Zemlja dobrih ljudi

Širom naše lijepe Bosne i Hercegovine mnoštvo je džemata u kojima se grade novi objekti, planiraju različiti projekti te osmišljavaju razni vidovi vjerskog života koji cjelokupnoj Islamskoj zajednici daju njenu puninu i smisao. Iza svih tih poduhvata nerijetko su čestiti pojedinci, vični radu i radnim navikama, željni boljeg sutra sebi i svojoj djeci a, opet, potpuno nemotivirani željom da ih se negdje spomene ili da im se u dunjalučkim okvirima na neki način sriču hvalospjevi. Sve dok je to tako, ova napaćena zemlja može biti spokojna i mirna te ponosna na svoje neumorne neimare i dobrotvore.

Čovjek snuje, Bog određuje

Selu Tošćanica koje se nalazi na obalama Jablaničkog jezera i koje, iako je kudikamo bliže Jablanici, administrativno pripada Prozoru, bio je namijenjen nestanak. Tako je Tošćanica 1993., spaljena a bošnjačko stanovništvo prognano i na različite načine zlostavljano i maltretirano. Tako je, primjera radi, nepokretna žena, rahmetli Piralić Mejra, uslijed nemogućnosti da napusti selo zajedno sa ostalim mještanima, noćima puzala šumskim vrletima sve dok se napokon nije domogla prvog slobodnog susjednog sela.

Čovjek snuje, a Bog određuje. To se potvrdilo i u slučaju Tošćanice. Ovo selo, usidreno u podnožju Bokševice, ne samo da nije nestalo nego je zasjalo još ljepšim sjajem. Faktora je mnogo, ali, barem u pogledu vjerskog života, opet možemo govoriti o vrijednim, tihim i skoro neprimjetnim pojedincima čije zasluge su nemjerljive. U ovom slučaju riječ je o čovjeku koji se zove Vila Hamdo i koji je skoro cijeli svoj životni vijek – a trenutno je penzioner – posvetio svojoj zajednici i svome džematu. Iskoristili smo priliku da posjetimo Hamdu i barem djelimično zavirimo u godine i decenije iza njega.

Već na samom ulazu u selo pažnju privlači prelijepa novosagrađena džamija. Selo do agresije na našu zemlju nije imalo vjerskog objekta. Povratkom Bošnjaka na svoja zgarišta, uz obnovu kuća mještani su pristupili i izgradnji džamije, kao trajnom pečatu opredijeljenosti Bošnjaka Tošćanice da zauvijek ostanu tu gdje im je i najljepše. Džamija je svečano otvorena 2008. god. i u stalnoj je funkciji.

Međutim, pripremajući ovu reportažu, ljepši prizor i od same džamije za mene su bile džematlije koje su užurbano radile na uređivanju i popločavanju džamijskog dvorišta. Ipak, najljepši detalj susreta sa Tošćanicom bio je u samoj džamiji, jer se u tim trenucima odvijala mektebska nastava. Prohladno vrijeme i vrlo aktivna sezona gripe učinili su da se pred mjesnim imamom, Amir-ef. Drežnjakom zatekne tek 10-ak mališana, iako ih je u Tošćanici znatno više. Kroz razgovor sa imamom i mališanima vrijeme je brzo proletjelo te se prikučio i podne namaz. Klanjali smo džematile i, shodno ovdašnjim običajima, po okončanju namaza se međusobno rukovali, a, onda, i uputili ka kući Vila Hamde.

Hamdo je čovjek u odmakloj fazi života, vesele i pitome ćehre i sa karakterističnom francuzicom na glavi. Veli, polahko troši penzionerske dane.

Učevni ljudi su o vjeri kazivali

Iako u ovakvim razgovorima uvijek postoji bojazan da se ne propusti neki bitan detalj, držali smo se nekog hronološkog redoslijeda. Pitao smo Hamdu kada se prvi put uključio u rad džemtskog odbora.

- Ne mogu se tačno sjetiti, i ja sam pomalo posenilio. Ne znam koje je to tačno godine bilo, ali sam u džematskom odboru više od 40 godina. Drugačije je to vrijeme bilo. Mnogi zbog tog kletog komunizma nisu smjeli da se uključe, iako su imali želju. Ja se nisam plašio.

Zanimalo me je šta je to bilo presudno da se, u to vrijeme, relativno mlad čovjek uključi u funkcionisanje džemata, iako je svjestan da je uslijed toga rizikovao da doživi određene neugodnosti, pa i da, na neki način, bude ekskomuniciran iz javnog života. Hamdo daje vrlo upečatljivo pojašnjenje.

- Rano sam ostao bez oca pa sam, na neki način, odrastao kao siroče. U Tošćanici tada nije bilo organizovanog mekteba kao što je to danas. Kako smo, onda, učili o vjeri? Išli smo kradom pred učevnije ljude u selu. Nisu oni bili hodže nego vjerski učevni ljudi kojih je u nas uvijek bilo. Oni su nam kazivali sure, namaze, šarte... Tako se učilo o vjeri. Tako sam i ja pred dvojicom starih komšija naučio sve što danas znam. E, tad sam rekao sebi da ću se uključiti u džemat i da ću učiniti sve što mogu da moja djeca uče o vjeri pred hodžama. Kad nisam mogao ja, nek bar naša djeca mogu.

Tošćanica do posljednje agresije nije imala nikakvog vjerskog objekta. Kako se, onda, uopšte mogao organizovati vjerski život i kako se moglo govoriti o mektebu?

- Nismo tada imali džamije, ali smo cijelo vrijeme osjećali i znali da nam je potrebna. Nekoliko puta smo našli lokaciju i tamam kad bi htjeli da je gradimo, nešto bi iskrslo. Valjda nije bilo sudbine da se napravi u taj vakat. Mi smo u to doba, kao i danas, bili u sastavu džemata Lizoperci. Tamo je uvijek bila centralna džamija koja je danas nacionalni spomenik, tako da nam je i to, u neku ruku, otežavalo položaj. U Tošćanici se u mekteb išlo samo uz ramazan. Teravije smo klanjali po kućama i usput bi i djeca učila pred hodžom. Mimo ramazana nije bilo mekteba niti bilo kakvog oblika vjerskog života u nas.

U miliciju po dozvolu

Nije sve išlo tako glatko ni za ramazan. Pojasnio mi je i to.

- Ma kakvi! Vazda je bilo nekakvih trzavica, ali smo svaki ramazan ipak obavljali vaktove. Tada smo morali miliciji podnijeti zahtjev da nam se dozvoli da u određenoj prostoriji klanjamo teravije. Oni bi, zatim, poslali inspekciju koja je davala svoju ocjenu? Šta su tražili? Pa, otprilike to da prostorija mora biti adekvatna za te aktivnosti i da ima zaseban ulaz. S tim nismo nikad imali problema ali smo redovno morali pisati zahtjeve i čekati mišljenje inspektora. Tako je bilo jedno vrijeme. Kasnije je i nama počeo dolaziti hodža da uči djecu. Išle su pred hodžu i žene, pa i ljudi, a ne samo djeca.

Kako je tad bilo učiti pred hodžom?

- Hodže su bile puno strožije nego danas. Sjedilo se na koljenima i slušalo i druge kako uče. Uglavnom su se tako pamtile sure i dove. U slučaju da bi neko dijete bilo nestašno, dobilo bi batine od hodže, a, onda, kada dođe kući i od babe ili majke. E, sad, nisu ni sve hodže bile jednako učevne. Znam da su pred jednim djeca učila harfove. Kad je došao drugi na njegovo mjesto, vazda se žalio da mu je najteže ispraviti ono što ih je onaj prije njega pogrešno učio.

Tošćanica je napokon 2008.godine dobila i džamiju. Nije to lahak poduhvat, posebno za povratničko mjesto. Hamdo je bio na čelu Građevinskog odbora i do u detalje poznaje cijeli tok radova.

- Hvala Bogu, napravili smo i džamiju. Vidjeli ste kako je lijepa lokacija na ulazu u selo. Ono je sve bila jedna velika šikara i najprije smo dovodili bagere da sve to razgrnu i pripreme za radove. Malo pomalo i uspjeli smo. Nije bilo lahko. Trebalo je naći pare. Ovdje narod slabo živi i slabo zarađuje pa smo morali ići dalje. Obraćali smo se imućnijim ljudima, tražili smo pomoć na sve strane, u mnogim džamijama su nam postavljane sergije. Puno smo zahvalni svima koji su pomogli. Ozidali smo i pokrili džamiju a onda nam se ponudio naš Jusuf Piralić da on uradi munaru. Tako je i bilo. Evo, vidjeli ste, i danas smo imali akciju oko džamije. Vazda se nešto treba dorađivati, ali smo sretni jer imamo svoju džamiju. U njoj je i mekteb, do nje je i gasulhana. Prilaz džamiji je vrlo lijep a dvorište prostrano. Puno se truda uložilo, ali se isplatilo.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra