Redakcija

Redakcija

- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju

U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati  svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje.  Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o  njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto  podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo  spontano,  njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča:


-Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati.

Rizici bez ikakve satisfakcije

Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara:

-Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine  kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako  ovo preživim i ako rat prestane  da li će ovi momci  sa kojima sam išao u prve redove i  zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne  da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama. 

Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte  godine na  Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje  pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza  čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni.

Proces liječenja

Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča:

-Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva  i stabilizirao. Ljekari su  u nekoliko navrata razgovarali  sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno.

Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici  trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.

00Sličica Želim Print

U džamiji džemata Voloder u Bosanskoj Otoci, koji pripada Medžlisu Islamske zajednice u Bosanskoj Krupi, 14. jula 2018. ili 01. zu-l-kadeta 1439. hidžretske godine priređena je svečanost s kojom je mladi Otočanin Elmir Kadić i zvanično promovisan u hafiza Časnog Kur’ana.


S povodom

Radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta

 Možeš li nam nešto reći o tvojim počecima druženja s Kur’anom?

Moj rani vjerski odgoj je usko vezan za viteški grad Bužim u kojem sam provodeći svoje djetinjstvo pohađao mektebsku nastavu kod imama centralne bužimske džamije Senada ef. Aljića. Učenje arapskog pisma sam započeo sa 7 godina da bi svoju prvu hatmu Kur’ana zajedno sa ostalim polaznicima moje mektebske generacije proučio kada sam navršio 11 godina. Zasigurno ovaj je faktor možda i najbitniji da se u jednom mladiću usadi ljubav prema učenju Kur’ana i druženju sa njim.

Šta te i kada inspirisalo da počneš s hifzom Časnog Kur’ana?

Nakon što sam akademske 2009/2010. godine primljen na Fakultet političkih nauka u Sarajevu moj studentski život započinje u Studentskom naselju „Bjelave“ u kome sam kroz institucije Islamske zajednice na nagovor svojih kolega najprije započeo učenje Kur’ana po tedžvidskim pravila, a zatim sam na tim halkama Kur’ana čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s. „da onaj ko god bude čitao Kur’an, pamtio ga i sprovodio u praksu, njegovim roditeljima će se na Sudnjem danu staviti kruna koja će sijati poput Sunca i bit će ogrnuti plaštom čija će ljepota nadmašiti čitav dunjaluk. Upitat će: „Zašto nam je dato ovo?“ Reći će im se: „Zbog toga što je vaše dijete naučilo Kur’an.“ Ovaj hadis je prvi simptom koji je u meni probudio želju za hifzom Kur’ana.

Kako je bilo na početku i ko ti je posebno pomogao tokom hifza?

Iako možda u samome početku nisam bio svjestan težine zadatka kojeg sam postavio prema sebi ta moja želja za pamćenjem Kur’ana naišla je na oduševljenje mojih kolega iz doma koji su mi bili najveća podrška u toj početnoj fazi. Sjećam se da su upravo oni bili ti koji su me preslušavali naučene ajete, stranice i Kur’anske sure. Nedugo zatim sam upoznao svog prvog muhaffiza, hfz. Damira Gičevića, koji je svojim odgojnim metodama u meni usadio još veću ljubav prema Kur’anu , kako samome hifzu tako i razmišljanju o Kur’anu, a zatim i sprovođenju propisa Kur’ana u život. Početak memorisanja Kur’ana je nosio sa sobom jednu težinu, ali istovremeno radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta. Ono što me, također, potpomoglo na ovome putu jeste rekreativno bavljenje sportom. Uz svakodnevno trčanje, koje sam imao običaj praktikovati u Atletskom centru Koševo, slušao sam Kur’an i na taj način u podsvijesti sam kroz melodiju učača Mišarija al-Afasija pamtio ajete i sure koje sam slušao. Često se znam našaliti da sam zadnji džuz Kur’ana naučio trčeći.

Da li je bilo teško, uz dva potpuno različita studija, učiti i Kur’an napamet?

Jedna od mojih životnih prekretnica jeste da kao stipendista države Kraljevina Saudijska Arabija 2013. godine bivam primljen na Institut za arapski jezik na Univerzitetu Qassim. Zasigurno mogu reći da je to ono što mi je uveliko olakšalo najprije razumijevanje, a zatim i hifz Kur’ana. Nakon završetka arapskog jezika 2015. godine na istom Univerzitetu sam upisao Fakultet islamskog prava koji je u konačnosti postao još jedna spona na putu učenja Kur’ana. S druge strane ostala je velika obaveza prema mojim roditeljima koji su mi najveća podrška tokom cijelog života da završim master studij na Fakultetu političkih nauka. U tim trenucima oni su mi bili najveća inspiracija i motivacija da ne odustanem niti od svojih prvobitno zacrtanih ciljeva. Hvala Allahu i taj segment mog života bi trebao da se upotpuni u skorijem periodu. Trenutno sam u fazi pisanja naučnog-istraživačkog rada u oblasti međunarodnih odnosa.

Koliko si vremena učio hifz i da li je bilo teškoća?

Učenje hifza mogu podijeliti u dvije faze. Prva, period koji sam proveo u Bosni i Hercegovini, trajala je dvije godine u kojoj sam uspio da naučim 5 džuzeva Kur’ana, i druga, period mog odlaska na studije u Saudijsku Arabiju u kojoj sam, Allahovom voljom, u periodu od 3 godine uspio da upotpunim hifz Kur’ana. Zasigurno da je period u Bosni imao određenu težinu u učenju, ali je, s druge strane, postao psihološki faktor da uspijem i u onoj drugoj fazi koja je ukratko sažeta u ajetu sure Al-Inširah „Ta, zaista, s mukom je i last“.

Kakva je bila uloga i važnost tvog muhafizza?

Sada sa ove distance, nakon mog pređenog puta u procesu hifza Kur’ana mogu konstatovati da je „institucija“ muhaffiza najbitniji vanjski faktor u tom procesu i usko je povezan sa onim unutarnjim faktorima koji se odnose na motivaciju, jer je u nekim momentima krize, koja neminovno zahvati svakog ko krene putem hifza Kur’ana, muhaffiz taj s kojim dijeliš svoje probleme, iznalazi rješenja za njihovo prevazilaženje, te u konačnosti pokušava da ti vrati samopouzdanje i motivaciju kako bi nastavio ka „uzvišenom“ cilju koji je pred tobom. Od Allahovog dobročinstva prema meni jeste što sam u procesu hifza imao veliki broj muhaffiza koji su, svaki na svoj način, pozitivno utjecali na moje učenje i stvaranje afiniteta prema pamćenju Kur’ana. Kao kruna na svih njih jeste muhaffiz dr. Abdulaziz Drkić, pred kojim sam u relativno kratkom vremenu kompletirao hifz Kur’ana, s jedne strane, i izgradio neke nove ambicije u pogledu izučavanja kur’anskih znanosti, sa druge strane.

Šta je bilo presudno na tvom putu stjecanja titule hafiza?

Uz iskrenost za koju se nadamo da manifestiramo spram Allaha, dž.š., kao presudne faktore na putu stjecanja titule hafiza izdvojio bih strpljenje prožeto ustrajnošću, kao i faktor uloge prijatelja koji koračaju uz tebe na tom plemenitom putu.

Kome si sve zahvalan što si hafiz Kur’ana?

Svakako nakon zahvale Allahu, dž.š., i zahvale roditeljima, muhaffizima i prijateljima posebno moram istaknuti zahvalnost svojoj supruzi Zehri na jednom velikom odricanju koji iziskuje put stjecanja titule hafiza. Doista je ona ta koja je svoje aktivnosti podredila meni i mome učenju i bila oslonac na ovom putu u svakome trenutku. Allaha molim da je istinski nagradi i da joj učini muža još boljim.

 Koji su tvoji planovi u budućnosti?

Iako se moji fakultetski studiji završavaju u skorijem vremenu, želio bih u budućnosti da ostanem u tom procesu „cjeloživotnog učenja“ sa aspektom na kur’anske i druge društvene znanosti koje će mi koristiti u profiliranju vlastite ličnosti. Neovisno o poslu kojeg budem obavljao, volio bih poseban akcenat staviti na mlade ljude i zajedno sa njima graditi bolju budućnost u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

Prva hafiza u Banovićima

Septembar 04, 2018

Hafiza Emina Bećarević

Rođena je 1993. godine u Tuzli od oca Mehe i majke Mirsade. Osnovnu školu je završila u Banovićima 2008. godine, a mektebsku nastavu je pohađala kod hafiza Mirsad-ef. Mrahorovića u džematu Repnik. Behram-begovu medresu u Tuzli završila je 2012. godine, a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2016. godine. Hifz je položila pred komisijom Rijaseta IZ-e 2. jula 2018. godine.

S povodom

Kur’an donosi mir u srce

- kazala je nakon hafiske dove za naš list nova hafiza Emina Bećarević

 - Kako ste počeli učiti hifz?

Hafiza Emina: Hifz sam počela učiti u medresi kod prof. Mirnesa Spahića. Moja prijateljica je jedan dan krenula da je hafiz presluša naučene stranice i pozvala je i mene da idem s njom. Tada me hafiz Mirnes pitao jesam li i ja naučila stranicu pa da i mene presluša. Nisam prije toga razmišljala o učenju hifza. Počela sam učiti jednu po jednu stranicu. Nakon završetka medrese nastavila sam učiti hifz kod našeg asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hafiza Abdulaziza Drkića. Ipak, zbog obaveza u školi, a kasnije i na fakultetu, moje učenje u tom periodu nije bilo intenzivno. Nakon završetka fakulteta potpuno sam se posvetila samo učenju hifza i danas sam presretna. 

- Šta smatrate izuzetno važnim tokom učenja hifza?

Hafiza Emina: Mnogo vremena sam posvetila učenju hifza, bila sam uporna, istajna i disciplinovana. Odrekla sam se mnogo toga što je mladima svakodnevnica, ali ni za čime ne žalim i svjesna sam da sam time mnogo dobila. Primijetila sam to prije svega na samoj sebi, na svome ponašanju. Mnogo sam smirenija, jer kada učite Kur’an on vas smiruje, donosi vam mir u srce. Želim da i dalje Kur’an bude moja stalna preokupacija. Za onoga ko uči hifz važna je podrška porodice, posebno roditelja, i muhaffiza. Ako roditelji imaju razumijevanja, ne vrše pritisak i ne požuruju hafiza tokom učenja, nego su mu uvijek podrška i podsticaj, mnogo je lakše. Posebno je važna saradnja s muhaffizom. Ta duhovna povezanost daje dodatnu snagu. Moj muhaffiz mi je bio moj najveći motivator. Kada god bih posustala on me je bodrio da nastavim. Ne mogu pronaći riječi kojima bih se zahvalila mojim roditeljima, muhaffizu, hafizima Mirnes-ef. i Mirsad-ef. i svima koji su se zaista srcem radovali, zajedno sa mnom, na ovom putu.

- Koja je tvoja poruka budućim hafizima i hafizama?

Hafiza Emina: Kada sam tek počela učiti hifz sve mi je izgledalo daleko, skoro nemoguće, ali jaka želja i ljubav prema Kur’anu pobijede svaki strah i nesigurnost. Treba istrajavati. I u momentima kada dođe do sumnje u uspjeh treba ostati uporan, jer sama odluka da se krene putem učenja hifza je veliki korak i znak da je Allah, dž.š., u srce te osobe smjestio ljubav prema Njegovoj riječi.

Izašao je novi broj „Preporoda“ od 1. septembra 2018. U njemu između ostalog možete čitati:

Uvodnik

Profanizacija ibadetā

Duhovnost:

Zašto ne trebamo obilježavati
Novu hidžretsku vatrometom

Pogledi:

Dodikov pucanj u Ferhadiju

Gdje počinje odgovornost političara, a gdje krivnja naroda?

Zločini:

Obilježena 26. godišnjica zločina na Korićanskim stijenama

Mi svaki tren živimo sa mislima na naše nestale

Intervju:

Dr. Denis Hadžović, direktor Centra za sigurnosne studije-BiH

Ingrid Mattson, ugledna kanadska muslimanska aktivistica, profesorica islamskih studija na Huron University College, Western University, jednom od najstarijih univerziteta u Kanadi

Pogledi:

Esad Duraković O nadijevanju imena

Pitanja koja život ubijaju - Preživjeti „našu tradiciju“

Za novu etapu u prevođenju Kur’ana

Kur’an i oslovljavanje Boga odgovarajućim izrazom na svome jeziku

Aktuelno:

Izbori i manji entitet - Kako Bošnjaci mogu našteti sami sebi

U susret novoj mektebskoj godini

Velikani:

Ibn Haldunove ideje za preporod muslimanskih zemalja

Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Čitajmo Preporod, budimo preporod.

