digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

O anticivilizacijskom odnosu gradske vlasti prema vakufskoj imovini u Čapljini, već smo u našem Preporodu nekoliko puta pisali, i ništa se nije promijenilo. Malobrojna skupina Bošnjaka u Ljubuškom već odavno se saživila sa osjećajem usamljenosti. Zbog svega navedenog, u okolnostima političke dominacije HDZ-a u Hercegovini, izgradnja Interkulturnog centra „Mevlana“na lokalitetu Lakišića harema, čime bi se zaustavile tendencije svehrvatskog hegemonizma, bila bi tek mali korak ka slobodi, ravnopravnosti, jednakopravnosti i suštinskoj vladavini demokratije i demokratskih načela. Centar „Mevlana“, tek je jedna skromna zgrada, od ogromnog značaja za budućnost Hercegovine.

(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca,  Sarajevo, 2018. str. 206 )

Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima.

Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima.

Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima.

Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“

00Sličica Želim Print

Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata.

Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.

Mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović sinoć je u Stocu organizirao iftar za predstavnike političkog, javnog i vjerskog života Bošnjaka na području Hercegovačko-neretvanskog kantona  i Mostarskog muftijstva (Konjica, Jablanice, Prozora, Mostara, Stoca, Čapljine, Ljubuškog Tomislavgrada, Livna, Glamoča, Nevesinja i Gacka).

„Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku“, kažu Bošnjaci u Mostaru

Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović tokom posjete Bosni i Hercegovini posjetio je i Stolac gdje ga je rukovodstvo Medžlisa IZ Stolac upoznalo sa stanjem i društvenim prilikama u ovom malom hercegovačkom gradiću preopterećenom turbulentnim međunacionalnim političkim previranjima. Ef. Hasanović i delegacija Mešihata IZ u Republici Hrvatskoj imala je priliku iz „prve ruke“ čuti o minulim procesima povratka i obnove cjelokupne porušene infrastrukture. Cilj paljenja, uništavanja i progona Bošnjaka bilo je zatiranje tragova njihovog postojanja. „Čitav kompleks Careve džamije sa sahat kulom, musafirhanom, dućanima bio je pretvoren u parking prostor“ uz ostalo naglasio je predsjednik IO Medžlisa IZ Stolac Orhan Tikveša. On je delegaciju upoznao i sa aktuelnim poslovima Islamske zajednice naglasivši pri tome kao posebnu vrijednost da su lični odnosi među građanima Stoca različitih nacionalnosti na izuzetno velikom nivou a da razlike i trvenja isključivo iniciraju politički krugovi. „Mislim da je to, prije svega, zasluga muslimana Bošnjaka koji su se vratili jer u su se pokazali otvorenim za komunikaciju i suživot. Nismo ostali u grču rata i nismo dozvolili da mržnja zatvori ljudima srce da ne mogu s drugim ljudima raditi i družiti i to je ono što nam daje nadu“, istakao je Tikveša.

Sličica Želim Print

Salmir Kaplan jedan od čelnika „Inicijative za Stolac“ koja je na proteklim lokalnim izborima pokazala izuzetno visok stepen organiziranosti bošnjačkog naroda goste je detaljnije upoznao sa političkim i ekonomskim prilikama u ovom gradu i planovima daljeg razvoja. „Nažalost, još uvijek nam Islamska zajednica dođe kao alternativna općina. Nama načelnik općine ne da naša puna prava. Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku, iako je omjer po biračkom spisku 60 naspram 40“, kazao je Kaplan dodavši kako broj od 6.000 Hrvata na biračkom spisku fiktivan i kako ne odgovara faktičkom stanju. Kaplan je goste detaljno upoznao i sa tokovima posljednjih lokalnih izbora o čemu se pred Osnovnim sudom u Čapljini još uvijek vodi sudski proces. Informirao ih je o angažmanu goraždanske firme „Prevent“ koja je već pokrenula jedna program proizvodnje gdje je uposleno oko 50 ljudi, te istakao kako će se ti programi širiti i broj uposlenika povećavati. „Mi smo ovdje uspjeli jer smo nastupali jedinstveno. Sve probosanske stranke su djelovale jedinstveno i onda nam je bilo lakše artikulirati političke stavove. To je doprinijelo i na relaksaciji odnosa među članovima različitih političkih partija. Sad ljudi ulaze u dućane, kafane čiji vlasnici nisu njihova politička opcija. I to smatramo jednom od najvećih pobjeda. Projekat nismo doveli do kraja ali smo u tom smislu značajno iskoračili“, zaključio je Kaplan.

 

Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović  tokom posjete Bosni i Hercegovini posjetio je i Stolac gdje ga je rukovodstvo Medžlisa IZ-e Stolac upoznalo sa stanjem i društvenim prilikama u ovom malom hercegovačkom gradiću preopterećenom turbulentnim međunacionalnim političkim previranjima.

Stranica 1 od 3

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine