Mektebsko znanje stječe kod amidže Orhan-efendije. Tu je završio i osnovno obrazovanje.

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

Godine 1922. upisan je u Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku koja je tada bila među najboljim medresama u Bosni. U ovoj školi ostaje dvije godine i biva izbačen jer se suprotstavio smjeni direktora, jednog od muderrisa iz porodice Korkuta. Muderris Torlić, novopostavljeni direktor, svojom rukom mu je izbacio lične stvari. Učenik Sulejman mu se zbog toga fizički suprotstavio. Sa njim se povelo još učenika i svi su morali napustiti školu.

Novu školsku godinu Sulejman je nastavio u Zeničkoj medresi koju je vodio ugledni alim Muhamed Seid-efendija Serdarević. Nakon četiri godine završava školu sa odličnim uspjehom. Uporedo, sa nastavom u Medresi vanredno je završio i jednu građansku školu.

Preko ljeta je spremao prijemni ispit za Šeriatsku sudačku školu u Sarajevu. Zbog strogih uslova na prijemnom ispitu spremao se kod više intelektualaca u Zenici i Travniku, među kojima je bio i pravnik Fadil Imamović.

Položivši prijemni ispit, redovno je pohađao nastavu u ovoj uglednoj školi u kojoj su, od direktora do profesora bili naši najugledniji učenjaci tog vremena. Zbog slabog imovinskog stanja privatno je stanovao kod šejha hadži Mujage Merhemića. Troškove stanarine i hrane kompenzirao je podučavanjem šejhovog sina. Kasnije je dobio državnu stipendiju i bolje riješio svoj smještaj. Šeriatsku sudačku školu je završio 1934. godine.

Radni angažman

Sulejman-efendiji Alibegoviću je brzo pružena prilika za zaposlenje u Kiseljaku. Tu nije dugo ostao jer je imao obavezu zbog primanja stipendije isti broj godina raditi u državnoj službi.

Oženio se sa Zumretom iz sarajevske porodice Šehić. Potom odlazi u Makedoniju gdje je obavljao dužnost šeriatskog sudije u Debru i u Ohridu. Kasnije je premješten u Prištinu, pa u Uroševac (Ferizaj) gdje je obavljao iste poslove. U toku službe u Prištini vanredno je završio Pravni fakultet u Beogradu. U toku službovanja na Kosovu 1939. godine rodila mu se kćerka Safeta.

Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je na Kosovu, pa se 06. aprila 1941. godine vraća u Bosnu. Po dolasku kući postavljen je za kadiju u Travničkom sudu. Tokom 1942. godine premješten je u Duvno. Naredne godine tamo mu se rodio sin Sidik. Zbog zločina koje su ustaše 1943. godine počinile nad srpskim stanovništvom, Sulejman-efendija je javno osudio taj pokolj, pa mu je od prijatelja sugerisano da se vrati svojoj kući. Oko bezbjednog povratka iz Duvna, pomogao mu je Kasim-efendija Mašić koji je tada bio vojni imam. Kod kuće je obolio od tifusa i liječen je u Sarajevu.

Nakon Drugog svjetskog rata, Sulejman-efendiji je ponuđeno zaposlenje u Vakufskom povjerenstvu u Zenici. U konsultaciji sa Fadilom Imamovićem nije to prihvatio smatrajući da ne može raditi ono u što će mu se uplitati vlast. Da je bio upravu pokazalo se brzo kada je druga osoba prihvatila taj posao i, ne radeći po diktatu „više sile“, bio izbačen iz službe, potom uhapšen i osuđen. Također je Sulejman-efendija imao ponudu da se preseli u Sarajevo i da radi posao koji odgovara njemu i njegovom obrazovanju, ali je i to odbio rekavši: „Meni nema posla u komunističkom sistemu!“

Nije htio šutjeti na komunističke igre oko statusa Bosne, Bošnjaka, bošnjačke nacije, bosanskog jezika, posebno na „hod ruku pod ruku“ Tita i Staljina, pa mu je namještena optužnica izjavom jednog učitelja, a tajnog agenta Bilalovića od Kiseljaka, kako je kadija „antisovjetski raspoložen“. Zbog takve optužnice uhapšen je i osuđen na pet godina robije. Nakon njegovog hapšenja, vlast je poslala ekipu za plijenidbu svega što vrijedi u njegovoj kući. Solunski borac, amputirac, Ševko Purić, od zaplijenjene imovine izuzeo je šivaću mašinu i neke druge vrjednije stvari kao kompenzaciju za navodni dug koji njemu ima kadija, a ostalo je odneseno. Purić je sve to vratio kadijinoj porodica, pa je kadinca krojeći i šijući svijetu izdržavala porodicu.

Kada je krenuo lov na „inforbirovce“, kadija je i dalje robijao u komunističkom kazamatu. Neko je iz Partije dao „Udbi“ signal da on podnese molbu za pomilovanje i da će mu se pozitivno riješiti. To je kadija ignorantski odbio. Međutim, njegova supruga, nezbrinuta sa dvoje malodobne djece, na sugestiju porodičnih prijatelja, podnijela je molbu da se skrati izdržavanje robije njezinom mužu. Pušten je nakon tri godine strogog zatvora. Međutim, iz presude i dalje su na snazi bile odrednice: oduzimanje građanskih prava i konfiskacija imovine.

Od izlaska iz zatvora bavio se poljoprivredom. Godine 1988., sredinom jeseni, kadija Sulejman-efendija Alibegović, je preselio na Ahiret. Mezar sa nišanima mu je u Kljacima.

Intelektualna zaostavština

Za svo vrijeme, tokom službe i kasnije, bio je vezan za Islamsku zajednici. Čitao je što su njezine ustanove izdavale. Bio je pretplatnik časopisa „Glasnik“. Pisao je i reagirao na ono što je bilo suprotno njegovom shvatanju. Svoja reagovanja potpisivao je punim imenom i prezimenom i slao redakcijama „Glasnika“, „Anala“ ili „Preporoda“. Pisao je i reisu-l-ulemi, Husein-efendiji Đozi… Prevodio je sa arapskog i turskog jezika.

U pismu Orijentalnom institutu u Sarajevu, a povodom izdanja Korkutovog prijevoda Kur'an-i kerima, oštro je reagovao na „Pogovor“ dr. Sulejmana Grozdanić, smatrajući da su njegovi stavovi gruba uvrjeda muslimanima, podvala umrlom prevodiocu i napad na Kur'an i Muhammeda, a.s. Kopiju ovog pisma je poslao na mnoge adrese. (Arhiva GH biblioteke)

U pismu poslanom redakciji „Glasnika“ VIS-a oštro je reagirao na tumačenje dva kur'anska ajeta (el-Bekara, 62. i El-Ma'ida, 69.) u autorskim tekstovima prof. Husein-efendije Đoze i prof. Kasim-efendije Hadžića. Svoje mišljenje podupro je stavom muderrisa Aručija.

Također se pismeno obraćao na razne adrese u zemlji i inozemstvu po pitanju statusa Bosne, iskrivljavanja njezine historije, nametnutog nacionalnog naziva „Musliman“ umjesto Bošnjak, neravnopravnosti muslimanske populacije u odnosu na druge u Jugoslaviji… Ova pisma je anonimno slao državnim organima, partijskim funkcionerima i mnogim intelektualcima. Ta pisma su slata poštom iz raznih gradova.

Uvijek se izjašnjavao kao Bošnjak, a po vjeri musliman. Kada se vršio popis stanovništva sa mogućnošću da se Bošnjak izjašnjava nacionalno „Musliman“, a ne „neopredijeljen“ Sulejman-efendija se izjasnio kao Bošnjak uprkos upozorenju da taj naziv nije priznat.

Sjećanja

- Kadija je veoma čuvao nacionalnu bošnjačku baštinu, poštovao naše običaje i jezičko naslijeđe. U jednoj prilici, dok se odmarao na svojoj njivi, naišlo je mješovito društvo nepoznatih ljudi. Zaustavili su se kod njega. Kazali su mu da istražuju jezičko naslijeđe u BiH, posebno lokalizme koji odudaraju od ustaljenih jezičkih normi. Kadija, smješkajući se, što je bio njegov manir u ophođenju, upitao ih je: „Kako se zove stanovnica Kljaka?“ Oni će: „Kljačanka!“ Kadija im učtivo popravi njihovu zabilješku: „Muškarac iz Kljaka je Klačanin, ali je žena Kljakačka! Tako je kod nas!“ Odlazeći od njega među sobom su govorili: „Što je ovaj dedo pametan!“

- Kad sam se oženio, moj punac Ibrahim-efendija Hadžić iz Mosora, Travnik, redovno bi pozivao kadiju u goste kad bismo mi dolazili. Došao bi i muderris Derviš-efendija Spahić sa sinovima i zetovima, moj djed i otac, brojni drugi prijatelji i neki od travničke uleme. Kadija je uvijek uz Derviš-efendiju imao važno mjesto i ulogu u tim sohbetima. Njegova kćerka Safeta je bila udata za muderrisovog sina Munir-efendiju Spahića. Teško je bilo naći učen par prijatelja koji se tako uvažavaju. Kadijine besjede su zahvatale širok dijapazon tema, pitanja i problema, a na to bi ga podsticao Derviš-efendija riječima: „Šta ti veliš, kadija?“

- U ljeto 1970. godine u zijaret je ocu mog punca, Mehmed-efendiji, postaču preko 60 godina (preselio u 103. godini života) došao kurra hafiz Ibrahim-efendija Trebinjac. Većina prisutnih na ovom sohbetu su bili izdanci škole, prakse i opredjeljenja travničkih Korkuta. Hafiz Trebinjac je dominirao svojom pričom, jer je najčešće i bio pitan. Međutim, kada je primijetio kadijinu učenost, hafiz se počeo okretati njemu i pitati ga neke mes'ele. Derviš-efendija je više podsticao razgovor, a kadija i Trebinjac su ustrajavali do sabaha. 

- Sa mojim puncem, bliskim kadijinim prijateljem, u više navrata imao sam priliku posjetiti ga. Bila su mi to nezaboravna druženja. Ako bi se znalo za naš dolazak, redovno bi bio obavještavan i muderris Derviš-efendija Spahić. Ako bismo išli u posjetu muderrisu u Pojske, svraćali bismo po kadiju da bude s nama. Hajir dove i znanje ovih Allahovih dostova mnogo su mi značile u životu.

- U jednoj prilici kod kadije, pokazao mi je materijal pisan pisaćom mašinom, a koji je skrivao u jednoj metalnoj kutiji u štali: sažet kadijin prijevod pisma muderrisa Kamal-efendije Aručija iz Vrapčišta, pisan na osmansko turskom, a vezan za Đozino tumačenje jednog kur'anskog ajeta; njegov rukopis o historiji Bosne, bošnjaštvu, bosanskom jeziku i prjevarama srpsko-hrvatske politike na štetu islama, domovine i historije; pismo VIS-u vezano za nekoliko šeriatsko-pravnih pitanja i dokazi o odstupanju od hanefijskog mezheba u nekim tekstovima u „Glasniku“. Materijal sam pohranio u Gazi Husrev-begovu biblioteku.