Evidentno je da svi koji govore o vesatijji kao konceptu polaze od kur’anskog ajeta iz sure El-Bekare gdje Uzvišeni Allah kaže:

"Mi smo vas učinili pravednom zajednicom da biste bili svjedoci protiv ostalih, a da Poslanik bude svjedok protiv vas..." (El-Bekare, 143.)

Pored navedenog značenja, sintagma "ummetun wesatun" često se upotrjebljava da označi "pravednu zajednicu", "zajednicu srednjeg puta", jer riječ vesat(ijja) znači isto što i riječ hijar "najbolji, odabran, ugledan". Tako, "Muhammedun vesatun fi kavmihi" znači "Muhammed je najbolji u svom rodu", odnosno, "najplemenitijeg roda". Slično je i sa sintagmom es-salatul-vusta "srednji namaz" ili "najvrjedniji namaz", što upućuje na ikindiju namaz.

Umjerenost ili vesatijja u arapskom jeziku ima svoje sinonime: tevessut, i'tidāl, tevazun, iktisad,  koji su također povezani sa značenjem pojma sredine ili pravde, što aludira na to da vjernik treba slijediti srednji put između krajnosti i ekstremizma. Suprotno od pojma vesatijja je tetarruf, koji označava "sklonost prema krajnosti, ekstremizmu,radikalizmu".

Kur'anski termini vesat i vusta se na više mjesta spominju, a neki od njegovih sinonima javljaju se u brojnim hadisima Allahova Poslanika, a.s. Međutim, korištenje pojma vesatijja u islamskoj terminologiji je relativno novo, a najvjerovatnije datira iz ranog XX stoljeća u radovima Muhammed Rešid Ridaa, Hasan el-Bennaa i Muhammed el-Medenija. Muhammed el-Medeni je vjerovatno prvi koji je napisao brošuru pod naslovom El-vesatijja fi-l-islam,potom slijede mnogi drugi autori. Drugi alimi koji su pisali o ovoj temi su: Mahmud Šaltut, Abdurrahman Sa'di, Sejjid Kutb, Muhammed Imarah, Jusuf el-Karadavi, Abdu-l-Latif el-Farfur i mnogi drugi.

Šukri Hanapi u jednom svom stručnom radu pod naslovom: "Koncept vesatijje u islamskoj epistemologiji" objavljnom jula 2014. godine u Maleziji, navodi brojna tumačenja poznatih mufessira u vezi s pojmom vesat, odnosno vesatijja.

Mufessiri o vesatijji

Tako Et-Taberi kaže da taj pojam označava "odabrani" i "najbolji" zbog karakteristika osoba da budu pravedni. On piše: "ovo se razlikuje od ekstremnih stavova jevreja i kršćana. Kršćani vjeruju da Allah dž.š., ima sina (Isus), dok su jevreji izmijenili Sveto pismo objavljeno od Allaha dž.š., ubijali poslanike i iznosili neistinu na Allaha dž.š." Ibn Kesir kaže da se pod tim podrazumijeva ono "najbolje" i "pravedno". El-Kurtubi je mišljenja da ovaj termin podrazumijeva biti najbolji u pravdi i pravičnosti. U tom smislu to znači zauzimanje srednjeg položaja između dobrih i loših djela i držati se pravde i pravičnosti. Er-Razi smatra da ovaj pojam ima četiri značenja; pravda, tj. biti daleko od ekstremnih vjerovanja i djelovanja; drugo, dobrota treće, skromnost, a četvrto umjerenost. En-Nesefi je stava da pravičnost podrazumijeva udaljenost od pretjeranosti, nemarnosti i ekstremizma. Ez-Zamahšeri kaže da srednji put u vjeri i vjerskoj praksi podrazumijeva ono najbolje i najpravednije, jer su to elementi koji odudaraju od svakog zla i destrukcije. Slične stavove navode i drugi mufessiri kao: Es-Sujuti, Sejjid Kutb, El-Hidždžazi, Ez-Zuhajli i drugi.

Ulema o vesatijji

Kemali Hašim u knjizi: "Srednji put umjerenosti u islamu, kur'anski princip Vesatijje" donosi mišljena drugih islamskih učenjaka. Muhammad Abduhu kaže da islam kao prirodna vjera (dinu-l-fitrah) je takva upravo zbog umjerenosti, srednjeg puta i održavanja ravnoteže u vjerskim i svjetskim pitanjima. Tunižanin Muhammed Tahir ibn Ašur smatra da je u umjerenosti i ravnoteži suština svih vrlina (fadā'il) i zaštita od svih vrsta krajnosti i pretjerivanja. Jusuf el-Karadavi ima slično mišljenje koje upućuje na umjerenost koje pojedinca i cijeli Ummet vodi do ispunjenja duhovnih i materijalnih uspjeha. Mustafa Kemal et-Tunisi ide korak dalje i tvrdi da se vesatijja odnosi na sve aspekte života: vjerovanje, obrede, društvene odnose, itd.

Sejjid Husein Nasr primjećuje kako je baš islam "srednji put" i u geografskom smislu i da tako zauzima "srednji pojas" svijeta, od Atlantika do Pacifika. Ahmed er-Rejsuni napominje da je umjerenost ideal u šerijatskom zakonodavstvu koji se pokušava ostvariti u svim sudskim odlukama.

Ismail Radži el-Faruki kaže da je to zlatna sredina u vjeri. El-Faruki dodaje da Ummet mora izbjeći zlo na individualnom i kolektivnom nivou, kada je islam odredio et-tevazun, ili balans, zlatnu sredinu. Prema Ferhanu Nizamiju, vasatijja podrazumijeva srednji put ili umjerenost, a da je islam protiv ekstremnih djela radikalnih pojedinaca i grupa. Jedan savremeni šiitski učenjak Ajatollah Jahya Nuri, prepoznaje tri pristupa: konzervativni pristup, liberalni pristup i umjerenu strategiju. On preferira ovaj zadnji pristup umjerene strategije u vjeri i praksi. Libanski šiitski lider Sejjid Fadlullah smatra kako islam sam sebe opisuje kao vjeru ravnoteže i pravde (et-tevazun ve-l-'adalah). On vidi drugu dimenziju u vesatijji, a to je unutrašnja (u)ravnoteženost (et-tevazun ed-dahili) kod ljudi. Muhammed Asad kaže da je islamski pristup ravnoteži između duhovnog i materijalnog dokaz islamske predanosti srednjem putu između dvije krajnosti koje daju prednost duhu nad materijom. Ali Allawi takođe ističe karakteristike vesatijje u islamu i naglašava važnost ravnoteže između pojedinca i kolektiviteta; između fizičkog i duhovnog; između privatnog i javnog, između muškaraca i žene; između prava i obaveza, itd. Anes Zubeidi naglašava pozitivno iskustvo vesatijje u Maleziji u svim oblastima života, uključujući ekonomiju i pravednu podjelu blagostanja u zemlji. On citira Muhyiddina Yassina koji naglašava da u današnjem svijetu umjerenost nije opcija, već obaveza.

U knjizi "Srednji islamski put – društvene implikacije", dr. Mustafa Cerić kaže: "Vesatijja je koncept udaljavanja od dvije krajnosti: pretjeranosti i nedotjeranosti. Pretjeranost vodi ka izolaciji, a nedotjeranost ka asimilaciji. Musliman ne smije otići ni u jednu od te dvije krajnosti, već mora ići Pravim putem, a to je put vesatijje, prema kojem nema isključivosti u odnosu na druge, niti može biti potpunog stapanja s drugim da se izgubi vlastiti identitet."

Kemali Hašim dodaje da vesaṭijja, također, označava snagu, kao što je Sunce u podne, što je najtopliji položaj u odnosu na početak ili kraj dana. Ovo se može reći i za snagu koju imaju mladi ljudi, i oni koji zauzimaju srednji položaj između slabosti djetinjstva i nemoći starosti.

Na osnovu ovih mišljenja naše uleme možemo zaključiti da vjera islam uči, odgaja i upućuje  muslimane da ne budu nemarni, da ne idu u krajnost ni jedne od dvije strane, nego da se drže srednjeg puta, ili Pravog puta, kojim idu svi oni kojima je Allah zadovoljan i kojima je ukazao Svoju blagodat: poslanici, 'alimi, iskreni vjernici, šehidi i drugi čestiti muslimani.