Redakcija

Redakcija

DESET FAZA GENOCIDA

Juli 02, 2018

Genocid se nikada ne desi samo tako. Uvijek postoji sklop okolnosti koje se dešavaju ili se kreiraju kako bi se izgradila klima u kojoj se može desiti genocid. Naš list donosi grafiku “10 faza genocida” urađenu prema studiji Gregory H. Stantona, objavljenoj na stranici
www. genocidewatch. net

Priredio: Mirnes Kovač
Infografika: Safer Muminović

fazegenocida2

Prije tačno 555 godina u Milodražu!

On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedeće:

"Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće: Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, – niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi."

Napisano 28. maja u stanu Milodraž

00Sličica Želim Print

Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu na odsjeku Bosanski jezik i književnost. Pohađao je i postdiplomski studij književnosti na istom fakultetu. Radi kao profesor književnosti u Sapni i Tuzli a do sada je objavio dvije zbirke poezije Nad Drinom 1996. i Generacijama nepoznatih predaka 1998. Bio je novinar, član nekoliko kulturnih i drugih organizacija i udruženja, recenzent i lektor. Uporedo sa radom u obrazovanju radi na razvoju web aplikacija pri BMG Tuzla.

 

ZID

Nje kao da nema

i gleda ga tek što mora

jer ne bira.

njemu nije težak pogled

otrpit će, kamen mu je

otvrdnuo u tren mramor, rubin kakav,

njegov um mu.

i žalit će

što se znaju, što se trpe

jer imaju

bijele plahte

i jastuke popeglane

jer imaju

zid od šutnje

i snom samo iste želje

a pod suncem riječi nijeme.

šta će sutra

po polasku na posao reći drugom?

sretno, hajde, vidimo se?

ili nijemo rukom mahnut

radujuć se svome poslu,

predajuć mu sebe

kao što se daju ljubavnici jedno drugom u naručje?

i za stolom

dok večera topla dimi

osjećajuć stegu, vrevu misli

oboje se zanimaju

samo za se, svoju tugu

dočekuju da ih spasi neka

tuđa sreća, smrt.

na kraju će otić jedno,

i samo u sobi tiho

poželjeti ono drugo

da u miru šute skupa.

jer je šutnja manje šutnja

kad se tuđi dah osjeti

pa makar zlovoljan bio

drug u tuzi - drug najpreči.

 

 

NEKOM ČOVJEKU, NEKOM PSU

Ponekad

Zalaj na mjesec

Na sunce

Zalaj na noge

Ružne plesačice

Zalaj i na mene

Ako me sretneš

Jer sve što se kreće

Zlo u sebi nosi

Dok se nebo stere

Umjesto zvjezdanih lađa

Zalaj na horoza

Nadvikuj mu pijev

Zalaj na seljaka

Njivu dok ob‘lazi

Kad zapjeva dječak

Zalaj mu na glas

Ali ne laj na smrt

Kad povorka na mezarje krene

Ne laj ni na život

Kad se rodi beba

Jer još si čovjek

Makar nečovjek bio

Iako na oblak laješ

I ono što oblak krije.

 

 

IGRA

Otišli smo jednog popodneva

mi, djeca

u naču pećinu

i smišljali koga ćemo uzeti

za neprijatelja,

u modi više nisu bila stabla

stalaktiti,

krave na ispaši

Podijelili smo se u dvije grupe

i ginuli

uživajući u svojoj domišljatosti

i genijalnosti

poslije smo

neki živi neki mrtvi

nastavili sa svojim učenjima

U džematu Bogovolja, lociranom uz granični prelaz Hadžin Potok, između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na teritoriji općine Cetingrad, pri Medžlisu Islamske zajednice u Karlovcu, 06. maja 2018. ili 20. ša’bana 1439. h. godine svečano je otvorena džamija

Posebnost džemata što je prvi na području Karlovačke županije koji uz džamiju ima i munaru, odnosno što je uz onaj u Gunji, Zagrebu i Rijeci četvrti vjerski objekat takve vrste u Hrvatskoj. Ovom činu radosti prisustvovao je, osim džematlija Bogovolje kao domaćina, veliki broj gostiju i zvanica iz vjerskog, političkog i društvenog života s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine među kojima predsjednik džematskog odbora u Bogovolji Ramo Hozanović, imami i glavni imami iz više džemata i medžlisa IZ u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, izaslanici Veleposlanstava Irana, Turske i Indonezije, predstavnici brojnih udruga, predsjednik Medžlisa IZ u Karlovcu Suljo Bašić, predstavnik Udruženja građana Semerkand iz Sarajeva Mirsad Topčagić, ravnateljice osnovnih škola u Cetingradu, Vojniću, Krnjaku, predstavnik OŠ u Topuskom, načelnici općina Cetingrad, Vojnić i Topusko, gradonačelnici gradova Karlovac, Slunj, Cazin i Bihać, župan Karlovačke županije Damir Jelić, župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, predstavnici Katoličke i Pravoslasne crkve, tajnik Mešihata IZ u R Hrvatskoj mr. Nermin Botonjić, zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi Arslani, predsjednik Sabora IZ u Hrvatskoj dr. Ferid Latić, umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić i predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj dr. Aziz Hasanović.

