Prvostepena presuda komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i drugostepena „hrvatskoj šestorci“ Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Valentinu Ćoriću i Milivoju Petkoviću tek su jedan mali dio ovosvjetske pravde zbog zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini. I sudovi su dokazali ono što smo svi odmah znali kako se radi o zločinačkim poduhvatima dogovorenim između državnih vrhova Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. Posljedice agresije na prostoru Hercegovine neumoljivo to argumentiraju.

Logori HVO-a

Na području Hercegovine tokom agresije od strane srbočetničkog agresora, hrvatske vojske i HVO-a formirano je na desetine logora. Prema evidenciji Udruženja logoraša na području općine Čapljina bili su formirani logori: Dretelj i Gabela, na području općine Ljubuški: Donji Radišići, Zavod za resocijalizaciju djece i omladine i Donja Vitina; na području općine Prozor: Srednjoškolski centar i Vatrogasni dom; na području općine Jablanica: Risovac i Sovići; na području općine Stolac: Tvornica TGA, Bolnica za koštano-zglobna oboljenja; na području općine Bileća: kasarna JNA i SUP; na području općine Gacko: Hotel TE Gacko, Avtovac, MUP Gacko; na području općine Kalinovik: Škola Kalinovik; na području općine Mostar: Medicinska škola, Kasarna Sjeverni logor, Samostan časnih sestara, selo Vojno, MUP kamena zgrada, Privatni logor Kajtazova kuća, Vojna akademija, Ćelovina, Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele, Mašinski fakultet, Veležev stadion, Grabovica, ATG, Đubrani, Kod Mihalja B. polje, Garaže Bijelo polje, Univerzitet Džemal Bijedić, Rodoč Heliodrom, te povremeni zatvori, na području općine Čitluk: tvornica Frotea; na području općine Lištica: Privatno imanje Tuta, MUP, Fabričke hale, O.Š. Dobrokovići, O.Š. Kočerin, Duhanska stanica; na području općine Posušje: Gornje Rakitno, Rudnik boksita Oluja; na području općine Grude: Duhanska stanica, Tvornica Grudeks, Rudnik; na području općine Nevesinje: MUP, Kotlovnica Toplane, privatna kuća, Tvornica alata – alatnica, podrum u kući na Borcima, Logor Boračko jezero….

Nakon raspuštanja logora na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, 602 logoraša su evidentirana kao nestali. Procjenjuje se da je u logorima HVO-a na području Muftijstva mostarskog bilo blizu 20.000 Bošnjaka iz Mostara, Jablanice, Konjica, Prozora, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka. Iz Mostara je protjerano, što kroz logore, što direktno u treće zemlje, oko 25.000 Bošnjaka. Na području Hercegovine se još uvijek traga za približno 500 osoba koje se vode kao nestale. Prema nedovoljno ažuriranim podacima oko 2600 Bošnjaka Mostara je izgubilo živote između 1992. i 1995. Samo u godinama opsade Mostara od strane HVO-a, 1993. i 1994. godine, poginulo je oko 750 civila i 1038 vojnika.

Stradanja imama

Razorno i bjesomučno, s velikom dozom mržnje, porušeni su svi vjerski objekti na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića, Stoca, Ljubinja, Čapljine, Mostara, jedna džamija u Ljubuškom i jedna u Duvnu, a gađane su i granatirane sve druge koje su se i teoretski mogle naći na nišanu jedne ili druge vojske. Jedan od ciljeva vojnog i političkog djelovanja protiv bošnjačkog naroda bio je i zatvaranje i distanciranje imama od naroda. Islamska zajednica u Hercegovini i u tom smislu bila je dovedena do puke egzistencije.

Tokom agresije HVO-a i HV-a na Bošnjake Hercegovine i njihov životni prostor u logorima HVO-a bilo je zatočeno desetine imama; u logoru Dretelj: Kadrić Sakib, imam iz Višića; Ćosić Numan, imam iz Bivoljeg Brda; Alić Ahmet, imam iz Lokava; Kovačević Sakib, imam iz Aladinića; Blažević Ibrahim, imam iz Pješivca; Biber Ahmet, imam s Bune; u logoru Gabela Sejfo Kajimović imam iz Rečica; u logoru Heliodrom: Kasim Mezit, imam iz Jasenice; Ahmet Bandić, imam iz Gradske-Ljubuški; Ibrahim Eminović, Hasan Eminović, imami iz Nevesinja, i Asim Smajić; u logoru Zabrđe bio je zatočen sadašnji reisu-l-ulema, a tadašnji muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović sa delegacijom Kantona Tuzla; u Prozoru Elkaz Hidajet, koji je pod torturom i silnim pritiskom doživio infarkt i nasilno umoren. Od strane HVO-a 1993 .g. su ubijena dva imama Mušan Bećirević i Salem Mezit, jer je odbio da klanja dženazu namaz poginulim muslimanima, pripadnicima HVO-a.

Gledano s ove vremenske distance prva svjedočenja logoraša o torturama kroz koje su prošli i opisi mučenja koje su dali odmah nakon izlaska iz logora čine se nestvarnim. Nažalost, samo dio njih je ostao zapisan, ostala su potisnuta u zaborav ili su naknadno eksplodirala u bivšim logorašima. Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Istinu učiniti argumentom pravde

Budući da sam na Heliodromu proveo veoma kratak vremenski period i da nisam imao tako tešku sudbinu kao drugi logoraši, svoja sjećanja nisam zapisao ne želeći zauzimati i opterećivati taj javni prostor. Ipak bih izdvojio dvije činjenice vrijedne spomena. Vozač autobusa koji nas je prevozio sa Mašinskog fakulteta na Heliodrom na glavi je imao fes i sve se vrijeme cerekao islamskim vrijednostima. I drugi koji će na neki način odrediti moju sudbinu, tražiti istinu i koliko god je to moguće učiniti je argumentom pravde, vezan je za prepoznavanje čovjeka koji me ispitivao na Heliodromu. Naime na jednoj press konferenciji MUP-a HNK-a, dok je ministar govorio o počinjenom zločinu, prepoznao sam mu glas. Lik sam mu već odavno bio zaboravio, a za ime ni pitati nisam mogao. Nošen tom idejom u raznim časopisima objavio sam desetak dužih tekstova o zločinima JNA, Vojske Republike srpske, HVO-a i HV-a. Iz tih tekstova izdvojio bih opise za koje su zločinci HVO-a osuđeni.

Jedan od njih je uživao u zlostavljanju maloljetnih zatvorenika. Tu „slast“ dijelio je i sa hrvatskim kućanicama koje je uspio privoliti da istuku maloljetnu djecu (al’ ne i svoju vjenčanu). Od jednog maloljetnog mučenika tražio je da mu mučenička krv ne kapa po prostoriji već po posebno pripremljenoj narandžastoj tabli. Jednog od zatvorenika komadom plastične cijevi je tukao po goloj stražnjici. I... ???? cijev ugurao u analni otvor. Izmislio je i potpuno novi sport. Zatvorenicima je dao konzervu da igraju nogometa bosim nogama. Istukao je golmana kad je ovaj primio gol. Okrutno je mučio zatvorenike iz Doljana i Sovića na način što su isprebijani palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i metle, kundacima od pušaka. Zatvorenici su prisiljavani da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama o zid. U više navrata zatvorenike je izvodio i upućivao na prisilni rad u grupama po 20, 30, 40 zatvorenika u Šantićevu ulicu, Bulevar radi pravljenja i utvrđivanja bunkera i tranšea i korištenja u „živom štitu“. Na navedenim linijama poginuli su zatvorenici: Kladušak Salem, Tašić Mustafa, Čilić Ismet, dok je nekoliko njih ranjeno. Drugi je zlostavljao zatvorenika, na način što ih je palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i od metle, kundacima pušaka i drugim predmetima udarao po tijelu. To isto tražio je da zatvorenici rade jedan drugome. Neki od zatvorenika morali su lizati vlastitu krv sa patosa. Tjerali su ih da pljačkaju stanove po Mostaru iz kojih su istjerani Bošnjaci.

Objavio sam i dva poduža teksta o logorašima koji su naglo „zaboravili“ da su uopće bili na Heliodromu ili u Dretelju. Naprosto postdejtonski ambijent političkih pritisaka na svjedoke, jer su mnogi zapovjednici HZ- HB uniforme zamijenili političkim pozicijama i funkcijama, pogodovao je klimi da istina o stradanju prestane biti argument pravde i prava. Čitajući iznova knjigu Ahmeda ef. Bibera primijetio sam da je puno opisanih likova iz te knjige u relativno srednjoj životnoj dobi doživjelo naprasnu smrt. Metaforički rečeno, pobijeni su skoro svi logoraši, neki fizički u logorima neki psihički u prividnoj slobodi.

 Saradnja srpskih i hrvatskih jedinica na primjeru logora Zabrđe

I na kraju podsjetio bih na činjenice iz logora HVO-a Zabrđe kod Konjic a u kojem je bio zatočen i sadašnji reisu-l-ulema Kavazović, koje nas ponovo vraćaju na početak teksta kako je nad Bošnjacima proveden smišljeni zločinački poduhvati dogovoren na najvećim državnim nivoima Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. U toku 1993. god., u svojstvu komandanta jedince Vojske Republike Srpske major Boro Antelj u dogovoru sa pojedinim zapovjednicima HVO-a na lokaciji Zabrđe, općina Konjic, organizovao je dovođenje i ispitivanje zarobljenih pripadnika Armije R BiH i civila bošnjačke nacionalnosti u zatvoru HVO-a u Zabrđu. On je upućivao pojedine pripadnike svoje brigade sa područja mjesta Bijela i Boraka, gdje su pojedini zarobljenici ispitivani, maltretirani i fizički zlostavljani, a zarobljenici Teletović Sabahudin, Subašić Nusret, Čomaga Mehmed, Halilović Kemo, Omerović Almir, Makan Rasim i Balić Adil zv. “Ros” odvedeni na Borke u zatvor brigade vojske Republike Srpske, gdje su ispitivani i fizički zlostavljani, od kojih su zarobljenici Makan Rasim, Balić Adil zv. “Ros” i Teletović Nusret prebačeni u Centar službi bezbjednosti SAO Hercegovina u Trebinje, gdje je od fizičkog zlostavljanja podlegao Makan Rasim, a zarobljenici Balić Adil i Teletović Nusret iz Trebinja prebačeni u logor srpske vojske u Foču, u kojem su ostali sve do 06. 10. 1994. god., dok su ostali zarobljenici, nakon dva dana zadržavanja u zatvoru brigade na Borcima, ponovo vraćeni u zatvor HVO-a na Zabrđu, općina Konjic.

U drugostepenom postupku Žalbeno vijeće je potvrdilo visinu kazni koje su u prvostepenom procesu izrečene čelnicima tzv. Herceg-Bosne u ukupnom iznosu od 111 godina zatvora. Jadranko Prlić, predsjednik vlade tzv. Hrvatske republike „Herceg-Bosna“, osuđen je na 25 godina zatvora, general Milivoj Petković, načelnik Glavnog stožera HVO-a, general Slobodan Praljak, načelnik Glavnog stožera HVO-a, i Bruno Stojić, ministar odbrane, svaki pojedinačno je osuđen na po 20 godina zatvora, Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije i ministar unutrašnjih poslova, na 16 godina, a Berislav Pušić, načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika tzv. Herceg-Bosne na 10 godina zatvora.

Izricanje presude obilježio je postupak osuđenog generala Praljka, koji je nakon potvrđivanja kazne, uz komentar da on nije ratni zločinac i da odbacuje presudu, u sudnici ispio otrov i nedugo zatim umro u jednoj od haških bolnica. Čitanje presude je bilo prekinuto, a prisutni članovi porodica žrtava, logoraša i medija u nevjerici su komentirali ovaj Praljkov čin i pitali se kako je uopće uspio unijeti bočicu otrova u sudnicu.

Inače, predsjedavajući Žalbenog vijeća sudija Carmel Agius na samom početku čitanja drugostepene presude naglasio je kako je ovo bio dug i složen predmet, uz konstataciju da je ovo posljednja presuda koju Haški tribunal izriče prije svog zatvaranja.

Pored sudije Agiusa, članovi Žalbenog vijeća bili su sudije Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto. Nakon nešto duže pauze zbog trovanja Praljka, čitanje presude je završeno u drugoj sudnici, a ne u onoj u kojoj je počelo.

Sukob je bio međunarodnog karaktera

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo nalaz iz prvostepenog postupka, koje je konstatiralo da je sukob između HVO-a i Armije Republike BiH bio međunarodnog karaktera, jer su se snage Hrvatske vojske borile zajedno sa Hrvatskim vijećem odbrane protiv Armije Republike BiH. Također, Vijeće je ustanovilo da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne. Kako je navedeno u ranijoj presudi, koju je potvrdilo Žalbeno vijeće, Hrvatska je učestvovala u agresiji na BiH i Republika Hrvatska je imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Herceg-Bosne i na tom području je vođen međunarodni vojni sukob.

Žalbeno vijeće je potvrdilo raniji zaključak prema kojem je ustanovljeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.

Odgovornost osuđenih dokazivana je za zločine u osam općina: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šesterica osuđenih visokih političkih i vojnih vođa tzv. Herceg-Bosne, kako je zaključeno, imala su značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali u radnjama, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata.

Sadržaj zločinačkih poduhvata

Političko i vojno rukovodstvo tzv. Herceg-Bosne proglašeno je odgovornim za realizaciju tri zločinačka poduhvata. Više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja Bošnjaka koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Hrvatskoj zajednici (a kasnije republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija u kratkom roku ili tokom dužeg perioda Hrvatskoj ili bi bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine. 
Osuđeni snose odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima na osnovu svog vlastitog činjenja i svog nečinjenja ili propusta da djeluju.

Drugi oblik udruženog zločinačkog poduhvata sastojao se od svjesnog učešća u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne/HVO-a, a koji su se sistematski koristili za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada Bošnjaka, koji su držani u surovim uslovima, gdje su podvrgavani ili izlagani premlaćivanju i seksualnim napadima, živjeli u oskudici i zlostavljani na druge načine kao što je odvođenje mnogih zatočenika na prisilni rad u opasnim uslovima. Ovaj oblik udruženog zločinačkog poduhvata uključivao je deportaciju i prisilno premještanje Bošnjaka u druge zemlje ili premještanje u dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne.

Kada je riječ o trećoj vrsti udruženog zločinačkog poduhvata, koja se odnosila na izvršenje onih zločina koji su bili prirodna i predvidiva posljedica prva dva udružena zločinačka poduhvata i njihovog provođenja ili nastojanja da se provedu, Žalbeno vijeće je konstatiralo da je Pretresno vijeće neprimjereno upotrijebilo standard predvidivosti, da je uzelo viši pravni standard i da je time počinilo pravnu grešku, te je propustilo da obrazloži zašto osuđeni nisu odgovorni za brojne zločine po trećoj kategoriji odgovornosti po udruženom zločinačkom poduhvatu. Međutim, s obzirom na dužinu postupka, te izrečene kazne Žalbeno vijeće je odbilo da se obnovi postupak po tim tačkama optužnice. Krivična djela iz ove kategorije tiču se ubistva, namjernog lišavanje života, silovanja, nečovječnog postupanja, uništavanja ili hotimičnog nanošenja štete ustanovama namijenjenim vjeri i sl.

HVO je srušio Stari most

Žalbeno vijeće oslobodilo je optužene za dijelove ranije presude koji se tiču rušenja Starog mosta u Mostaru. Prema mišljenju Vijeća, Stari most je bio legitiman vojni cilj i njegovim rušenjem se prekidalo snabdijevanje Armije R BiH. Posljedica ovakvog stava je ukidanje ranije osuđujuće presude za zločin „bezobzirnog razaranja gradova i sela“ u odnosu na Stari most, odnosno rušenje Starog mosta ne može biti argument za zločin bezobzirnog razaranja.

Sudija Agius je rekao da je razaranje Starog mosta imalo psihološki efekt na bošnjačke civile, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo nesrazmjerno korištenje sile. Također je navedeno da Žalbeno vijeće smatra da se ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bio da teroriziraju civile kada je uništen Stari most. S druge strane, kada se govori o granatiranja dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.

U vezi rušenja Starog mosta značajno je naglasiti da je Žalbeno vijeće potvrdilo da je tenk HVO-a cijeli dan prije rušenja granatirao Stari most, što je dovelo do njegovog rušenja. Na ovaj način su odbačeni uzaludni pokušaji laži i podvala kako je Stari most miniran i da nije srušen od strane HVO-a.

Presuda političkim idejama i praksama

Nakon izricanja konačne presude u predmetu Prlić i ostali, jasno je da je ovom presudom konačno, a na osnovu prezentiranih činjenica kroz propisanu pravosudnu proceduru suda, osnovanog odlukom Ujedinjenih nacija 1993. godine, presuđeno najvišem političkom i vojnom rukovodstvu tzv. Herceg-Bosne. Važnije od visine presude konkretnim pojedincima jeste što je ovim činom presuđeno konceptu političkih ideja i političkih praksi koje koriste nasilje, teror, podstiču i opravdavaju zločine u cilju realizacije političkih ideja i projekata. Ova činjenica po dalekosežnosti i važnosti prevazilazi samu visinu kazne, ime i porijeklo osuđenika.

Naravno, krivica je individualna, ali krivica i osuda se ne mogu odvojiti od onoga što su bili motivi, ideje, planovi, od onoga što su osuđeni zločinci radili i koju strukturu su predstavljali. Dakle, osuđeni jesu pojedinci, ali su osuđeni zbog realizacije konkretnog projekta koji je presuđen kao zločinački. Ove ideje i metode su i danas zločinačke i moraju biti osuđene i onemogućene bez obzira odakle dolazile. To je sada, valjda, svima jasno.

Glas žrtava: Nafila za pravdu

Izricanju drugostepene presude u Hagu prisustvovali su predstavnici različitih udruženja žrtava, logoraša, boračkih organizacija sa područja Hercegovine, te delegacija Federalnog ministarstva za pitanja boraca, predvođena ministrom Salkom Bukvarevićem. Unatoč raznovrsnim medijskim špekulacija o tome da bi prvostepena presuda mogla doživjeti značajnu korekciju, prije svega u smislu ukidanja udruženih zločinačkih poduhvata i međunarodnog karaktera sukoba, zanimljivo je da su uoči izricanja presude preživjeli logoraši i borci odisali velikim optimizmom i nadanjima. Saja Ćorić, zatočenica u logoru Vojno, uz doručak priča da nije baš najbolje mogla spavati i da je klanjala nafilu moleći Allaha, dž. š., da zločinci dožive ono što su zaslužili. Unatoč optimizmu s vremena na vrijeme provijavali su blagi vjetrovi zabrinutosti da sud nekim svojim pravnim argumentima i pod političkim pritiscima ne obezvrijedi zločine i žrtve.

No, nakon što je okončano čitanje presude među žrtvama je vidno preovladavalo zadovoljstvo sudskom odlukom. Mostarski ratni komandant Esad Humo i Azra Penava međusobno se podsjećaju na veliki doprinos preživjelih žrtava uspjehu ovog suđenja, prvenstveno svojim neumornim svjedočenjima i prikupljanjem građe. Azra Penava je predstavnik Odbora roditelja zarobljenih i nestalih Bošnjaka iz Komande IV korpusa Armije RBiH u Mostaru i ubijenih na Mašinskom fakultetu. Ona, u razgovoru sa komandantom Humom, evocira svoja prisjećanja kako je danima, i po studeni i po ljetnoj sparini, dolazila u Sarajevo i davala iskaze, radila na dokumentovanju zločina, nakon čega bi se vraćala kući sva iscrpljena i slomljena. Valjalo je sve to izdržati. Komentirajući presudu Azra kaže da je od početka s pažnjom pratila ovaj proces i premda za žrtve nije moguća adekvatna satisfakcija na način da se dostigne pravda i pravičnost, međutim „najvažnije je da su okrivljeni za užasne zločine i konačno osuđeni“.

Ministar Salko Bukvarević naglašava da se presude trebaju provoditi, da trebamo jasno odvojiti zločince od žrtava, one koji su činili agresiju na Bosnu i Hercegovinu od onih koji su je branili. Ministar kaže da našu domovinu trebamo graditi na istini i pravdi, izrazivši nadu da su ovom presudom „žrtve dobile bar minimum pravde, iako su očekivale i veće kazne za počinjena zlodjela“.

Saja Ćorić je predsjednica Udruženja „Sumeja“ koji čine žrtve logora Vojno kod Mostara. Po okončanju presude bila je veoma uzbuđena i emotivna, plačnim glasom i kroz suze Saja je kazala: „Allahu Milostivi, hvala ti što je Saja Ćorić danas, u ime svih žrtava Hercegovine doživjeli pravdu. Vjerujte da je to nešto što sam 17 godina čekala. Mene i sve Bošnjake Hercegovine je ovdje dovela Allahova pomoć. Danas je presuđeno jednom vremenu, jednoj politici koja nas je jednog dana htjela sve da satare. Ali, Allah Dragi je htio da preživimo i ostanemo.“

Bošnjaci u Hercegovini već od početka 1992. godine uočavali su da se nešto čudno dešava u hrvatskom političkom vođstvu. Nisu bili sigurni da se sprema projekat Hrvatske banovine iz 1939. godine, ali zaključci Haškog tribunala više ne ostavljaju mjesta sumnji da je projekat Banovine bio u opticaju i prije zvaničnog početka agresije na BiH. Potpisnik ovih redova u živom sjećanju ima nenadne medijske izvještaje, koji su ga zatekli na ramazanskoj praksi u Velikoj Kladuši, kao studenta prve godine Fakulteta islamskih nauka, o tome kako su njegovi roditelji i komšije, navodno zbog četničkog granatiranja, morali napustiti naselje Rabrani na području općine Neum. Bilo je to polovinom marta 1992., desetak dana prije Bajrama. Međutim, okolno hrvatsko stanovništvo nakon nekoliko dana vratilo se svojim kućama, dok Bošnjacima više nije bio dozvoljen povratak sve do 2000. godine. Očito da u zamišljenim granicama banovine za njih nije bilo mjesta.

Kad bi naši mrtvi progovorili

Godinama je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“, sarađivala sa Haškim tribunalom, posebno na zločinima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Ona smatra da je ovo najbolja i najkorektnija presuda koju su žrtve dočekale. Hasečić dodaje da je žalosna i tužna jučerašnja molitva za zločince u crkvi u Mostaru gdje je zloupotrijebljena vjera i Katolička crkva. „Kad bi naši mrtvi progovorili imali bi mnogo više reći od onoga što smo mi preživjeli“, završava Hasečić svoj komentar presude.

Tri logora u Prozoru i logor Heliodrom u Mostaru preživio je Suljo Kmetaš, predsjednik Saveza logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona. On podsjeća da mnogi počinjeni zločini nisu procesuirani. Kmetaš apeluje na Sud BiH da pristupi procesuiranju ratnih zločinaca od kojih se mnogi još šetaju našim gradovima i žrtve se susreću s njima. Ti ljudi su, zaključuje Kmetaš, bili direktni izvršioci ovih zločina koji su spomenuti u predmetu Prlić i drugi.

Izricanju presude u Hagu prisustvovao je i bivši gradonačelnik Mostara i aktivni sudionik ratnih i poratnih mostarskih belaja i herojske odbrane. Safet Oručević presudu smatra važnom kako bi se podvukla crta ispod onoga što je bilo u prošlosti, ali i važnom za budućnost. „Mi mislimo da ova zločinačka organizacija nema pravo da govori u ime hrvatskog naroda i da postoji velika većina koja ne želi da nosi stigmu zločina koji je urađen. Mi, kao Bošnjaci i Bosanci, moramo naći partnere u tim ljudima“, mišljenja je Oručević, ističući opredijeljenost za građenje mira s partnerima koji prihvataju ovakvu presudu.

Odnos žrtava i Amira Ahmića, bošnjačkog oficira za vezu pri Haškom tribunalu, doima se veoma bliskim, punim povjerenja i međusobnog razumijevanja. Očita je briga oko smještaja žrtava koje pripovijedaju o dugom, intenzivnom i plodnom periodu saradnje s Ahmićem na pripremama svjedoka i transferu dokaznog materijala u Haško tužilaštvo. Mnogo je riječi hvale za njegovu posvećenost i hizmet.

Ahmić kaže da je Haški tribunal po peti put potvrdio i ovom presudom utvrdio kontinuitet svojih ranijih presuda. On podsjeća da su ranije izrečene četiri presude koje su tretirale stanje međunarodnog konflikta, koje su tretirale učešće Hrvatske u ratu u BiH, te odgovornosti onih koji su počinili zločine. Ahmić kaže da je u konačnoj presudi Prliću i ostalim utvrđeno po peti put da je Republika Hrvatska učestvovala u međunarodnom konfliktu, tj. da je bila agresor, da je Hrvatska učestvovala u okupaciji dijela BiH, da je, što je vrlo važno, Hrvatska, tj. njeni dužnosnici na čelu sa Franjom Tuđmanom i osuđenicima iz tzv. Herceg-Bosne, učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu u BiH. Što se tiče samih zaključaka Žalbenog vijeća, ističe Ahmić, oni su samo potvrdili ono što je i prvostepeno vijeće zaključilo u svojoj presudi.

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, kojima su prvostepene presude izrečene 29. maja 2013. godine, dobrovoljno su se predali Haškom tribunalu 05. aprila 2004. godine.

Kenneth Scott, jedan od ključnih tužilaca u dokazivanju zločina počinjenih u ime tzv. Herceg-Bosne, kazao je da je suđenje šesterici političkih i vojnih lidera bio najopsežniji predmet na Haškom sudu, a po važnosti nije ništa drukčiji od slučaja Srebrenica, od slučajeva Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ili slučaja Slobodana Miloševića. „Bilo je mnogo velikih slučajeva, ali je slučaj Jadranka Prlića i drugih bio najveći. I najvažniji kad je riječ o zločinima počinjenim s hrvatske strane“, kazao je Scott.

Haški tribunal sa radom prestaje 31. decembra 2017., a suštinski nastavlja sa radom pod imenom Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS, odnosno MICT).

U srijedu, 22. novembra, 2017. godine “krvnik Bosne”, kako su svjetski mediji nazvali generala VRS Ratka Mladića osuđen je na prvostepenom vijeću Među-narodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, negiranje genocida i dalje se nastavlja i to od najviših političkih dužnosnika srpskog naroda u Bosni i Srbiji.

“Evo nas, 11. jula, 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon, došao je trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Ratko Mladić, 11. juli, 1995. Srebrenica

O ve riječi izgovorio je general VRS Ratko Mladić pred tv kamerama srpske televizije prilikom ulaska u Srebrenicu. One su na neki način označile početak genocida u ovom gradu u Europi, 50 godina nakon što se Europa zarekla “Nikada više!” Međutim, ovog puta, desio se, ponovno.

Ovog puta desio se nad bosanskim muslimanima, ili “Turcima” kako ih je Mladić pogrdno nazvao. Oni su izdani od Ujedinjenih nacija i svijeta nakon što se nekih 40 hiljada ljudi iz istočnih dijelova Bosne sklonilo u “zaštićenu zonu” UN bježeći od srpskih koljača i silovatelja.

Predrasude iz prošlosti

Kada je Srebrenica pala, žene i djeca koji su se okupili u UN-ovoj bazi u Potočarima deportirani su za Tuzlu i obližnje teritorije koje je držala Armija RBiH. Ali ostali muškarci i dječaci sistematski su ubijani tokom narednih nekoliko dana. Odmah poslije pada enklave, prema satelitskim snimcima, mogla su se vidjeti mjesta masovnih ekzekucija u okolini Srebrenice. Oni koji su pokušali pobjeći, gonjeni su od strane srpskih jedinica i dok su se probijali kroz planine i šume u okolici Srebrenice bili su lovljeni i ubijani na licu mjesta, često u zasjedama i granatirani.

Nedžad Avdić koji je tada imao 17 godina, prisjetio se u intervjuu kako je preživio strijeljanje (ranjen je u stomak i nogu) i zatekao se ležeći među ljudskim leševima. Prema Avdiću, hiljade muslimanskih muškaraca dovezeno je kamionima na mjesta egzekucije blizu rijeke Drine, poredani po četverica i strijeljani. Avdić se prisjetio komentara srpskog vojnika koji je gledao nepomična tijela koja su bila osvijetljena mjesečinom: “Bio je to dobar ulov. Bilo je mnogo zečeva.”

Ratko – čije ime znači “onaj koji voli rat”, a prezime mu označava mladog čovjeka – tačno je znao šta radi. On je obznanjivao osvetu protiv “Turaka” i spominjao “Bunu protiv dahija”. Spominjao je događaj iz srpske historije 1804. godine kada su se Srbi pobunili protiv odmetnutih osmanskih vojnika, poduhvat koji je vodio ka Prvom srpskom ustanku, te kasnije nezavisnosti Srbije od Osmanske carevine.

Ratko Mladić je igrao ulogu egzekutora predrasuda iz prošlosti koje su sazdane na mitologiji formiranoj na srpskoj nacionalnoj imaginaciji još od dana Bitke na Kosovu 1389. godine, kada je osmanska vojska porazila i kasnije osvojila Srbiju i njome vladala narednih pet stoljeća.

“Kasapin Bosne”, kako su Mladića kasnije nazvali, samo je slijedio svog vrhovnog komandanta “Kasapina Balkana” Slobodana Miloševića, radikalnog srpskog nacionalistu čiji plan je bio stvaranje “Velike Srbije”. Kako bi sproveo svoj plan Milošević se oslanjao na slavenski nacionalizam i uveliko koristio elemente srpske nacionalističke mitologije. On je Srbiju opisivao kao “tvrđavu koja brani europsku kulturu i vjeru od islamskog svijeta, a srpski svećenici i akademici slično su opisivali svoju naciju kao bedem protiv azijatskih hordi.”

Historičarka religije Karen Armstrong u svojoj knjizi Polja krvi piše da je ova “skrivena mržnja prema islamu datirala tek od devetnaestog stoljeća, kada su srpski nacionalisti stvorili mit koji je spojio kršćanstvo s nacionalnim osjećajem zasnovanim na etničkoj pripadnosti: on prikazuje kneza Lazara, kojeg su Osmanlije porazili 1389. godine, u liku Krista, turskog sultana kao kristoubicu, a Slovene koji su se preobratili na islam kao “turkoficirane” (poturčene).”

Prije genocida u Srebrenici, Ratko Mladić je već bio pokazao svoje neprijateljstvo prema bosanskim muslimanima kada je komandovao potpunom blokadom Sarajeva. Od maja, 1992. godine, on je zapovijedao opsadom Sarajeva – najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja. Tokom 1452 dana opsade (5. april, 1992. – 29. februar, 1996.) glavni grad Bosne neprestalno je bombardovan granatama i gađan snajperskim mecima koji su ubili 13.952 stanovnika Sarajeva. Većina žrtava bili su civili, a 1.600 njih su bili djeca.

U jednoj poznatoj presretnutoj radio komunikaciji s početka opsade Sarajeva, general Mladić svom podređenom oficiru pukovniku Vukašinoviću naređuje da granatira dijelove Sarajeva “da im razvučemo pamet njihovu, da ne mogu da spavaju.”

Kultura poricanja

Presuda Ratku Mladiću na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, i njegovom ratnom političkom zapovjedniku Radovanu Karadžiću pokazuju da velike sile – posebno one u Europi –na neki način sude i svojim umiješanostima jer su dozvolile ovim krvnicima da počine genocid i masovna ubistva u Bosni.

Vrijeme koje je bilo potrebno da se ovi ljudi dovedu pred lice pravde stvorilo je i podržavalo kulturu poricanja genocida – posebno među Srbima u Bosni i Srbiji. Ovi slučajevi jesu individualni, ali njihova ostavština je uspostavila aparthejdski entitet unutar Bosne koji je danas de fakto nagrada za genocid.

Najopasnija posljedica poricanja genocida danas jeste neuspjeh procesa pomirenja. Uzmimo za primjer slučaj u Srbiji 2007. godine, kada su nekoliko stotina članova Radikalne stranke predvođeni Aleksandrom Vučićem (sadašnjim predsjednikom Srbije) pokušali preimenovati ulicu u Beogradu po (tadašnjem bjeguncu) Ratku Mladiću. Još šokantniji je slučaj kada je predsjednik entiteta RS u Bosni Milorad Dodik nekoliko dana prije izricanja presude Karadžiću u martu, 2016. godine, imenovao studentski dom po ovom ratnom lideru bosanskih Srba. Ovaj nedostatak odgovornosti i pokajanja, pa čak i ponos zločincima, uveliko su doprinijeli širenju kulture poricanja, a to čini da mnogi Srbi i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS Mladića i Karadžića doživljavaju kao heroje. Tako je prije mjesec dana osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević dobio podršku od strane srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina. Lazarević je učestvovao u progonu Albanaca s Kosova i kasnije je na UN-ovom tribunalu za ratne zločine osuđen na 14 godina za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu. Sada će, prema ministru Vulinu, Lazarević biti pozvan da predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu!?

Nažalost, Srbi u Srbiji, a posebno u Bosni nisu prošli kroz proces suočavanja sa zločinima iz prošlosti koji su počinjeni u njihovo ime. Ako se šire društvo ne suoči sa svojom mračnom prošlošću može ga pogoditi prokletstvo da ih ponovi sa još ozbiljnijim posljedicama za buduće generacije.

Ma kakva presuda bila donesena Mladiću na ICTY u srijedu, 22. novembra, ona će imati malo posljedica. Presuda Ratku Mladiću biće samo jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Europe na kraju 20. stoljeća. General Mladić je sada bolestan i star čovjek, ali njegova ostavština je zasigurno “zdrava” i “živa”. Samo je pitanje vremena kada će kultura poricanja uroditi otrovnim plodovima na krvavim poljima Balkana.

U svojoj poznatoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, Hannah Arendt je uvela frazu “banalnost zla” s kojoj je željela opisati ponašanje nacističkog oficira kao čovjeka koji nije izražavao krivnju za svoja djela niti mržnju prema onima koji su mu sudili. Međutim, u slučajevima i Karadžića i Mladića “banalnost zla” kako je definira Arendt dobija jednu novu dimenziju.

Poput Eichmanna i Karadžić i Mladić nisu pokazali ni trun kajanja za svoja djela. Međutim, za razliku od Eichmanna oni su pokazali mržnju prema onima koji su im sudili. Ova mržnja je odaslala signale cjelokupnoj srpskoj naciji koja zna kako da ih protumači i realizira, posebno onim radikalnim skupinama koje u Mladiću i Karadžiću vide heroje svoje nezavršene prošlosti.

(Tekst je i na engleskom jeziku objavljen 22. novembra, 2017. godine na medijskoj platformi TRT World https://www.trtworld.com)