Kada smo iz maglom pritisnutog Sarajeva, krenuli uz Igman, prema Bjelašnici, obasjalo nas je sunce. Još u putu, pogledom na kolonu automobila, pretpostavili smo da će odziv na dženazu rahmetli Mustafe ef. Sušića, biti veliki. Prije podne namaz u Umoljanskoj džamiji, imami su merhumu proučili Ja-sin.

Uz rodbinu merhuma, džematlije Umoljana i okolnih sela, na dženazi su bili: uposlenici Rijaseta, muftije, imami sa područja sarajevskog medžlisa i muftiluka, profesori i uposlenici GHb medrese, Fakulteta islamskih nauka, Udruženja ilmijje, Vakufske direkcije, Media centra, Studentskog centra, GHb bibliotete,  El-Kalema, GHb vakufa i drugi.

Pred mezarjem, koje se nalazi iznad sela, merhumu je klanjana dženaza, koju je kao imam predvodio dr. Enes ef. Ljevaković, zamjenik reisu-l-uleme.

Nakon ukopa i proučenih sura, koje su proučili prisutni imami, postupilo se po merhumovoj oporuci, da se dženaza i ukop obave bez govora, osim traženja halala. Na upit glavnog imama Medžlisa IZ Sarajevo Abdulgafara ef. Velića, hoćete li Mustafa ef. Sušiću halaliti, prisutni su jednoglasno izgovorili: Halalimo!

Upitao sam nekoliko imama rodom sa područja Bjelašnice, među kojima i Muju ef.  Berilo, dali pamte da se ikada na Bjelašnici našlo ovoliko ahmedija i uleme i oni rekoše da se nije nikada tu okupilo toliko uleme, sa ahmedijama i bez ahmedija.

Istog dana, nakon dženaze, u džamiji u Hadžićima, poslije akšam namaza, uz prisustvo rodbine, džematlija i kolega merhuma, rahmetli Mustafi ef. Sušiću, proučeni su Jasini i poklonjene četiri hatme. Tri hatme su proučili njegovi učenici iz tri generacije, a četvrtu Bjelašnička ulema.

Cijeli radni vijek u službi Islamske zajednice

Mustafa ef. Sušić je rođen 1943. godine u Umoljanima, na Bjelašnici. Osmorazrednu Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1964. godine, u generaciji deseterice maturanata. Polovina njih su živi i to: Salih Čolaković, Ismet Hrnjica, Ševko Omerbašić, Mustafa Omerdić i Omer Štulanović. Na Ahiret su preselili: Teufik Đulan, Ibrahim Džananović, Adem Hadžić, Besim Omerović i posljednji od njih, Mustafa Sušić.

Pošto sam u medresi bio razred iza rahmetli Mustafe Sušića, mojim upisom u školu 1957. godine, zatekao sam ga u 2. razredu, dakle, znali smo se punih 66 godina. Najmanje smo se družili tokom studija, jer je on studirao

Fakultet šerijatskog prava i arapske književnosti u Bagdadu, na kome je diplomirao 1972. godine, a ja Filološki fakultet, orjentalna filologija u Beogradu. Pošto smo obojica, prvih godina radnog staža, radili kao imami, češće smo se susretali, a najviše smo se družili na hadžu 1978. godine.

Nakon imamske službe u Trebinju, Dubrovniku i Sanskom Mostu, Mustafa ef. Sušić 1989. godine dolazi u Vjersko-prosvjetnu službu tadašnjeg Starješinstva Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, kada je obnašao dužnost vjersko-prosvjetnog referenta, a ja njegovog pomoćnika. Bila je to prilika da se, kako kroz administrativni rad, tako i prilikom putovanja i obilaska terena, još više družimo.

Od 1993. do 2010. godine Mustafa ef. Sušić je radio u Gazi Husrev-begovoj medresi, gdje je predavao fikh i kaligrafiju.

Po kazivanju njegovih učenika, Mustafa ef. je kao predavač bio interesantan, a jedan od njegovih učenika, dr. Fadilj Maljoki kaže:“ Prof. Mustafa Sušić je jedan od rijetkih koji su dubinski promišljali fikhsku nauku i islamske nauke općenito. Učio nas je kako misliti, što, generalno govoreći, itekako nedostaje našoj današnjoj ulemi.“

Mustafa Sušić je imao je svoje udžbenike, po kojima su se učenici spremali za ocjene. Penzionisan je 2010. godine, sa punim radnim stažom, provedenim u Islamskoj zajednici.

Dugo godina, sve do svog preseljenja na Ahiret, Mustafa ef. Sušić je uspješno obavljao dužnost muvekita Islamske zajednice.

Svugdje cijenjen i poštovan

I kao učenik medrese, a i kasnije, kao imam, glavni imam, vjersko-prosvjetni referent, predavač u medresi, Mustafa ef. Sušić je bio osoba od reda, imao je svoj stav, bio je nenametljiv, a kao profesionalac, posao je  volio obaviti na što ljepši način. Kao glavni imam u Sanskom Mostu, tražio je od svojih imama i rad i urednost, posebno u nošenju imamske uniforme, ahmedije i džubeta. Na moj upit, da li je poslije 1978. godine još koji put bio na hadžu, rekao je:“ Nisam, imao sam priliku otići, ali bi moji učenici ostali bez predavanja, pa sam prioritet dao učenicima, a znam da je dužnost obaviti hadž jedanput u životu“.

Putujući s Mustafa ef. Sušićem, prilikom obilaska terena, osvjedočio sam se da je on volio za što kraće vrijeme obaviti što više posla. I kada smo nekada na  terenu ostali do duboko u noć, radije je volio da se na konak vratimo kući, pa bi se opet, nakon par prospavanih sati, našli u kancelariji na poslu. Kasnije mi je rekao da nije znao da smo imali pravo odmoriti i ne dolaziti na posao naredni dan, ukoliko smo se kasno vratili s terena.

Volio je skromnost, nije bio materijalista i dunjalučar. Na njegovoj dženazi, nekoliko njegovih kolega ga istakoše kao posebnog, među koljima i Suad Berbić, koji reče:“ Više puta sam sjedio sa Mustafom i oduševljen sam njegovim tumačenjem fikhskih propisa, koji su racionalni i prihvatljivi“.

I njegovi učenici, kolege i prijatelji, preko društvenih mreža, posebno facebooka, naglasiše značaj njegovog doprinosa u razumijevanju fikhskih propisa.

Nerado se medijski eksponirao, a kada bi to činio, bio je britak i iskren. Više puta sam mu nudio intervju za Preporod, da govori o kaligrafiji, te je na kraju prihvatio: Na upit, koji su mu najdraži kaligrafski radovi, odgovorio je:“ U pravilu, najdraže mi je ono što je u funkciji. To je strop Gazi Husrev-begovog šadrvana u haremu Begove džamije, koji  sam uradio ispisavši ajet:“ We džealna minel-mai kulle šej'in hajj“, u osam verzija, kaligrafskih stilova i to je poruka ovdje, sa ovog mjesta, koliko ova kaligrafija nudi.

Drugi drag rad mi je ova vakufnama Gazi husrev-bega, u holu Gazi Husrev-begove medrese. Ja sam, naravno kasnije prepisao i ovu drugu vakufnamu, ona je ovdje u rukopisu“. ( Preporod, 15.10.2011. godine).

Mustafa ef. Sušić je mnogo volio svoj rodni kraj i kada su se prema Bjelašnici otvorili putevi, koristio je svaku priliku da se nađe na topraku. Sigurno je ova njegova ljubav prema rodnom kraju bila njegovo opredjeljenje da ostavi oporuku da mu se dženaza i ukop obave u Umoljanima, tako da je njegova dženaza bila povod da se na Bjalašnici okupi više uleme nego ikada ranije.

Želim rahmetli Mustafi ef. Sušiću lijepi dženet, a njegovim najmilijim, suprugi Mukadesi, sinu Dženanu, kćerki Hindi, braći Muminu, Bajri, Aliji i Đemi, sestrama Fati, Humi i Rahi i ostaloj rodbini sabri-džemil.