Pitanje: Imam pitanje u vezi abdesta i namaza u stanju bolesti. Naime, moja majka je imala tešku operaciju, i trenutno se nalazi u bolnici. Budući da nije sposobna da se kreće, zanima me da li joj mi možemo pomoći da uzme abdest, i ako možemo koji je to način ili je dovoljno da uzme tejemum? Na koji način da obavi namaz, s obzirom da nije u stanju da stoji niti sjedi? Da li treba da naklanja namaze koje je propustila dok je bila u bolnici (predoperativnom stanju, stanju nakon buđenja iz opšte anestezije)?

Odgovor: Molimo Allaha dž.š. da Vašoj majci i drugim bolesnicima olakša i podari sabura i zdravlja. Bolesnik će uzimati abdest i obavaljati namaz prema svojim mogućnostima. Umjesto stalnog pranja nogu, ako je to teško, i ako ga osoba ne može sobom činiti, može se uzimati mesh po mestvama, odnosno debljim čarapama tokom jednog dana i noći, bez pranja nogu, ako su mestve/čarape obuvene na abdest. Ukoliko je teško i to, može se trajno mesh činiti po dijelu tijela koji se ne može prati. Ono što se može prati bez prevelikog napora, treba prati. Ako je uzimanje abdesta općenito preteško, može se uzimati tejemum umjesto abdesta. Bolesnika ne treba opterećivati onim što mu je preteško. Dozvoljeno je da bolesniku neko pomogne pri uzimanju abdesta.

Bolesnik ako ne može namaz obavljati stojeći ili sjedeći, klanjat će išaretom (gestom) ležeći na leđima, a njegove noge treba da budu okrenute prema Kibli, ili ako bude na strani ležao onda će mu lice biti okrenuto prema Kibli. Ovo okretanje je poželjno, ali nije uvjet za ispravnost namaza, ako prostor u kući/stanu/bolnici to ne dozvoljava. Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih...” (El-Bekare, 286) “Bojte se Allaha koliko ste u mogućnosti...” (Et-Tegabun, 16)

Propuštene namaze iz predoperativnog perioda, odnosno, nakon buđenja iz opšte anestezije treba naklanjati, ako broj propuštenih namaza nije veći od pet. Ukoliko se pak u stanju nesvijesti/kome propusti šest i više namaza, prema propisu u našem mezhebu, nema obaveze naklanjavati ih. (Ed-Durru-l-muhtar, 1/330, 688) A Allah najbolje zna.

Pitanje: Nakon poroda imam problem sa zadržavanjem mokraće, pri najmanjem naporu izađe mi (manje ili više mokraće), što mi stvara opterećenje, te iz tog razloga ne obavljam namaz u džematu, već isključivo u kući. U narednom periodu smo Allahovom milošću planirali obaviti umru i ne znam kako da postupim.

Odgovor: Ukoliko spomenuti zdravstveni problem traje cijeli namaski vakat, Vi se tretirate kao sahib-i uzur, tj. osoba sa isprikom. Sahib-i uzur za svaki namaski vakat treba obnoviti abdest i on važi za taj namaski vakat bez obzira na nekontrolisani izlazak mokraće (i slično što kvari abdest). U tom namaskom vremenu sahib-i uzur može obavljati namaz tog namaskog vremena i druge ibadete kao što su tavaf, sa’j i sl. Prema tome, nema zapreke da u takvom stanju obavite umru, postupajući na isti način kao i u slučaju čistoće za namaz poduzimajući pri tome (prilikom obavljanja tavafa i saja) dodatne mjere zaštite i opreza. Sahib-i uzur, kao musafir, tokom putovanja skraćuje četverorekatne namaze, a u slučaju da koristi olakšicu spajanja dva namaza koji se mogu spojiti, dovoljan je jedan abdest za oba namaza koja spaja.

Hodeći medinskim ulicama Ebu Hurejre, r.a., utrčao je u medinsku pijacu i uzbuđeno povikao: “Požurite u džamiju, dijeli se se naslijeđe Resulullaha, s.a.v.s.!” Kada su ljudi, ostavivši svoju trgovinu, ušli u džamiju, zatekli su neke kako namaz obavljaju, neke kako Kur’an uče, a neke kako Resulullahov, s.a.v.s., život proučavaju. Trgovci se vratiše i Ebu Hurejri, r.a. kazaše: “O Ebu Hurejre, pa tamo se ništa ne dijeli, objasnivši mu šta su zatekli.” “To što ste u džamiji zatekli, naslijeđe je Muhammeda, s.a.v.s., koje se tamo dijeli”, odgovori im Ebu Hurejre.

Nije Resulullah, s.a.v.s., Ummetu svome, tebi i meni, ostavio njive, kuće, novac i druga bogatstva, već je Alejhisselam sljedbenicima svojim ostavio ono što donosi zadovoljstvo Uzvišenog i garantira njegovo, a.s., društvo u Džennetu. O svome naslijeđu Resulullah, s.a.v.s., nam kaže: “Ostavljam vam dvoje – Allahovu Knjigu i moj Sunnet; budete li se toga držali, nećete zalutati.” Ashabi su ovu poruku čuli jasno i glasno, a čujemo li ti i ja poruku koja nam garantira siguran prolaz kroz ovaj dunjalučki život do cilja koji se zove Džennet?

Do cilja, Dženneta, doći ćemo ako iz hazne naslijeđa Resulullahova, s.a.v.s., Kur’an kao vodilju i putokaz u životu prihvatimo. Knjigu u koju sumnje nema – Kur’an časni – Uzvišeni nije objavio da samo na rafama u kućama našim stoji, već ga je Allah, dž.š., objavio da nam put ispravni pokaže: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom Putu.” (El-Isra’, 9)

Ne prihvatiti Kur’an iz hazne Resulullahova, s.a.v.s., naslijeđa znači život u tami provesti, kuću svoju u kabur pretvoriti i melekima je neprepoznatljivom učiniti. Tako nas podučava naš uzor i učitelj Resulullah, s.a.v.s.: “Ne pravite od svojih kuća kaburove. Šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare.” “Zaista, kuća u kojoj se Kur’an uči svijetli stanovnicima nebesa kao što zvijezde svijetle stanovnicima Zemlje.”

Stoga je naša zadaća, ako to već do sad nismo, 28 harfova naučiti, s Kur’anom se početi družiti, time sebe i porodice svoje zaštititi, pa će korist golema i na Ovom i na Budućem svijetu biti. Ulema nam prenosi: “U kući u kojoj se Kur’an uči i meleki su u njoj, a šejtani napuste tu kuću, takva kuća postane prostrana svojim ukućanima i njihov se bereket poveća, a u kući u kojoj se Kur’an ne uči i šejtani su u njoj, meleki napuste takvu kuću, ona postane tijesna svojim ukućanima i njima se bereket smanji.” 

Ako naslijeđe Resulullahovo, s.a.v.s., želimo, onda nam valja njegov životni stil primijeniti. Onaj koji za sebe smatra da Resulullaha, s.a.v.s., voli, taj iz svakog dijela njegova, s.a.v.s., života pouku i poruku crpi, mijenjajući sebe i društvo oko sebe, jer nas je njegov životni put podučio da namazom vezu s Uzvišenim jačamo. Da namazom život svoj okitimo briga je Resulullahova, s.a.v.s. bila. “Allaha se bojte i namaz čuvajte”, oporučio nam je na samrti svojoj, jer je poruku Uzvišenog shvatio i nama je valjano dostavio: “Sve dok te smrt ne stigne, Allahu ibadet čini.” (El-Hidžr, 99)

Gospodar nebesa i Zemlje odabrao je da poziv na namaz riječima “Allahu ekber” započne i završi, da tebe i mene podsjeti da je Allah veći od svega što nas od namaza odvraća. Ako nas neki posao od namaza odvrati, Allah je od tog posla veći, ako nas sastanak s nekim od namaza odvrati, pa Allah je od svakog sastanka veći, a sastanak s Njime je preči. Ako nas neki problem tišti i od namaza nas odvrati, pa Allah je i od toga veći. Allah je Onaj koji je veći od svega onoga što mi velikim smatramo i čemu važnost dajemo.

Biti od onih koji poziv na namaz ne čuju, koji namaz ne obavljaju, znači biti od onih koji su na gubitku. O tome nam Resulullah, s.a.v.s., kazuje: “Onaj ko propusti jedan namaz, kao da je izgubio i imetak i porodicu.” Ako namaz prihvatimo, sebi smo svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu osigurali, propusnicu smo obezbijedili po kojoj će nas Resulullah, s.a.v.s., na Sudnjem danu prepoznati, jer se njegovi sljedbenici po tragovima sedžde prepoznaju. O tome nam Kur’an govori: “Vidiš ih kako se klanjaju i sedždu čine želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, – na licima su im znaci, tragovi od sedžde.” (El-Feth, 29.)  Kazao nam je Resulullah, s.a.v.s.: “Ko namaz bude čuvao, namaz će mu biti svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu.”

Svojim životnim stilom Resulullah, s.a.v.s., u amanet nam je ostavio da međusobne veze jačamo. “Oporučujem vam da dobro postupate u međusobnim odnosima!” - obavezao nas je prije nego što je ovaj svijet napustio. U kakvom su stanju naši međusobni odnosi. Jesmo li mi danas – koji za sebe kažemo da Resulullaha, s.a.v.s., volimo i put njegov slijedimo – oni sljedbenici njegovi koje Kur’an opisuje: “A njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.” (El-Feth, 29.) Živimo li njegovu poruku kojom nam je Resulullah, s.a.v.s., jasno kazao: “Vjernik prema vjerniku treba biti poput zgrade, čiji dijelovi jedni druge podupiru”, pritom uvukavši prste jedne ruke u prste druge ruke.

Čujemo li danas – u vremenu kad sve češće svjedočimo pojavu rastave brakova – poruku iz riznice njegova, s.a.v.s., naslijeđa: “Preporučujem vam da se prema suprugama lijepo ophodite. Allah vas zaštitio, Allah vas pomogao, Allah vas sačuvao, Allah vam dobro dao.”

Resulullah, s.a.v.s., dušu svoju pustio je u naručju supruge svoje hazreti Aiše, r.a., a mogao je preseliti na namazu ili u bici, ali je Gospodar odabrao da miljenik Njegov preseli u naručju svoje supruge. Pouka je to Ummetu njegovu.

Prihvatiti naslijeđe Resullahovo, s.a.v.s., znači brak svoj čuvati tako što ćemo zajedno sa suprugama svojim dobro činiti, Kur’an učiti, namaz obavljati, tako što ćemo zajedno djecu odgajati jer nam je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Brak je moj sunnet pa ko ostavi moj sunnet, nije od mene.”

Prihvatimo li ove savjete iz riznice Resulullahova, s.a.v.s., naslijeđa – danas kad se često jedni drugima žalimo da su se razne nedaće nadvile nad naše živote, da nema sreće, bereketa i rahatluka – onda će nam životni put zasigurno biti obasjan, jer nije moguće vezati se za Resulullaha, s.a.v.s., a da nas Gospodar svjetova ne počasti onim čime ćemo biti zadovoljni i na Ovom i na Budućem svijetu. “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je.” (Alu Imran, 31)

„Teofrast je mislio da je čovjek suma onoga što je nosio sebi kad je rođen i onoga što je bio (činio, mislio, osjećao) u sveijednom trenutku svog života. Zato je svaki od nas sada (užasnog li blagoslova!) sve ono što je ikad bio...“

Navedeni citat je jedna od tvrdnji kojom Dževad Karahasan uvodi čitaoca u tekst „Kuća za umorne“. Nije potreban naročit misaoni napor da bi se jasno utvrdilo kako pojedinac u različitim životnim fazama drugačije misli i djeluje. Ponekad je ta rzličitost toliko izražena da su želje spram određenih segmenata naših prošlosti takve da bi nas njihovo nepostojanje obradovalo i uspokojilo. Oni, međutim, uvijek ostaju njen sastavni i punopravni dio. A ukoliko prihvatimo Teofrastovu tvrdnju; ostaju i dio naše ličnosti, ma koliko se mijenjali. Mi smo, dakle, šta god danas činili, podjednako i onaj aktivni izvršilac djela iz prošlosti kojeg se sramimo. Ma koliko nam se činilo da smo se promijenili – uglavnom nabolje, kako će u našu korist presuditi onaj dominantni, sujetni dio nas.

Teorija nas uči, a čitalačko iskustvo potvrđuje kako čitalac, uz interpretaciju teksta, unosi vlastita iskustva i znanja koja može vezivati uz pročitano. U nastavku nas očekuju tri slobodne asocijacije na naveceni citat - međusobno nepovezane, osim onoliko koliko htjednemo.

1. Teofrastova misao na poseban način ide u korist tipskoj skupini ljudi koji najveću prednost prilikom vrednovanja karaktera daju iskustvu. To je, naravno, duboko lično motivirano, jer uglavnom drže da i sami pripadaju skupini iskusnih; pa dajući iskusnima najviše ocjene, zapravo vrednuju sebe. Oni su u svojoj aktuelnoj ličnosti objedinili nebrojeno mnogo međusobno različitih stanja i griješili na poljima gdje trenutno (zahvaljujući učenju na greškama) briljiraju. Operirajući jezikom, svoje besjede neiskusnim sugovornicima vole počinjati iskazom poput: „I ja sam nekad tako...“, a završavati sa: „Zato sad znam“. Objedinjujući vlastita iskustva i sva nekadašnja pogrešna stanja u trenutnoj nepogrešivoj figuri, savjetodavno i superiorno govore manje iskusnima od sebe, hraneći svoj ego. Svoje pogreške su intenzivnim življenjem smjestili u prošlost i njima nema mjesta u sadašnjosti.
   
   2. Prirodno neslaganje sa vlastitim postupcima iz prošlosti, narodski je duhovito prikazano u iskazu: „Čovjek sa dvadeset godina misli da je najpametniji, sa trideset da je još pametniji, sa četrdeset misli da nema pametnijeg od njega; a svaki put kad pogleda unazad deset godina, vidi budalu“. Ukoliko bismo ovo narodno životno iskustvo doveli u dijalog sa Teofrastovim filozofskim zaključkom, mogli bismo pretpostaviti kako je, ma koliko bili samodopadljivi, jedan dio nas uvijek rezervisan za ono što ne volimo.

3. Jedno lično čitanje iskaza sa početka me vraća u period djetinjstva, kada sam, usvajajući moralni model svijeta bio poklonik istine. U izrazito praktičnom smislu, jer teorijski to vjerovatno ne bih znao ni objasniti. Uglavnom bi me uz glađenje po glavi pohvaljivali riječima: „Ma on je preiskren“. Današnji skeptik u meni insistira na tome da su ti isti iza leđa govorili: „Kakav naivčina“, što i nije daleko od istine - kad se sjetim na kakve sam lažne i očigledno nestvarne priče nasijedao, samo zato što sam mislio da sa jezika ne može kliznuti ništa osim onoga što se stvarno desilo. Neki dobronamjerni poznanici ili preiskusni iz prvog primjera (nisam siguran) su, sažaljivo doživljavajući tu iskrenost/naivnost došli do mene sa savjetom da ne vjerujem u sve što čujem, te da i sam povremeno nešto slažem, vjerovatno zato da bih se uklopio u svijet neiskrenih. Starije valja poslušati, a i nisam si mogao dozvoliti da me posmatraju kao naivca. Vratio sam se iz škole, u čijem sam susjedstvu džeparac potrošio na sok u limenci, umjesto da sam ga racionalno podijelio na sendvič i mali sok u tetrapaku. Mama, brinući se za sina kojeg se na mnogo toga moglo nagovoriti osim na to da sjede i do kraja pojede svoj obrok, me upitala jesam li jeo. Potvrdno sam odgovorio i time prvu laž u životu posvetio vlastitoj majci. Neiskusan u ovoj raboti, niti sam znao odabrati sugovornika, nit' sam umio uvjerljivo gestikulirati; pa sam neslavno završio – otkrivena laž.

Danas, kad se volim uvjeravati kako istini držim stranu, ne mogu pobjeći od toga da mojoj ličnosti pripada i osoba koja je svoju prvu laž izustila tokom razgovora s majkom.