U vremenu kada  smo sve manje  okrenuti  onim sasvim običnim ljudskim vrijednostima  pojedini primjeri i događaji  ulijevaju  nadu  da ima još dobrote  i iskrenosti koje nas čine tim što smo. Ljudi, nadasve. Ispraćaj imama u penziju u Visokom jedan je od takvih primjera. Rado smo se odazvali pozivu i prisustvovali  ispraćaju trojice imama priređenom 1.februara 2016.godine u sali  Bijele džamije u Visokom, a  koje  su u zasluženu penziju ispratile njihove kolege sa područja ovog medžlisa. Lijep gest koji moramo priznati u našim kolektivima sve je rjeđi. Najlakše je uposleniku po završetku radnog vijeka dati papir i ono malo penzijice koja je  toliko mizerna da mizernija ne može biti. No, mnogo je bolnije kada izostane ona  ljudska riječ. Za pretpostaviti je da su, upravo, imami Medžlisa IZ Visoko na čelu sa Ibrahimom ef. Hadžićem, glavnim imamom, bili rukovođeni time čim su svoje kolege ispratili u mirovinu na  itekako  dostojanstven način. Zar četrdeset godina rada u imamskoj službi ne zaslužuje to? Naravno  da zaslužuje.

Povod je, dakle, bio opravdan kao i  topla ljudska  riječ. Ispraćajući kolege: Ahmeda ef. Agića, Asim ef. Musliju i Mesuda ef. Pušku  njihov pretpostavljeni- glavni imam Medžlisa IZ Visoko Ibrahim ef. Hadžić  je ukazao da sa njima ispraćaju jednu generaciju imama koji su zajedno išli i završili  Gazi Husrev-begovu medresu 1974.godine. Oni su nesumnjivo dali veliki doprinos radu uIslamskoj zajednici i na neki način podnijeli najveći teret i bili spona  u burnim vremenima u komunističkom sistemu i  tokom  agresije  na Bosnu i Hercegovinu. Osvrnuvši se pojedinačno na njihov rad  Ibrahim efendija je obrativši se mlađim kolegama  naglasio : „Mi nešto stariji koji smo radili u proteklom sistemu prebrodili smo mnoga iskušenja na koja, ako Bog da, vi nećete nailaziti...Danas imate bolje uslove za rad i zdravu situaciju što se tiče međuljudskih odnosa. Smatram da je to jedan od najvrjednijih segmenata koji treba njegovati i čuvati. Na taj način ćemo  kao zdrava organizacija imati i ispravne stavove spram džematlija koji jesu i naš prioritet u radu, a sve za dobro i napredak islama na ovim prostorima“.  Uručivši sada već penzionerima prigodne komplete knjiga, on im je poželio puno dobrog  zdravlja, te da ionako malu penzijicu ne troše na lijekove.

Progodnim riječima i hedijom penzionere je počastio i hafiz  Edin ef. Bukva, predsjednik Udruženja ilmijje Visokog i imam Bijele džamije, da bi ispred penzionera- generacije iz razreda medrese  prisutnima se zahvalio Asim ef. Muslija. On je istakao da je ovo za njih  i sretan i pomalo tužan dan  poručivši mlađim imamima da je njihov  poziv nadasve častan a  put kojim oni kroče zahvalan. Naime,  i  pored poteškoća u obavljanju  imamskog posla sreća i zadovoljstvo učinjenim treba biti  veće, jer svijest u ime koga se radi iskrenog vjernika ne može pokolebati, ukazao je on poželjevši da oni ispune svoju zadaću i uspravno dočekaju penzionerske dane.

Poslije međusobnog čestitanja imama porazgovarali smo sa penzionerima.

Ahmed ef. Agić, koji je pored imamske dužnosti dugo godina bavio se kancelarijskim poslovima u Medžlisu IZ Visoko, ističe: „Ovo je trenutak kada dijelimo radost i žalost. S jedne strane mi je drago što odlazim tako zdrav i na ovakav način u penziju, a s druge mi je žao što ostavljam sve ono što sam volio raditi. Sve u svemu, drago mi je što sam dočekao ovaj trenutak. Što se tiče mladih imama poželio bih im da uvijek u sebi nađu dovoljno snage, hrabrosti i strpljenja, te da razumiju i uvažavaju druge.“

Mesud ef. Puška je podržavajući riječi svog  školskog kolege Agića, koji je nešto ranije otišao u penziju, rekao i ovo: „Ova posao koji smo radili zadnjih 40-ak godina sam radio sa istinskom ljubavi i odanosti našoj vjeri i Allahu dž.š. Sada u mirovini ćemo reducirati naš angažman na planu rada u Islamskoj zajednici, no nadam se da će ovi mlađi uspješno nastaviti. Mi smo naš emanet vjere nosili na plećima onda kada je odista bilo teško.“. Pitajući ga- da li će taj emanet mlađi moći ponijeti, on odgovara: „Ja se nadam da hoće. Imajući u vidu generacije koje su, također, prije nas radile i djelovale na ovim prostorima. Tu mislim  na mog rahmetli oca hafiza Zajim- ef. Pušku koji je tri godine (od 1950-1953.g.) proveo na Golom otoku. Kao poruku mladim ukazao bih na jedan detalj vezan za mog oca. On je svaki dan bio izložen torturi. Po riječima jednog katolika koji je umro prije četiri mjeseca, a koji je izražavao simpatije pa i želju da prihvati islam – mog oca kao i još dva sveštenika su svakodnevno tukli da bi jednog dana upravnik  zatvora zatražio da se odreknu svoga  Boga  kako ih više ne bi tukli. Sveštenici su na to bili spremni dok je hodža kojemu tada nije znao ime to odbio. Moj otac je pred svim zatvorenicima ponosno rekao:-Ubiti me i tući možete, ali svog Allaha i svog  islama se nikada neću odreći. Naravno, to bi bila i poruka mladima. I mi smo u proteklim vremenima mogli napustiti imamsku službu jer smo mogli raditi i druge daleko novčano  isplatljivije poslove, ali smo se opredijelili da budemo ono što smo. Mogli smo tako sada imati i veće penzije sa svim prinadležnostima. No, ima Allah dž.š., On se brine o svakome od nas“.

Asim ef. Muslija navodi: „Mi smo generacija  kojoj je pripala čast da prenese emanet  iz bivše Jugoslavije na BiH. Mi smo time počašćena generacija. Koliko god to nekome izgledalo teško u isto vrijeme bilo je i lahko jer smo savjesno i odgovorno  prenosili emanet.  Uostalom, to je i naša zadaća na Dunjaluku. Mislim da će mladi znati prenijeti dalje ovaj emanet. Doduše, ne zavisi sve od njih nego  i od samih džematlija. I, nama su džema'ati i džematlije diktirale tempo rada. Dakle, neće se samo imami pitati. Tek, ovdje se mora raditi i raditi. Ovo je Bosna i  ona traži kvalitetne  imame, ona traži ideje i vizije. Mislim da su ove nove generacije dosta obrazovane i biće s vremenom još više. Oni su naše bogatstvo. Mi stariji imali smo primjer u našim prethodnicima kao što sam ja imao svog oca Ibrahim-efendiju, a nadam se da će i oni  nas. U svakom slučaju treba raditi i biće dobra“.