Desetog marta ove godine direktor Uprave za vjerske poslove Nusret-ef. Abdibegović, prema preporuci reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, posjetio je četiri džemata u Beogradu, koji su ostali u sastavu Mešihata IZ u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, nakon što je 2007. godine tadašnji muftija Hamdija Jusufspahić sa svojim sinovima osnovao drugu „Islamsku zajednicu“ sa sjedištem u Beogradu.
Direktor Abdibegović je predvodio džumu namaz i održao hutbu u džematu Centar, koji obavlja namaze u prostorijama ordinacije za alternativnu medicinu dobrotvora dr. Seje Serhatovića. Nakon džuma-namaza upriličen je razgovor sa džematlijama.

Bez adekvatnih prostorija

“Od bivše Jugoslavije samo Srbija ima dvije Islamske zajednice. Moramo se angažovati da ljude privučemo vjeri. Ja imam podatke da živi do 180 hiljada muslimana u Beogradu. Treba ih pozvati u mesdžid, džemat…“, kazao je Iskender Trnić, koji se vratio iz pravoslavlja islamu prije nekoliko godina.  
Nepostojanje mesdžida, odnosno prostorija je, zapravo, najveći problem ovim muslimanima. Džemat Centar je teško nazvati džematom, jer prostor u kojem se trenutno obavlja džuma-namaz nije prikladan za formiranje i opstanak džemata, što dalje onemogućava planski rad sa džematlijama. Iz tog razloga vjerske aktivnosti se svode, pored džume, samo na dženaze i neredovne mevlude u kućama. Zbog nedostatka prostora, vjernici i džumu klanjaju u hodnicima.
“Mnogi ne dolaze na džumu jer nema dovoljno mjesta. Neće niko da dođe ovdje. Vidite da ne možemo svi stati, a mnogi bi došli“, kazao je Izet Jašarovski.
«Mislim da posjete ovog tipa trebaju biti češće i duže, da se upoznate s problemima koje mi ovdje imamo. Da vidite kako naš efendija živi i od čega. Ne može se živjeti kako on živi. Mora hraniti svoju porodicu, ali od čega? Znate li šta je sve uradio za ove izbjeglice? Pogledajte šta radi Adventistička crkva u mom naselju! Imaju prostorije, igraonicu za djecu, dijele ljudima hranu itd. Tako privlače ljude. Šta mi imamo? Nemamo gdje klanjati, kamoli nešto više“, kazao je džematlija Šaip Bajramović.

Efendija Kasim - stub opstanka islama

Dugogodišnji imam džemata Centar je Kasim-ef. Zlatić, koji je ujedno i najvažniji organizator vjerskih aktivnosti u Beogradu. Porijeklom iz Travnika, ovaj efendija je u vrijeme Jugoslavije došao na područje Muftijstva beogradskog na čelu s rahmetli Hamdijom Jusufspahićem, s kojim je surađivao sve dok srpska politika nije krenula u osnivanje nove Islamske zajednice odvojene od Islamske zajednice u BiH. Kasim-efendiji je do penzije ostala još godina-dvije, ali kako mu nije uplaćivan redovno radni staž i penzija mu je upitna. Naravno, Kasim-efendija će biti potreban muslimanima i nakon odlaska u penziju, jer svojim radom i autoritetom zadobio je ogromno poštovanje onih muslimana s kojima održava kontakt putem vanrednih vjerskih aktivnosti. Međutim, Kasim-efendija sam ističe da bi volio da u Beograd, tačnije u tzv. Arapski mesdžid, dođe visokoškolovan imam, po mogućnosti magistar ili doktor nauka, koji bi okupljao oko sebe i one muslimane do kojih trenutno ne dopire glas nijednog imama. Takav imam bio bi idealan za preporod vjerskog života u Arapskom džematu, koji se nalazi u centru grada, u blizini stadiona Partizana. Mesdžid ima idealne uslove za sve vjerske aktivnosti, ali i za više od toga.

Život bez imama

Iznajmljivanje ovog mesdžida plaćaju muslimani porijeklom iz arapskih zemalja s privremenim boravkom u Beogradu, poput studenata i diplomatskog osoblja. Oni predvode džumu i ostale namaze, što predstavlja problem svim drugim vjernicima koji ne znaju arapski jezik. Djeca, umjesto mektepske nastave, imaju priliku učiti samo Kur’an i arapski jezik. S obzirom da nema imama koji priča i druge jezike, brojni vjernici i ne posjećuju ovaj mesdžid, koji ima ogroman potencijal za vjerski život u centru Beograda.
“Mi zaista imamo potrebu za imamom koji bi pričao arapski jezik, zbog Arapa koji izdvajaju znatna finansijska sredstva za mesdžid, ali koji bi govorio i naš jezik da razumijemo poruke s hutbe, te da nam ima ko djecu podučavati. Svako od nas koji trenutno dolazimo na namaze ovdje može dovesti još dvadeset osoba, ali ljudi trenutno ne žele dolaziti jer ne znaju arapski jezik. Ljudi ne dolaze, jer nema imama“, kazao nam je Emin Mahmuti, kojeg smo zatekli na akšam-namazu u Arapskom mesdžidu.
Naravno, pitanje je da li bi zbog jednog takvog imama i drugi muslimani počeli dolaziti u mesdžid. Međutim, kada se uzme u obzir misija Islamske zajednice, ovi ljudi bi trebali imati imama barem zbog djece koju nema ko poučavati vjeri. Ono što je primjetno, a u što smo se uvjerili i ranije u Loznici i Krupnju, zbog nedostataka imama ljudi se obrazuju preko Interneta vidno pod utjecajem puritanske ili neoselefističke ideologije.

Mesdžidi na periferiji Beograda

Druga dva džemata imaju svoje prostorije i imame, ali su, nažalost, na periferiji Beograda. Prvi džemat je Krnjača, sa mesdžidom, učionicom i drugim potrebnim prostorijama. U džematu su angažirana dva imama, Muhamed-ef. Veli i Tafa-ef. Beriša, čiji su osnovni izvori prihoda u jednom javnom preduzeću.
“Klanjaju se svi namazi, a na džumu dođe u prosjeku oko sedamdeset muslimana. Inače, džemat broji oko 100 domaćinstava“, kazao nam je efendija Veli. “Ima oko četrdesetero djece u mektebu koja redovno pohađaju mektepsku nastavu“, dodao je efendija Beriša.
Drugi džemat je Makiš, u blizini ostrva Ada Ciganlija, s izgrađenim mesdžidom u kojem se po potrebi obavljaju svi namazi uključujući i džumu. Imam džemata je Ramiz Čurkoli, koji je završio medresu u Novom Pazaru, a dužnost imama je preuzeo prošle godine. Ono što krasi ovaj džemat jesu mladi koji u mesdžidu vide svoje mjesto okupljanja i druženja.

Umjesto zaključka

Kada se uzme u obzir cjelokupna situacija muslimana u Beogradu, koji su institucionalno vezani za Mešihat IZ u Srbiji, sa sjedištem u Novom Pazaru, lahko je uočiti nekoliko ključnih potreba i problema. Prvi problem jeste nedostatak prikladnog prostora za vjerske aktivnosti muslimana u Beogradu, odnosno nedostatak reprezentativne džamije ili islamskog centra. Glavni grad države treba imati mesdžid ili džamiju koja će u svakom pogledu okupljati i dostojno reprezentovati islam i muslimane, te je stoga nužno potencijalne donacije usmjeriti u tom pravcu. Naravno, problem je i tamo gdje postoji mesdžid to što nema imama, i to je drugi značajan problem muslimanima u Beogradu. Zaista je poražavajuća činjenica što muslimani u Arapskom mesdžidu, odnosno cijeli Beograd, nema jednog kvalitetnog imama barem s fakultetom koji bi odgovorio zadatku vjerskog aktivizma na nivou metropole, glavnog grada Srbije. Treći problem jeste, svakako, posljedica institucionalnog nekvalitetnog rada na vjerskom životu muslimana Beograda u vrijeme i nakon Jugoslavije, te cijepanje jedinstvene IZ, što je rezultiralo nezainteresiranošću ogromnog broja muslimana u Beogradu za bilo kakve vjerske aktivnosti. Do studenata, akademski obrazovanih građana i privrednika muslimanima ničiji glas ne dopire, odnosno bez institucionalnog rada iz generacije u generaciju svjetlo islama bi moglo iščeznuti iz kuća ovih Beograđana. Da se to ne desi na svima nama je odgovornost.