Iako postoji najmanje 30 definicija o tome šta je to čovjek – od one da je čovjek je biće vjere (homo religiosus) do onih koje kažu da je čovjek biće instinkata, nagona, požude i strasti sa osnovnim instiktima (idom, libidom i erosom) - školska, uobičajena i najčešća definicija čovjeka koju smo u osnovnim i srednjim školama učili glasi čovjek je homo sapiens ili homo racionalis - umno, svjesno i razumno biće kojeg kao jedino biće odlikuje artikuliran govor koji je jasan, precizan i razgovijetan ili clara et distincta.

Topos, humus i etos, osnovni motiv, izvor, snaga artikularnog, jasnog, preciznog, smisaonog i razgovijetnog, razumljivog i povezivog govora kao i znanja i znanosti, prema svim religijama nalazi se u Božijoj Riječi preko koje se Bog objavljuje i obznanjuje ljudima, ali i preko koje i pomoću koje uspostavlja vezu, konekciju, komunikaciju i relaciju među ljudima. Tako se u hinduističkoj religiji sveti spisi nazivaju Vede što znači Govor i Znanje i Rig Vede što znači pjesma Govora i Znanja, a Biblija - vjeroknjiga židova i kršćana počinje riječima: „U početku bijaše riječ“, a prve riječi Kur’ana - Objave islama i Knjige muslimana glase: „Uči, čitaj, proučaji, saznaji, razabiri u ime Gospodara svoga koji stvara čovjeka od zakvačka i ugruška. Uči - Čitaj uz najplemenitijeg Gospodara koji peru poučava, onome što nije znao poučio je čovjeka.“ (Kur’an, 96,. 1-5).

Prva riječ Objave Kur’ana jeste Ikre’ - što istovremeno znači - neprestano uči, čitaj, saznaji, razaznaji, razabiri, doseži i govori Istinu. Po sadržaju, značaju, značenju i smislu najbliža riječi Ikre’ u grčkom jeziku je riječ Logos. Kroz prvu, na počasnom mjestu u Kur’anu riječ - Allah dž.š. upozorava, upućuje i savjetuje ljudski rod, posebno muslimane jer vjeruju po Kur’anu, a žive po Sunnetu na značaj učenja, čitanja, znanja, saznanja, riječi i govora.

Govor Istine – Božiji dar Poslanicima

Svaki Allahov poslanik i vjerovjesnik, koje je samo Allah za poslaničko-vjerovjesničku misiju odabrao i odredio nije od Allaha darovan ni nagrađen ni tenkovima, ni topovima, ni haubicama, ni avionima, ni raketama, ni puškama, ni mitraljezima, ni pištoljima, mada nikada ni jedan poslanik i vjerovjesnik nije poricao ni odricao blagodati civilizacije niti ih je pak obožavao, nego je Allah sve poslanike i vjerovjesnike podario i nagradio sa istovremeno i dunjalučkim i ahiretskim neodoljivim dragocjenostima i vrijednostima koje osvajaju najveće tvrđave i utvrđenja ljudskih srca i duše, a to su riječi i govor Istine, Upute, Dobra, Pravde, Cilja i Smisla na oba svijeta. Zato je svaki poslanik i vjerovjesnik imao pored ostalih istovjetno svojstvo i odliku Sidk - govorio je i svjedočio Istinu i bio je Sadik - promicatelj, govornik i svjedok Istine.

Allah je Jedini Izvor apsolutne Istine Hakka - „Hakk - Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.“ (Kur’an, 2:147.). „Allah je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro na temelju Hakka- Istine stvorio: čim On za nešto kaže Budi!- ono biva, riječ njegova je Istina.“ (Kur’an, 6:73). Riječ Hakk ima nekoliko osnovnih značenja: a) to je jedno od 99 Allahovih imena, b) Hakk je naziv za Istinu, c) sadržaj svake Allahove Objave je Hakk - Istina, d) Hakk je naziv za osnovnu i najvišu normu u islamu koja je izvor i mjera svih drugih normi, e) Hakk je naziv za pravo. Na temelju Hakka - Istine Allah bodri, ohrabruje i poziva ljude na istinit, iskren, jasan, tačan, precizan, razgovijetan, mudar i lijep govor: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu. Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti na Ovom i na Onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti: Allah radi što hoće.“ (Kur’an, 14:24,25 i 27). Ta Allahova riječ ima neizmjerljivu, nezamjenljivu i neizbrisivu vrijednost. Ona je iznutra Istina i Pravda, a izvana Dobrota i Ljepota: „Riječi Gosodara tvoga su zaokruženje i vrhunac Istine i Pravde. Njegove riječi su neizmjenljive, neprocjenljive i nezamjenljiv i On sve čuje i sve zna.“ (Kur’an, 6:115).

Retorika – oruđe Istine

U okviru mudrog, iskrenog, tačnog, jasnog, razgovjetnog i suvislog govora Poslanik je direktan, jasan i izričit, „Kul-il-Hakka ve lev kane-murren - Govori, kazuj i prenosi Istinu, makar ona bila i gorka.“ Zato se i kaže - red u govoru iznutra jeste – Istina, a red u govoru izvana jeste retorika. Retoričko umijeće sastoji se u volji i sposobnosti uočavanja onog bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a što u sebi krije svaki predmet ili pojava. To je afirmativna sposobnost da se otkrije upravo ono što se u svakom predmetu po sebi može uvjeriti. To znači da govorničko umijeće treba na zbilji, na stvarnosti, na temelju Istine, Pravde, Dobra i Ljepote izgrađivati svoju snagu. Ono će biti onim što treba biti tek onda, ako se bude trudilo oko toga da u stvarima i pojavama otkrivamo ono po čemu one istinski uvjeravaju. Aristotel u umno - voljnoj kao i osjećajnoj strukturi čovjeka, u okviru vremena, prostora, zbilje, stvarnosti i realnosti otkriva temeljne oslonce govorničkog uvjeravanja. Pri tome ne zaboravlja ni samu ljepotu govora, stil, jezični izričaj, pa i nastojanje da se samim načinom izazove određeni afirmativni dojam. Otkrivati, uistinu, što se u svakom pojedinom slučaju može spoznati, to ne spada ni u jednu drugu disciplinu i vještinu. Kao bitno pred očima retorika traga šta svaka stvar ima po sebi i u sebi uvjerljivo, dati to i prezentirati u govoru, koji uvjerava i pridobiva ljude, a to je nemoguće na ispravan način bez Istine. Na pologu Aristotelovog učenja Ciceron je dao svoju definiciju retorike za koju kaže da je umjetnost, umijeće, vještina usmenog govora, izražavanja i sposobnost izvođenja nečega prema sigurnim i poznatim pravilima. Retorici je cilj dobro, korisno i funkcionalno djelo što ga treba izvesti. Govornik želi i teži slušaoce da potakne na neko vanjsko sevabli i hairli djelo, a ne da govori, vazi ili drži predavanje u kome dokazuje da to zna raditi, dok mu je znanje i unutrašnje raspoloženje što ga izaziva, tek sredstvo za postignuće tog glavnog cilja. Svrhu, nakanu, namjeru, smisao i cilj pravog, sadržajnog, iskrenog i smislenog cilja govora definira Muhammed, a.s.: „Ko vjeruje u Allaha i u Ahiret, neka čini sve najbolje komšijama, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka počasti musafire, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka ne sjedi za sofrom na kojoj se služi i pije alkohol i ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka govori ono što je dobro i korisno ili neka šuti.“ (I.P.H., 1713).

S pravom se kaže - samo je Istina lijepa, a stvarnost, ma koliko bila velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. Najveću odliku, vrijednost i nagradu govoru koji počiva na istini, iskrenosti, pravdi, a koji je kazan na lijep, primjeren, mudar i poučan, dariva Allah dž.š.: „Ako neko želi veličinu, čast i ugled, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo On prima.“ (Kur’an, 37:10).

Zar ima veće časti, odlike, ohrabrenja i motivacije za mudar, istinit, iskren, jasan, razgovijetan, smislen i poučan govor od Istine da je govor Istine sadržaj svake Objave i da je taj govor ukras i najviša vrijednost svakog poslanika i vjerovjesnika. Na kraju, svako plemenito djelo učinjeno u ime Allaha, na korist ljudi i svaku iskrenu riječ Allah prima i nagrađuje.

U izdanju NVO “Put sredine” krajem 2017. godine pojavila se knjiga ambicioznog naziva “Ilmihal – islamski priručnik.” Grupa “anonimnih” autora ovog pamfleta iznose stavove koji u većini slučajeva odstupaju od učenja koja su zasnovana na islamskoj tradiciji Bošnjaka i koja naučava Islamska zajednica

Paušalne ocjene i mišljenja

Također, u ovom nepotpisanom uratku ima paušalno navedenih mišljenja, koja, bez objašnjenja, impliciraju radikalne i naučno neutemeljene stavove, koji se graniče sa tekfirom većine muslimana u BiH, na način da se počiniocima velikog širka koji izvodi iz vjere smatraju svi oni koji učestvuju u političkom životu države. Iznose se slijedeće tvrdnje:

1. b) U veliki širk se ubraja i propisivanje sekularnih zakona koji su suprotni Allahovom zakonu. (str. 31)
2. c) Ko ostavi sve namaze, iako zna kakav je njihov propis, takav je nevjernik, po konsenzusu ashaba. (str. 92)
3. d) Grijeh neklanjanja farza nije ništa manji od grijeha ubica, bludnika, lopova i dr. (str. 138)
4. e) Odlaganje namaza van njegovog propisanog vremena, bez šerijatskog opravdanja, spada u velike grijehe, poput ubistva, ili čak i veće. (str. 154)

I pod pretpostavkom da su izneseni stavovi podudarni sa ustaljenom praksom muslimana i njihove uleme na ovim prostorima, ovaj uradak se ne može nazvati ilmihalom, jer nije prošao predviđenu proceduru. On također, ne može biti izvor za spoznaju propisa o islamu, jer je općepoznato da se propisi o vjeri uzimaju samo od pouzdanih osoba i iz provjerenih izvora, a ovdje su autori nepoznati i izvori se uopće ne spominju.