Prethodna kolumna o Granadi, objavljena na ovim stranicama naišla je na veliko interesovanje čitalaca. Zato smo odlučili da se osvrnemo na još neka pitanja iz historije al-Anadlusa, koja mogu ukazati današnjem čitaocu na neke pouke iz prošlosti. Danas je to pitanje apela za inostranu intervenciju.

Historičar Hugh Kennedy je u svojoj knjizi Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus (Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa), London- New York, Routledge, 1996, str. 288-304, opisao uspon i pad Granade. Jedno od pitanja koja u ovoj knjizi privlače pažnju jesu apeli Granađana nekim muslimanskim zemljama i odgovori koji su uslijedili.

Zlatne godine nasiridskog kraljevstva bile su tokom 14. vijeka. Već od 1391. godine pojačavaju se unutrašnje podjele u Granadi, kao i strane prijetnje. Posljednja faza dekadence, koja će dovesti do pada, bila je 1479. kada je u Castilli na vlast došao kralj Fernando. On i njegova žena Isabella odlučili su se za sistematski rat za osvojenje Granade.

Granada se odlučila da uputi apel za pomoć najbližim muslimanskim susjedima, vladarima Maroka, koji su ranije pružali takvu pomoć. Na ove snage Andalužani su se oslanjali sve do 1340. godine, kada je muslimanska vojska poražena u bici kod Rio Salado. U drugoj polovini 14. vijeka nije bilo u Maroku snažne države koja bi naslijedila Merinidsku dinastiju. S druge strane, muslimani su izgubili tjesnac Tarifa koji im je morskim putem omogućavao invaziju na jug Španije. Jedino su se manje snage mogle prebaciti do Malage ili Almerie, dok su još bile u muslimanskim rukama. Velike invazije iz Afrike su bile stvar prošlosti. Marokanski vladari su bili suviše slabi za takav poduhvat. Slično je bilo sa Hafsidskom dinastijom u Tunisu.

Naredna država iz Sjeverne Afrike od koje su Granađani zatražili pomoć bio je Egipat pod vlašću Memluka. Andalužani su poslali svog uglednika Ibn al-Azraqa, malikijskog pravnika, memlučkom sultanu Qait-beyu u Kairo 1487. godine. Od njega je zatražena pomoć. Jedino što je Qait-bey uradio bio je da pošalje dva fratra iz Crkve Sv. Groba u Jerusalemu, koji je tada bio pod njegovom vlašću, sa pismom kastiljanskim kraljevima da poštede Granadu. Izaslanici su primljeni sa počastima a Fernando je odgovorio da će građanska i vjerska prava muslimana biti poštovana kada se predaju. Više nije bilo pisama.

Treća država od koje su Granađani tražili pomoć bila je Osmanska država. U drugoj polovini 15. vijeka ova država je bila u usponu ali su njeni napori bili usmjereni u više pravaca, posebno Balkanu i istočnom Mediteranu. Osmanlije su za Špance bili daleka opasnost. O tome govori Leonald P. Harvey u svojoj knjizi Muslims in Spain 1500 to 1614 (Muslimani u Španiji 1500 do 1614), The Chicago University Press, 2005, str. 222-224, 230, 332-340.

Prve diplomatske kontakte s Osmanlijama ostvarila je vlada Granade dok je još mogla voditi međunarodne odnose. To je skrenulo pažnju Osmanlijama na zapadni Mediteran. Postoje informacije da su muslimani pod vlašću kršćana (mudejari) iz Valencije bili u Istanbulu i tražili pomoć. Kralj Fernando je istinski bio zabrinut zbog toga.

Osmanski sultan Bayezid II (vladao 1481-1512) uputio je admirala Kemal Reisa u prvu osmansku pomorsku misiju u zapadnom Mediteranu. Ovaj admiral je izvršio napade na priobalna područja na jugu Iberijskog poluostrva i pomogao prevoz muslimana prema sjeveru Afrike. Njegova misija je opozvana 1495. godine, tri godine nakon pada Granade.

Nakon pada Granade, pobunjeni prisilno pokršteni muslimani – Moriscosi – su se obraćali osmanskim sultanima. Takvo je bilo i jedno pismo upućeno u Istanbul 1570. godine. U tom pismu Moriscosi su tražili pomoć u vojnoj opremi, uključujući topove. Najveći zagovornik ideje za pomoć Moriscosima bio je Mehmed-paša Sokolović. Prednost je data bližem poduhvatu – osvajanju Kipra.

U vrijeme 122 godine preživljavanja Morsicosa pojaviće se povremeno osmanski dobrovoljci iz Alžira koji će pokušati pomoći pobunjenim muslimanima (monfi) pružajući im vojnu obuku.

Konačno, kada je došlo do konačnog protjerivanja Moriscosa osmanske vlasti su im pružile utočište – od Sarajeva, preko Beograda, Istanbula i Burse do istočne Anadolije.

Iz ove priče o apelima za pomoć možemo izvesti nekoliko zaključaka. Prvo, nijedna država ne treba svoju vanjsku politiku zasnivati na tuđoj humanitarnoj intervenciji. Drugo, kada bude potrebe za takvim intervencijama, države od kojih se to traži suočene su sa kompleksnim odlukama. Treće, odluka o intervenciji zavisiće od trenutne geopolitičke situacije, prioriteta u vanjskoj politici a zatim i od stvarnih operativnih mogućnosti da se pomoć pruži.

Da li se nekada zapitamo kako će naši životi izgledati u očima ljudi koji će doći nakon nas?

Imamo brojnost, ali ne i kvalitet, samo je kvantitet tu. Takvi sljedbenici su zastor za ono učenje koje imenom predstavljaju. Nije moguće izgraditi zdravo društvo bez osvještenih individua. Historijsko iskustvo nas uči da su društva u kojima je moguć individualni izražaj, zapravo najnaprednija; u takvom je stanju bio islamski svijet u svom zlatnom dobu. 

Šta je to sa nama muslimanima, imamo Kur'an koji nam je Stvoritelj dao kao snagu i dostojanstvo, a najmanje snage i dostojanstva ćeš u nas muslimana naći?!

Koncept diplomatije kod muslimana u ranom islamskom periodu - Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje

Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur’an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur’an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.)

Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.)

U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9)

Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur’ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur’anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti.  Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur’ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija.

(Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“)

Prijevod:  Kemal Obad