 Osnivanje džemata i početak gradnje

Iako je bilo predviđeno da se zvanični program svečanosti realizuje u prostranom džamijskom predvorju zbog kiše je održan unutar džamije. Moderator programa Kenan Alagić je izrazio dobrodošlicu prisutnima, a zatim se skupu obratio imam domaćin Almir ef. Šabić. On je, uz ostalo, rekao da je džemat Bogovolja osnovan 2003., da broji 80 domaćinstava; da su se početne vjerske aktivnosti odvijale u četiri privatne kuće; da je rahmetli Džemila Durmić uvakufila 4500 kvadratnih metara zemlje za mesdžid čija je izgradnja počela 2005; da se mesdžid s mektepskom učionicom, uredom i stanom za imama ukupne površine 350 kvadratnih metara počeo koristiti sredinom 2007. godine; da džemat ima vlastitu parcelu za mezarluke koju je uvakufio hadži Smail Hozanović; da je izgradnja munare finansirana najvećim dijelom sredstvima džematlija i da je gradnja trajala oko 3 godine, računajući dobijasnje građevinske dozvole i pripremne radnje. Dalje su se skupu obratili načelnica općine Cetingrad Marina Kalić, u ime Udruženja Semerkand iz Istanbula sa predstavništvom u Sarajevu Mirsad Topčagić, glavni imam Medžlisa IZ u Karlovcu Admir ef. Muhić, gradonačelnik grada Cazin mr. Nermin Ogrešević, gradonačelnik grada Karlovac Damir Mandić, župan Karlovačke županije Damir Jelić i predsjednik Mešihata IZ-e u R Hrvatskoj i zagrebački muftija Aziz Hasanović.

Ne tako česte svečanosti

Glavni imam Admir ef. Muhić je rekao: „Čast mi je uz imama Almira ef. Šabića biti domaćin ovoj velikoj svečanosti koje u Hrvatskoj nisu česte, možda desetljećima jedna od druge. Ponosan sam imam ovog Medžlisa i ponosan na one koji su činili sve kako bi ova džamija danas ugledala svjetlo dana.“

Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz ef. Hasanović u svojoj besjedi je kazao: “Ljudi grade džamije, a džamije grade ljude. Džamije mogu biti svjedok za i protiv, ovisno o tome kako se konzumira sve ono što Bog za vjernike propisuje, kao vjeru, odgoj, obrazovanje i razne vrste prevencija”. Dalje je podsjetio da se u Hrvatskoj živi život, a ne suživot, „suživot smo prevazišli“, da je 1.180 boraca Bošnjaka poginulo braneći državu Hrvatsku, te da ta činjenica obvezuje njega, imame i sve ostale da se u Hrvatskoj gradi društvo po mjeri svih njenih građana bez obzira na vjeru, naciju, podrijetlo, boju kože, spol ili bilo koju drugu odrednicu.

Inače, svečanosti u Bogovolji je prethodio čin stavljanja u funkciju gasulhane u Širokoj Rijeci, džemat Maljevac gdje je domaćin bio Admir ef. Muhić.

U organizaciji Islamske organizacije Milli Goruš (IGMG) i humanitarne organizacija ‘’Hasene International’’, 2. maja 2018. u njemačkom gradu Kelnu je održana Međunarodna konferencija pod nazivom “Kriza Rohinja i moguća rješenja”.

 00Cijeli tekst

Kelnska deklaracija

Preambula:

  1. Prava ljudi na život, slobodu i težnju za srećom neotuđiva su prava. Ni jedna vlada, narod ili zajednica ne može prisvajati niti kršiti ova prava.
  2. Počinitelji genocida i zločina protiv čovječnosti, bilo da su državni ili nedržavni akteri, i oni koji im pružaju pomoć i podršku moraju snositi odgovornost. Direktno odgovorni i oni koji su njihovi saučesnici moraju biti izvedeni pred lice pravde, pojedinačno i kolektivno.
  3. Treba priznati ulogu onih koji su preuzeli odgovornost da podrže i štite progonjene žene, muškarce i djecu, ublažavaju štetu odnosno koji su dali sve od sebe da učine pravu stvar i koji, kao takvi, služe kao primjer drugima.
  4. Odlučno naglašavamo predanost da spriječimo mučenje, zločine, djela genocida i masovnog nasilja te da ponovo uspostavimo, zaštitimo, promoviramo i osiguramo poštivanje ljudskih prava za sve.

Mi, sudionici međunarodne arakanske konferencije o «krizi Rohinja i mogućem rješenju», ovim putem

  1. Pozdravljamo sazivanje Međunarodne arakanske konferencije o krizi Rohinja i mogućem rješenju, koju je organizirala organizacija Hasane International, Keln, Njemačka.
  2. Zahtijevamo od međunarodne zajednice otvorenu posvećenost brzom i odgovarajućem rješavanju izbjegličke krize Rohinja.
  3. Priznajemo pojam «odgovornost za zaštitu» koji obavezuje međunarodnu zajednicu da štiti izbjeglice kroz višestruke intervencije usmjerene, između ostalog, na suzbijanje pojava strašnih međunarodnog zločina poput genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.
  4. Pozivamo Ujedinjene nacije i druge članove međunarodne zajednice da koriste diplomatske kanale kako bi pružili odgovarajuću humanitarnu pomoć i drugu podršku i osigurale zaštitu i prava žena, djece i drugih ranjivih skupina Rohinja.
  5. Priznajemo da svi pripadnici naroda Rohinja imaju pravo da se vrate u svoju domovinu. Pozivamo međunarodnu zajednicu da osigura njihov dobrovoljni, dostojanstven, informiran i siguran povratak u zemlju njihovih predaka u Mijanmaru s punim građanskim pravima i etničkim identitetom i da insistiraju da Mijanmar donese zakone koji podržavaju socio-kulturna, politička i ekonomska prava Rohinja.
  6. Pozivamo međunarodnu zajednicu da opsežno istraži počinjena djela genocida, masovne zločine, zločine protiv čovječnosti i djela etničkog čišćenja u Mijanmaru i da zahtijeva krivično gonjenje i kažnjavanje onih koji su odgovorni za takve zločine te za zaštiti Rohinje od daljnje opasnosti.
  7. Naglašavamo važnost i potrebu jačanja saradnje na različitim nivoima, unutar zajednice, civilnog društva, na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou kako bi se spriječilo nastavljanje masovnog nasilja nad narodom Rohinja.
  8. Iskazujemo solidarnost i podršku Vladi Bangladeša u njihovim nastojanjima da osiguraju i zaštite progonjenu zajednicu Rohinja i pronađu trajna rješenja izbjegličke krize Rohinja, poštujući pri tom načela vladavine zakona i međunarodnih normi i praksi.
  9. Naglašavamo potrebu za konstruktivnijim osnaživanjem Rohinja, naročito žena i njihovim angažiranjem kao liderica u iznalaženju budućih rješenja održivog razvoja u skladu s ciljevima održivog razvoja.
  10. Pozivamo zemlje, pojedinačno i kolektivno, uključujući regionalna i međunarodna tijela, da nametnu sveobuhvatnu sankciju Mijanmaru sve dok ne okonča genocid, vrati državljanstvo stanovništvu Rohinja, ukine aparthajdne zakone i vrati imovinu i zemljište raseljenoj populaciji Rohinja.
  11. Podržavamo posebnog izvjestitelja UN-a u njegovoj preporuci da Mijanmar «uspostavi dokumentacijsku strukturu za prikupljanje, mapiranje i očuvanje dokaza o kršenjima i povredama ljudskih prava i svjedočenju izbjeglica iz Cox Bazara» i pozivamo Generalnu skupštinu UN-a da provede preporuku u cilju krivičnog gonjenja počinitelja međunarodnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti, pred bilo kojim sudskim mehanizmom koji je nadležan za gonjenje tih zločina.
  12. Obvezujemo se da ćemo redovno revidirati mehanizam u pogledu sadržaja i provedbe “Kelnske deklaracije”.

Potvrdila Međunarodna konferencija o «krizi Rohinja i potencijalnim rješenjima», u hotelu Maritim u Kelnu, 3. maja 2018.

Britanska premijerka Theresa May se bezrezervno izvinila Abdu-l-Hakimu Belhaju i njegovoj supruzi Fatimi Boudchar u svoje i u ime vlade zbog uloge Velike Britanije u njihovom izručivanju libijskim vlastima i „užasnog tretmana kojima su bili zbog toga izloženi“. Sadržaj pisma izvinjenja ovom bračnom paru, žrtvama operacije izvedene uz koordinaciju sa MI6,  javno je objavljen. Premijerka May je u njemu priznaje da je Britanija trebala učiniti više da zaštiti par od maltretiranja, te da je pogrešno propustila prilike da im pomogne dok su držani u zatvorima u Libiji.

Britanska premijerka u pismu posebeno ističe žaljenje zbog tortura kojima je bila izložena Fatima Boudchar koja je u vrijeme hapšenja bila u petom mjesecu trudnoće. „Jasno je da ste oboje bili podvrgnuti užasnom postupanju i da ste mnogo propatili. Vlada Velike Britanije je uvjerena u vaše tvrdnje. Nijedno od vas nije trebalo biti tretirano na ovaj način. Akcije Vlade Ujedinjenog Kraljevstva doprinijele su vašem zatvaranju, izručenju i patnji. (...) U ime Vlade Njenog Veličanstva bezrezervno se izvinjavam. Mi duboko žalimo zbog teškoća zbog kojih ste oboje propatili i naše uloge u tome. Britanska vlada je naučila puno lekcija iz tog perioda“, stoji u ovom pismu koje je Belhaju lično predao britanski ambasador u Istanbulu, te ističe da trudnoća Fatime Boudchar u to vrijeme činila cijelu situaciju još težom.

 00Sličica Želim Print

Boudchar i njihov danas 13-godišnji sin Abdurrahim su imali priliku u Londonu s javne galerije promatrati sjednicu britanskog parlamenta na kojoj je glavni pravobranilac Jeremy Wright obavijestio zastupnike da je vlada nakon posredovanja postigla potpuno i konačno poravnanje sa parom koji je povukao svoje zakonski opravdane zahtjeve protiv britanske vlade. 

Downing Street je potvrdio da će parlamentarni odbor za obavještajne i sigurnosne poslove (ISC) imati pristup svim vladinim dokumentima o slučaju Belhaj zbog odvojene istrage o izručenju, o čemu će se ​​kasnije ove godine očitovati.

Bračni par Abdu-l-Hakim Belhaj i Fatima Boudchar su vodili ovu pravnu bitku šest godina. Uhapšeni su 2004. na Tajlandu i odvedeni u zatvor u Libiju gdje je Belhaj mučen i osuđen na smrt. Oslobođen je šest godina kasnije. Njegova supruga je bila u petom mjesecu trudnoće na dan ove otmice. Oslobođena je malo prije porođaja.

Nakon što je primio pismo izvinjenja od britanske premijerke Belhaj je u izjavi za britanski list The Guardian pozdravio ovaj čin izvinjenja britanske lade. „Od prvog trenutka sam insistirao da se moraju izviniti. Nikada nisam tražio novčanu nadoknadu, jer ne želim da se to nameće poreznim obveznicima, da se ta patnja brzo završi, ali ono zbog čega smo pribjegli sudu je njihovo odbijanje naših zahtjeva da se izvine. Pozdravljam ovaj korak, prihvatam izvinjenja i nadam se da se ovo isto neće ponovi sa nekim drugim. „

„Važno je da postupamo u skladu sa našim vrijednostima i u skladu sa vladavinom prava“, kazao je generalni pravobranilac Wright.

Advokatica Belhaja i njegove supruge Cori Crider , koja ih je zastupala ispred organizacije za zaštitu ljudskih prava Reprieve je izjavila da se radi o izvinjenju koje je bez presedana.”Šire je i dublje i iskrenije od svakog izvinjenje koje smo imali prilike vidjeti otkako imamo rat protiv terorizma”, rekla je Crider.

Moto i motiv EU

Maj 24, 2018

Povodom obilježavanja Evropske sedmice i Evropske godine kulturne baštine Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine organizirala je 10. maja „Dan otvorenih vrata“.

U prvom dijelu programa gostima su se obratile profesorica s Akademije likovnih umjetnosti dr. Amra Zulfikarpašić, koja je bila i predsjednica Komisije za izbor vizualnog identiteta procesa evropskih integracija BiH, i Nahla Nukić, autorica slogana i loga „Embrace Diversity“. Profesorica Zulfikarpašić i autorica Nukić su govorile o vizualnom rješenju, razlozima zbog kojih je logo i slogan evropskih integracija BiH odabran i porukama koje sadrži.

U drugom dijelu „Dana otvorenih vrata“ izuzetno zanimljivo predavanje održao je i dr. Adnan Efendić, vanredni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Profesor Efendić je predstavio rezultate višegodišnjeg istraživanja o utjecaju etničke diverzifikacije na razvoj biznisa i društveno odgovorno ponašanje s akcentom na pitanje da li je etnički pluralizam u BiH poslovna mogućnost ili prepreka, te kako raznolikost može biti stimulans razvoja biznisa.

Raznolikost kao stimulans razvoja biznisa

 S obzirom da u svijetu u kakvom živimo ekonomija ima najkonkretniji upliv u zajedničke političke i svake druge institucije na putu ka evropskim integracijama to smo zamolili dr. Efendića da nam, imajući u vidu opredijeljenost Bosne i Hercegovine i želju da postane članica EU, odgovori na pitanje: Koliko se BiH kao multikulturalna zemlja, koja je uvijek gajila raznolikost kao svoju vrijednost, može pronaći u EU, odnosno koliko BH raznolikost utječe pozitivno ili negativno na ekonomiju BiH? Prof. Efendić ističe:

“Bosna i Hercegovina je kroz svoju povijest oduvijek gajila kulturnu raznolikost, a evropsku budućnost, također, prepoznaje u svojoj specifičnosti. Najnovija ekonomska literatura identificira važnost raznovrsnih etničkih dimenzija u ekonomiji. Kao ekonomista istraživač želio sam provjeriti ovo za nas bitno istraživačko pitanje – da li BiH raznolikost ima ekonomske efekte na pojedinca, porodicu, poslovni sektor i društvo u cjelini?

 Ono što je zanimljivo jeste da nalazimo jedan konzistentan pozitivan učinak etničkog pluralizma u BiH, kako na ekonomski uspjeh pojedinca koji živi u takvoj sredini, tako i na poslovni sektor i društveni kapital zajednice. Rijetkost je dobiti ovako stabilne nalaze u ekonomiji, koji potvrđuju da je etnička raznolikost u BiH ekonomski resurs. Samim tim, BiH slogan za integrisanje u EU «prihvatimo raznolikost» (Embrace diversity) odražava i vrlo korisnu ekonomsku politiku. Budućnost etnički heterogene BiH u Evropskoj uniji, zajednici raznolikih zemalja, je sasvim prirodno opredjeljenje koje donosi ekonomske koristi za sve građane“.

00Sličica Želim Print

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare


Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

 00Cijeli tekst

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

 

 

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Hifz je Allahova blagodat

- Kako je počeo tvoj put učenja hifza?

Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu.

- Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme?

Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome.

Koja je tvoja poruka mladima?

Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu.

Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.

 

Preporod objavljuje intervju kojeg je Mirnes Kovač obavio sa Anwarom Ibrahimom u Istanbulu 2006. godine, nakon njegovog prvog puštanja na slobodu.

Nedavno se u Maleziji desio pravi demokratski šok. Koalicija opozicionih partija Pakatan Harapan (PH) na čelu s Mahathirom Mohamadom odinjela je pobjedu na parlamentarnim izborima u Maleziji. Time je okončana 60 godina duga vladavina koalicije Barisan National (BN, Nacionalna fronta), a 92-godišnji Mahathir Mohamad postao je najstariji premijer na svijetu. Mahathir Mohamad je pobijedio Najiba Razaka čija je reputacija narušena zbog korupcijskog skandala. Prema procjenama američkih istražitelja između 2009. i 2014. godine iz državnog fonda Malezije nestalo je najamanje 4,5 milijardi dolara, a na računu Najiba Razaka završilo je 700 miliona dolara. S druge strane iz zatvora (po drugi put) na slobodu je pušten dr. Anwar Ibrahim, bivši zamjenik malezijskog premijera nakon što je od kralja u srijedu dobio puno pomilovanje.

Ibrahim je muslimanski liberalni demokrata, lider je Malezijske opozicione koalicije Pakatan Rakyat (Narodni pakt). Prošao je težak i trnovit put, od aktiviste i lidera studentskog pokreta i Islamskog omladinskog pokreta - Angkatan Belia Islam Malaysia (ABIM) do popularnog i karizmatičnog ministara finasija u malezijskoj vladi Dr. Mahathira Mohameda. U vrijeme Azijske finasijske krize 1997. godine Ibrahim pada u nemilost premijera Mahathira, i to u momentu kada je već bio dezigniran kao njegov zamjenik. Nakon što se raizišao sa  Mahatirom, Anwar pokreće reformski pokret poznat kao 'Reformasi', da bi nakon toga bio uhapšen pod optužbama za korupciju, a potom i za ono najteže u muslimanskom svijetu - za sodomiju. U sudskom procesu, za koji se i danas vjeruje da je bio politički motiviran, Ibrahim biva osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu i provodi šest godina u zatvoru, i to uglavnom u samici. Nakon izlaska iz zatvora, i isteka zabrane bavljenja političkim aktivnostima, Ibrahim nastavlja svoj politički rad usredotočen na ustavne reforme, borbu protiv korupcije i institucionalizirane diskriminacije na bazi rase i religije sa posebnim naglaskom na transparentnost i ljudska prava.

Zahvaljujući svojim liderskim sposobnostima, političkom pragmatizmu i demokratskom opredjeljenju Ibrahim uspjeva objediniti tri naizgled dijametralno suprotstavljene ideološke političke opcije, Parti Keadilan Rakyat, sekularno orijentiranu Narodnu partiju pravde koju je u njegovom odsustvu predvodila njegova supruga Dr. Wan Aziza Wan Ismail, Pan-malajsku islamsku konzervativnu partiju - PAS, kojoj je Ibrahim bio blizak prije nego ga je Dr. Mahathir kooptirao u vladu tokom 1980-tih godina i multietničku i lijevo orijentiranu Stranku demokratske akcije - DAP u jedinstven opozicioni front kojim Malezija praktično po prvi put od nezavisnosti dobiva stvarnu parlamentarnu opoziciju.[1] 

Stalno ponavljajući sudski procesi i teške optužbe, hapšenja, suđenja i puštanja na slobodu u slučaju Ibrahima čudnovato će se poklapati sa intenzitetom njegovog opozicionog djelovanja i kritike prema vladajućim strukturama. U Istanbulu smo tada, 2006. godine razgovarali o njegovom političkom angažmanu, stanju sloboda u muslimanskim društvima, odnosima Bosne i Malezije. Za njega su glavni problemi muslimanskih društava sistemi vlasti, problemi odgovornosti, imenovanje podobnih, a ne stručnih, korupcija koja cvjeta i niski standardi u obrazovanju. Ono što me je kod dr. Ibrahima impresioniralo jeste da je, pored sve te ogavne kampanje, progona i zabrana kojima je bio izložen, na njegovom licu ostala vedrina, raspoloženje, nada i osmijeh.

Protiv Anwara Ibrahima se u novembru, 2014. godine, ponovo otvorio postupak koji podsjeća na skoro identičan proces protiv njega krajem devedesetih godina. Apelacioni sud je, naime, oborio oslobađajuću presudu Vrhovnog suda. Ako njegova odbrana ne uspije on bi ponovo mogao biti osuđen na pet-šest godina zatvora. Ozbiljni poznavaoci malezijske političke scene tvrde da je kampanja protiv njega pokrenuta od strane izvršne vlasti i to najviše iz straha da bi dr. Ibrahim mogao biti izabran na moćnu političku funkciju glavnog ministra (Chief Minister) države Selangor, najmoćnije malezijske provincije. 

anwar ibrahim2

INTERVJU

Umjesto žargona i slogana trebaju nam konkretne ideje i programi

 

Gospodine Ibrahim, s obzirom da ste u zadnje vrijeme imali prilično mučno iskustvo, željeli bismo na početku čuti Vaš komentar o općem stanju sloboda u muslimanskim zemljama. Nije li simptomatično da često u muslimanskom svijetu imamo intelektualce razapete između osuda uleme, s jedne strane, i represije vlasti i režima, s druge strane?

Anwar Ibrahim: Problem čini općenita nestabilnost ummeta ili muslimanskog svijeta. Na Zapadu ili u zapadnoj političkoj tradiciji čovjek može izražavati oprečno mišljenje, neslagati se ili biti u opoziciji, međutim osnovna prava tog čovjeka se poštuju. Mi imamo problem u muslimanskom svijetu za koji je reforma (islah) nasušno potrebna, a to je da otpočnemo poštovati različitost u mišljenju.

Balans između idealnog i realnog

Veoma ste bili kritični bili prema praksi koja je prisutna kod muslimana. S jedne strane imamo veoma nizak status žene u muslimanskim društvima, dok u isti mah slušamo beskrajne debate o kreiranju idealnog islamskog društva?

Anwar Ibrahim:  Što se tiče pitanja položaja žene, jednom za svagda trebamo jasno kazati, i ova stvar jednom zauvijek mora biti riješena. Jednakopravnost spolova postoji u islamu, ali naravno nije onakva kakva se promatra kroz prizmu zapadnog svijeta kada se radi o pravima žena, ali u stvarima obrazovanja, rada, slobode izražavanja itd., mora postojati jednakopravnost i poštovanje digniteta žena na isti način na koji to "pripada" muškarcima. A što se tiče pitanja beskrajnih debata, nemam ništa protiv ljudi koji se upuštaju u bilo kakve debate, akademske ili bilo kakve druge. Ali mora biti mjere između težnji da se postigne idealno i nekih veoma praktičnih briga, razvoja, društvenih promjena i obrazovanja.

U svakodnevnom životu, čini se da "islamska teorija", onakva kakva je zasnovana u Temeljima, predstavlja jednu stvar, a da "muslimanska praksa" čini nešto veoma različito od ovoga. Postoji li dovoljno kritičkog ili pak samokritičkog pristupa kod muslimana i može li se doći do balansa između idealnog i realnog?

 Anwar Ibrahim: Ne možemo sa sigurnošću kazati da muslimani ispravno razumiju te ideale, osim neke vrste pojednostavljenog poimanja ili neke vrste pokušaja shvatanja šta su to islamski ideali i šta je to što ih sadržinski sačinjava. Upravu ste, što znači da su obrazovanje, pozivanje vjeri (da’wah), neophodni za stvarnanje razumijevanje, međutim ovo također baca svjetlo na propust da se izgradi duh idžtihada, kreativnog razmišljanja i rasprave. Jučer sam ukazao na Iqbalovu ideju o obnovi vjerske misli u islamu gdje je centralna teza pitanje idžtihada. Mi danas moramo prihvatiti činjenicu da je za obnovu islama, za  promjenu, za razumijevanje praktičnih pitanja potrebno podržati i podstaći kreativno razmišljanje odnosno idžtihad.

Vaše iskustvo sa Bosnom i Hercegovinom: bili ste jedan od ključnih ljudi koji su dali mnogo doprinosa da naši studenti dođu i studiraju u Maleziji. Kako danas gledate na odnose između Malezije i BiH? Jesu li na zadovoljavajućem nivou?

Anwar Ibrahim: Imajući u vidu ono što se dešavalo u proteklom periodu i što se danas dešava, mogu kazati da postoji volja za angažmanom i pomoći. Problem je kod većine zemalja što pruže obećanja u teškim vremenima i nakon toga to zaborave i pređu na druga mjesta. Smatram da to nije uredu. Sjećam se da sam o ovome nedavno razgovarao sa Richardom Holbrookom i sa prijateljima u Sarajevu o tome kako obećanja nisu ispunjena, osim početne podrške. Naravno ja podstičem i privatne i inicijative vlade da nastave svoj angažman, jer tragedija i patnje naše braće i sestara u Bosni koje se desilo u bliskoj prošlosti je toliko grozno, toliko masivno. Tada sam smatrao da su obrazovni napori bili ključni, jer su u toku rata, u godinama katastrofe, kompletne obrazovne institucije bile uništene, pa ako ste željeli pomoći, onda pomažete sa potpuno novim generacijskim kontigentom mladih obrazovanih Bošnjaka. Ovo je bio razlog zbog kojeg sam se zalagao za ovakvu politiku na Islamskom univerzitetu u Kualalumpuru u to vrijeme.

 Sličica Želim Print

Politički angažman

Zabranjeno Vam je političko djelovanje do aprila 2008. godine. Da li će ova odluka biti preispitana i šta očekujete po tom pitanju?

Anwar Ibrahim: Znate, ovo na neki način reflektuje situaciju u kojoj imate represivne i netolerantne sisteme u mnogim muslimanskim zemljama. Kada se desi razlika u mišljenju onda ili uspijete postati ministar ili idete u zatvor. Nema ostati između. Oni koriste sudove, a opet je pitanje koliko su ti sudovi nezavisni. Mene se to ne tiče. U Maleziji se pokazalo da postoji opstrukcija sudskog procesa. Ali, ja sam još uvijek aktivan i uključen. Postoje restrikcije, ne mogu obavljati političku funkciju. To mi mnogo ne smeta. Vjerovatno je to dobro, daje mi i više skrušenosti, pošto ne obavljam nikakvu funkciju, da nastavim predanije raditi.

Nakon ovih teškoća koje ste iskusili, smatrate li da muslimanima treba neka vrsta nad-političke mudrosti u smislu važnih i poštovanih pojedinaca, neka vrste vođstva koja će se izdignuti iznad političkih spletki i za opće dobro usmjeravati političke procese i političku klimu unutar svojih društava?

Anwar Ibrahim: Ne smatram da muslimanima fali te mudrosti i vizije. Pogledajte svoju Bosnu, koja je tako mala zemlja. Iako ste mala zemlja dali ste lidere kao što je bio Alija Izetbegović kojeg su, kao što znate, mnogi smatrali istaknutim misliocem, vizionarom i istovremeno dobrim vjernikom. Imate reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, koji nije samo obični muftija u nekoj maloj zemlji, već je sposoban da se aktivira sa ostalima uz jasno uvjerenje i pouzdanost. Ne fali vam toga. Mi vjerovatno na drugim mjestima to ne prepoznajemo. Mislim da je glavni problem u sistemima na vlasti. U mnogim od ovih muslimanskih zemalja pitanja vlasti i odgovornosti se ne pokreću. U mnogim od ovih zemalja imenuju bivše vojnike kao svoje lidere. Pogledajte stavove koje iskazuju. Pogledajte odluke koje donose. Pogledajte kako korupcija cvjeta. Pogledajte standarde obrazovanja. Zašto nam se to dešava? Je li to nama fali resursa i mozgova? Pogledajte mnoge medijske kuće na Zapadu, u Sjedninjenim Državama i u Velikoj Britaniji, mnoge od njih vode muslimani. Mnogi od njih predstavljaju dijasporu koja je morala napustiti svoje zemlje zbog političkog progona ili zbog toga što njihov rad nije bio priznat.

Sada vam želim postaviti izravno pitanje. Namjeravate li se vratiti u politiku?

Anwar Ibrahim:  Već sam aktivan na planu reforme.

Ako se vratite hoće li to biti Ujedinjena malajska nacionalna organizacija – UMNO ili Nacionalna stranka pravde - Keadilan?

Anwar Ibrahim: Vidite, ja sam za reformski program i protiv korupcije. Jer, smatram da je glavni problem u mnogim zemljama o kojima govorim zbog vlasti ili vladanja i odgovornosti. Keadilan je predan reformskom programu. Sada UMNO ne izgleda zainteresiran za reformski program, a glavni politički problem su personalni sukobi, korupcija se prihvata, i što je još gore, ekonomija se ne pomiče, stanje obrazovanja dramatično nazaduje. UMNO za sada nije opcija. Naravno imam dosta prijatelja u UMNO-u s kojima se susrećem i koji me podržavaju. Moj stav je uvijek da se treba angažirati. Oni nisu moji neprijatelji. Ali, program reforme je više prisutniji kod Keadilana i s njima radim.

anwar ibrahim3

Malezija između Badawija i Mahatira

Čuli smo za nedavne probleme u relacijma između sadašnjeg premijera Badawija i bivšeg Mahatira. Kako gledate na ovo, hoće li se to odraziti na malezijsku ekonomiju i politiku?

Anwar Ibrahim: Čuo sam da postoje problemi o nekim političkim pitanjima koji su se nedavno pojavili. Mislim da su pretjerano povišeni sirovim direktnim napadima na premijera Abdullaha Badawija, njegovu porodicu i na njegov kabinet. Dakako, za Malezijce će ovo biti prilika da sada bolje shvate šta se desilo u prošlosti kada imate ljude koji ne mogu prihvatiti nikog drugog da vodi zemlju i državne poslove. Ali, razlike nisu toliko u političkim pitanjima, projektima ili u tome ko šta dobija. Mislim da je ovo stvorilo bolju svijest i razumijevanje o onome što se ranije desilo. Problem je što nikog ne brinu nove investicije, ekonomski razvoj, borba protiv siromaštva, stanje islama, pad obrazovnih standarda. Njih brine zašto je Abdullah Badawi otkazao neke projekte, mega projekte, koje je Mahatir želio da se nastave. Zašto Badawi nije podržao projekte prozivodnje automobila Proton, što je koštalo milijarde dolara subvencije od strane vlade. Mislim da ćemo moramo nastaviti dalje, po mom mišljenju, mimo njih.

Kandidatura za generalnog sekretara UN-a?

Čuli smo za neke priče da ste kadndidat za funkciju generalnog sekretara UN-a? Čuli smo isto tako da imate američku podršku? Kako komentarištete ove informacije?

Anwar Ibrahim:  Prije svega, nisam ovdje da potvrdim glasine. Ali istina je da su mi se ljudi iz mnogih zemalja iz Svijeta u razvoju, čak i Evrope, obraćali. Nije bilo nikakvih oficijelnih razgovora iz tih država. Isto tako, nisam donio nikakvu čvrstu odluku, još uvijek o tome razmišljam i svakako smatram da je ta ideja još uvijek u fazi zrenja, te da je rano da o njoj šta kažem ili da je komentarišem mimo ovoga.

Bili ste predsjednik ISTAC-a. 1993. godine s vama je u toj organizaciji bio i dr. Cerić.  Šta je danas sa ISTAC-om?

Anwar Ibrahim:  Nesretno je. Nakon što sam smijenen iz kabineta, preuzeli su ISTAC. Uklonili su Naquiba al-Attasa. Cijelokupni koncept, ideja i misija ISTAC-a se dramatično promijenila. Mislim da nemamo isti interes, akedmski i naučni orijentir, kao što smo imali u prošlosti. Mislim da je tragično jer je politička intervencija sve to narušila. Premda je poznato da je Syed Muhammad Naquib al-Attas bio naš učitelj, ali je također bio i uključen na političkoj sceni. Trebali smo mu dopustiti da nastavi sa programom.

 

Al-Attas i sekluarizam

Kada smo kod profesora al-Attasa, željeli bismo Vas upitati o njegovom posebnom pogledu na sekularizam u muslimanskim društvima. Kako Vi gledate na sekularizam i njegovo mjesto u muslimanskim društvima?

Anwar Ibrahim: Kasnih 1970-tih objavili smo njegovo originalno djelo Islam i sekularizam. Smatrao sam to originalnim naučnim djelom koje je razmotrilo cjelovito pitanje sekularizma, razumijevanje osnova njegove filozofije i na koji način muslimani trebaju pristupiti pitanju sekularizma. Premda se slažem sa glavninom pogleda, analiza i pristupa sekularizmu, mislim da također trebamo vidjeti u tom stavu da njegov odnos prema kršćanstvu i Zapadu može biti pomalo i pretjeran. Moramo, dakako, uvidjeti snagu tog naučnog djela u smislu razumijevanja sekularizma. Njegove slabosti su u tome da on zauzima previše ekstreman stav protiv nekih aspekata modernosti, a posebno kršćanstva i judaizma. Mislim da za današnju generaciju to djelo predstavlja orginalni naučni rad, ali u isto vrijeme trebamo cijeniti i sadašnje zahtjeve i balansirano razumijevanje zapadne filozofije i društva.

Kako, evo, Vi smatrate da muslimani u svojim društvima trebaju prići pitanju sekularizma? Sekularna država, sekularno društvo, postoji dosta nejasnoća i obmana? Šta mislite o odnosu muslimana prema ovim konceptima?

Anwar Ibrahim: Vidite, nailazimo na kontradikcije. Muslimani u Indiji hoće da Indija bude sekularna država. Muslimani u Americi hoće da Amerika bude sekularna država. Muslimani u Indoneziji ponekad govore o islamskoj državi. Mislim da mi trebamo, umjesto da koristimo ove žargone i slogane, mislim da je bolje da glasno iznesemo ideje i kažemo konkretan program na koji mislimo. Šta pod tim mislimo: demokratsku državu, vladavinu prava, slobodne medije, slobodu svijesti, šta pod tim mislimo: vladavinu vjere državom, do koje mjere, vladavinu šerijata ili civilnog zakona…itd. Umjesto toga imamo ove nestabilne, odnosno, neprecizno definirane pojmove, koji prenose značenjski mnogo mnogim ljudima. Kada kažete da insistirate na krutom obliku islamske države u Pakistanu, onda će Indijci kazati: "Mi hoćemo hindusku državu!" Eh, onda imamo problem. Bolje je da to malo bolje razumijemo. Naravno da mi želimo sačuvati naš islamski identitet. Moramo se povinovati šerijatu kada dođe do pitanja porodičnog i personalnog. Ili pak našeg prava da imamo svoje vlastite finansijske institucije koje će poštovati i druge konvecnionalne sisteme. Zbog toga mislim da cijelo pitanje sekularizma treba preispitati. Postoji, evo, ekstremni sekularizam ovdje u Turskoj, koja je sekularnija od Amerike. U Americi žena može nositi hidžab na bilo kojem univerzitetu, dok to ne može u Turskoj. Naravno da je to neodbranjivo. Jer sekularizam znači razdvajanje države i religije, ali ovdje je sekularizam anti-religijska praksa. Stoga, ako sekularizam znači odvojenost vjere od države, ali dakako poštivanje svih prava muslimana, kršćana i židova i drugih, onda mislim da bi prema tome trebali biti tolerantni. Premda u al-Attasovoj knjizi o sekularizmu, o sekularistima, o osnovnoj filozofiji, raspravama o korijenima, epistemologiji i razumijevanju koncepta - imamo jedno razumijevanje, u praksi ljudi to gledaju drugačije.

 

Muslimani u Evropi

Željeli bismo da čujemo Vaš stav kao azijskog muslimana koji, kao što ste kazali, pola vremena živi u Aziji, a pola u Sjedinjenim Državama, šta mislite o incijativama muslimana Evrope? O konceptu "evropskih muslimana", ideji o institucionaliziranju islama u Evropi?

Ibrahim: Vidite, mnogo je slučajeva gdje imate vrhunske intelektualce današnjice koji ne mogu precizno odrediti svoj identitet. Takav je primjer autora Amartye Sena. Pogledajte njegovu knjigu Identitet i nasilje. Pa, evo i ja: Malezijac sam, musliman sam po svjetonazoru, Azijat sam po regionalnoj pripadnosti. Važno je, barem kada sa islamske strane gledamo, da su kod čovjeka prisutne osnovne muslimanske odlike i ljubav prema čovječanstvu. Pitate me o muslimanima Evrope. Vi ste u Evropi i Evropljani ste. Ne trebate se zbog toga izvinjavati. Ako ste iz Pakistana slijedićete neke trendove koji su tamo prisutni. Posebno tu ulogu imate vi muslimani Bosne, Bošnjaci, koji ste u Evropi stoljećima. Mislim da imate svako pravo kao i svi drugi Evropljani da institucionalizirate neke aspekte religije kao što to čine i židovi i kršćani. Ali dosta je važnije i ključno je da osigurate da se angažirate snažno i uvjereno, ne trebate biti samo neki dio, odvojeni geto, to vam može napraviti problem jer ste dio tog društva.  Za ovo imam primjer kineskih budista u Maleziji koji zadržavaju svoje pravo da budu to što jesu, ali su istovremeno Malezijci. Misle i govore kao Malezijci. Siguran sam da i Evropljani to žele da budete to što jeste, Evropljani, i da sačuvate svoj identitet kao muslimani.

Preporod, (14-15/832-833), 15. juli, 2006. str. 32-33.

 

[1] O previranjima na malezijskoj političkoj sceni intenzivno je pisao analitičar i publicista mr. Osman Softić. Vidi: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/malezija-izmedu-zbilje-i-sna

(Stranici pristupljeno: 7. novembra, 2014.)

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija