Zamjenik reisu-l-uleme, Husejin-ef. Smajić imao je zapaženo izlaganje o međureligijskom i interkulturalnom dijalogu, nakon čega je uslijedila razmjena mišljenja i iskustava o ulozi obrazovanja u prevenciji radikalizacije i nasilnog ekstremizma. Zamjenik reisu-l-uleme u obraćanju učesnicima Konferencije je kazao:
- Dijalog se u naše vrijeme, u uvjetima globalizacije, neizvjesnosti, nestabilnosti, sukoba i napetosti zagovara u političkom, kulturnom, religijskom i mnogim drugim područjima života i, manje-više, na svim stranama svijeta, i to pretežno iz razloga boljih političkih, kulturnih i društvenih odnosa među različitim religijama, zajednicama i grupama. U našem vremenu i u lokalnim zajednicama i na globalnom planu takvi razlozi su legitimni. Bolje međusobno razumijevanje pripadnika različitih religijskih zajednica i uvjerenja jeste poželjno i važno.
Međutim, kada govorimo o religijskoj dimenziji međukulturnog dijaloga, a to znači o religijskom odnosu prema dijalogu, htio bih naglasiti da dijalog među kulturama, civilizacijama, religijama, jednom riječju, dijalog među ljudima ima svoje dublje utemeljenje i opravdanje, ima svoje dublje, rekao bih sui generis religijsko značenje. Drugim riječima, međureligijski dijalog, sa stanovišta islama, čiju perspektivu ovdje predstavljam, ima temeljno značenje za religijsku samosvijest, za samo učenje i poruku islama.
Na to univerzalno značenje i značaj dijaloga ukazuje se u znamenitom ajetu/stavku u kur'anskom poglavlju/suri Hudžurat:
„O ljudi, mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali. Od vas je kod Allaha najplemenitiji onoj koji se Njega najviše boji. Allah sve zna i obavješten je.“ (Qur'an 49: 13)
Na takvo značenje i značaj dijaloga ukazuje u Proslovu svom djelu Židovi, Kršćani Muslimani – podrijetlo i budućnost Karl-Josef Kuschel: „Uzajamno vrednovanje među ljudima različitih religija ne slijedi iz dobre volje, najboljih namjera, političkog kalkuliranja ili prosvjetiteljskog duha vremena (koliko god je sve to nužno), nego prije svega i najprije iz refleksije o praobjavama na koje su ljudi različitih religija obvezani“.[1]
Dijalog je temelj vjerske svijesti, spoznaje i obrazovanja
Dijalog je, kako ga ja vidim, i kako se o njemu govori kako u kršćanskoj tako i u muslimanskoj teološkoj literaturi, na jednoj strani, i, na drugoj strani u filozofskoj literaturi temelj vjerske svijesti, spoznaje i obrazovanja.
U religijskoj etičkoj perspektivi dijalog predstavlja temeljnu odrednicu naše ljudske odgovornosti. S jedne strane, i prema kur'anskom kazivanju o Ademovim, alejhisselam sinovima, Kabilu i Habilu, naša etička odgovornost sastoji se zapravo u odgovornosti za drugoga. S druge strane, Stari i Novi zavjet, Kur'an i druge svete knjige sadrže mnoge predaje o onim pobožnim, nadahnutim, svetim trenucima u kojima se u tišini noći, usred dana, u gori, usred pustinje, božanskom glasu odazivaju Ibrahim, Musa, Isa, Muhammed, neka je na sve njih mir i spas Božiji. U svim tim situacijama događaju se različiti oblici dijaloga između Boga i čovjeka.
Božanske objave vjerovjesnicima strukturirane su, u stanovitom smislu, dijaloški i dijalogički. Tako, naprimjer, kada Bog spušta svoju Objavu Muhammedu, alejhisselam, On izravno ili neizravno stupa s vjerovjesnikom u razgovor. Prisjetimo se ovdje kako se, prema muslimanskoj predaji, događa objavljivanje prvih riječi Kur'ana. Prenoseći božansku objavu, Melek Džibril stupa u razgovor s Vjerovjesnikom Muhammedom, aljhiseelam: „Čitaj!“ Potpuno zatečen, Muhammed, alejhisselam, uzvraća: „Ja ne znam čitati.“ A Džibril mu odgovara: „ponajvljaj za mnom.“
U najkraćem, božansko objavljivanje poslanicima je dijalog između Boga i čovjeka. Govor objave uvijek je zapravo razgovor. Taj razgovor je moguć jer je Bog čovjeku blizu, bliže od njegove vratne žile kucavice. „A kada te robovi moji za mene pitaju, Ja sam, doista blizu!“ (Qur'an, 2: 186) „A mi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapće njegova duša! I mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.“ (Qur'an, 50: 16) I u svom sadržaju Svete Knjige izrazito su dijaloški tematizirane i strukturirane. Kao i druge svete knjige, Kur'an je ispunjen mnogim dijaloškim situacijama i sadržajima. Bog razgovara s ljudskim dušama, s melekima, s vjerovjesnicima. Vjerovjesnici razgovaraju s onima koji ih slijede i sa onima koji ih ne slijede.
Kada je riječ i razumijevanju religijskih izvora pa tako i kur'anskog teksta također bi bilo iznimno važno imati u vidu da se naš odnos prema objavljenim svetim tekstovima odvija kao neki oblik dijaloga. To na ravni razumijevanja objavljenog teksta dalje znači da se mi uvijek kada se, naprimjer, pozivamo na Kur'an, faktički pozivamo na naše vlastito razumijevanje tog teksta. Drugim riječima, u našem vlastitom razumijevanju religijskih izvora, a u islamu su to Qur'an i Sunnah, mi smo, s jedne strane, uvijek u dijalogu s našom religijskom tradicijom u kojoj dospijevamo do tih izvora odnosno u kojoj ti izvori dospijevaju do nas, kao što je, s druge strane, „svaki prijevod Kur'ana također i eksteriorizacija Kur'ana, ovremenjivanje i 'opovješćivanje' njegovog arhetipa“.[2]
Dakle, svako istinsko obrazovanje, pa i ono religijsko i islamsko za svoju temeljnu etičku, kognitivnu, hermeneutičku i socijalnu pretpostavku ima dijalog. Problem je, međutim što danas u našem suvremenom svijetu imamo posvemašnju krizu obrazovanja kao takvog. U takvoj krizi obrazovanje se svodi na puko ovladavanje informacijama. Tako se i religijsko znanje, znanje o religijama i znanje o islamu kod mladih ljudi često svodi na pojednostavljene informacije koje se plasiraju putem interneta, medija i najrazličitijih kratkih kurseva. Tako u globalnom medijskom svijetu do riječi dolaze oni mladi ljudi koji su znanje o islamu stekli kao što se konzumira fast food. U takvom znanju islam se do stravičnih razmjera pojednostavljuje i svodi na različite ideološke konstrukte koji dalje predstavljaju povoljnu osnovu za isključivost, radikalizaciju i nasilje. Tim prije danas moramo promovirati dijalog kao pretpostavku svakog istinskog obrazovanja pa i onog religijskog.
Dijalog s kršćanstvom i judaizmom konstitutivan za sami Kur'an
Govoreći iz muslimanske perspektive, mogli bismo kazati da je dijalog s kršćanstvom (kao i s judaizmom) konstitutivan za sami Kur'an. U Kur’anu se na mnogo mjesta varira temeljna poruka da Poslanik Muhammed, alejhisselam, nije glasonoša nikakve nove vjere, nego da mu Bog objavljuje istu poruku koju je objavljivao Ibrahimu, Musau, Isau i drugim poslanicima. U Kur'anu se na mnogim mjestima s iznimnim poštovanjem govori i svim Božijim vjerovjesnicima a posebno o Ibrahimu, Musau i Isau. U mnogim kur'anskim poglavljima vodi se dijalog s kršćanima i Jevrejima. Za kršćansku teologiju dijalog dobiva na značaju posebno nakon Drugog vatikanskog sabora koji, na principu poštovanja prema muslimanima – a polazeći od istog shvaćanja jednog i istinitog Boga kao stvoritelja i suca; prakticiranja vjere muslimana po uzoru na Abrahama; razlike i zajedništva u poštivanju Isusa i zadaće budućnosti – otvara širi dijaloški horizont za kršansko-muslimanske odnose i dijaloški put na kojem je od tada do danas pređena značajna dionica o kojoj mnogo toga znamo.
Međutim, za međureligijski dijalog, pored dosadašnjih, teoloških, etičkih, socijalnih i kulturnih motiva i interesa, sve više valja uzimati u obzir razloge koji nam se nadaju iz suvremene duhovne, socijalne i kulturne stvarnosti globalnoga svijeta koja je sve više, dublje i šire određene znanstvenotehnološkom slikom svijeta.
Svjetske religije nalaze se pred zadaćom da u međusobnom dijalogu dođu do zajedničkog teološkog odgovora na izazove suvremenog znanstvenotehnološkog ovladavanja našom prirodnom, povijesnom, kulturnom stvarnošću. Jer, na izazove koji nam se globalno i s univerzalnim važenjem, ali često i sa totalitarnim pretenzijama otvaraju u polju biotehnološklog raspolaganja ljudskim životom i životom u cjelini, ne mogu se davati parcijalni teološki odgovori.
Najznačajnije specifične poteškoće i izazove s kojima se suočavaju muslimani i kršćani stupajući u globalnom svijetu u dijalog i međusobne odnose iz različitih duhovnih, povijesnih i društvenih zaleđa, u ovoj prilici iznio bih u sljedećim natuknicama.
Poteškoće i izazovi za muslimane i kršćane u dijalogu
Muslimani vlastiti iskorak u moderni svijet nisu mogli i ne mogu učiniti na isti način na koji su to učinili kršćani na Zapadu. Naime, moderni svijet temelji se na dvije osnovne ideje, nezavisnosti i inovaciji. Na muslimanskoj strani problem se sastoji u tome da su muslimani lice Moderne upoznali kroz kolonijalizam a ne nezavisnost i da se muslimani, preuzimajući inovacije sa Zapada zapravo nalaze u stanju ne inovacije nego imitacije. U takvoj konstelaciji muslimani ne uspijevaju zauzeti ni kritički odnos prema vlastitoj tradiciji: ili je uzimaju kao utočište ili kao prepreku napretku. Kako god, za muslimane njihova tradicija ostaje statična činjenica, nepromjenjiva veličina. Iz pozicije zavisnosti i imitacije muslimani ne uspijevaju ući u dijalog s vlastitom tradicijom.
Otežavajuću okolnost, često se čini, s neotklonjivim posljedicama, predstavlja nepravednost svjetskog poretka, koja na muslimanskoj strani produbljuje problem koji se tiče sloboda, ljudskih prava i demokratije u tradicionalnom muslimanskom svijetu. Kod muslimana raste strah i nepovjerenje. U takvoj povijesnoj i svjetskoj konstelaciji muslimani ne dospjevaju ni do vanjske ni do unutrašnje slobode. U nedostatku slobode, muslimani ne mogu biti ravnopravni sudionici ni u kakvom odnosu pa ni u međureligijskom dijalogu.
Na doktrinarno-institucionalnom planu, ozbiljna teškoća za dijalog kršćana i muslimana povezana je s asimtrijom sadržanom u činjenici da za razliku od kršćanstva islam nema službenu, legalnu i legitimnu religijsku hijerarhijsku strukturu. Tako problem reprezentacije islama danas u složenim globalnim svjetskim odnosima predstavlja ozbiljnu teškoću i izazov kako za naše sugovornike tako i za nas same.
Na kraju, htio bih naglasiti kako posebno značajnu ulogu u međureligijskom dijalogu imaju muslimani i muslimanske zajednice u Zapadnoj Evropi. Islamska teologija u evropskim društvima može pružiti odlučujući doprinos međureligijskom dijalogu u svjetskim razmjerima, a pred globalnim moralnim, mirovnim, ekološkim i socijalnim izazovima, pod uvjetom da polazi od teoloških postulata koji se mogu sažeti na sljedeći način. Nijedna, pa ni islamska teologija ne može nastupati sa zahtjevom za ekskluzivnim posjedovanjem istine. Svako, pa i islamsko teološko mišljenje mora biti samokritično. Međureligijski dijalog mora se zasnivati na ravnopravnom odnosu i međusobnom uvažavanju onih koji stupaju u dijalog. Svaka, pa i islamska teologija mora biti spremna učiti od drugog. Islamska teologija u dijalogu mora polaziti od odgovornosti za sve ljude svijeta koju (odgovornost) dijeli s drugim religijskim i duhovnim tradicijama. Samo na temelju otvorene, inkluzivne islamske teologije moguće je razvijati vitalan islamski identitet koji će biti dijaloški a ne monološki opredjeljen.
Susreti na marginama Konferencije
Na marginama Konferencije zamjenik reisu-l-uleme, Husein ef. Smajić, održao je veći broj sastanaka i razgovora sa zvaničnicima i članovima različitih delegacija, od kojih su neke teme razgovora bile vezane za saradnju IZ u BiH sa Vijećem Evrope. Zamjenik reisu-l-uleme se susreo se sa šefom delegacije Vatikana, titularnim biskupom i sekretarom Papinskog vijeća za međureligijski dijalog Miguelom Ángelom Ayusom, koga je upoznao s aktivnostima IZ u BiH na polju međureligijskog dijaloga, te o aktivnostima Međureligijskog vijeća BiH i 20.-godišnjici koju Vijeće obilježava 2017. godine. Tom prilikom je zamjenik reisu-l-uleme uručio šefu delegacije Vatikana izdanje Međureligijskog vijeća o religijama u BiH.
Zamjenik reisu-l-uleme se susreo i sa Matjažom Grudenom, šefom za političko planiranje Vijeća Evrope s kojim je razgovarao o aktivnostima i saradnji IZ i Vijeća Evrope. Planirano je da IZ naredne godine održi konferenciju o Islamskoj zajednici u BiH u Vijeću Evrope, te izložbu povodom velikih jubileja obrazovnih institucija IZ i 20. godina od formiranja Međureligijskog vijeća BiH. Tokom susreta sa Elizabetom Kitanović, izvršnim sekretarom za ljudska prava i komunikacije Komisije za crkvu i društvo Vijeća evropskih crkava, razgovarano je o mogućoj saradnji između IZ u BiH i Vijeća evropskih crkava koje okuplja protestantske i pravoslavne crkve, na nivou EU, te o projektima i saradnji s Međureligijskim vijećem BiH.
Tokom spomenutih susreta zamjenik reisu-l-uleme je izvijestio sagovornike o aktivnostima IZ u BiH prema institucijama Evropske unije, u okviru ureda koji je IZ otvorila u Briselu i koji planira otvoriti pri Vijeću Evrope, te o ulozi IZ u BiH u procesima institucionalizacije islama u Evropi. Od sagovornika je zatražio podršku crkva i zajednički nastup na temelju zajedničkih demokratskih vrijednosti, poštivanju ljudskih prava i vladavini prava, prema institucijama Evropske unije.
