Pokrovitelj događaja u Sarajevu, kako su prenijele agencije, je Sabor Republike Hrvatske. Najavljeni događaj pratile su brojne reakcije i osude javnosti. Cijela priča je slojevita, svim njenim slojevima je zajednička jedna stvar – naš odnos prema antifašizmu kao temeljnoj civilizacijskoj vrijednosti koji se propituje odnosom prema ovoj priči.

Kao muslimani, nećemo i ne trebamo ulaziti u to kako druge crkve i vjerske zajednice obavljaju svoje vjerske obrede poštujući njihovo pravo i Zakon koji nam svima omogućava slobodu vjere ili uvjerenja, ali isto tako kao muslimani bismo, bez ikakvog kompleksa, ponosno trebali isticati antifašističko opredjeljenje kao jednu od vrijednosti naše vjere.

No prije nego budemo nešto kazali o tom odnosu, na samom početku važno je napomenuti da u skladu za Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini “niko se ne smije prisiljavati ili ometati da očituje svoju vjeru ili uvjerenje, ili da na bilo koji način učestvuje u vjerskim obredima ili svečanostima bilo kojeg obreda ili vjerske aktivnosti svoje crkve ili vjerske zajednice”, sve dok se u tim obredima direktno ne poziva na nasilje u kojem je jasno adresirana meta nasilja ili jasno izrečena prijetnja određenoj osobi ili skupini. U skladu s tim, crkve i vjerske zajednice – u ovom slučaju Katolička crkva – imaju pravo u skladu sa crkvenim učenjem i poslanjem slaviti misu unutar svojih institucija po svom nauku. To je jedan sloj u kojem se bosanskohercegovačkoj javnosti problematizira ova najavljena manifestacija, a ona je regulirana zakonom, ne može i ne treba biti zabranjena jer pripada pravu na slobodu izražavanja vjere ili uvjerenja. Postoje ovih dana i pozivi na ograničenja ovih prava: neki to čine na emotivnoj ravni, u suosjećanju na velike žrtve ustaškog režima a neki tim emocijama manipuliraju, potpuno svjesni posljedica takve zabrane dugoročno, posebno za muslimansku zajednicu koja je kao zajednica vjernika pod stalnom prismotrom.

S druge strane, najavljena komemoracija nije vjerski obred nego politički događaj u kojem se izražava jasan stav – vidljiv iz ranijih komemoracija – da su stradali na Bleiburgu nevine žrtve čija se uloga u Drugom svjetskom ratu prenebregava. Time se vrši revizija naravi fašističke kvinsliške tvorevine NDH, satelita Trećeg Rajha, pod čijom je okupacijom bila Bosna i Hercegovina i čija je vojska činila zvjerstva nad civilima i članovima antifašističkog pokreta. Za građane Bosne i Hercegovine, koji baštine antifašizam kao vrijednost, to je crvena linija koju se nije smjelo preći. I vjerujem da nikome tu nema ništa nejasno. Komemoracija ovog događaja, kao politički čin revizionizma i rehabilitacije ustaštva, je kukavičje jaje podmetnuto Bosni i Hercegovini. Oni koji su izgubili živote na Bleiburgu 16. maja 1945. su uglavnom bili vojnici NDH koji su svojim izborom pristali uz fašističku ideologiju i odabrali stranu u povijesti, dok su neki civili na Bleiburgu bili članovi njihovih porodica ili jednostavno ljudi zloupotrebljeni posljednjom prevarom ideologije na izdisaju. Neki od njih nisu bili vjernici, neki jesu. Naš “dug” prema njima kao prema ljudima – ne ulazeći u njihovo razumijevanje fašističke ideologije uz koju su pristali ili povode zbog kojih su to učinili niti u to jesu li bili prevareni - je da im ne oduzimamo ljudskost. Za svoje izbore i konkretno prisustvo na Bleiburgu, oni će imati konačni Sud, kod Onog koji će suditi nama svima i koji je pravedan. I to je sve. Bez dodatne sakralizacije bilo čega u vezi s ovim slučajem, ovdje mislim na one koji su se izjašnjavali kao muslimani. Isto tako, mi muslimani, ako smo razumjeli poruku naše vjere, trebali bismo iskazivati nultu toleranciju za fašizam u svim njegovim oblicima i ne dopustiti politizaciju vjerskog čina učešćem u moralno kompromitiranim komemoracijama. Antifašizam je vrijednost na koju nas obavezuje islam. To što su neki, internalizirajući stigmu koja nas prati kao muslimane ove geografske regije skoro dva stoljeća, napravili rascjep unutar svog muslimanskog identiteta i opravdali sebi pristajanje uz identitet koji im ne bi trebao biti inherentan kao muslimanima – nikoga od nas ne obavezuje. Osim na propitivanje njihova i drugih slučajeva o muslimanskih posrnuća ove prirode uopće. Za nauk i opomenu. Komemorirati slučaj poput Bleiburga mora izazivati zgroženost jer iza takvih komemorativnih skupova stoji jasna politička poruka i tamo odlaze oni koji izražavaju politički stav. U stupici stigme i kompleksa nedostatnosti nacionalnog i političkog identiteta koja nas prati, moguće je da se dogodi i zloupotreba islamskog vjerskog čina i isklizavanje u paradoksalan koncept koji kratkovidim imitatorima poželjnih ponašanja može donijeti neko zadovoljstvo ili korist. Ali, svakom dalekovidom je potpuno jasno kuda pristajanje u ovakve koncepte vodi. Konačno, kao muslimani, nećemo i ne trebamo ulaziti u to kako druge crkve i vjerske zajednice obavljaju svoje vjerske obrede poštujući njihovo pravo i Zakon koji nam svima omogućava slobodu vjere ili uvjerenja, ali isto tako kao muslimani bismo, bez ikakvog kompleksa, ponosno trebali isticati antifašističko opredjeljenje kao jednu od vrijednosti naše vjere. To je naša borba – i biće i dalje – rušiti kumire straha, stigme, zloupotrebe i ne ustuknuti od osude fašizma i ideologija koje su utemeljene na islamu stranim vrijednostima rasizmu, fašizmu i nepravdi te stalno podsjećati na zlo koje su fašističke ideologije donijele svijetu. Ne uzmicati u promociji dobra i osude zla – to je naša misija.