Kako je to Takvimom Rijaseta Islamske zajednice utvrđeno, u danima koji su pred nama, nastupaju mubarek dani i noći. Za očekivati je da će njihovo obilježavanje biti popraćeno različitim sadržajima. Pomisao na redžeb, Allahov, dž.š., mjesec, ša’ban, mjesec Poslanika, a.s., i ramazan, mjesec Ummeta, kod vjernika budi motivaciju, otvara čežnju i emociju, ojačava svijest, savjest i spoznaju o potrebi mobilizacije pojedinca, džemata - zajednice vjernika i jača spoznaju o punjenju kosmosa duhovnošću.

Nema sumnje da će za mubarek noći na nivou džemata uslijediti jedinstveno paljenje kandilja, tradicionalno i zajedničko organiziranje programa, održavanje svečanosti i prigodnih vazu-nasihata. Kandilji će svjetlošću obasjati i popuniti noćnu tminu i tamu, a nadahnuti vazovi uglednih vaiza, ispunit će ljudske duše. Govorit će se o vrijednostima i fadiletima mubarak noći, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jer je čovjekov život satkan od sjećanja i nadanja. Sjećanje budi sjetu i emociju, dok nadanje inicira čežnju i radost. Sjeta je žal za prošlošću, a radost je prepoznatljiva po ushićenosti i razdraganosti. Nijedan događaj, kod čovjeka, posebno kod vjernika ne budi jače i snažnije emocije od blagdana, mubarek dana i noći.

Radost je vidljiva i nju je teško skriti i sakriti, jer je osnovno poimanje i suštinsko djelovanje radosti potreba njene podjele, disperzije i interakcije sa drugima u datim okolnostima i vremenu. Njenom podjelom radost se povećava i uvećava, širi i proširuje. Ona pozitivno zrači i zato se ona dijeli i prihvata.

Tugu ili žal, za razliku od radosti, moguće je sakriti, prikriti i podnositi u osami lično, sam sa sobom. Njena podjela sa drugim, samo na prvi trenutak, daje nadu njene eliminacije ili potiskivanja. Ipak, na kraju se pokaže slab učinak njenog potiskivanja, odnosno, u konačnici, stekne se utisak i dobije zaključak da se ublažavanje i razbijanje tuge može uporediti sa poznatom izrekom „sipanja u prazno“, jer praznina ispunjena tugom ničim se ne može popuniti. Empatija i saosjećanje u tuzi i bolu je kao pokušaj hvatanja pri padu koji se nikako ne može zaustaviti. Zato tugu nikakva radost ne može izbrisati. Radosti ostaju samo prilika za mogućnost smanjenja njene jačine. Pa, bez obzira što se od nastanka tuge vremenski udaljavamo i iako joj izvorna supstanca u očima posmatrača ostaje skrivena, ipak, fizički tragovi koje ostavlja tuga na osobi su vidljivi.

Radost i tuga su neizbježne čovjekove pratilje u životu. Koračajući prema sutra život ih nosi kao svoje pehare i odličja koji će nekome biti dodijeljeni i uručeni, da ih oko vrata ili u rukama za života nosi.

U čovjekovom današnjem radosnom iščekivanju nadolazećeg sutra Allah, dž.š., je učinio da se ljudi nesvjesno u stvari raduju svome dunjalučkom kraju. Tako se čovjek radujući sutra, u stvari raduje svome susretu sa Gospodarom. Izvjesno danas i neizvjesno sutra je kao jedna vrsta zamke koje nisu svjesni oni nesvjesno živući. Zato nadolazeće sutra treba razumjeti kao izvjesno/neizvjesno iskušenje, a ko se, onda, svjestan može radovati novom iskušenju?!

Radost i tuga

No, da nije nade u bolje sutra kako bi čovjek preživljavao nadolazeće minute i sate, dane i noći, sedmice i mjesece, godine i godišnja doba? Neizvjesno, nadolazeće sutra oplemenjuje se mubarek danima i noćima, mjesecima, dovama, naređenim i dobrovoljnima ibadetima koji čovjeka ispunjavaju. Na taj način čovjekov život dobija smisao, jer ga to približava njegovom Gospodaru. Vjernik je ispunjen apsolutnom srećom u trenutku kada je u blizini svoga Gospodara, kada Mu robuje i ibadete izvršava.

Traganje za duhovnim vrijednostima kao ljudskoj potrebi ima za cilj oplemeniti čovjeka, učiniti ga sretnim, te uravnotežiti njegov pogled u razumijevanju odnosa između duhovnog i materijalnog, vječnog i prolaznog. Izvorna duhovnost bosanskog čovjeka je iz današnje perspektive dosta zamagljena, nejasna i vidno potisnuta, jer se nalazi pod pritiskom i napadima svakodnevnog i neumornog formalizma, estradizacije, folklorizacije i komercijalizacije u pristupu i tumačenju vjere. Ako se spomenutom doda, brzo i sumnjivo stjecanje diploma, akademskih titula, općenito u društvu, pa i među predvodnicima vjernika, onda nije za čudo što znanje o Bogu, suštini života na Ovom i Budućem svijetu gubi svoj smisao, jer mu nedostaje vodilja. Na taj način se zaboravlja izvorna uloga čovjeka na Ovom svijetu.

Dova i želja

Pored vjerovanja (imana) vjernici su prepoznatljivi po dobrim djelima. No, vrijeme i društvo u kojem živimo više je okrenuto zvanjima i priznanjima. Zaboravlja se da je znanje Allahov, dž.š., dar, On ga daruje kome hoće i onome ko to zaslužuje. Zato s ponosom od vremena Poslanika, a.s., preuzimamo konstataciju da su zvijezde ukrasi nebesa, a alimi, učenjaci, ukras zemlje. Nažalost, očito je da je sve više cvijeća (ukrasa) koje ne miriše.

Iz milosti i rahmeta Allah, dž.š., je ljudima, na Ovom svijetu, podario i darovao različite blagodati. No nikome od njih nije u potpunosti sve darovao. Mudrost takvog stanja i odnosa se ogleda u potrebi kontinuiranog izvršavanja ibadeta i činjenju dove. Dova se može i jedino smije upućivati Allahu, dž.š. Dova je šapat duše, izraz zahvalnosti Gospodaru, čovjekova potreba i čežnja za ostvarenjem nečeg. Zato Allah, dž.š., očekuje od Svojih robova da Ga mole. On, Uzvišeni svaki dan pita: „Ima li ko da moli da mu udovoljim.“ (Hadis)

Značajan broj vjernika je revnosan i odgovoran u zahvaljivanju na darovanim blagodatima: vjere islama, zdravlja, života, potomstva, imetka, nauke, nafake, porodice, zaposlenja, mira, sreće, ljubavi. Drugi su u potrebi, pa mole da im otkloni iskušenja, brigu, tugu, žalost, strah, bolest, siromaštvo, da im daruje i otvori puteve udaje, ženidbe, zaposlenja, rođenja evlada, dok neki pak, mole da im olakša, ublaži halove i iskušenja kroz koje prolaze. U našoj vjerskoj praksi i bosanskoj tradiciji dova kojom se želi ostvariti uskraćeno ili ublažiti zadobiveno iskušenje naziva se dova na murad. U prošlosti se ovoj vrsti dove, kao ibadetu više poklanjalo važnosti, značaja i pažnje.

Prva noć, u nizu nastupajućih mubarek noći je, Noć Regaib, poznata kao Noć želja i čežnji. Potpunije i preciznije kazano to je noć kada se iskazuje želja kroz dovu, upućuje i u dovi moli Gospodar za njeno ispunjenje.

Organiziranje sadržajnih vjerskih programa povodom mubarek noći je tradicija kod nas Bošnjaka. Poznato nam je da tu tradiciju njeguju i drugi muslimani u svijetu. Za očekivati je da će se ta tradicija nastaviti njegovati i da će duhovna manifestacija “Banjalučka muradija“, povodom Lejletu-r-Regaiba u Ferhadiji džamiji biti prepoznatljiv vjerski događaj Šehera na Vrbasu. Za ovu priliku nije potrebno nabrajati patnje i iskušenja kroz koja su prošli Banjalučani, no, svakako treba naglasiti da će posjete i zijareti vjernika tu noć pokazati da Bošnjaci vole i vjeruju u suživot u ovom gradu.

Ovom prilikom treba naglasiti da se za ostvarenje željenih ciljeva dove mogu upućivati u svakoj prilici, ali i kroz zavjet (nezr) i općenito činjenje hajrata. Zavjet je čin lične naravi približavanja Allahu, dž.š., te se o njemu kod nas manje govori i priča. Međutim, hajrati (džamije, mesdžidi, mostovi, česme, vodovodi i sl.) su od opće koristi i o toj vrsti murada (ostvarenja želje) više se govori, piše, svjedoči i kazivanja se prenose sa generacije na generaciju.

Naša želja je da „Banjalučkom muradijom“ u Banjoj Luci otpočne obilježavanje mubarek noći, Miradža, Berata, Bedra, Kadra, te da se nastave tradicionalni vjerski skupovi Bošnjaka, Dani mevluda i zikra, Ajvatovica, Dobre vode, Musalla, Srebrenica, Lastavica, Karići, Živčići, Kajimini dani.