Kada sam bila mala uvijek sam znala da ću se morati boriti protiv nepravde, korupcije, mita i ostalih zala u našem društvu, ali nikada nisam mogla ni pomisliti da ću se u gradu u kojem sam rođena morati boriti i protiv diskriminacije i omalovažavanja ljudskih prava. A kakvih to prava, pitate se? Začuđuje me činjenica da se Evropa, koja se stoljećima borila za slobodu religije i mišljenja, za pravdu i ljudske slobode, na vrhuncu svoje moći i uspona toliko plaši i bori protiv malog komada odjeće koje pokriva glavu ženama muslimankama, a koji se također može vidjeti na glavi Djevice Marije na svim slikama koje možemo pronaći?

 Želim govoriti o onome o čemu se šuti, o čemu se drugi pribojavaju govoriti. Nekoliko puta sam pokušala naći posao i poslije par osmijeha i uljudnih riječi  samo bih dobila : ' Žao mi je, odgovarate opisu ovog posla, ali zbog ljudi drugih nacionalnosti Vas ne možemo zaposliti'; nakon čega bih se samo okrenula i laganim koracima izašla iz prostorije, slomljenog srca, osjećajući se poput ružnog pačeta koje je svako odbacio.  Čak mi nisu dozvolili prodavati sladoled na ulici tokom ljetnog perioda kako bih zaradila malo džeparca za svoj studij,  jer će moja marama, po riječima poslodavca: 'uvrijediti neke ljude, a i nije ti ovo islamska država, ovo ti je Bosna'. Ali, ne osjećam se samo ja poput ružnog pačeta, već i veliki broj mojih prijateljica koje ne žele govoriti o tome, koje su izvrsne pravnice, doktorice, nastavnice...  Šute, jer valjda nas tako uče. Samo šuti, i sve će doći na svoje. Šute, kao da nemamo pravo da se borimo za našu slobodu izbora, za slobodu oblačenja. Šute, jer znaju da je ljudska mržnja i diskriminacija jača od njihovih prava...

Za sve one koji misle da je marama religijski simbol i da kao takva treba biti iskorijenjena u javnim sektorima, postavljam im pitanje: Ako je ovo demokratsko društvo, kako to da ne mogu oblačiti šta želim, a da pri tome ne budu ugrožena moja prava? Ako je ovo demokratsko, multikulturalno društvo, kako to da mi nije dozvoljeno iskazati svoju kulturu, religiju, bez da se plašim da ću na kraju biti uvrijeđena i ponižena ? Kako to da svi moramo izgledati isto, ponašati se isto da bi dobili zaposlenje? Kako to da ljudima smeta ono što je na mojoj glavi i da na to gledaju kao neko poniženje za njih i neku vrstu barijere?  Pozivam državnike, svoje sugrađane, prijatelje, da razmisle o ovome čista srca i bez predrasuda, jer moja marama nikome ne čini štetu, štetu čine ljudski postupci i okrutne želje.

Često čujem komentare poput: 'Kako žena misli da radi u prosvjeti ili na drugim javnim mjestima ako nosi maramu? Nek ide kući, pa nek tamo ispoljava svoju vjeru!' Nikada se ne biste bunili ako bi neko ko nosi kratku i usku odjeću predavao vašoj djeci, ili neko sa tetovažama ili pirsingom jer je to njihov 'način oblačenja', a bunite se kada žena sa maramom predaje vašoj djeci?!  Upravo je u tome problem, mislite da žena sa maramom ne može raditi u prosvjeti, jer ste upravo vi koji tako kažete, zatrovali svoju djecu mržnjom prema različitom, drugačijem; niste vašu djecu naučili da poštuju drugačije i da prihvataju svačije pravo i slobodu izbora, mišljenja i oblačenja.  Ako nosim maramu na glavi, to ne znači da ću govoriti o islamu sa svakom osobom koju sretnem, naprotiv, radit ću samo ono što mi je posao časno i dostojanstveno, ali naravno noseći maramu na glavi jer je ona dio mene.

Situacija se nikada neće popraviti ako budemo sakrivali ono što jesmo, naš identitet, naše različitosti, našu kulturu; nasuprot tome nastaće mržnja jer svako želi da sakrije ono što jeste i da se ponaša onako kako današnje društvo nalaže. Zašto je onda komunizam uništen, zašto smo prihvatili demokratiju ako nećemo prihvatiti različitosti? Trebamo prihvatiti jedni druge, razgovarati međusobno o našim razlikama, o našim kulturama, uvjerenjima, navikama, slabostima, jer ćemo samo na taj način uspjeti prevazići mržnju i diskriminaciju, te zavoljeti jedni druge. Ne sakrivajmo različitosti, prihvatimo ih.

Emina Mućaki-Hadžibulić, studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu