digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Učenjem tevhida džematlije Siska se prisjetile hadži Fatime-hanume Karaga

Autor: Januar 12, 2017 0

Povodom dvije godine od preseljenja na Ahiret, u nedjelju, 08. siječnja 2016. u sisačkom Medžlisu proučen je Tevhid pred dušu rahmetli hadži Fatime-hanume Karaga, dugogodišnje sisačke efendinice, koja je svojim ahlakom i stilom življenja ostavila neizbrisiv trag u sisačkom džem’atu.

 

Tim povodom sisački Medžlis je bio premali da primi sve džem’atlije koje su osjetile potrebu da u što većem prisustvu posvjedoče poštovanje i ljubav koju su gajili prema Fatimi-hanumi Karaga.

Okupila se i uža porodica, a među njima trojica imama: suprug Fuad ef. Karaga, sin Zuhdija ef.Karaga, i unuk Mirza ef. Žerić, imam u Sanskom Mostu zajedno sa Alem ef. Crnkićem koji je na početku Tevhida istakao nekoliko crtica iz života Fatime-hanume ili kako smo je od milja zvali “naše hodžince”.

Njezina plemenitost, dobroćudnost, blag karakter  i lijepo ophođenje sa svima ostat će duboko urezani u sjećanje sisačkih džem’atlija.

Na svojim plećima Fatima-hanuma je mnogo toga nosila i odnijela sa sobom na bolji svijet jer sve što je prošao njezin suprug, Fuad ef. kroz imamsku službu u džem’atima od Mrkonjić Grada preko Todorova do Siska, prošla je i hodžinca Fatima koja je zajedno sa svojim suprugom odgojila 4-oro djece: Zilhu, Zuhdiju ef., Mersihu i muallimu Amilu.

Posebno je bio težak “ratni period” u Sisku kada su stanovali u skromnim i skučenim prostorijama vakufske kuće, sadašnjeg Medžlisa u dvije sobe punih 16 godina, a vakufska kuća se nalazila samo 500 m od prve linije razgraničenja. I pored poziva muftije Omerbašića da zbog opasnosti po život napuste Sisak i dođu u Zagreb, Fuad ef. i Fatima-hanuma kazali su, da dok je posljednjeg džem’atlije, neće napuštati džem’at.

Tijekom tog perioda Fatima-hanuma je održavala, uređivala džamiju i pospremala je nakon svakog mevluda, tevhida, a vrata njezine dvije sobe uvijek su bila otvorena za sve džem’atlije prije i nakon mevluda.

U posljednjim godinama života šećerna bolest joj je vidno narušila vid te je mogla vidjeti samo na jedno oko ali nikad iz njezinih usta nije se čula nijedna riječ nezadovoljstva ili teškoće osim blagog osmijeha i riječi: “Dobro je, hvala Bogu”.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine