Je li trenutak za ozbiljno razmišljanje kako dočekujemo ovaj prelijepi svečani islamski blagdan kojeg je Poslanik, a.s., označio kao dan radosti svih muslimanima. Hazreti ‘Ali, r.a., je govorio da može biti radostan onaj koji je uspio udovoljiti svim Allahovim naredbama i ko je bio doslijedan u slijeđenju Poslanika, a.s. „Muslimani imaju dva Bajrama: jedan je onaj koji dolazi nakon ibadeta općeg karaktera, onog kojeg u postu obavljaju mase ljudi i koji traje mjesec dana - Ramazanski bajram; drugi je nakon hadža, ibadeta specifičnog karaktera i obavljaju ga pojedinci iz Ummeta - Kurban bajram. Međutim, u islamu se smatra da ibadet specifičnog karaktera ima i opću vrijednost i korist...“ (dr. Mustafa es-Siba‘i)

Ružne stvari na račun Bajrama

Već se prije samog kraja ramazana najavljuju opsežne „proslave“ u čast dočeka Bajrama, obećavaju se raskošana veselja, bogate sofre na kojima svega više ima nego onoga što jeste Bajram. U periodu poslije zaustavljanja agresije na BiH u očima vjernika to postaje zabrinjavajuće. Nekada se samo poneki uživalac alkohola odmah po završetku ramazana „oteo“ što je bila rijetkost. Danas se pod imenom Bajrama događaju najveći grijesi i uvodi najružnija praksa što ljude koji misle veoma zabrinjava. Ni najmanje se ne osuđuje činiti ugođaj porodici i prijateljima na taj dan, ali je za svaku osudu rasipništvo kao jedna od šejtanskih zamki, na što ukazuje Kur’an. Važno se u tome danu zapitati šta nam Bajrami doista znače, šta oni jesu u islamu i daju li nam svojom simbolikom važnu poruku. Je li odlika ovih časnih dana briga o drugima, onima koji nemaju ili neumjerenost, prejedanje; ili podijeliti pripremljena jela sa onima koji tokom čitave godine nisu imali solidan obrok, čak ih ni jednom nismo pozvali na svoj iftar, nismo im ni pokušali izmamiti stidljiv osmijeh…? Nije li islamskije da zajedno doživimo veselje u čemu će učestvovati i oni koji se cijelu godinu nisu razveselili već bili u notornoj brizi za preživljavanje, da u nama proradi taj socijalni damar po kome će nas biti stid ako Bajram nisu bajramovali svi koji su u našemu okruženju. To trebamo doživjeti i u sebi i oko sebe, postići duševni doživljaj poklanjanja, veselja u kome se vidi sreća i opća solidarnost. „Kada bi srca muslimana tekbire učili kao što jezici njihovi izriču na dan Bajrama, sigurno bi historiju svoju promijenili; kada bi se muslimani sastajali i složni bili kao što se sastaju na bajram namazu, sigurno bi porazili korpuse neprijateljske; kada bi se duše muslimana grlile kao što se rukama rukuju, sigurno bi riješili probleme podijeljenosti i nejedinstva; kada bi se duše muslimana smiješile kao što se usne njihove smiješe, bili bi sa stanovnicima nebesa; kada bi muslimani žrtvovali egoizam i samoljubivost svoju, kao što žrtvuju životinje svoje, svaki dan bi im Bajram bio; kada bi se muslimani ukrasili najljepšim ponašanjem kao što oblače najraskošnija odijela, sigurno bi najljepši Ummet na planeti Zemlji bili.“ (Es-Siba‘i) Bajramski ugođaji su prije svega u sreći što smo ispostili ramazan, u dovama da nam ga Allah primi, u darežljivosti i dijeljenju potrebnima, obilasku najbližih, prije svega roditelja i najbližih srodnika, u islamskoj brizi, zajedništvu i ljubavi. Više bi unutarnji doživljaj trebao doći do izražaja nego javna veselja sa cikom i vriskom gdje se pojavljuju osobe sa oskudnom odjećom, limena srbijanska muzika sl., u čemu ima harama i pretjerivanja. Važnija je srčanost i zadovoljstvo od licemjerne učtivosti.

Briga za drugoga

U stihove je neko složio, a onda se od toga komponirala jedna bajramska kasida na arapskom jeziku koju izvode najbolji umjetnici. U njoj se priča predivan događaj Poslanika, a.s., sa jednim siročetom. Kaže se da je Poslanik, a.s., naišao i vidio da se djeca igraju dok je jedan dječak sjedio i nije bio veseo. Upitao ga je zašto se ne igra sa drugom djecom, a dječak mu odgovori da je siroče, otac mu je šehid, majka mu se preudala i očuh mu potrošio njegovu imovinu, pa tako sada nema oca, majke, braće, ni sestara, ni imovine, nema odjeće, gladan je… Kaže se dalje da ga je Poslanik pomilovao i rekao mu: „Hoćeš li da ti ja budem otac, Aiša majka, Fatima sestra, Hasan i Husejn braća.“ Zagrlio je Poslanika i pošao do njegove kuće gdje mu je Aiša od Poslanikove košulje sašila odjeću, okupala ga, nahranila pa je sa drugom djecom doživio svoje prvo bajramsko veselje igrajući se sa svojim drugarima govoreći im: „Moj otac je Allahov Poslanik, majka mi je Aiša, sestra Fatima, a braća su mi Hasan i Husejn.“ Običaj je bio u Bosni da su imućniji muslimani opskrbljivali siromašne porodice za Bajrame šaljući im potrepštine kako bi i oni normalno mogli provesti ove dane i osjetiti opću solidarnost muslimana. Neposredno iza agresije na BiH, aktuelni muftija u Sloveniji, dr. Nedžadef. Grabus radeći u Vjerskoprosvjetnoj službi Rijaseta, u povodu dolaska Bajrama sa saradicima je pripremio predivan dokumentarni film o bajramskim običajima i solidarnosti među muslimanima u Bosni. U filmu se događa da je jedan imućan čovjek kupio solidnu količinu namirnica, dao jednom momku da odnese do kuće jedne žene sa malom djecom, da joj pokuca na vrata, a kad ona otvorio on se udaljava ostavljujući joj sve što joj je potrebno za bezbrižno provođenje Bajrama, ne otkrivajući ime onoga ko je to spremio. Dok sam bio kod kuće, prije medrese i prije raspoređivanja na ramazansku praksu, sjećam se, moj djed, Osman efendija, imam u našem selu, bio je imućan, slao bi bajramluke siromašnim porodicama u džematu, a na način da se ne bi kazivalo ko je to poslao. Također bi dvojici-trojici koji su mu bili dužni, a u potrebi, uoči Bajrama ili na Bajram usput dobacio: „Ono mi više ne duguješ.“ Pred smrt je uništio spisak svojih dužnika ne kazavši njihova imena i dugove. Imućnih ljudi dobra srca bilo je mnogo u Bosni. Slušao sam od travničkog muderrisa Abdulkadira ef. Mahmutovića da je u travničkoj čaršiji bilo više takvih dobročinitelja, koliko on zna, da su činili Bajram Bajramom siromašnim ljudima u selima i gradu, a najviše ženama bez muževa sa sitnom djecom. Slično mi je pričao i rahmetli hafiz Mahmud ef. Traljić o dobrim Sarajlijama koji su na neprimijetan način uoči Bajrama ili na sam Bajram slali potrepštine svojim siromašnim komšijama. O ovome sam slušao i od rahmetli hafiza Mustafe ef. Snage u Donjem Vakufu, od starijih mojih džematlija u Pruscu itd. Oni nisu svoju brigu pokazivali samo prema rodbini, nego i prema drugim siromašnim ljudima u džematu. U travničkom kraju živio je poznati pobožnjak Mehmed ef. Hadžić, doživio je 103 godine, a umro 1972., postio je 78 godina. Imao je običaj da preko svoga sina Ibrahima ef. šalje neke potrepštine siromašnim imamima, a neizostavno sidom muderrisu Abdulkadiru ef. i Hazimu ef. Kuskunoviću, kako bi u dostojanstvu mogli provesti svoje Bajrame. To je heftično činio i mimo ramazana i Bajrama sitnijim hedijama. Takva briga pojedinih imućnijih Bošnjaka za slabo imućne porodice je bila tradicija u Bosni vijekovima, naročito na Bajrame. Ne znam koliko se u ovom vidu danas osjeća Bajram kod nas. Ko misli da će svojim „sitnišom“ od sadekatu-l-fitra riješiti brige gladnih i nemoćnih potpuno je ukrivu. Kao dijete sa nestrpljenjem sam čekao Bajram, posebno Ramazanski. Naš imam bi na kraju vaza, a prije bajram namaza rekao jednu rečenicu i svake godine bi je ponavljao, pa sam zaključio da je to veoma važno: „Ko hoće da mu bude kabul post neka dadne vitre ako ih nije dao i neka se pomiri sa zavađenima i halali.“ Tada bi se događale divne stvari kako rođena braća plaču i grle se, a bilo je i inadžija da ni tada nisu htjeli ni dati ni primiti halal. Čudno mi je bilo, a i drugoj djeci i omladini, što stari ljudi plaču dok mubareklejšu jedni drugima Bajram. Mislili smo, umjesto da pjevaju jer ne moraju više postiti, a oni plaču. Došlo je vrijeme da i ja puštam suze na moje Bajrame, jer taj rastanak sa ramazanom podsjeća na gubitak i odlazak. Sve ovo na svojim blagoslovljenim krilima donese ovaj univerzalni islamski blagdan. Propisno obilježavanje i doživljavanje Bajrama u nas utkiva svakovrsne ljepote, daleko više od onoga što možemo i slutiti. Na svoj način ovi doživljaji nas oblikuju, dadnu nam novu osnovu za dalji život, za sve ono što slijedi i dolazi kasnije, a bude važno. Bajrami nas uče džematu, zajedništvu i pripadanju. Takvo zajedništvo nam je bitno. Njime pokazujemo i mlađe poučavamo da se brinemo o drugima i da nam godi njihova pažnja ili briga prema nama. Ovakvim bajramskim susretima dajemo poentu na ono čemu pripadamo, vjeri, narodu, tradiciji, običaju i sl. Ukoliko sačuvamo svoju tradiciju ona će nas spojiti sa našom prošlošću i otvoriti vrata za sretnu budućnost. Ovakvo poimanje bajramske tradicije kod nas je veoma važno. Oni spajaju ono naše prošlo sa sadašnjim, a na tome se temelji budućnost. Emocionalno i dinski međusobno vežu najbliže, a primiču na razinu odnosa one koji su se udaljili. Bajram je uvijek bio svečan i obilježen svim onim što obezbjeđuje sreću, veselje, zadovoljstvo duha i tijela. U tim danima, uz ibadete i pobožnost, spajaju se i dozvoljene radnje i djela koja upotpunjavaju ugođaj. Reci: „Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju! To je bolje od onoga što gomilaju!“ (Kur’an: Junus, 58) Nakon posta (ili hadža), te klanjanih bajram namaza, tjelesne potrebe i sklonost igri, zabavi i razonodi u bajramskom ozračju nađu svoje mjesto. Ne posti se tokom Bajrama. Opuštanje u halalu je slobodno. Ono što ukazuje na ovu slobodu jeste i Poslanikov, a.s. hadis koji prenosi Enes, r.a.: „Kada je Allahov Poslanik, a.s., došao u Medinu, tamošnji stanovnici su imali dva dana u kojima su igrali i zabavljali se, pa je na to rekao: ‘Kakva su ova dva dana?’ Rekli su mu: ‘U njima smo se igrali u džahilijjetu.’ Pa je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ‘Allah vam ih je zamijenio boljima od njih: Kurbanskim i Ramazanskim bajramom!’“ (Ebu Davud) Poziv na radovanje i nadu dolaskom Bajrama učeni Es-Siba‘i kazuje na ovaj način: „Hej vi, koji od bolova patite! Bajramu se radujte, jer će se bolovi vaši na dane Bajrama ublažiti. Hej vi, koji ste pod brigama i teretom velikim! Bajramu se radujte, jer će teret s vratova vaših spasti makar malo. Hej vi, koji od teških rana patite! Bajramu se radujte, jer su rane vaše našle onoga ko će ih vidati i previjati.“ I zapisao je: „Hej vi, koji ste za blagodati uskraćeni! Bajramu se radujte, jer oskudnost vaša će prestati bar na nekoliko dana. Hej vi, koje tuge more! Bajramu se radujte, jer vam je Uzvišeni Allah dao dane u kojima nećete tužni biti. Hej vi, koji od nevolja patite! Bajramu se radujte, jer je Uzvišeni Allah podario nadu da će vam nevolje prestati.“