Ovaj ga je u čuđenju pitao kako može biti život lijep jednome slijepcu? Shvatit ćeš sinko šta je vid jedino ako ga izgubiš, govorio je starac. Inače, ovaj veliki pjesnik je jedne prilike rekao: „Za života nemaš čak ni stan, a kad umreš dadnu ti i ulicu“

Život je lijep

Zbunih se malo

Zar zbilja lijep

vidjet ćeš sinko

kad budeš slijep

G. Krklec

       Mi definitivno ne znamo cijeniti vrijednosti dok ih ne izgubimo. Ne znamo cijeniti zdravlje, roditelje, rodbinu, prijatelje, velike ljude, dok ih ne izgubimo. Ako tražimo samo nedostake kod ljudi lahko ih je naći a vrline teško priznajemo. Ima jedna arapska izreka: „Ko traži prijatelja bez mahane, ostat će bez prijatelja“. Svaki čovjek ima mahanu, ne postoji savršen čovjek. Savršen je jedino dragi Bog. O ljudima počnemo govoriti lijepe stvari samo kad umru. Čak i o umrlima ponekad ne govorimo ono najbolje. To nije pravi odnos, jer pravo bogatstvo ove zemlje nisu ni vode ni šume niti neka druga prirodna bogatstva, kako su nas učili. Najveće bogatstvo države Bosne i Hercegovine jesu ljudi. Bez njih ne bi bilo ove zemlje. Zato je važno voditi računa o svakom čovjeku. Mudar političar će uskoro ići od čovjeka do čovjeka. Veliki mitinzi će vrlo skoro postati stvar prošlosti.

       Naša domovina je natopljena krvlju šehidskom, suzom muhadžirskom i gotovo da nema bošnjačke kuće koja nije ožalošćena. Kada su u pitanju vođe našega naroda prisjećamo se rahmetli predsjednika Izetbegovića, generala Mustafe Hajrulahovića i drugih. Nedavno smo na Ahiret ispratili velikog čovjeka, generala Armije Rasima Delića. Je li bošnjačko sjećanje na ovog velikana već počelo blijediti? Imamo li pravo na takav odnos naspram ljudi koji su sačuvali dostojanstvo svoga naroda i ponos ove zemlje!? Samo u Bosanskoj Krajini ratni ministar vanjskih poslova R BiH, rahmetli dr. Irfan Ljubijankić i trojica generala se nalaze na boljem svijetu, ima ih i živih ali ne pridaje im se dovoljno pažnje. Zasigurno je takvo stanje i u drugim dijelovima ove zemlje. Naša Ulema, generali, brigadiri i drugi zaslužni pojedinci moraju imati mjesto u prvim redovima na važnim skupovima. Danas to nije tako.

       Kroz bosansku povijest su prošli ešaloni velikih ljudi ali njihove veličine nismo bili svjesni dok nisu otišli. Primjera u novijoj povijesti ima u nedogled. Ipak ćemo navesti slučaj velikog reformatora reisa Čauševića, jer o ljudima možemo meritorno suditi tek kad povijest da pečat njihovoj ličnosti. Izabran je za reisu-l-ulemu 1913. godine, govorio nekoliko stranih jezika, završio Teološki i Pravni fakultet u Istanbulu. Vidjevši da značajan broj naše djece ne pohađa škole uvodi reformu pisma, daje nalog da se hutbe drže na bosanskom jeziku, prevodi Kur'an Časni na maternji jezik itd. Međutim, neki pojedinci osuđuju njegove reforme; reformirano pismo nazivaju matufovača a njega matuh (ar. senilan), govore da je komentar njegovog prijevoda Kur'ana pun neutemeljenih predaja. Neki krugovi tvrde da je čak i vjeru izdao. Kada je Čaušević umro napisani su najljepši kronogrami u njegovu čast. Sarajevo ne pamti veću dženazu u tom vremenu (1938. godina) kojoj je prisustvovalo preko 50 000 ljudi.

       Možemo li pokušati cijeniti ljude za života? U Americi predsjednik države uživa privilegije dok je živ a sahranjuje se sa svim državnim počastima. I drugi državni službenici uživaju primjeren status. A kod nas? Kad čovjek nije na funkciji, ima slučajeva da ga ni njegovi najbliži više jednako ne cijene. Da ne govorimo o svetosti njegovog dostojanstva na kojeg se tada gotovo svi redom obruše.

       U našoj zemlji je nedavno boravio ugledni turski bankar te je prisutnim bankarima i drugim privrednicima, koji su bili mahom Bošnjaci, rekao: „Mi u Turskoj imamo slijedeće svetinje: državu, zastavu i vojsku. Šta su vaše svetinje“? Nastao je tajac od nekoliko minuta a onda su jedni počeli govoriti; porodica, drugi prijatelji, treći vjera, poneki od njih domovina. Čitam u našem komšiluku: „Vjera, ljubav i domovina – svetinja“. Zaista, šta je Bošnjaku svetinja? Kada Bošnjaci, svi do jednog, znadnu na pravi način poredati vlastiti red veličina i pokazati istinsko poštovanje prema svojim velikanima, ova zemlja bi mogla krenuti naprijed.

P.S. Tekst posvećujem svim znanim i neznanim herojima bosanskim koji su živjeli i umirali s imenom Božijim na usnama i domovinom u srcu