U nedjelju, 4. marta 2018. godine (16. džumade-l-uhra 1439.h.g.) poslije podne-namaza u džamiji džemata Šije, proučena je hafiska dova i u hafiza Kur'ana Časnog promoviran mladi hafiz mr. Vedad Jupić, profesor matematike u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu.

Hafisku dovu proučio je njegov muhafiz hafiz mr. Salih ef. Halilović, a diplomu hafiza Kur'ana Časnog uručio muftija zenički doc. dr. Ejub ef. Dautović, izaslanik reisu-l-uleme IZ-e u Bosni i Hercegovini.  

Svečanu promociju mladog hafiza svojim prisustvom uveličali su, pored muftije i muhafiza i: direktor Gazi Husrev-begove medrese hafiz mr. Mensur ef. Malkić, glavni imam Medžlisa IZ-e Tešanj mr. Fuad ef. Omerbašić, hafizi: Maid Ibrahimović, Alija  Rahman, Nedžad Ćeman, Zaim Šiljić, Nermin Ibrahimović, Ahmed Bukvić, Almir Hadžić, Almir  Salkanović i Hamdo Solo, profesori GHM Halim Husić, Abdulgafar Jukić, Edin Balta, Dževad Hećo, Merzuk Đulan i Salih Hušić, imami Medžlisa IZ-e Tešanj, Doboj i Sarajevo,  predsjednik IO Medžlisa IZ-e Tešanj Zehrudin Kruško, članovi IO Medžlisa, Općinski načelnik mr. Suad Huskić, te  brojne džematlije, rodbina i prijatelji hafiza Vedada. 

Čast da prouči uvodno ašere pripala je prvom šijačkom hafizu, već afirmisanom i široj javnosti poznatom, hafizu Aliji ef. Rahmanu, nakon čega je

sve prisutne selamio i izrazio im dobrodošlicu, vidno uzbuđen,  džematski imam Ševal ef. Delić prof., a sa biografijom hafiza Vedada i njegovog muhafiza prisutne upoznao Belmin ef. Bašić.

Blago hafizovim roditeljima

Nakon učenja Kur'ana prisutnima se obratio direktor Gazi Husrev-begove medrese hafiz mr. Mensur ef. Malkić navodeći da ova medresa danas ima 11 profesora hafiza, da su u zadnje tri godine na najprestižnijem svjetskom takmičenju hafiza u Mekki učenici ove medrese dva puta (2014. i 2017. godine) osvjili prvo mjesto u kategoriji 5 džuzova, dodajući da su ponosni što je i hafiz Vedad bije jedan od najboljih učenika ove medrese, a danas njen profesor.

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom

Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovode neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućen kroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.
Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:
-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,
-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,
-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,
-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,
-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,
-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.
Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja - nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).
Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.
Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije. Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

O ovoj temi za “Preporod” govori dr. Iva Lučić, predavačica na Univerzitetu Uppsala u Švedskoj, autorica knjige “U ime nacije: Politički proces afirmacije Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji 1956-1971”.

- Ove godine se navršava pedeset godina (1968-2018) od priznavanja bosanskih Muslimana kao nacionalne kategorije u Jugoslaviji od strane Centralnog komiteta Saveza komunista (CK SK) Jugoslavije. Možete li nam ukratko reći šta je dovelo do ovog momenta?

Lučić: Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SK BiH), kao najviši organ bosanskohercegovačkog republičkog rukovodstva na svojoj 17. sjednici 26. januara 1968. godine raspravljao je o pitanju političkog statusa Muslimana u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH). Karakteristično za tu sjednicu jeste da su govornici, koji su se doticali te teme, jednoglasno polazili od stava da su Muslimani Bosne i Hercegovine narod koji je ravnopravan sa Srbima i Hrvatima BiH. Takav stav se bitno razlikovao od političkog shvaćanja neposredno nakon II. svjetskog rata, naime, da su Muslimani neopredijeljena vjerska grupa, te od stava iz 1961. godine da su Muslimana etnička grupa. Ovogodišnje obilježavanje odnosi se dakle na političku odluku koje je bh. republičko rukovodstvo donijelo na nivou SR BiH, a koje je trebalo u narednih nekoliko godina usuglasiti s rukovodstvima ostalih republika i sa saveznim rukovodstvom u Beogradu (Savez komunista Jugoslavije, SKJ).
Odluka iz 1968. godine bila je rezultat višegodišnjih političkih rasprava te prepiranja koje su započele već 1950-ih godina.
Proces političke afirmacije Muslimana i njihova priznanja kao jednog od tri ravnopravna naroda u SR BiH usko je povezan, odnosno uvjetovan, procesom koji se odvijao na federalnoj tj. jugoslavenskoj političkoj sceni od sredine 1950-ih godina a to je rastući zahtjev slovenskog republičkog rukovodstva za veću ekonomsku i političku autonomiju republika unutar federacije. Ovaj politički zahtjev slovensko rukovodstvo je formuliralo kao zahtjev za nacionalnu ravnopravnost. Drugim riječima argument je glasio da se nacionalna ravnopravnost jedinstveno može postići ovlašćivanjem republika da same odlučuju nad svojim ekonomskom zaradom umjesto da ga plaćaju u federalnu kasu. Takva logika argumentacije koja je vremenom zadobivala sve veći značaj u federaciji pridavala je sve veću važnost republikama u smislu nacionalnih političkih subjekata. Za bh. rukovodstvo ta tendencija decentralizacije, logikom nacionalne retorike, predstavljala je problem jer SR BiH je bila jedina republika koja nije imala nacionalnu većinu, nije bila definirana kao nacionalni subjekt. Na ZAVNOBiH-u 1943. godine ona je definirana kao Republika Srba, Hrvata i Muslimana.

Afirmacija Muslimana

Jačanje nacionalne retorike i decentralizacije tokom 1950-ih, a pogotovo 1960-ih godina u SFRJ, zahtijevalo je od bh. rukovodstva da preobrazi politički subjektivitet bh. republike u smislu nacionalno definirane republike. Polazna točka pri tome je bila formula Bosna i Hercegovina kao republika Srba Hrvata i Muslimana. Međutim sve dok su Muslimani imali politički status vjerske zajednice nacionalni karakter BiH bi se prevodio u dvonacionalnu srpsko-hrvatsku republiku. Kako bi se zadržao politički identitet BiH, baziran na trojnoj konstelaciji, trebalo je Muslimane politički afirmirati kao narod ravnopravan sa Srbima i Hrvatima te time definirati BiH kao nacionalnu republiku triju naroda.
Rezultati mog istraživanja ukazuju na dva bitna zaključka vezano za logiku političkog priznanja Muslimana kao nacije od strane bh. rukovodstva: prvo, ono je bilo neodvojivo od procesa afirmacije političkog subjektiviteta SR BiH kao nacionalno definirane republike u procesu decentralizacije federacije. Drugo, političko priznanje Muslimana 1968. godine nisu zagovarali isključivo muslimanski političari nego cijelo bosanskohercegovačko rukovodstvo (dakle i Srbi i Hrvati iz BiH koje je vremenom uvidjelo da je afirmacija Muslimana neophodna kako bi SR BiH a time i njezino rukovodstvo moglo opstati kao jedinstvena republika.
To su ukratko glavni potezi, s tim što ta odluka nije donesena u kratkom roku, a moje istraživanje analizira upravo taj dugogodišnji proces političke mobilizacije od prvobitne artikulacije ideje i zahtjeva za političkim priznanjem Muslimana kao nacije do jednoglasne odluke za to što je teklo godinama i ne uvijek bez poteškoća ni bez protivljenja.
- U Vašem istraživanju navodite da su intelektualci vodili proces afirmacije muslimanskog identiteta. Možete li pojasniti kako je tekao taj proces?
Lučić: Uloga intelektualca u procesu afirmacije Muslimana bila je uglavnom uloga prijenosnika internih odluka bh. političkog rukovodstva u javnost. Ako se paralelno analizira kronologija internih političkih debata s narativima o Muslimanima od strane intelektualaca u javnosti, onda se vidi kako bi javni rad intelektualaca uvijek uslijedio nakon političkih internih debata, što navodi na zaključak da je rad intelektualaca bio politički uvjetovan i politički diktiran s nekim pojedinim epizodama izuzetaka kao npr. tekst Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti iz 1967. godine koji se odnosio na jezičku debatu i koji je objavljen mimo političkog tj. partijskog protokola.
Glavne teme intelektualaca, koji su bili angažirani u narativizaciji muslimanskog nacionalnog identiteta, opservirane su na polju historije. Dakle nacionalni identitet Muslimana legitimirao se je uglavnom historiografijom, za razliku od drugih republika gdje se nacionalna partikularnost legitimirala i lingvistikom.
Struktura historijskih narativa o muslimanskom etničkom a kasnije i nacionalnim subjektivitetu, kao i njihovi autori, mijenjali su se pak ovisno od toga koji period sagledavamo. Prvi autor koji je javno kritizirao politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana bio je Enver Redžić sa svojim radom «Društveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana u BiH» iz 1961. godine. Datum objavljivanja nije slučajan, dakle iste godine kada se uvela etnička kategorija Musliman u popisu stanovništva. Redžić u svom radu naglašava klasni aspekt te čifluk-sistem za vrijeme osmanske vladavine kao glavni faktor nacionalne heterogenizacije u BiH kroz historiju koja je rezultirala u tri posebna naroda u BiH. Time je narativ određen marksističkim primatom o klasnoj borbi kao glavnoj tekovini u historiji te se njemu podređuje nacionalni aspekt. Taj marksistički aspekt izbljeđuje što idemo dalje te se nadomješta aspektom kulture i religije, tj. islama kao glavnog faktora za određivanje muslimanske nacionalne subjektivnost naspram Srba i Hrvata u BiH. To se vidi već u radu Salima Ćerića iz 1968. godine pod naslovom «Muslimani srpskohrvatskog jezika» kao i kod Muhameda Hadžijahića «Od tradicije do identiteta».