digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

U sali Gazi Husrev-begove biblioteke, 8. februara, promovirana je knjiga “Kroz prizmu historije” profesora Fikreta Karčića, u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva. Publikacija donosi eseje, prikaze i komentare koje je autor objavljivao u Oslobođenju zadnjih pet godina. Objavljeni eseji se odnose na teme iz historiografije, te autorovog vrlo širokog profesionalnog i ličnog interesa.

“Kada sam se pripremao za ovu promociju, imao sam želju da izdvojim nekoliko tekstova i naglasim kako su oni bitniji od ovih ostalih koji su se našli u knjizi. Ali, vrlo brzo sam shvatio da ću imati problem - naime, nijedan nisam imao srca ostaviti po strani i kazati da je lošiji od drugih. U slučaju svih tih tekstova imali smo sretnu okolnost da je autor imao sposobnost stapanja u jedan horizont svog hrabrog, historijskog i angažiranog odnosa prema raznim pitanjima“, kazao je profesor Hilmo Neimarlija.

Promotorica knjige bila je i urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović koja je istakla: “Izuzetno sam sretna što poznajem profesora Karčića, koji je uvijek bio na raspolaganju kada sam zapela na nekom teškom tekstu. Tako je započela naša saradnja, a dobrovoljno je pristao da obrazuje čitaoce Oslobođenja. Zašto kažem obrazuje - zato što u ovom modernom vremenu ljudi više nemaju vremena da čitaju knjigu, da ne govorim o tih devet sekundi.“ Selimbegović je je ilustrovala pisanje Karčića činjenicom da su se čitaoci javljali nezadovoljni svaki put kada bi tekst profesora Karčića izostao iz Pogleda.

00Slicica zelim Print

Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe, Ankara, Beograd, Istanbul i Sarajevo očima fotoreportera 20-ih i 30-ih godina

 U Bošnjačkom institutu u Sarajevu, 8. februara 2018. godine, otvorena je izložba Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe autorice prof. dr. Nataše Mišković, profesorice na Bliskoistočnim studijama Univerziteta u Bazelu. Kroz fotograđu preuzetu iz jugoslavenskih i turskih dnevnih listova autorica prati razvoj novih država nastalih na ostacima Osmanskog carstva. Izložba predstavlja pažljivo odabrane dvije stotine digitalno obrađenih fotografija koje bilježe promjene četiri grada: Beograda, Sarajeva, Istanbula i Ankare tokom 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Kroz objektive fotoreportera dnevnih listova Politike i Vremena iz Beograda te Džumhurijeta i Akšama iz Istanbula izložba istražuje kako su obnovljeni centralni dijelovi tih gradova da bi predstavili vrijednosti novih vlada, kako je kreiran moderni građanin uz pomoć masovnih sportskih manifestacija, novih trendova u odijevanju i ponašanju, a s druge strane, kako se svakodnevica u čaršiji nastavila kao da se nikada ništa nije desilo.

Cilj izložbe je da u Zapadnoj Evropi prenese jugoslavenska i turska historijska iskustva osporavajući rasprostranjene predrasude prema velikim imigrantskim grupama u tim zemljama, dok u regionu teži da doprinese međusobnom razumijevanju i pozove na javnu raspravu o osmanskom naslijeđu odajući priznanje zajedničkim historijskim putanjama, koje su postojale pored svih očiglednih razlika, a koje su izgubljene pri stvaranju nacionalnih država.

U pripremi izložbe, osim saradnika Univerziteta u Bazelu, učestvovali su stručnjaci Muzeja Jugoslavije i dr. Mehmed A. Akšamija, profesor fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, dok su autori postavke Irena i Igor Stepančić iz Beograda.

Sarajevska publika izložbu će moći vidjeti do kraja aprila 2018. godine, nakon čega se seli u Istanbul.

00Slicica zelim Print

Od svih objavljenih i nama dostupnih izvora njeno ime spominje se jedino u biografiji gore spomenutog šejha Muhammeda Zahida, muderrisa, imama i hatiba u Poslanikovoj, s.a.v.s. džamiji u Medini. Na osnovu šejh Muhammedove biografije, pouzdano se zna da je ona bila njegova majka, da je bila hafiza i da ga je, kao dječaka, pripremala i preslušavala tokom učenja hifza. Također se pouzdano zna da ga je preslušavala i njena majka, odnosno njegova nana sejjida Mejmuna, kćerka nekog hatiba, koji potječe iz jedne od najuglednijih i najobrazovanijih porodica u Damasku. Tragom navedenih podataka, može se, gotovo pouzdano, utvrditi da je riječ o Fatimi, kćerki muderrisa sejjida Abdurrahmana el-Bosnevije, Magribi-zadea, koji je bio muderris generacijama učenika, u ono vrijeme najprestižnije srednje škole, Džakmakije medrese, u blizini Emevijske džamije u Damasku, od kojih će mnogi, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, predstavljati stožer prosvjete, obrazovanja i kulturnog preporoda, ne samo u Damasku, nego i u cijelom Šamu. Mnogi od njih kasnije su postali poznati književnici, muderrisi, kadije, muftije, ministri i diplomate. Abdurrahmanovo ime s titulama: as-sayyid, alʻallāma, aš-šayḫ i al-mudarris, kao učitelja, navodi se u biografijama:

Šejha Tahira Džezairija (1825.-1920.), istaknutog alima, pisca i pionira kulturnog preporoda u arapskom svijetu krajem 19. i početkom 20. stoljeća,

Ahmeda Izzet-paše el-Abida (1855.-1924.), oca Muhammeda Alija el-Abida (1867.-1939.), političara, diplomate i prvog predsjednika Republike Sirije (13. juni 1932.-21. septembra 1936),

Muhammeda Ebu-l-Hajra Abidina (1853.-1925), muftije u Šamu (današnja Sirija, Jordan, Palestina i Liban),

00 Cijeli tekst

Listajući biografije imama, hatiba i muderrisa Poslanikove, s.a.v.s., džamije u Medini s kraja 18. do početka 20. stoljeća, pouzdano se može utvrditi da nekolicina njih, ili vode porijeklo iz Bosne, ili su im učitelji bili Bošnjaci, ili su bili u rodbinsko-tazbinskim vezama s Bošnjacima, o kojima se, nažalost, kod nas još ne zna, gotovo, ništa. Iako se većina njihovih potomaka potpuno asimilirala u današnje saudijsko društvo, za razliku od nas Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, svi oni s koljena na koljeno pamte imena i komplikovane rodbinsko-tazbinske veze svojih predaka od dolaska u Medinu pa sve do danas. Pozivajući se na Monografiju imama i hatiba Poslanikove džamije u saudijskom periodu, koja je prije dvije godine štampana u Rijadu - ekskuzivno za čitaoce Preporoda - donosimo zanimljivu biografiju šejha Muhammeda Zahida, sina Omera Zahida i Bosanke sejjide hafize Fatime.

Šejh Muhammed Zahid (1859.-1930.)

Muhammed Zahid ibn Omer ibn Zahid ibn Ismail ibn Idris ibn Muhammed ibn Abdullah Zahid rođen je u Medini Munevveri 1275/1859. godine u uglednoj alimskoj porodici. Njegov otac Omer Zahid bio je imam, hatib i muderris u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji sve do smrti 1318/1900. godine. Iako se u šejh Muhammedovoj biografiji navodi da je još kao dijete naučio cijeli Kur’an napamet pred šejhom Nemlom, treba napomenuti su njegove stvarne muhaffize, zapravo, bile majka mu Bosanka sejjida hafiza Fatima i nana mu sejjida hafiza Mejmuna (wa kānat turāğiʻuhū lehū wālidatuhū al-ḥāfiẓa as-sayyida Fāṭima al-Bosnawiyya wa ğaddatuhū Maymūna al-Ḫaṭīb min ašhar buyūt al-ʻilm fī Dimašq). Pored oca, u Poslanikovoj džamiji učitelji su mu bili: očev polubrat po majci Jahja Defterdar (čiji je daleki predak Hasan-paša Defterdar Kanabak, također bio Bošnjak), šejh Abdulkadir Tarabulusi, šejh Omer Berri, šejh Abduldželil Berada, šejh Hasan Skopljak (porijeklom iz Uskoplja, tj. Gornjeg Vakufa, a ne iz Skoplja u Jugoslaviji, kako u svome leksikonu al-Aʻlām navodi Hajruddin Zirikli) i Ibrahim Skopljak (sin Hasana Skopljaka), jedan od najpoznatijih alima i pjesnika Medine svoga vremena, čiji je divan pjesama (na preko 183 str.) doživio nekoliko izdanja, a da kod nas o njemu nije napisana ni jedna riječ.

Redžo-ef. Mehanović je rođen 1981. godine u Zelinji Donjoj kod Gradačca. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli i apsolvent je na FIN-u Sarajevu. Godinu dana radio kao vjeroučitelj u OŠ “Hasan Kikić“ u Gradačcu da bi nakon odsluženja vojnog roka, 01.6.2003. godine stupio na dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Tarevci, Medžlis Modriča.

 Koliko stanovnika živi u Tarevcima?

Džemat Tarevci obuhvata prostor istoimene Mjesne zajednice Tarevci i to je jedino prigradsko naselje u Modriči u kojem, osim u gradu Modriča, žive muslimani. Do rata u Tarevcima je živjelo oko 600 bošnjačkih porodica s oko 3.000 stanovnika čiji je vjerski život bio organizovan u dva džemata s kompletnom infrastrukturom potrebnom za odvijanje vjerskog života: 2 džamije, dva imama, 2 imamska stana i 7 mezarja. U toku rata je kompletna infrastruktura Islamske zajednice uništena, stanovništvo protjerano, a 39 naših džematlija stradalo: 26 šehida i 13 civilnih žrtava rata.

Koje aktivnosti, pored redovnih, imate u džematu?

U našem džematu je 2010. s radom počela Škola Kur′ana s kojom smo svim zainteresovanim džematlijama omogućili da nauče arapsko pismo, a zatim i da savladaju osnove učenja Kur′ana. Ovu edukaciju, koja intenzivno traje po 9 mjeseci svake godine, do sada je uspješno prošlo naših 55 džematlija. Oni aktivno učestvuju u svim našim programima koje organizujemo raznim povodima, a naročito u mjesecu ramazanu kada dio njih uči mukabelu. Manifestacijom Bijeli nišan, koja se održava početkom mjeseca maja a posvećena je uspomeni na naše šehide, nastojimo kod naših džematlija probuditi osjećaj patriotizma prema domovini i zahvalnosti našim šehidima čija nas žrtva obavezuje na trajno sjećanje i služi kao trajna opomena na ne tako davna dešavanja u domovini. Već tradicionalno, 20. jula obilježavamo Dan tarevačkih džamija. Taj datum je za nas izuzetno važan iz razloga što je na taj dan 2003. svečano otvorena naša Gornja džamija koja je bila prva obnovljena džamija u Posavini. Taj isti dan smo imali i svečano polaganje kamena u temelje i naše Donje džamije, a koja je svečano otvorenje imala na isti dan 2008. godine. Za samo 6 godina, velikim trudom i zalaganjem naših džematlija i vakifa uspjeli smo obnoviti obje naše džamije i jedan imamski stan a drugi je u izgradnji. Kroz Školu Kur′ana, manifestacijama Bijeli nišan i Dan tarevačkih džamija mi kod naših džematlija nastojimo kvalitet njihovog vjerskog života podići na viši nivo ali i izgraditi osjećaj patriotizma koji, evidentno je, kako vrijeme prolazi sve više slabi.

Na koji način radite s mladima i nakon mekteba?

Posvećujemo im dobar dio vremena i nudimo im razne sadržaje. Da bi efekat našeg rada bio što bolji i polučio što bolje rezultate, imami i koordinatori za rad sa mladima sa područja našeg Medžlisa, ali i iz Odžaka i Bosanskog Šamca koji su nam relativno blizu, kroz Mrežu mladih organizovali su Halku hadisa za mlade koju je vodio Adnan-ef. Kavazović. U toku njenog dvomjesečnog trajanja obišli smo sve naše džemate, a halki je prisustvovalo preko 130 mladih sa sva tri naša medžlisa. Za uspjeh ove aktivnosti zaslužni su svi naši imami koji su dali veliki doprinos u njenoj realizaciji. Omladina je uključena i u rad Škole Kur′ana. Za njih organizujemo razne turnire, tribine, iftare i izlete. Svake godine učestvuju u Maršu mira “Srebrenica“. Najaktivniji su nagrađeni sedmodnevnim učešćem u kampu Ljetna škola u Sarajevu, a tu aktivnost smo realizirali u saradnji sa fondacijom Izvor nade iz Sarajeva, kojim se i ovim putem zahvaljujemo. U planu su i nove aktivnosti poput Regionalnog kviza za mlade sa područja Podrinja i Posavine ali i nova druženja kroz halke hadisa i tefsira.

00Slicica zelim Print

Njena gradnja danas prerasta u lijepu priču, nakon što su gotovo sedamnaest godina strpljivo čekali administrativne dozvole i ostalo, upravo kada su mnogi gotovo odustali, kada je strpljenje i ustrajnost popuštala Allah je dao bereket i nafaku, te odredio vrijeme kada će se to ostvariti.

„Mi smo u aprilu prošle godine otpočeli s izgradnjom džamije, a prethodno smo u martu cijeli mjesec uklanjali staru džamiju, da bismo u aprilu počeli sa kopanjem temelja za ovu novu džamiju. Dakle, u aprilu će se, ako Bog da, navršiti puna godina dana i kao što vidite radovi su pri kraju. Što se tiče suterena završili smo oko 90 posto posla. Imamo još gore da završimo mihrab i minberu, unutra uradimo kaligrafiju, te uredimo kupolu i ako Bog da tepih kojeg ćemo zadnjeg postaviti. Grijanje smo već ugradili i isprobali. Dakle, radovi su u svome samom finišu i već smo zakazali otvor džamije za 21. juli, te se nadamo da ćemo do tada završiti sve radove“, kaže Mujo-ef. Spahić, imam u džematu Ribić

 

Sedam harfova

A, svojom arhitektonskom posebnošću, ljepotom, i motivima koje je arhitekta Amir Ramić udahnuo u njenu prepoznatljivost i simboliku, džamija dominira u središtu naselja nadvisujući tamo prema Uni, gdje su davno stajali ribići, koji i odrediše ime naselju Ribić, a danas se rastrčale kuće, do kojih dopire sva njena simbolika šireći se dalje i dalje. Sedam je prozora u njoj, poput sedam ajeta Fatihe i sedam nebesa.

