Prije desetak godina sa najavom da će uspostaviti svoje međunarodno sjedište u Dublinu Facebook je od američke postao internacionalna društvena mreža koju danas koristi 2.2 milijarde ljudi. Mreža je nastala nekoliko godina ranije, tačnije, 2004. godine kao studentski servis komunikacije, da bi se potom proširila na kampuse vodećih američkih univerziteta, zatim svih, a potom srednjih škola, te 2006. postala dostupna svakom ko izjavi da ima preko 13 godina i posjeduje e-mail. Ova mreža je već 2009. godine proglašena najkorištenijom društvenom komunikacijskom platformom i danas ostvaruje godišnji prihod preko 40 milijardi dolara, a zapošljava preko 25 hiljada ljudi. Kao svoje podkompanije i usluge tu su Instagram (800 miliona korisnika), Messenger (1.2 milijarde), WhatsApp (1 milijarda) itd... Dakle radi se o milijardama korisnika, ali i dolara u prometu.
Napredak tehnologije i njene zloupotrebe
Facebook je i kod nas najpopularnija društvena mreža. Prema “Europe Internet Stats” u Bosni i Hercegovini ima oko 1.5 milion korisnika Facebooka. Širenje ove mreže je pokrenulo niz ispitivanja oko privatnosti, te o psihološkim efektima koje korištenje društvenih mreža imaju na korisnike. Facebook se kao kompanija u zadnje vrijeme suočava sa sve većim pritiscima oko lažnih vijesti, govora mržnje i raznih oblika promoviranja nasilja i zloupotreba koji prate ovu globalnu društvenu komunikacijsku platformu.
Društvene mreže su, dakako, postale sredstvo plasiranja političkih, vjerskih, kulturnih, sportskih i svakih drugih tema našega svakodnevnog života, te su s toga u naše živote pored društvene stvarnosti otvorile i virtuelni svijet koji nerijetko ima svoje bitno drugačije zakonitosti, pravila i konsekvence. Jedna mala frustracija u privatnom životu, nespretna ljutnja ili radost, naglašena iskrenost ili momenat personalne krize može biti potpuno bezopasan u svakodnevnom društvu i okruženju u kojemu djelujemo i živimo, ali sve to izgleda potpuno drugačije u virtuelnom svijetu gdje odaslana poruka, slika, tonski ili video zapis mogu kobno završiti i nanijeti nesagledivu štetu i pošaljilacu i krajnjem konzumentu poruke. Sa svakim napretkom tehnologije napreduje i njena zloupotreba, ali i pogrešna upotreba koja nekada može nanijeti veliku štetu kako društvu, tako i pojedincima. U javnom prostoru, a posebno na društvenim mrežama sve je više vjerskih poruka i sadržaja. Obim kojim se ovi sadržaji šire nije moguće kontrolirati, niti u potpunosti sagledati. Moguće je samo djelomično promatranje uzoraka koji ukazuju na opsege nekih incidenata ili pojava. Vidjeli smo da je na globalnom planu u posljednjih nekoliko godina zloupotreba vjere na društvenim mrežama, iskorištena u izuzetno opasne propagandne svrhe, a to je nerijetko cijele porodice odvelo u mračnjačke ideologije zla i navelo na puteve bez povratka. K tome, u javnom prostoru socijalnih mreža sve je više propovjednika i govornika o vjeri o kojima znamo, ali i onih o kojima ne znamo mnogo. Sve je više onih koji uspješno koriste društvene mreže za širenje pozitivnih informacija, vazova, nasihata i poruka ohrabrenja, obavješenja o važnim akcijama, međutim, nekada se u javnom prostoru, pa čak i kod onih koji nose ahmediju i predstavljaju vjerski autoritet korištenje društvenih mreža, da li svjesno ili nesvjesno, sa znanjem ili bez znanja o mogućim konsekvencama, zna okrenuti suprotno od primarne zadaće i misije čiji emanet nose. Posebno je ovdje moguća lahka politička zloupotreba vjerskog u javnom prostoru, te stoga ovaj tekst ima za cilj da upozori i pozove na razmišljanje sve one koji istupaju u javnom prostoru, a nose emanet misije islama. Držim da je u korištenju ovih itekako korisnih savremenih sredstava komunikacije potrebno biti krajnje pažljiv kako se naša dobra i časna namjera ne bi, zbog male nepažnje, pretvorila u svoju suprotnost, te korisnike koji konzumiraju naše poruke ponukala na govor mržnje, na klevetanje i ogovaranje, na promoviranje određenih političkih opcija, pa čak i na komentare koji u sebi sadrže nedopustiva vrijeđanja na spolnoj, rasnoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi.
Apel Uprave za vjerske poslove
O ovome smo razgovarali sa glavnim imamima, sa profesorima i naravno sa Upravom koja je nadležna za vjerske poslove Islamske zajednice. Direktor uprave za vjerske poslove mr. Nusret ef. Abdibegović nam je potvrdio kako primjećuje da se pojavljuju određeni disonantni tonovi koji mogu naštetiti ugledu naših imama. “Vaše pitanje implicira da mi imamo nesređeno stanje unutar prostora koji je globalan – svijet artikulisan kao jedno globalno selo, društvene mreže, mas mediji, i primjećujete da određene disonantne pojave štete ugledu naših imama. Mogu se složiti s vama u ocjeni da ima tih pojava, da su ekscesni, što bi Arapi kazali “šaaz”, da su pojave koje nemaju neku smjernicu ili usmjerenje. Podsjetiću vas da smo mi u jednom periodu brige naspram naših imama i njihove odgovornosti, njihove časti, i svega ostalog – dali smjernice našim imamima kako će se ponašati na društvenim mrežama, kako će govoriti, pisati... Ima tu nešto što graniči sa određenom ivicom, kako vi kažete “da prelaze granicu” – to su pojedinačni slučajevu. Mi apelujemo, imamo sa njima kontakte i susrete, imamo edukaciju i imamo oređene smjernice i upozorenja unutar tog prostora, ali ne treba izbjeći jednoj ocjeni da je veliki broj imama vrlo savjestan i odgovoran da javni prostor koristi za afirmaciju univerzalnih vrijednosti. Ali, imate i onih koji javni prostor koriste kao ličnu promidžbu. To nije za odbaciti, ali ako ono neće graničiti sa uvrjedama, sa ponižavanjem, jer to nije princip rada imama. Imam treba da obveseljava, imam treba da obraduje, imam treba da nudi jedan novi koncept,” kazao nam je direktor Abdibegović.
U kontekstu ograničenog prostora djelovanja imama kako zbog njihove duhovne i organizacijske misije Abdibegović upozorava da treba biti krajnje oprezan. “Mi smo jasno kazali da imami, nosioci ahmedija, ne bi smjeli da promoviraju određene političke partije, određena politička kretanja. Oni mogu da komentarišu, ali u smislu njihovog univerzalnog usmjerenja u očuvanju te vrijednosti, ali nikako da budu propagatori,” ističe Abdibegović napominjući napore koje Islamska zajednica čini kako bi jasno ukazala da “nema prostora za političko potkusurivanje, nadmetanje, favoriziranje, određenih krugova ili partija, ideja kroz prostor koji bi trebao da objedinjuje sve te ljude, a ovdje mislim na džamijski prostor, vjerski prostor.”
Glavni imam Medžlisa IZ Sarajevo dr. Ferid-ef. Dautović nam je kazao da su imami javne ličnosti i podložni su kritici zbog svojih javno iznesenih stavova bilo u džamiji ili izvan džamije, te na društvenim mrežama. “Svaki govor, a posebno onaj u javnom prostoru, mora biti precizan, jasan, odmjeren i primjeren vremenu u kom živimo. S obzirom da je imam uvijek imam, da tumači učenje koje smo naslijedili od Božijih poslanika, mora poštovati i cijeniti sebe, misiju koja mu je povjerena i biti odgovoran. Božiji poslanici su uvijek govorili istinu. Njihova riječ je uvijek bila blaga, prijemčiva, mehlem za ljudska srca,” ističe Dautović podsjećajući da nas Svemogući Bog obavezuje na lijepu riječ.
“Sveti prostor” džamije
Dautović ukazuje na svetost džamijskog prostora koji nekada zna biti ciljano upotrijebljen od pojedinih interesno-političkih skupina. “Džamija je u nekom smislu ‘sveti prostor’. U njoj se ne smiju govoriti ružne riječi, govor mržnje u bilo kom smislu i prema bilo kome. Bog definira ružnu riječ kao ‘ružno drvo čiji su korijeni plitki, čije su posljedice trnje i vatra’. Za lijep govor ljude odgajamo i kroz džamije, a ružan govor je posljedica lošeg odgoja. No, nije samo odgoj dovoljan da se zaustavi govor mržnje. Svaki govor mržnje treba sankcionisati svejedno o kome se radilo i gdje ga je neko kazao, za govor mržnje se moraju snositi posljedice jer, govor mržnje proizvodi posljedice koje su opasne po širu društvenu zajednicu. U demokratskom društvu u kojem je sloboda govora zagarantirana svim ljudima često dolazi do zloupotrebe te slobode. Mi živimo u okolnostima u kojima je općenito neprimjereno u džamijama govoriti o bilo kojoj političkoj partiji. Promoviranje bilo koje političke stranke ili pojedinca nije primjereno džamiji i mimberu. Svi ljudi u džamiji moraju se osjećati džematlijama svoje džamije, džematlijama svoga džemata. Ne smiju biti diskriminirani i osjećati se manje vrijednim zato što u političkom smislu pripadaju nekoj stranci,” konstatira Dautović naglašavajući kako su vjera i vjerski identitet nadpolitički i da su oni koheziona snaga našeg naroda. Glavni sarajevski imam naglašava kako se na seminarima sa imamima redovno analiziraju načini na koji imami govore na hutbama, te da odgovorno nastupaju i u džamiji i izvan džamije.
Glavni imam Medžlisa IZ Zenica mr. Jakub ef. Salkica kaže kako “nažalost jedan broj vjerskih lica općenito, pa i imama, aktivno učestvuje u političkim manifestacijama, promoviranju određenih političkih partija i slično, a mnogi sakralni objekti, pa i naše džamije, koriste se u različite propagandne političke svrhe u određenim situacijama, a posebno u izbornoj kampanji, što je čista zloupotreba vjerske službe, odnosno imamske službe i vjerskih objekata, odnosno džamijskog prostora u političkim retorikama i javnom diskursu.” Salkica se slaže da je utjecaj i prisustvo onih koji nose ahmedije u društvu i javnom životu sve više izražen, a posebno na društvenim mrežama i izlazi iz privatne sfere pojedinca. “Nerijetko se dešava zloupotreba te slobode i vanredne prilike da se konstruktivno djeluje u javnom prostoru, a to se ne bi smjelo dešavati, odnosno, imami bi trebali biti veoma oprezni i dobro paziti da u takvoj vrsti angažmana ne budu zaslijepljeni nekim ličnim frustracijama,” upozorava glavni zenički imam.
Također, ustupanje javnog prostora na društvenim mrežama dodatno je, prema riječima Salkice “nanijelo i probleme u kvalitetnoj interpretaciji istinskih vrijednosti, jer, želja za populizmom je osiromašila islamske teme koje govore o socijalnoj povezanosti, te su pojedini imami više usmjereni na kritizerstvo, napadanje, osuđivanje i pozivanje na određene reforme. U tom ringu populističke propagande izrastaju autoriteti koji teme i govor prilagođavaju potrebama i željama masa, što rezultira umjetnom retorikom i manipulacijom javnim prostorom.”
Krizne situacije
Profesorica komunikoloških i novinarskih disciplina na Fakultetu političkih nauka dr. Fahira Fejzić Čengić ističe da je javni medijski prostor javno dobro i da on obično nalikuje njegovim učesnicima u smislu obrazovanja, odgoja i kulture. “Jednostavno, kakvo društvo takav medijski kao javnodiskursni prostor. Islamska zajednica je hijerarhijska organizacija. Trebala bi biti predstavljana ozbiljnim, koordiniranim, odgovornim i savjesnim istupima u javnosti. To se treba i može držati pod pristojnom kontrolom. Interni odnosi s javnošću znače da vaša institucija mora imati regule za javni nastup. Imami i muallime su najbrojniji vaši predstavnici sa vazifom da govore, da tumače, da pojašnjavaju, da upućuju, da iscjeljuju, da popravljaju sve oko sebe. Njihov moralni integritet, mudrost i vještine za javni nastup moraju biti neupitne. Povodi za javni nastup također neupitno opravdani i dopušteni. Ukoliko neko ‘na svoju ruku’ govori, argumentira ili tumači svoj vlastiti stav, izričito to mora naglasiti. ‘Moj osobni stav je takav i takav...’ Odnosno, služba za odnose s javnostima, eksternim i internim, treba voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi, posebno u tzv. kriznim situacijama. A toga je puno oko nas,” ukazuje profesorica Fejzić Čengić. Ona savjetuje da se sprovede obuka među imamima, muallimama, zaposlenicima svih sektora za krizno komuniciranje, te dodaje da je potrebno odrediti vrijeme i mjesto, povode i načine kao i osobe koje se mogu javno obraćati. “U protivnom, svi ovi preskočeni stepeni u ponašanju koštat će najprije pojedince, a potom i cijelu zajednicu. Što se iz usta otisne u eter ne može se povratiti. Demanitiji i isprike imaju slabu vrijednost u odnosu na ‘ispade brzopletih i nevještih’,” upozorava profesorica Fejzić Čengić.
Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Mustafa Hasani, koji je uz svoj akademski angažman i dugogodišnji hatib, slaže se kako je naš javni diskurs izložen različitim vidovima zloupotreba. “Ovo je vrijeme u kojem smo svi uključeni u javni prostor i onaj ko to želi i onaj ko to ne želi, naprosto svi, jer nikad niste sigurni gdje i u kojem kontekstu će vaša slika ili izjava biti negdje objavljena.”
Profesor Hasani ukazuje na problem nedostatka profesionalizma, te sve učestalijeg “svaštarenja”. “Dovoljno je da budete ‘hrabri’ stati pred kameru vlastitog mobitela i objaviti to što ste naumili i počinje se odvijati nevjerovatna drama, slijede lajkovi i stado se skuplja. Sa javnih govornica iz parlamenata i sa skupština, ali i na brojnim portalima, objavama na društvenim mrežama imamo priliku čuti i čitati svakojakih gluposti, izlijeva strasti i etiketiranja. Važno je samo “iskipati” hrpu ružnih riječi i uvreda na račun oponenta, i ‘nagovoriti se narodu’ i svrha je ispunjena. Mi smo posebno osjetljivi kada to čine ljudi koji nose ahmediju ili imaju medresanski background. Ako smo u komunizmu bili usmjereni da u džamijama i hutbama govorimo samo o vjeri, jer zbog zatvora nismo smjeli komentarisati vlast, državu i dnevna dešavanja, danas je obrnuta situacija. Pogrešno shvaćena potreba da se bude aktualan u govoru odvela je pojedince u prosječne komentatore dnevnih dešavanja i komunalnih poslova, dispečere lokalnih struja i sl., pa se iz mihraba može čuti govor koji izuzev citata ajeta ili hadisa ničim ne upućuje da je rečen u džamiji,” ističe profesor Hasani apelirajući da mihrabu i minberu traba sačuvati dotojanstvo, a ahmediju sačuvati od političko-potrošačkih retorika.
Političko targetiranje
S druge strane, apelira profesor Hasani, “Islamska zajednice se treba oduprijeti svim pokušajima njene instrumentalizacije u razne, pa i političke svrhe. Islamska zajednica je sigurno važan potencijalni politički partner za svaku stranku i svakog političara, posebno u vrijeme izbora. Činjenica jeste da se u povijesti IZ morala u više navrata javno štititi od ovih političkih targetiranja i instrumentaliziranja, kao što je to radila svojim odlukama 1935., 1938., 2002. i drugim u cilju zaštite vlastitog digniteta, misije, ahmedije, ali i džamijskih prostora od zloupotreba i instrumentaliziranja. Posebno bi trebalo skrenuti pažnju da se na tome i danas treba insistirati s naglaskom na manje sredine gdje IZ treba zaštiti imama od lokalnih moćnika, političkih šerifa koji vrše pritisak na njih. Time IZ pokazuje svoju odlučnost i predanost misiji koju ima, ali i zaštiti imama koji su vrlo često glas lokalne savjesti protiv raznih anarhija.”
Dakako da ovaj tekst nema najmjeru rješavati problem krize komuniciranja čije obrise sve jasnije uočavamo u našem svakodnevnom komuniciranju, a čiji ponajveći dio čine društvene mreže. Ipak, ono što bismo svi, a pogotovo nosioci vjerskog autoriteta, trebali imati u vidu jesu savjeti stručnih i odgovornih lica, kao što su naši sugovornici, da bismo izbjegli situacije koje mogu narušiti smisao i svrhu našeg djelovanja. A to ćemo učiniti informiranjem, obrazovanjem, trudom i radom, ali i praćenjem svih najnovijih dostignuća koji se tiču savremenog komuniciranja putem Facebooka, Twittera, Instagrama, WhatsAppa i drugih. Jer, ono što napišemo ili objavimo na društvenim mrežama naše je samo u smislu autorstva, a o njegovom daljem raspolaganju odlučuju oni kojima poruka jeste ili nije upućena.
