Obnovljena infrastruktura Islamske zajednice. Džamija i stambeno-poslovna zgrada danas čine najljepši detalj na razglednici Bosanskoga Šamca iz kojeg, nažalost, odlaze mnogi mladi Bošnjaci.

Za Bošnjake mnogih mjesta u bosanskoj Posavini ime Azizija ima vrlo emotivno i simbolično značenje kao i 1862. godina kad su se naselili na desnoj obali Save. Naime, te su godine prognani sa svojih stoljetnih topraka iz Užica, Šapca, Beograda, Sokola i nekih drugih mjesta u Srbiji i nastanili se u Brezovom Polju, Orašju, Orahovoj, Bosanskom Šamcu, Bosanskoj Kostajnici. U svim tim mjestima podignute su džamije koje su dobile ime Azizija – po Sultanu Abdu-l-Azizu koji je obezbijedio sredstva za njihovu izgradnju. Orašje i Bosanski Šamac prvobitno su se zvali Donja Azizija, odnosno Gornja Azizija.

Zanimljivo je da je Bosanski Šamac nastao na ušću rijeke Bosne u Savu. Osnovan je 1863. godine. I on je dio turskih projekata povezanih s naseljavanjem muslimanskog stanovništva. Prema dokumentima bosanski vezir Topal Osman-paša na području Šamca naselio je ukupno 292 porodice sa 628 muških članova, od toga iz Užica 214 porodica sa 452 muška člana, iz Sokola 31 porodicu sa 68 muških članova, iz Šapca 26 porodica sa 57 muških članova i 21 porodicu užičkih Roma sa 51 muškim članom. Narednih godina naselilo se i nekoliko muslimanskih porodica iz Beograda. U jednom austrijskom izvještaju od 4. juna 1863. godine ističe se ambicija Osman-paše da Bosanski Šamac učini glavnim trgovačkim gradom u Bosni.

Obnova džamije Azizije

Sto i tridesetak godina poslije, nakon što je nekoliko generacija bošnjačkih muhadžira rođeno u Bosanskom Šamcu, njihova Azizija je srušena. Iako je bila pod zaštitom bivše države i najstariji objekat kulturno-historijskog naslijeđa u gradu srpske vlasti su je 1992. godine sravnile sa zemljom. Mnogi Bošnjaci su izbjegli, a manji dio je ostao u svom gradu do okončanja rata. Mubin Očanović, sekretar MIZ Bosanski Šamac, uz imama Safeta ef. Karahmetovića, jedini stalni zaposlenik pri Medžlisu, kaže: „Moje je porijeklo iz Užica. Propatili smo mnogo. U ratu smo nas osmero pet godina proveli u podrumskim prostorijama. Međutim, svjedočili smo islam i Bošnjake u ovom gradu. Časno smo izašli iz svega ovog.“ Kažimo da uz sekretarske Očanović obavlja i blagajničke poslove. Uzgred je i muezzin na namaskim vaktovima. Kazao nam je da aktivisti u Medžlisu timski rade. A, jedan od aktivista je i Sulejman Huremović, predsjednik MIZ. On podastire priču o početku obnove Azizije: „Radovi na obnovi srušene džamije počeli su 4. jula 2004. godine. U posredovanju kod dobijanja donacija najviše je doprinio rahmetli Sulejman Tihić. Kanili smo 2014. organizirati svečano otvorenje obnovljene džamije, a onda su nas zadesile poplave, pa smrt Sulejmana Tihića, predsjednika Građevinskog odbora.“

Kažimo da je uz džamiju obnovljena i poslovno-stambena zgrada Medžlisa. Obnova ova dva objekta koštala je oko milion i 300.000 KM. Kad se razgovaralo o obnovi ovih objekata donesena je odluka da ovaj grad, koji je jedna od  kapija Bosne, treba da ima reprezentativnu džamiju i njene prateće sadržaje.

Curenje Bošnjaka

Bošnjaci u Bosanskom Šamcu žive u gradu, imaju jednu džamiju i jedan mesdžid. Nažalost, Bošnjaci i dalje odlaze. Mahom u zemlje Zapadne Evrope. Safet ef. Karahmetović kaže: „Prema popisu iz 1991. godine u Bosanskom Šamcu je bilo 2233 Bošnjaka ne računajući one koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, a oni su mahom bili Bošnjaci. Ako bismo i njih uzeli u obzir mogli bismo kazati da je Bošnjaka bilo oko 3500. Međutim, po popisu  iz 2013. Bošnjaka je bilo 1265. Danas u Bosanskom Šamcu stalno živi 520 Bošnjaka. Najveći broj Bošnjaka se izvukao već s početka rata, a jedan broj je ostao do kraja rata, neki s puškom, a neki u radnoj obavezi. Takvih nema puno.“

Efendija Karahmetović podvlači da je sada u odnosu u vrijeme kad je on došao za imama, a bilo je to prije 16 godina, Bošnjaka u ovom gradu manje čak 40%. Statistika potvrđuje tu brojku. Posljednjih 5 godina rođeno je 16, a umrlo 99 Bošnjaka. Prošle godine rođeno je šestero djece. On rezignirano konstatuje i ovo: „Posljednih 5 godina 53 mladih i sposobnih je iselilo u Evropu. Otišlo nam je i 19 djece. U posljednje dvije godine intenzivirano je iseljenje. Glavni motiv onih koji odlaze je želja za boljim standardom i životom. Međutim, ima tu i pohlepe. Pojedini su imali posao i nisu bili muhtač, a iselili su. Imamo 527 stambenih jedinica (kuća i stanova), a negdje u polovini njih poneko živi. U mnogim od tih nastanjenih kuća imamo samo po jedno ili dvoje staraca. Od 520 Bošnjaka njih 220 je starije od 60 godina, a 183 ima blizu 60 godina.“

O živoj rani odlaska Bošnjaka govori i Alija Kapetanović, koordinatorica za ženski aktivizam pri Medžlisu: „Trudimo se da u džematu okupimo što više žena. Imali smo i školu Kur’ana. Trebalo bi da ponovo počne s radom. Nažalost, nema nas puno. Mladi čim se dočepaju radnih viza odoše koje-kuda, a ostajemo mi stari. Trudimo se da se sastajemo, družimo i da se edukujemo uz pomoć našeg imama. Naš imam je veoma zaslužan za kontinuirani rad našeg džemata i Medžlisa. U svemu nam pomaže. Bez njega ovdje ne bi bilo ni džemata. Odlazimo i u posjete džematima u komšijskim gradovima Odžaku, Modriči, Gradačcu. Bili smo i u Potočarima, pa sa majkama Srebrenice u Tuzli.“

Gospođa Alija je prije rata radila u banci, a za vrijeme agresije bila je u izbjeglištvu. Vratila se 2004. godine. Jasmina Karahmetović, zamjenica koordinatorke za ženski aktivizam, kaže da je petnaestak relativno mlađih hanuma aktivno u radu Medžlisa.

U proteklih petnaest dana Preporod je pitao džematlije u Sarajevu za njihovo mišljenje o izbjeglicama koji se, na svom putu ka Zapadnim zemljama, zadržavaju u BiH

Broj izbjeglica u BiH se povećava. Svaki dan se obraćaju organizaciji Vaša prava Bosne i Hercegovine za pravnu pomoć. Vaša prava je jedno od udruženja koja pružaju besplatnu pravnu pomoć i tražiocima azila. Na pitanje kako im pomažu oko smještaja Irma Muhović iz udruženja Vaša prava  nam je kazala da u najvećem broju slučajeva zovu imame sarajevskih džamija i mole ili da ih smjeste u džamije, ili pomognu, a onda oni uglavnom traže lica koja bi bila voljni da ustupe prostor za smještaj ovih lica.

Apelujemo na državne organe da aktiviraju akcione planove za zbrinjavanje izbjeglicaApelujemo na državne organe da aktiviraju akcione planove za zbrinjavanje izbjeglica

„Ima ih nekoliko koji su tako smješteni. Dvoje ljudi je ustupilo svoje prostore. Danas je nevjerovatno da bi neko besplatno dao taj prostor takvim licima, ali ima još uvijek koji su zaista humani. Radi se uglavnom o izbjeglicama muškarcima. Manji je broj porodica s djecom. U jednom slučaju je maloljetno lice u pratnji brata“, kazala je Muhović i uputila apel svima koji imaju neki privatni smještaj ili prostor koji ne koriste da ustupe ovim licima.

Dobra informiranost o problemu izbjeglica

U proteklih petnaest dana Preporod je pitao džematlije u Sarajevu za njihovo mišljenje o izbjeglicama koji se, na svom putu ka Zapadnim zemljama, zadržavaju i u našoj državi. Zanimalo nas je i to da li su Bošnjaci informirani na ispravan način o izbjeglicama. Primjera radi, mogu se čuti mišljenja da današnje izbjeglice nisu ugrožena lica, već da putuju ka Evropi isključivo iz ekonomskih razloga. Naravno, anketa Preporoda ne pretendira da bude referentan uvid u mišljenje muslimana u BiH. Do dvije stotine džematlija iz sarajevskih gradskih i prigradskih džamija ne može predstavljati mišljenje većine muslimana u BiH, ali može djelomično ukazati na trend razmišljanja naših džematlija o izazovu s izbjeglicama.

Iako se u medijima mogu slušati navodi da nije riječ o ugroženoj kategoriji stanovništva koja putuje ka Zapadnim zemljama, većina džematlija je mišljenja da je riječ o civilima koji putuju zbog sigurnosnih razloga, a ne ekonomskih. Samo 6% je mišljenja da je riječ o učesnicima u ratovima koji bježe od ratne odgovornosti.

Ovo je vrlo važno kako ne bi došlo do stigmatizacije izbjeglica uslijed predrasuda da je riječ o problematičnim grupama iz muslimanskih zemalja koje imaju kriminalni dosije. U drugim zemljama, poput Makedonije, odnos prema izbjeglicama je dehumaniziran i stanje se uslijed političke radikalizacije i medijskih naslova dodatno pogoršava.

“Nažalost i mediji su danas dehumanizirali izbjeglicu pa prema tome: izbjeglica je terorist, kriminalac, bježi od rata zašto nije ostao da se bori, gdje su mu žene i djeca itd. Mora se vratiti humanističko gledanje na ovaj problem i ponovo ga pokazati kao čovjeka koji je nečiji otac, brat, sin  unuk čovjek poput nas; moramo vratiti humanu stranu ljudima, jer Bosna nije ostala imuna na sve te trendove koji se dešavaju u svijetu“, kazala je Mersiha Smailović, advokatica, borac za ljudska prava i osnivač nevladine organizacije Legis u Makedoniji, koja je u jeku izbjegličke krize 2014. i 2015. bila najaktivnija u pružanju pomoći izbjeglicama koje su prolazile kroz Makedoniju.

Naravno, ovdje treba odati priznanje domaćim medijima koji nisu stigmatizirali izbjeglice, štaviše u svojim prilozima su pozivali građane da pokažu humanost prema svima koji idu ka evropskim zemljama. Doduše, u kojem smjeru ide savremeno novinarstvo govori i izjava Ahmeda, aktiviste u udruženju Tempo koje smo posjetili nakon što su primili u svoje prostorije nekoliko izbjeglica. “Ma svi novinari isto kažu. Vide da nema puno Sirijaca, odnosno koji su ugroženi u ratu i nisu im toliko zanimljive priče ostalih“, kazao nam je Ahmed. Drugim riječima, ako izbjeglice nisu doživjele tragediju, izgubile porodice, ako nisu invalidi ili osobe koje su tek došle iz ratnih zona i nisu toliko zanimljive novinarima, odnosno priče ljudi koji bježe iz svojih zemalja zbog političkih tortura u svojoj zemlji nisu dovoljno privlačne novinarima. U današnjem kontekstu, kada se naši građani, naročito povratnici, nađu u evropskim zemljama jer nemaju sredstava za liječenje svoga djeteta ili slično, vjerovatno imaju isti problem: nisu im životi ugroženi te im se ne treba ni dozvoljavati ostanak i rad.