Unutrašnjost džamije bi trebala bit ukrašena sa sljedećim natpisom „Sedam harfova Kur’ana kur’anska je mudžiza, kur’ansko čudo, koje uključuje njegovo faktično jezično tkivo, ali ide i dalje od toga, ide prema onome što jezik, tj. kur’anski jezik najavljuje, razotkriva.“

Otud i hrabrost prilikom početka gradnje. Prvo su džematlije prikupljale sredstva, pa su onda po oporuci rahmetli Sakiba Hadžića sagrađena vrata, mihrab, minber. Drugi je džematlija uveo grijanje, pa elektro instalacije i tako redom.

 „Za lijep dizajn naše džamije zaslužan je naš arhitekta Amir Ramić,koji nam je ponudio tri varijante i mi smo izabrali ovu. Svi koji su vidjeli našu džamija, dopao im se njen izgled. Aplicirali smo jednoj kuwajtskoj organizaciji ali su oni planirali dati sredstva za neku manju džamiju i kada su vidjeli kolika je naša džamija, odustali su. Hvala Allahu on je poslao donatore i nije to nikakva organizacija nego prilozi naših sugrađana Bišćana, te smo je zato nazvali Nafaka džamija“, kaže efendija Spahić.

 

Džematlije zadovoljne

Sa efendijom smo zatekli i dvojicu starijih džematlija koji nisu krili svoju oduševljenost novom džamijom.

 „Elhamdulillah, zadovljan sam svim, uvijek smo u plusu što se tiče novca, s imamom nemamo nikakvih problema. Sve ide dobro, novca za džamiju ima i radovi teku bez problema“, kazao je Salih Behić.

Za Mujagu Hodžića ovo nije prva džamiju čiju izgradnju je svjedočio. Iako nema novca da pomogne u kupovini materijala, Mujaga dođe i obiđe svoga efendiju i pomogne izgradnju džamije lijepom riječju i savjetom.

 „Ovo je meni treća džamija u mojih 85 godina, čijoj sam gradnji svjedočio. I sad sam u ovoj novoj našoj džamiji radostan i zna efendija da sam ja tu svaki dan. Dođem gledati kako se radi, nisam finansijski jak, penzija mi je mala, ali dođem da pomognem šta mogu.“

00Slicica zelim Print

“Vakuf možete razumijevati kao neki poklon, ali njegova svrha jeste konstantna korist za zajednicu muslimana te stoga je važno njegovo oplemenjivanje i unaprjeđenje njegove efikasnosti. Sve što smo dosad izgradili i pokrenuli ima svoju svrhu, zasnovanu na ozbiljnim istraživanjima tržišta i same potrebe medžlisa, ali ako neko sutra u Islamskoj zajednici kaže: ovo nam ne treba ili nije rentabilno, može se zamijeniti i vratiti uložena sredstva. Mi i kada ne možemo realizirati određeni projekat zbog nedostataka sredstava spremni smo se zadužiti, jer smo analizom utvrdili da nakon određenog perioda možemo imati čistu situaciju bez dugova. Naravno, neki žele, kada se završi određen projekat, odmah doprinose, da odmah vide hajr, ne žele čekati npr. deset godina da se otplate određeni projekti, što je pokazatelj nedostatka strateškog planiranja“, pojasnio je predsjednik Medžlisa Ramiz Jelovac, čiji je glavni moto u vezi s projektima “da učinimo Medžlis samoodrživim“.

Ono što je kod Medžlisa Mostar vrlo interesantno i jedan iskorak u samom promišljanju budućnosti medžlisa, ali i Islamske zajednice, jeste investiranje i dugoročno ulaganje na koje se, u nekoj mjeri, ne gleda svugdje blakonaklono. U narednom periodu Medžlis Mostar planira sredstva od turizma ulagati u određene projekte. Podsjetimo, Medžlis je Koski Mehmed-pašinu džamiju na obali Neretve učinio i turističkom atrakcijom. Hiljade turista, naravno uz plaćanje ulaza u harem, svake godine nastoji vidjeti Stari most s jedinstvene pozicije na kojoj se nalazi ova džamija. S druge strane, jedan od značajnijih projekata Islamske zajednice u proteklom periodu jeste i obnova i stavljanje pod kontrolu Medžlisa Tekije na Buni, jedne od najvećih turističkih atrakcija u BiH, koja će, pored ostalih znamenitosti u svom kompleksu, uskoro dobiti i jedinstvenu izložbu. Riječ je o prijevodima Kur’ana na brojne svjetske jezike.

Studentski hotel, kojeg je izgradio Medžlis trenutno broji 300 kreveta, što je vrlo respektabilan kapacitet. Studentski dom u centru grada pruža studentima, ali i drugima vrlo kvalitetnu uslugu za pristupačne cijene čime je zaslužio ocjenu 8,6 od 10 na osnovu rangiranja hotela Guest Review Awards u 2016. godini. Drugi projekat, na čijem polaganju kamen-temeljca je najavljeno prisustvo i reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, jeste dom za stare.

00 Cijeli tekst

“Vrlo nam je važna podrška vrha Islamske zajednice. Razumijemo da ima niz pitanja u vezi s ovakvim projektima, ali potrebno je sagledavati savremene tokove koji se ne mogu zaustaviti, već samo na najbolji način iskoristiti za dobrobit naroda. Mi stalno imamo upite ljudi koji bi željeli na jedan kvalitetan i vjerski prijemčiv način provesti svoju kasniju životnu dob. Neki od njih su samci, nekima su porodice vani i ne žele da svoju starost provode u inozemstvu ni sami u svojim kućama u Bosni, stoga traže kvalitetan vjerski i društveni život u Medžlisu“, pojasnio je Ramiz Jelovac.

Iako je članarina važan dio u budžetu Medžlisa, ukupni prihodi od članarine ne bi mogu pokriti ni osnovne troškove. Pored toga, Medžlis podržava aktivnosti džemata kojima se za njihove projekte vraća oko trećina prikupljenih sredstava.

Foto: Xinhua / Khalil Dawood

Muslimani Bliskog Istoka isparčani sektaškim sukobima – na Zapadu su jedinstvena „islamska prijetnja“

 Nasilje na Bliskom istoku ima mnogo više veze sa borbom oko političke, vojne i ekonomske prevlasti nego teološkim razlikama. Cijeli mit o sektaškom Bliskom Istoku, između ostalog, proizvod je simplističnog i klišejskog novinarstva. Takvim načinom razmišljanja, svaki savremeni sukob ili izbijanje tenzija posmatra se kao nova interpretacija srednjovjekovne bitke između sunnija i šija, a ne savremena geopolitička preplitanja u kojima su evropske zemlje i SAD itekako umiješane. Samo su se SAD od početka dvadesetog stoljeća više puta miješale u unutrašnja pitanja zemalja Bliskog istoka pod izgovorom da žele ‘’zaštiti manjine’’, ‘’podržati vjerske slobode’’, ‘’boriti se protiv komunizma’’, ‘’zaštiti demokratiju’’ i ‘’boriti se protiv terorizma.’’ Zato im takvo tumačenje situacije itekako odgovara, jer ih oslobađa od odgovornosti zbog katastrofalne i nepromišljene vanjske politike kakvu vode već decenijama prema većinski muslimanskim zemljama.

Uz sve navedeno, vrijedno je spomenuti i jednu ironiju, a to je da svi zapadni mediji koji posmatraju politička previranja na Bliskom istoku kroz sunnijsko-šiijsku prizmu, imaju tendenciju da govore o jedinstvenoj ‘’islamskoj prijetnji’’ svaki put kada se dogodi napad na tlu Evrope ili SAD-a. Kako je moguće da Bliski istok implodira zbog navodne unutrašnje sektaške anarhije, a istovremeno predstavlja ujedinjenu civilizacijsku prijetnju Zapadu?

00 Cijeli tekst

Foto: Xinhua / Khalil Dawood

Muslimani Bliskog Istoka isparčani sektaškim sukobima – na Zapadu su jedinstvena „islamska prijetnja“

 Sektaštvo kao pojam je izuzetno maglovit i ambivalentan, ali u suštini označava negativno djelovanje manje skupine unutar jedne religijske zajednice ili filozofske škole koja se izdvaja posebnim uvjerenjima od općeprihvaćenih. Ussama Makdisi u svom članku Understanding Sectarianism in the Middle East navodi da ni jedna grupa na Bliskom istoku sebe per se ne naziva ‘’sektaškom’’ već da im se takav epitet nameće od strane trećih lica. Iako je taj pojam na Bliskom istoku usko povezan sa nacijom, državnim suverenitetom i nacionalnim jedinstvom, u zapadnim zemaljama je povezan sa idejom o evropskoj ili američkoj kulturnoj hegemoniji ili prevlasti nad (navodno) inferiornim narodima nekadašnjih kolonija. Novinari i analitičari isti termin često koriste kada treba pojasniti uzročno-posljedične veze tekućih konflikata čiju suštinu i historiju ne poznaju najbolje. Nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, uz argumente da se radi o sukobu civilizacija, kulturnoj i vjerskoj netrpeljivosti, sektaštvo se pojavilo kao zgodno pojašnjanje (i catchphrase) za brojna dešavanja na Bliskom istoku: od rata u Jemenu i Siriji, raspada Iraka, saudijsko-iranskog rivalstva, sukoba Talibana i Sjeverne Alijanse, napada grupe Boko Haram u Nigeriji, paralizu Libanske države, propasti Libije, nasilje u Pakistanu do pojavljivanja grupe ISIL.

Realnost je, ipak, dijametralno suprotna.

00 Cijeli tekst

Donosmo 1. dio petog poglavlja nove knjige Akbara Ahmeda Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet”, koje govori o Bosni i islamu u našoj zemlji. Knjigu je početkom februara, ove godine, objavio Brookings Institution Press, a uskoro će se pojaviti i na bosanskom jeziku u izdanju El-Kalema.

 

Sredinom 1990-tih godina, zatekao sam se usred izrazito žestokog rata na Balkanu koji nam je dao termin etničko čišćenje. Bio sam u Bosni kako bih snimao dokumentarac za BBC, sjedio sa velikom grupom ošamućenih žena svih uzrasta i opisa u jednoj fakultetskoj auli. Jedna stvar bila im je zajednička: bile su sistematski obeščašćene od strane pijanih vojnika u “kampovima za silovanje” i bile su prestravljene da će se njihovi progonitelji vratiti. Susretao sam se sa autohtonim muslimanima Europe i bilo je to teško i nesretno iskustvo.

 

Bol i patnja Bosne

Žene su tiho jecale dok su mi govorile, oklijevajući, mehanički rezignirano, svoje užasavajuće priče o grupnim silovanjima i prisilnim trudnoćama. Bilo im je teško završiti kazivanja o svojim patnjama; a pokrivajući svojim rukama lica pokazivale su da je njihova čast narušena, ostavljajući veoma malo prostora za maštu. Jedna mlada žena koja je nosila crveni pulover, crne kose koja je slobodno padala, govorila je nježnim glasom o skrivanju od Srba koji su poklali njene komšije i popljačkali njenu zajednicu. Zadržavala je jedan dostojanstven, trezven izraz cijelim tokom njenog svjedočenja. “Četiri dana nakon pokolja ostali smo u kući – niko se nije usudio izaći napolje,” ispričala je. “Odjednom su Srbi bili posvuda. Čuli smo kako siluju jednu mlađu ženu.” U tom trenutku bol i strah su preovladali, primakla je maramicu očima, malo se okrenula od kamere i tiho zajecala. Potom je srednjovječna žena u gracioznoj plavoj haljini i hidžabu počela pričati o svom mučenju: “Pobjegli smo u drugo selo. Bila sam u tom selu nekih mjesec dana, kod moje snahe. Nakon mjesec dana morale smo pobjeći u drugo selo – Bišćane.” Pri samom spomenu imena, izraz njenog lica se naglo promijenio. Poput brane koja je popucala, njene suze su nekontrolisano potekle, te je svoje lice morala pokriti maramicom dok je nerazgovjetno promrmljala: “U Bišćanima su ubili... preteško je da ponovim.” Svi mi koji smo slušali ove žene blagih glasova mogli smo osjetiti njihovu bol i patnju, kao da smo svjedočili da se ti događaji odvijaju upravo ispred naših očiju.

Buljio sam u ponor. Postalo je teško održati imalo autoriteta i kontrole koja mi je bila potrebna kao voditelju BBC-ovog serijala Živi islam. Čak i viši producent, Englez i iskusni BBC TV rukovodilac, okrenuo je svoje lice od ekipe, ne želeći da iko vidi suze u njegovim očima.

Sjedište nam je bilo u Splitu, maloj živopisnoj luci na hrvatskoj obali, a u Bosnu bismo išli rano ujutro da snimimo i obavimo intervjue, a vraćali bismo se kasno noću. Tokom ovih intervjua u pozadini se stalno čula buka od pucnjave. Ipak, unatoč svoj toj ljudskoj nesreći, nisam mogao a da ne budem pogođen čvrstinom i duhom ljudi i ljepotom zemlje, njenim valovitim zelenim poljima, slikovitim šumskim gorama, te malim urednim kućama i selima.

 

Tamni i opasni Balkan

U Splitu sam također naišao na grupu mladih britanskih muslimana južnoazijskog porijekla koji su tu bili da dostave pomoć svojoj bosanskoj braći po vjeri. U privatnosti, žalili su mi se da bosanski muslimani znaju malo o islamu i da ne znaju čak pravilno klanjati. Bio sam grubo povrijeđen. Bosanski muslimani su se hrabro i dostojanstveno suočavali sa genocidom, a ovi britanski muslimani su stali zanovijetati o nedostatcima njihovih islamskih obreda. Ukorio sam tu grupu zato što su pokazali nedostatak suosjećanja i razumijevanja i podsjetio ih na temeljne vrijednosti islama, koje naglašavaju upravo ove vrline. Ovaj susret me je upozorio na drugačije niti islama koje su se širile na kontinentu i na posljedice koje će proizići iz njihove konfrontacije.

U međuvremenu, bilo mi je teško pomiriti se s činjenicom da ovdje u Bosni postoje Europljani koji kasape i siluju druge Europljane. Najstrašnije od svega, ovo se dešavalo jedva pola stoljeća nakon što su Europljani pobožno kazali “nikada više” kada su se razotkrile strahote Holokausta. I dok je država Jugoslavija slabila, da bi se potom raspala, na površinu su počeli izranjati prikriveni primordijalni plemenski identiteti, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci su se našli jedni drugima za vratovima. Ovo nije bio rat u kojem se širom kontinenata jedna protiv druge sukobljavaju velike tenkovske divizije, već rat u kome se prikrada u susjedov dom sa kamom i sjekirom. To je Balkan, čije samo ime ima konotacije tamnog i opasnog područja u umovima mnogih Europljana. Upravo je ovdje, u Sarajevu, jedan mladić divljih očiju sa revolverom počeo Prvi svjetski rat, koji je zatim potaknuo Drugi svjetski rat. Na kraju, ta dva rata su odnijela nekih 100 miliona života.

Autohtoni muslimani Europe – u koje spadaju Bosanci – također poznati kao Bošnjaci, zatim Pomaci, Turci, Albanci, Tatari, Romi i Čami – žive uglavnom na Balkanu i često bivaju ispušteni u raspravama o islamu na Zapadu. Mi se u ovom poglavlju s njima susrećemo i slušamo njihove glasove. I dok se ovi muslimani ponose svojim muslimanskim identitetom, oni su jednako ponosni i svojim europskim identitetom. Budući da se na njih gleda kao na ljude koji egzistiraju između dvije kulture – jednoj zasnovanoj na Zapadu i drugoj u muslimanskom svijetu – oni se često odbacuju kao isuviše muslimani od strane Europljana i isuviše Europljani od strane muslimana. Suočavali su se s brutalnim progonom i potrebno je sprovesti dodatno istraživanje o njihovim izvanrednim, ali slabo poznatim historijama i kulturama.

Region Balkana bio je na prvim linijama sukobljavanja između kršćanske Europe i muslimanske Osmanske carevine. Stoljećima se dešavao sukob i konflikt, ali također su bila i vremena mira i harmonije između židova, kršćana i muslimana koja su obilježena konvivencijom i etosom iluma. Doista, Balkan pod osmanskom vlašću je osigurao utočište židovima koji su bježali iz Andaluzije i nastavili napredovati u gradovima poput Sarajeva i Soluna, kako ćemo razmatrati u 7. poglavlju. Ipak, stoljeća vojnog sukoba u regionu, u kojemu su ogromna područja prelazila u i iz kontrole sila poput Habsburgovaca i Osmanlija, stvorila su ideju u umovima Europljana da je islam prijeteći, predatorski, stran i neciviliziran.

 

Rat u Bosni i pojava “globalnog islama”

Kada je komunizam doživio kolaps, nekadašnji osmanski kršćanski narodi Balkana zacrtali su jedan novi kurs nacionalizma i agresivne promocije primordijalnog identiteta ispunjenog jakim predatorskim tonovima koji su se isuviše često vraćali na stare mržnje i predrasude, kao što smo vidjeli u užasavajućim slučajevima genocida i etničkog čišćenja u Bosni. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlada predstavljali su Bosance i Albance kao Turke koje treba ukloniti iz srpske države i iz same Europe. Oživljavajući sjećanje na njihov otpor Osmanlijama, Srbi su krenuli da se konačno i potpuno osvete za stotine godina osmanske vladavine. Između 1988. i 1989., kovčeg kneza Lazara, srpskog zapovjednika ubijenog 1389. u Bici na Kosovu protiv Osmanlija, nošen je u svojevrsnom hodočašću kroz gradove i sela širom Srbije, popraćen žalosnim naricateljima obučenim u crno. Miloševićev govor 1989. godine, pred milion Srba okupljenih povodom 600. godišnjice Bitke na Kosovu neposredno je prethodio raspadu Jugoslavije i srpskim kampanjama genocida i etničkog čišćenja.

Rat na Balkanu je vođen u kontekstu jednog mijenjajućeg svijeta i pojave onog što se nazivalo “globalni islam”, rasprave koja je pokrenuta nakon Iranske revolucije. Kriza u Bosni se dogodila između ponižavajućeg izgona Sovjetskog Saveza iz Afganistana koncem 1980-tih i pojave Talibana i al-Qaide u toj zemlji koncem 1990-tih godina. Tokom ovog kratkog intervala suosjećajan i nepodijeljen fokus muslimanskog svijeta bio je na Bosni. Tokom 1990-tih godina bio sam aktivan i iz svoje baze na Univerzitetu Cambridge glasno sam govorio o genocidu na Balkanu. Britansko društvo, uključujući vladu i kraljevsku porodicu, je bilo žestoko pogođeno strahotama koje su se odvijale u Europi. Govorio sam, naprimjer, na poziv Veanesse Redgrave zajedno s njom, bosanskim ambasadorom u Ujedinjenom Kraljevstvu i dvoje članova Parlamenta u Centralnoj dvorani Westministera u julu 1995. godine. Princ Charles mi je u martu 1996. godine napisao pismo u kojemu je kazao, pozivajući se na moje iskustvo u Bosni, “Vi ste vidjeli mnogo više od onog što sam ja ikada mogao vidjeti i mogu dobrano zamisliti koliki je to ožiljak na vama ostavilo... To je monstruozan, zločinački čin kojim je trajno urezana rana muslimanskom stanovništvu, a posebno na njihovim najdragocjenijim vjerskim i kulturnim spomenicima. Srce mi slama i pomisao na sve ono što je izgubljeno.”

Upravo tokom ovog perioda imao sam privilegiju u Londonu prvi put sresti dr. Harisa Silajdžića, koji je tada bio premijer Bosne i Hercegovine. Poklonio sam mu moju knjigu Živi islam, koju je BBC objavio uz televizijski serijal istog naslova. Srdačno je primio knjigu, a potom smo razgovarali o situaciji na Balkanu i u muslimanskom svijetu.

Susret sa Harisom podsjetio me je da postoji mnogo više o muslimanima Balkana osim njihovog stradanja. To je bila drevna zajednica koja dala doprininos književnosti, arhitekturi i ostvarenju jednog pluralističkog društva u kojemu ni anti-semitizma niti mržnja spram bilo koje vjere nisu imali mjesta. Bio sam odlučan da jednoga dana detaljnije istražim muslimanska društva Balkana.

 

Bosanski muslimani Balkana

Dvije decenije kasnije 2014. godine, dok smo obavljali terenski posao za ovaj projekat srest ću Harisa u Sarajevu. Nimalo iznenađujuće za jednog europskog intelektualca, sjedio je sam, zamišljen pijući kafu i pušeći cigarete Dunhill u jednom uglu kafaane prikladno nazvane Marocco, smještene blizu hotela Europa u kojem smo bili odsjeli, tek nekoliko stotina metara od mjesta gdje je izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, čin koji još uvijek odzvanja i u našim vremenima. U našim dugim opuštenim razgovorima, primjetio sam da kada počne razvijati neku ideju ne napušta je dok je ne istraži do one mjere do koje misli da je njen logički zaključak. Kad smo napustili kafanu, stupili smo u obilan pljusak. Kako nijedan od nas nije imao kišobran ubrzo smo pokisli, ali on je stajao odlučno i nastavio govoriti, zaboravivši na kišu. Nakratko je skrenuo razgovor na globalno zagrijavanje i klimatske promjene, ukazujući na “malezijsku” kišu koja je padala, nakon čega se vratio na temu o kojoj smo raspravljali.

Poput Andrea Malrauxa, francuskog ministra za kulturu u vladi de Gaullea, i Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, Haris je primjer izvornog europskog javnog intelektualca. Poput njih, on je i filozof i nacionalni državnik; kao filozof zauvijek fasciniran i očajan nad ljudskim stanjem, a kao državnik otjelovljujući nadu i težnju naroda uprkos tom stanju. Bosanski musliman, Haris je obavljalo funkcije ministra vanjskih poslova, premijera (dva puta) i predsjednika Bosne i Hercegovine, države koju je pomogao stvoriti 1990-tih godina. On je također i pjesnik izrazito svjestan svijeta oko sebe, bola i radosti, suza i smjeha u njemu. Iznenađujuće, za čovjeka koji je obavljao najviše funkcije u svojoj zemlji, vjerovatno među posljednjim živim utemeljiteljima države, koga se smatra njenim najistaknutijim živim državnikom, da oko njega nema nikakvog obezbjeđenja. Doista, njegova uzdržana pojava, u obično otvorenoj i opuštenoj bijeloj košulji i sivim hlačama, potvrđuje utisak jednog običnog Bosanca koji ide za svojim poslom. Možda je to zbog njegovog vjerskog obrazovanja – jedno vrijeme je vodio kabinet reisu-l-uleme – ili je to možda karakteristični bosanski praktični stav prema životu.

00 Cijeli tekst

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine