iz filozofije i sociologije bavio se sa izuzetnim misaonim udubljivanjem, u djela sufija ponirao je puštajuće da određuju i nose njegove kontemplacije. Svoje postupke i veze sa ljudima temeljio je na vedrom odnosu prema svijetu i životu. Znao se šaliti, i činio je to sugestivno i uvjerljivo, jer se umio šaliti i na svoj račun. Bio je osoba od duha, i širio ga je oko sebe na vjerodostojan način, kao duh životne radosti i vedrine, kao manifestiranje vlastitih vjerskih i misaonih veza sa višom stvarnošću, kao svoju dublju predanost temeljnom osjećanju i razumijevanju stvorenja u odnosu na Stvoritelja. Za svečani dvjestoti broj „Preporoda“, koji je izašao u decembru 1978. godine, rahmetli Mustafa Sjenar je napisao esej „Lukavstvo uma i vizija“. Esej nosi pečat njegove ličnosti, njegovih znanja i razmišljanja u trećem desetljeću života , njegova identificiranja sa misijom „Preporoda“ u tim vremenima u kojima se manje imalo, a više se i razgovjetnije mislilo, razgovaralo, bilo.

Na oko 40 kilometara južno od Bejruta (Libanon), smješten je zamak koji svojim izgledom podjeća na srednjovjekovnu građevinu. Zamak je nastao u novije doba a izgradio ga je Musa Abdul Karim. Još kao dijete Musa je bio zainteresovan za historiju i srednjovjekovnu arhitekturu. Njegov dječački san bio je da izgradi svoj zamak. Uz pomoć svoje porodice i prijatelja, sa 20 godina kupio je komad zemljišta i započeo izgradnju. Musa je svoj zamak gradio punih 60 godina te je zvanično završen 2011. godine. Prostorije je obogatio replikama srednjovjekovnih predmeta i lutkama koje obavljaju različite poslove. Musa je preminuo početkom ove godine, a njegov zamak je postao svojevrsna atrakcija za posjetioce.

Uvriježeno je mišljenje da je u prošlosti medicina bila nauka rezervisana isključivo za muškarce. Razlog za to je  evropska historija medicine koja sve do kraja 18. stoljeća ne spominje nijednu ženu u ulozi ljekara. Međutim, kroz povijest islamskog svijeta postoje jasne činjenice i dokazi da su u razvoju medicine kao nauke žene bile ravnopravne

s muškarcima. Prve ilustracije koje prikazuju žene kako se bave medicinom, tačnije hirurgijom, objavljene su u knjizi Carska hirurgija koju je osmanski hirurg, Saferedin Sabundžuolu, priredio krajem 14. stoljeća. Ovo djelo predstavlja prvi hirurški atlas na svijetu. Ilustracije iz ove knjige prikazuju žene kako obavljaju različite ginekološke i neurohirurške zahvate. Žene hirurzi bile su priznate i cijenjene u Osmanskoj državi te su imale dozvolu da se ravnopravno i samostalno bave medicinom i liječenjem kao i muškarci. O toj ravnopravnosti govore i izrazi tabib ili hekim koji se odnose na muške ljekare, odnosno tabibe i hekime kadin koji označavaju ženske ljekare. Različiti nazivi za ženske ljekare govore o tome da su žene imale i uže specijalnosti u medicini. Tako se naziv nineler odnosi na medicinsku sestru, alazci kadinlar na doktoricu koja se bavi liječenjem kožnih bolesti, morti tabibe na doktoricu koja se bavi otkrivanjem uzroka smrti, a tosbagaci kadin na žene koje su se bavile spravljanjem lijekova.

00Slicica zelim Print

Potrebni sastojci: 1 kg brašna, 4 manjih jaja, jedna mala tuba paradajz pirea, so.

Priprema: umutite jaja i paradajz pire, posolite po želji i dodajte prosijano brašno. Tijesto dobro umijesite da bude tvrđe i ostavite ga da prenoći. Slijedeći dan tijesto otkidajte komad po komad i ribajte na rende ili đevđir. Ukoliko se tijesto lijepi, dodajte brašna da se dobijene grudvice fino odvoje jedna od druge. Dobijene mrvice razastrite na čist čaršaf neka se suše tri do četiri dana. Osušenu tarhanu prosijte od viška brašna i sipajte u tegle ili papirne kese.

Čorbu možete praviti na mesnom, pilećem ili drugom temeljcu, sa mlijekom ili uz dodatak povrća.

*Ukoliko za pripremu tijesta koristite frišak paradajz, prethodno ga očistite od kožice i sjemenki.

Visoki komesarijat UN za izbjeglice (UNHCR) saopćio je da je zbog obnovljenog nasilja u Jemenu od 1. decembra 85.000 ljudi napustilo svoje domove.

Većina, ili više od 70 posto raseljenih, pobjeglo je zbog nasilja na zapadu Jemena, naveo je UNHCR koji je izrazio zabrinutost zbog raseljenih koji se nalaze nedaleko o mjesta sukoba.

“Mnogi raseljeni u provincijama Hudeida i Taiz se nalaze kod prijatelja ili rodbine zbog kopnenih i vazdušnih napada, i snajperske vatre oko njih”, rekla je portparolka UNHCR-a Sesil Puji na konferenciji za novinare u Ženevi.

Od marta 2015. u Jemena poginulo je skoro 9.000 ljudi, nekoliko desetina hiljada je ranjeno, a više od 2,5 miliona je u izbjeglištvu. Jemen je pogođen i teškom humanitarnom krizom koje UN smatraju jednom od najgorih na svijetu.

UN su u januaru zatražile 2,45 milijardi eura za hitnu pomoć najugroženijima u toj zemlji, koja važi za jednu od najsiromašnijih na Bliskom istoku.

Južna Koreja svjedoči velikom porastu broja turista muslimana posljednjih nekoliko godina. Prema Korejskoj turističkoj organizaciji (KTO), porast od 33 posto koliki je zabilježen 2016. u stalnom je porastu.

U cilju što većeg korištenja ove privredne grane Južna Koreja je povećala broj ugostiteljskih objekata, pansiona i hotela sa halal certifikatima, kao i broj mesdžida. Turistička zajednica Seul promovira niz videozapisa koji promoviraju ovu halal ponudu u glavnom gradu.

KTO je prošle godine potvrdila da jedan od njenih ciljeva predstavlja „pružanje usluga kojima se treba povećati zadovoljstvo i potaknuti ponovljene posjete turista iz muslimanskih zemalja“, izvještava Al-Quds.

00Slicica zelim Print

Na graničnom prijelazu u Brčkom, na desnoj obali Save, nema gužve. Bosanski carinik me pita imam li šta prijaviti. Ne zamjeram mu. Čovjek radi svoj posao. Odgovorno i rutinirano. U gepeku imam karton suhih krušaka i jabuka za kompota koje sam u Srebreniku kupio od Jusufa ef. Meholjića, poznatog bh. voćara. Na drugoj, lijevoj obali Save još jedna kapija. Još jedna pasoška kontrola koju, također, brzo prolazim. Već sam u Gunji, naselju i istoimenom općinskom centru, u kojem živi dobar broj Bošnjaka. Oni su Bosna u malom. Skoro da nema općine u BiH iz koje neko nema u Gunji. Tako je 55 porodica iz velikokladuške općine doselilo poslije čuvene Cazinske bune. Sedamdesetih godina doselilo je i pedesetak familija iz Srebrenice. Zanimljivo je da ima tridesetak prezimena porijeklom iz gornjepodrinjskog kraja. Prva masovnija doseljavanja Bošnjaka u Gunju zabilježena su u Drugom svjetskom ratu. U plodnu slavonsku ravnicu bježeći od ratnih strahota došli su muhadžiri sa podrinjskih i drugih bosanskih brda i dolina. Po završetku rata neki su se vratili u Bosnu da bi, nakon nekog vremena, zbog povoljnijih uslova za život, ponovo pohodili Gunju i u njoj se trajno nastanili. Kako je pedesetih i šezdesetih rastao broj bošnjačkih muhadžira ukazala se potreba za osnivanjem džemata i gradnjom džamije. Džemat je osnovan 1957. godine. Abdurahman Ramo Hodžić iz Ustikoline bio je prvi imam. Kratko je živio u Gunji, jer se iz zdravstvenih razloga (nije mu odgovarala voda) vratio u zavičaj. Nakon odlaska Abdurahmana za imama dolazi Hazim ef. Hodžić iz Vražića kod Čelića. U Gunju je došao po izlasku iz zatvora gdje je robijao kao pripadnik pokreta Mladi muslimani. Nakon njegovog odlaska u Bijeljinu džemat je ostao bez imama i pripojio se džematu Savske džamije u Brčkom. Uslijedilo je formiranje Odbora za izgradnju džamije. Nakon što je dobijena sva potrebna dokumentacija za gradnju džamije krenulo se sa temeljima. Za 14 mjeseci džamija je sagrađena i 28. septembra 1969. godine svečano otvorena. Prvi imam u novoj džamiji bio je rahmetli hadži Hasan ef. Suljkanović. Na toj dužnosti ostao je do 1981. kada je penzionisan. Na njegovo mjesto dolazi mladi Idriz ef. Bešić iz Gračanice. Budući da je u džematu već 36 godina i on će, najvjerovatnije, u mihrabu ove džamije dočekati penziju. Upravo žurim da stignem na džumu kako bih, nakon mnogo godina, ponovo poslušao hutbu čestitog Idriz efendije. Na glavnoj cesti koja Gunju povezuje sa Rajevim Selom, Bošnjacima, Županjom ima oznaka za skretanje prema džamiji. Na vrijeme stižem. Idriz efendija ima izoštren osjećaj šta, kako i koliko govoriti ljudima. Vodi računa o vremenu kao univerzalnom Božijem daru našeg trajanja, te o vremenu kao klimatskom faktoru. Ne upušta se u mogućnost da mu ljudi gledanjem u sat, zijevanjem ili drijemanjem kažu – dosta te je. Nakon namaza fotografišemo se za uspomenu i buduću monografiju džemata.

 

Mevlud u kući Jasmina i Enise Hasanović

 

Iz džamije odlazimo u kuću Jasmina i Enise Hasanović. Usput pitam Idriz efendiju otkud on u Gunji, a on kaže: „Naša generacija Medrese (a koja to nije) smatrala se pozvanom i prozvanom ‘’da mijenja svijet’’. Sa 22 godine života došao sam u džemat ‘’po mjeri’’ i kada sam mom rahmetli dedi, koji je radio kao imam u okolini Brčkog i poznavao ovaj džemat, rekao gdje sam se zaposlio, uzdahnuo je i rekao: ‘’Sine Mujo, opaši se kruto’’, jer u našem kraju kada nekog kunu kažu: Da Bog da mašio Gunju. Ja sam u ovaj džemat došao mlad i neiskvaren i donio nešto što se zove - IDEJA. Tek kasnije sam zaključio da je ideja nešto opasno i nepoželjno i da nema svako pravo na ideju. Ono što sam tada vidio kao munafikluk, danas vidim i nažalost konzumiram kao marifetluk. Što god sam obznanio da imam ideju uraditi, nisam uradio, što god sam šutio i radio, to i imamo. Tako smo 1995. godine započeli megalomanski projekat izgradnje društveno-poslovnih prostorija Islamske zajednice, s namjerom da dignemo nivo džemata, da nismo pogrebno društvo, da ne budemo uslovno rečeno - klub muslimana“.

Prisjetih se njegovih riječi koje je u jednom intervjuu kazao kako je on bio hvaljeni i kuđeni hodža, kako je u mnogim idejama rano „prokukurikao“, ali su one kasnije bile općeprihvaćene. Tako je bio kritikovan za organiziranje bajramskih turnira u malom fudbalu, a desetak godina kasnije i visoki predstavnici IZ izvodili su početne udarce na takvim turnirima.

Ulazimo u lijepo uređene prostorije naših domaćina gdje se kahva uveliko pije. Na stolu su slana i slatka jela skuhana po bosanskoj recepturi. Uz komšije prisutna je i rodbina iz okoline Čelića. Jedan od jabandžija (gostiju) uključuje se u izvedbu mevludskog programa. Na kraju programa tradicionalno učenje Fatihe pred duše umrlih. Jedna žena želi da se pred dušu njenog supruga prouči Fatiha. Izgleda, brižna neka hanuma. Žao joj supruga, jer je bio dobar. Možda joj je ostavio i dobru penziju. Bilo kako bilo, lijepo je bilo družiti se sa dobrim Gunjanima.

 

Sevdalinka na nišanu

Iz kuće Hasanovića krećemo prema mjesnom mezarju. Mnoge njegove stanovnike Idriz efendija je poznavao i kao imam ispratio na posljednje ovodunjalučko putovanje. Međutim, tokom agresije na BiH u tom mezarju su svoj posljednji smiraj našli i mnogi muhadžiri čija tijela nisu mogla biti prevezena u Bosnu i Hercegovinu. Stoga ono ima i epitet muhadžirskog mezarja. Inače, ono datira od 1960. godine. Mezarje je doista uredno. Na mezarima nema svijeća. Budući da je tu gdje jeste, ovo se čini zanimljivim. Kažu da nikada do sada niti jedan Bošnjak musliman nije ukopan bez dženaze. Na glavnoj saobraćajnici, kao i u slučaju navigacije za džamiju, ima tabla sa oznakom mezarja. Dok obilazimo mezarje Idriz efendija mi pokazuje nišane koji su od bosanskog kamena. Za oko mi posebno zape nišan koji su svom babi podigli sinovi i kćeri, a na kojem je uklesan jedan nostalgični stih iz sevdalinke:

Neko tiho ulicom pjevuši

Tuga mu se osjeti u duši,

Ista tuga u meni se javlja,

To je pjesma

iz mog rodnog kraja.

Bošnjo je, očito, mnogo volio Bosnu, zavičaj. Ta ljubav je prerasla u dert koji ga nije popuštao do kraja života. Njegova djeca su to znala i na nišanu napisala ovaj stih.

Idriz efendija kaže: „Ja sam insistirao da mezarje bude naše, tj. vlasništvo Islamske zajednice, jer sam problem mezarja promatrao kao vitalni vjerski i nacionalni interes koji se dugoročno rješava. Međutim, prevladalo je mišljenja koje problem mezarja promatra politički kao dio predizbornog programa. Radilo se bez mene. Izmanipuliran je i vrh Islamske zajednice u Hrvatskoj i mezarje je danas komunalni, a ne sakralni objekt, a dženaza je postala i sprovod.“

 

Bošnjaci bez Bošnjaka

Nastavljamo put prema Županji i Đakovu. Usput mi Idris efendija govori o životu ovdašnjih Bošnjaka. I ovdje je prisutan problem emigracije i loše demografske situacije. Nažalost, ni Gunju nije mimoišla moderna životna filozofija mladih koja je stala u tri magične riječi: VOZAČKA, VIZA, NJEMAČKA. Narod se dobro slaže i nema međunacionalnih incidenata. Efendija Bešić podvlači da zakon o pravima nacionalnih manjina nije do kraja ispoštovan, jer u općini Gunja, iako je Bošnjaka oko 30%, nema niti jednog stalno zaposlenog Bošnjaka. Vjeronauka u školi odvija se bez problema. Kaže, također, da je Uzeir ef. Haskić prvi učenik medrese iz Gunje. Upisao je i završio Gazi Husrev-begovu medresu. Drugi je bio Sulejman ef. Šabanović. Obojica su imali zavidne imamske karijere i na najbolji način pronijeli su slovo o svojoj Gunji. Posljednjih decenija bilo je više mladića i djevojaka koji su upisali i završili jednu od naših medresa.
Nastavljamo put. Idriz efendija dobro se snalazi za volanom. Ove puteve odlično poznaje.Vidi se da je stotinama puta njima vozio, a na svom vozačkom kontu nanizao je stotine hiljada kilometara. Naselja kroz koja prolazimo gotovo da su spojena u jedno. Najzanimljiviji mi je toponim Bošnjaci. Danas su oni zasebna općina. Uglavnom, u ovom naselju uglavnom žive Hrvati katolici. Po popisu stanovništva iz 2001. godine općina Bošnjaci imala je 4.653, a deset godina kasnije bio je 3.901 stanovnik. I Bošnjaci se suočavaju sa demografskim problemima.

 

Nad ostacima Ibrahim-pašine džamije u Đakovu

Kiša nas prati duž cijele dionice puta od Bošnjaka do Đakova. Dok ulazimo u Đakovo polahko se približava prvi sumrak. Jedva stižemo osejriti i fotografirati sačuvanu kupolu Ibrahim-pašine džamije koja je odlaskom Turaka iz ovih krajeva pretvorena u crkvu koja je dobila ime Crkva svih svetih. Sačuvano je monumentalno visoko kubbe sa tri mala kubbeta. Inače, 1536. godine Đakovo su zaposjeli Turci i njime vladali gotovo 150 godina. Grad tada dobiva naziv Jakova. O Ibrahim-pašinoj džamiji Šefko ef. Omerbašić je napisao: „Đakovačka župna crkva Svih svetih najzanimljivija je građevina iz turskoga doba u Slavoniji. Njezina je povijest još uvijek dosta nejasna. Teško je reći kada je sagrađena i ko ju je gradio. Jedni misle da je ona srednjovjekovna crkva svetog Lovre, koja se 1336. godine spominje kao župska crkva u Đakovu, a Turci je pretvorili u džamiju. Drugi smatraju da je ona izvorno turska građevina, na šta očito upućuje bizantsko-maurski stil arhitekture. Čini se da je ovo drugo miš-ljenje vjerojatnije, pogotovu kad znamo da su Turci nerado pretvarali kršćanske crkve u džamije.“

U Đakovu postoji i mezarje koje je nastalo devedesetih, u vrijeme izbjegličkog centra u obližnjim Gašincima. Prema kazivanju Nakila Selimija, uglednog ugostitelja iz Đakova, u mezarju se nalazi 129 mezara, 122 Bošnjaka i 7 Albanaca. Posljednji musliman ovdje je ukopan 2002. godine. Nakil je zabrinut kakva će biti daljnja sudbina ovog mezarja.

Sa Nakilom odlazimo u kuću Ajvaza Selimija gdje će se desiti akika, nadijevanje imena novorođenčetu. Idriz efendija je pripremio mevludski program. Atmosfera je lijepa. Okupili su se rođaci i prijatelji Selimijevih. Program se završava zajedničkom večerom.

Kiša i dalje pada. Hladna. Prava zimska. Valja nama ponovo u Gunju, preko slavonskih ravnica.

00Slicica zelim Print

 Omer Mujić, koji je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište, kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer, kao kovač, sam sebi izrađuje alate

Omer Delić je još kao mladić stigao iz rodnog Bratunca u Sevojno kod Užica, završio kovački zanat u građevinskoj firmi „Zlatibor“, osnovao porodicu i ostao do danas. Omerove kovačke majstorije su priča za sebe, kažu kako mu u kovanju i kaljenju gvožđa nema ravnog, ali je vremenom postao nadaleko poznatiji kao majstor za izradu violina. „Kovač violina“, kako ga neki oslovljavaju , za 35 godina izradio je preko 30 violina vrhunske kvalitete koje su dospjele u najpoznatije muzičke i ine institucije u Srbiji, regionu i Evropi.

Omer se prisjeća kako je zavolio kovački zanat i počeo izrađivati violine: - Još kao dječak gledao sam i divio se Romima kaji su u Bosnu stizali na vašare svirali i pjevali uz te divne instrumente koji su za mene imali zlaćani sjaj. Moj san se ispunio izrasdom prve violine prije 35 godina koju čivam kao najveću dragocjenost!

 

Užički Stradivari

Omer Mujić je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište i veoma cijenjen kao majstor svog zanata i komšija koji je pomogao mnogima. Kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer za Stradivarija su alate izrađivali drugi, a on,kao kovač, to čini sam. Omer veli: - Zadovoljstvo je kada u svojoj kovačkoj radnji iskujem sve što oči vide, potkujem i okujem, ali violina me ispunjava cijelog i kao majstora i čovjeka. Pjevušim dok djeljam džefer javorovo drvo sušeno dvanaestak godina, sve dok iz njega nje poteknu omiljeni zvuci, a magija tek uslijedi kada ga oblikujem da dobije izgled viloline i kada iz nje začujem kako moje duša šapće.

 

Džefer javor

Omer priča: - Drvo je specijalno, džefer javor, nalazim ga u Bosni u mjestu Olovo, raste i na Bjelasici u Crnoj Gori, to je lišćar koji raste na visini od preko hiljadu metara. Najveći deo violine je od javora, samo gornji manji dio daske je od smrče. Džefer javor mi emljac u Bosni odsjeku, drvo mora biti staro desetak godina, tačno se zna koji dio stabla ide, počev od korijena i koja strana stabla, zavisno od toga kako je drvo bilo okrenuto prema suncu i kakvi su mu godovi. Najvažnije je da drvo odstoji, jer od sirovog drveta violina nikada neće „propjevati“. Kod izrade violine nema sredine, ili će biti dobro urađena, ili ne valja. Za 200 radnih sati izradim otprilike jednu violinu. Uz ovaj posao, u mojoj skromnoj kovačnici popravljam i gitare, mandoline, tamburice, bio je nadavno i jedan kontarbas.Volim sve žičane instrumente, ali ipak najviše violinu.

 

Kovački zanat nestaje

 „Užički Stradavari“, porijeklom iz Bosne, kaže kako njegovih unikata najviše ima u muzičkim školma u Užicu, Čačku, Kraljevu. S ponosom ističe kako je njegov mlađi sin, koji je završio Muzičku akademiju u Sarajevu, prdaje violinu u Muzičkoj školi u Užicu. - Sin je taj koji prvi proba kvalitet instrumenta kada izađe ispod moje ruke – dodaje i u sjeti pojašnjava kako kovački zanat polahko odlazi u zaborav. – Od kovačkog zanata napravio sam kuću, zakućio se i iškolovao djecu, pa i danas nešto otkujem i potkujem. U selima oko Užica ima još poneki kovač koji uglavnom potkivaju konje, naoštre motiku i budak, otkuju sjekiru. Tako je i u mojoj skromnoj kovačkoj radionici. Naoštrim kakvu poljoprivrednu alatku ili dlijeto za kamenoresce. Što je najvažnije mušterije dođu i odu zadovoljni!

U sali Gazi Husrev-begove biblioteke, 8. februara, promovirana je knjiga “Kroz prizmu historije” profesora Fikreta Karčića, u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva. Publikacija donosi eseje, prikaze i komentare koje je autor objavljivao u Oslobođenju zadnjih pet godina. Objavljeni eseji se odnose na teme iz historiografije, te autorovog vrlo širokog profesionalnog i ličnog interesa.

“Kada sam se pripremao za ovu promociju, imao sam želju da izdvojim nekoliko tekstova i naglasim kako su oni bitniji od ovih ostalih koji su se našli u knjizi. Ali, vrlo brzo sam shvatio da ću imati problem - naime, nijedan nisam imao srca ostaviti po strani i kazati da je lošiji od drugih. U slučaju svih tih tekstova imali smo sretnu okolnost da je autor imao sposobnost stapanja u jedan horizont svog hrabrog, historijskog i angažiranog odnosa prema raznim pitanjima“, kazao je profesor Hilmo Neimarlija.

Promotorica knjige bila je i urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović koja je istakla: “Izuzetno sam sretna što poznajem profesora Karčića, koji je uvijek bio na raspolaganju kada sam zapela na nekom teškom tekstu. Tako je započela naša saradnja, a dobrovoljno je pristao da obrazuje čitaoce Oslobođenja. Zašto kažem obrazuje - zato što u ovom modernom vremenu ljudi više nemaju vremena da čitaju knjigu, da ne govorim o tih devet sekundi.“ Selimbegović je je ilustrovala pisanje Karčića činjenicom da su se čitaoci javljali nezadovoljni svaki put kada bi tekst profesora Karčića izostao iz Pogleda.

00Slicica zelim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine