Svečanoj akademiji su, pored učenika, prisustvovali direktor hfz. mr. Mensur Malkić, pomoćnici direktora, profesori i odgajatelji naše škole. Na početku programa intonirana je državna himna, a o značaju 25. novembra, Dana državnost Bosne i Hercegovine, govorio je Hajrudin Mešić, profesor historije u Gazi Husrev-begovoj medresi. Članovi literarno-recitatorske i dramske sekcije izveli su prigodan program.

Ove godine je u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine raspisan i konkurs za najbolji literarni rad na temu: „Domovinu jednu imam, u srcu je nosim“. Na konkurs je pristiglo 17 radova učenika i učenica svih razreda. Komisija za pregled i ocjenu radova koju su sačinjavali profesori bosanskoga jezika i književnosti: Edin Balta, Maida Ćerimović i Lejla Mujičić izabrala je tri najbolja rada. Prvo mjesto osvojila je Gibanica Emira, IIc, drugo mjesto Kubat Nermana, IIId, dok je treće mjesto zauzeo Subašić Harun, IIb. Najbolji radovi nagrađeni su novčanim nagradama, a prvonagrađeni rad, koji vam prenosimo u cjelosti, pročitan je na Svečanoj akademiji:

Domovinu jednu imam, u srcu je nosim

Slutim te, djede, ove hladne noći. Kroz šum lišća ove jeseni, slutim te, djede, i počinjem slušati: „Pogažene i negdje duboko zakopane kliču stare riječi tvoje, a ja kao proljetni vjetar pun nemira, raznosim vijekovima staru melodiju, dok gubim ritam, negdje duboko. Stamena i ponosita, moja vječna oporuka od tebe. Ja pričam ono što oči vide, ja pričam ono što uši čuju, jer to je moja bit na ovoj usputnoj stanici što je nazvaše životom. Pitam se da li su hrapave zidine moje domovine jake kao ova vijekovima stara riječ? Dok svakog jutra, iznova i iznova, zora sviće nad zemljom brdovitog Balkana, noseći potvrdu najčvršće riječi, riječi moga Gospodara, ja lagano, kao proljetni nemir, budim ustajale riječi sa zemlje, sa tla. I svakog jutra nosim nadu i sjaj jer ja sam zrak što vječno po tebi je sijao, zrak koji uspijeva da poslije duge noći i  tamne stranice, umrljane tamnim mastilima, okrene list i boljim, ljepšim i sretnijim riječima da svoj pečat novom papiru, pečat Bosne, pečat Bosne i Hercegovine. Ja sam tvoje Sunce i tvoj dan, tvoj rob i tvoj gospodar. Da me nije, ne bi tako s’jao, da te nije ne bih ovako s’jao. Ja sam onaj koji svaki dan slušao je neumornu borbu ne nazirući kraj, slušao i divio se njoj, jer sve što je od tebe Domovino, vrijedno je divljenja.“ U glavi počinju da mi se vrte tvoje riječi moj mudri starče: „Pitate me zašto volim svaki kamen zemlje ove…“ Uspijevam povezati tvoje riječi i staru, neumornu priču nad Bosnom. Gledam je, stamenu i ponositu, i počinjem razumijevati Sunčev neumorni trud i tvoje godinama  prenošene riječi, moj mudri starče.

Pogledom ne uspijevam razbiti maglu što pala je pred oči moje, na tle tvoje. Svjesno gazeći tvoju hladnu, crnu, krvavu zemlju, u plućima osjećajući svježinu sarajevskog jutra, sjećanja mi naviru. Sjedam pored sedrenog mosta i već počinjem slušati njegovu u kamen uklesanu priču. „Bio sam drvo, pa kamen sa pet lukova, a sad sam sa četiri luka, ali moja ljepota ne ogleda se samo u ljepoti moje gradnje i moga kamena, toplijeg od svake sunčeve zrake. Moja bit je ona historija koju sam proživio i sve ono što danas prođe, pričat ću sutra. I svojom si nogom hodao preko mene, ostavio jedan u nizu nagomilanih pečata. Neki me zovu Latinskom ćuprijom, neki Principovim mostom, neki…“ Ali tu ga prekidoh. Sarajevski atentat. Borba  „Mlade Bosne“ da zbaci austro-ugarsku vlast. I tu te čujem, Bosno jedina, čujem tvoj vapaj da budeš ono što oduvijek si bila, svoja zemlja, zemlja mira. Taj vapaj, podjednako jak svih tih godina, vapaj koji nisam čuo, ali sam ga osjećao, utihnuo je 25. novembra 1943. u Mrkonjić-Gradu, gdje je Bosna i Hercegovina u svojim povijesnim granicama tada pravno konstituirana, zapravo kada je obnovljena kao država ravnopravnih građana Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Dok mu rahmet duši predajem, u glavi mi odzvanjaju djedove riječi koje mi je na uho šaputao svaki večeri prije spavanja: „Voli svoje, poštuj tuđe!“. Iz svake bore na licu djedovom mogao sam iščitati mudrost, mudrost koja dolazi s godinama. Ali moje lice je bez ijedne bore, a ipak se osjećam dovoljno mudrim da više ne dam drugima na tebe, čovjek se na greškama uči. Kako mogu reći išta o Tebi, a ne spomenuti agresiju i genocide ’92, genocide ’93, genocide ’94 i ’95? Samo zato što smo nosili etiketu Bošnjaka, etiketu muslimana, bili smo ubijani i mučeni, a ko preživi-pričat će, i evo opet tijelo moje prožimaju djedove riječi „ za jedintvo i slobodu, velike su žrtve pale, zato volim zemlju ovu i svaki kamen!“.

Negdje daleko mi se pogled gubi, misli se stišavaju, a ona vatra koja buktaše u srcu, smirila se, čuvši zvona i silne ezane kako poručuju: „Mi smo dokaz da ovdje različitosti prolaze, mi pokazujemo mogućnosti i kapacitet ove brdovite zemlje. Mi smo dokaz da je  vjera  jedini i najljepši simbol.“ Kroz priče sam zaključio da domovina nije riječ koju tek tako prevališ preko jezika, već koja dopire čak iz srca, koja te goni da pomisliš na svoje. A sad ću vam odati jednu tajnu, ne trebaš biti rođen u nekoj državi da bi je smatrao domovinom, trebaš se suosjećati s stanovnicima te zemlje, trebaš je osjećati svom dušom. I kakva god da je, naša je, tvoja je, a svoje se, ipak, voli više nego bilo čije drugo.  Dok me srebrnim zracima Mjesec nad Saraj’vom nježno miluje, shvatam da će, nebitno gdje da sam, neovisno o stazama na koje me sudbina usmjeri, u meni kucati srce za Bosnu i Hercegovinu, koja je još uvijek neispričana priča, još uvijek neisklesan kamen, nedorađena melodija i nezavršen čin.

Ovdje stajem i shvatam tvoje riječi, moj djede. Nisam te džaba slutio. I kako je već noć pala, na vedrom nebu posmatram ples devet zvijezda, dok me miris ljiljana uspavljuje. Gledao sam pogažene i negdje duboko zakopane riječi kako kliču, slušao tihi povjetarac i osjećao toplinu sunčevih zraka. Bio si upravu, vrijedjelo je biti odan Njoj. Sada postajem proljetni vjetar pun nemira, raznosim vijekovima staru priču i gubim ritam, negdje duboko, dok slutim  riječi. „Odavde i sa svih naših mjesta ići će poruka,  živote za Bosnu i Hercegovinu ćemo dati!“

Emira Gibanica IIc