Na mezarju Kovači u Sarajevu 8. augusta 2018. učenjem Fatihe oblježene su 93 godine od rođenja prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Tim povodom podsjećamo naše čitaoce šta je Alija govorio o vlasti i izborima: "Nemojte glasati za one koji su se pretvorili u lokalne moćnike. Nemojte glasati ni za one koji su stekli bogatstva, pa im se ne zna porijeklo. Bogati jesu, ali vi nikako da uhvatite odakle mu pare...".

KADA SE KNJIGA ZATVORI

Avgust 07, 2018

Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.

A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.

Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.

Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:

“A na Dan kad smotamo nebo Mi

– kao što se smota list knjige

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!

Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.

Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?

Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:

 

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.

(...)

U Knjizi se na ovom mjestu (Ṣād, 38:21-24) donosi i jedna neočekivana zgoda, evo kako tu zgodu Božija Objava kratko kazuje:

“A da li je do tebe [o Muhammede] vijest o parničarima došla,

kad su prešli preko zida Hrama [Jerusalemskoga],

i kad su ušli Davudu, pa ih se uplašio, a oni mu rekli:

“Ne boj se! Mi smo dvojica parničara,

navalili smo jedan na drugoga,

i deder nam po Istini sudi ti, i pristrasan ne budi,

i Pravim Putem nas uputi!

Ovaj moj brat devedeset i devet ovaca ima,

a jednu ovcu ja,

i on mi, opet, reče: ʼMeni [tu svoju jedinu] ovcu daj!ʼ

I nadjača me u raspravi!“

Pa Davud reče: “Nepravdu ti je učinio

time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce tražio!

Zbilja, mnogi drugari žude da jedan drugoga nadmudre,

osim onih koji vjeruju i dobra djela rade,

a takvih malo imade!“

I Davud [to reče, alʼ odmah] pomisli da smo Mi njega na kušnju naveli,

Pa od svoga Gospodara oprosta zatraži,

I ničice licem na tle pade i pokaja se.“

Ovo je jedna, pomislilo bi se neuobičajena, scena iz Kurʼāna. Ona donosi nekoliko detalja, prije svega spominje se Jerusalemski hram (al-miḥrāb). Tu boravi Dāvūd, Božiji poslanik, moguće je i posve je vjerovatno da on tu razmišlja o velikim pitanjima svijeta, o Bogu stvoritelju svijeta.

Ali, onda, posve iznenada, eto ti dvojice ljudi iz samog vrtloga života, štaviše: možda su bili oznojeni i bijesnih lica, i pred Božijeg poslanika Dāvūda iznesoše svoju svađu. Svađa je iz opore svakodnevice, grube i posve životne, braća se spore oko posjedovanja marve i brava. Jedan od parničara ima samo jednu ovcu, drugi ima devedeset i devet ovaca, nesrazmjer je očit i krupan. I, k tome, ovaj što ima devedeset i devet ovaca želi da ima i ovu jednu jedinu ovcu koju ima njegov brat!

Kad je Božiji poslanik Davud čuo šta je posrijedi, i kad je, ne razmišljajući i na prvi pogled, nedvojbeno zaključio da je čovjek koji ima devedeset i devet ovaca krajnje nepravedan u svojoj želji da prisvoji onu jednu jedinu ovcu svoga brata, presudio je rekavši:

“Nepravdu ti je učinio

time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce [njih devedeset i devet!] tražio!“

Ali, istoga trena Davud, alejhiselam, pomisli kako je pogriješio, kako je, možda, ovaj drugi čovjek bio u pravu.

I Davud, alejhiselam, se pokajao. Jer nije pružio priliku da i druga parnična strana iznese svoje poglede i mišljenje. A u sakralnu kulturu raspravljanja i suđenja spada i pravilo da se da prilika da i druge strane kažu šta misle.

Ovo je jedna od mnogih scena Kurʼāna u kojima se čovječanstvo podsjeća da se život ne odvija samo u Božijim hramovima, već i izvan njihovih prostora.

U Jerusalemskom hramu Božiji poslanik Davud je, po svoj prilici, očekivao da mu ova dvojica parničara žure kako bi od njega tražili objašnjenje o Bogu i svijetu, o smrti i zagrobnom životu.

Da on u Hramu raspravlja o ovcama i sitnoj marvi – to Davud, alejhiselam, nije očekivao.

Možda mu je Božanski ukor baš stoga i stigao.

(...)

Alžirske vlasti su u proteklih 14 mjeseci vratile više od 13. 000 migranata preko Sahare u Niger i Mali, prenose agencije. Vlasti te zemlje ranije su demantirale kritike da krše ljudska prava migranata koje vraćaju u njihove zemlje

Svjetske agencije tvrde da posjeduje video materijale koji prikazuju stotine ljudi koji lutaju Saharom, te podsjećaju da su masovna protjerivanja iz Alžira počela od 2017. godine, nakon što je EU pojačala pritisak na tu sjevernoafričku zemlju da zaustavlja migrante na putu za Evropu.

Portparol EU izjavio je da je Unija svjesna šta Alžirci čine, ali da suverene zemlje imaju pravo da protjeraju migrante sa svoje teritorije. Prema podacima Međunarodna organizacija za migracije na svakog migranta koji se utopio prelazeći Sredozemlje, dolazi dvoje koji su život izgubili u pustinji.

00Sličica Želim Print

Krađa najpoznatije slike na svijetu 1911. godine je izazvala do tada neviđenu medijsku pažnju

Mona Liza Leonarda da Vincija najpoznatija je umjetnička slika na svijetu. Leonardo da Vinci je sliku ponio sa sobom kada ga je francuski kralj Fransoa I pozvao da ga posjeti. Kralj je sliku kupio 1516. godine. Da bi bila dostupna običnom narodu, u vrijeme Francuske revolucije Mona Liza je postavljena u muzej Louvre u Parizu. Francuski državnik i vojskovođa Napoleon, sprovodeći svoju diktatorsku vlast nakon revolucije, uzeo je Mona Lizu i objesio je iznad kreveta u svojoj spavaćoj sobi. Nakon pada diktatora, slika je opet vraćen u Luvre.

Krađa jednog tako poznatog predmeta 1911. godine je bila vrlo neobičan događaj koji je izazvao ogromnu medijsku pažnju. Građani su masovno posjećivali Lovre da vide prazno mjesto gdje je stajala ukradena Mona Liza. Smatralo se da su krađu organizirali modernistički umjetnici, neprijatelji tradicionalne umjetnosti. Među osumnjičenima bio je i poznati moderni slikar Pablo Picasso, ali kako nije bilo dokaza, pušten je na slobodu.

00Sličica Želim Print

Dvije godine je prošlo dok nije otkriven pravi lopov. Bio je to talijanski sitni kriminalac Vincenzo Perugia koji je doselio u Pariz 1908. i radio u Louvru neko vrijeme. Došao je u muzej u bijeloj radnoj kecelji kakvu su nosili svi uposlenici Louvrea. Sakrio se i sačekao noć da se muzej zatvori, izrezao je sliku iz okvira i gurnuo je pod kecelju. Kad je muzej ujutro otvoren, hladnokrvno je izašao i odnio sliku u svoj stan. Sve do novembra 1913. uspješno se skrivao dok nije stupio u kontatkt s talijanskim trgovcem umjetninama Alfredom Gerijem. Ponudio mu je Mona Lizu za nagradu od 50. 000 lira. Perugia je otputovao u Firencu gdje je odsjeo u hotelu koji će kasnije promijeniti ime u hotel La Gioconda. Po dogovoru sa trgovcem umjetninama Gerijem sliku je donio u njegovu galeriju. Geri ga je ubijedio da sliku ostavi radi ispitivanja autentičnosti, a policija je istog dana uhapsila lopova. Perugia je, očigledno zadojen talijanskim nacionalizmom, pogrešno vjerovao da je Mona Lizu iz Firence ukrao Napoleon. Mislio je da će biti heroj i da zaslužuje nagradu za obavljanje patriotske dužnosti vraćanja slike u njenu domovinu - Italiju. Jedno vrijeme je bila izložena u galeriji Uffizi u Firenci, a mnogi posjetioci galerije su plakali od sreće što vide Mona Lizu u svojoj domovini. Perugia je dobio kratku zatvorsku kaznu, a Mona Liza je vraćena u Louvre gdje do danas mirno i sigurno visi na zidu poznatog muzeja.

DESET FAZA GENOCIDA

Juli 02, 2018

Genocid se nikada ne desi samo tako. Uvijek postoji sklop okolnosti koje se dešavaju ili se kreiraju kako bi se izgradila klima u kojoj se može desiti genocid. Naš list donosi grafiku “10 faza genocida” urađenu prema studiji Gregory H. Stantona, objavljenoj na stranici
www. genocidewatch. net

Priredio: Mirnes Kovač
Infografika: Safer Muminović

fazegenocida2

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija