Dok se na staklenom krilu ormara, smještenom nasuprot prozora, sa obližnje breze odslikavalo treperenje požutjelog lišća, sprženog avgustovskom vrelinom kakvu ne pamte ni najstarije Sarajlije, odlučio je učiniti ono čemu se dugo opirao. Prizor ga je podsjećao na vlastitu krhkost koja ishodi iz svekolike prolaznosti ovoga svijeta. Koliko je samo profesora zapamtio oko kojih se, godinama, gotovo sve što je vrijedno pomena, odvijalo unutar fakulteta gdje je i sam stasao. A ne samo da ih više nema, nego, čini se, kao da ih nikad nije ni bilo. Tu i tamo, još samo poneki detalj koji na njih podsjeća, nekoliko bisti u predvorju fakultetske zgrade,dva-tri imena instituta koje su, osobno, utemeljili, rijetki primjerci sačuvanih knjiga u priručnoj biblioteci, te pokoja zanimljiva anegdota koja ih simbolizira. Ispratio je i preko 30 generacija studenata koji su se, ko perje, rasuli širom svijeta, pa tolike dekane, od kojih neki, već odavno, nisu među živim, pa…Zapravo, jedino je vječna promjena i ono iz čega ona ishodi. A kad malo dublje razmisliš, shvatiš da se, upravo u tome, iskazuje milost Gospodara Svjetova, ma kako ga, svjetonazorski, poimali. Zamisli da su vječni Džingis-kan, Hitler, Staljin, Pol Pot, Bin Laden…i njima slični! Ili, da je posvuda vječno prisutna ona, jezivo hladna, polarna noć, da neprestano pustoše oluje, da ne postoje raznolikosti unutar svijeta kome pripadamo, da…

       Opirući se daljem naviranju ovako tegobnog razmišljanja, a čemu je sklon, skrušeno, kao da priseže molitvi, upalio je računar, otvorio novo polje i započeo pisati:

• U ime Boga, koji sve čuje i sve vidi.

Srijeda, 12. septembar, 2012. godine, u 12 sati.

Započinjem ovaj jednodnevni hronogram s nadom da će svaka riječ koja bude zabilježena prepoznati svoje pravo mjesto. I da neće sopstveno značenje iznevjeriti, kako ne bi skončala u smutnji. A smutnji je na pretek. Ne vjerujemo više ni u dobronamjernost vladara, ni u iskrenost vjerskih poglavara, ni u etičnost znanstvenika, ni u pravičnost sudija, ni u vjerodostojnost medija, ni u nepatvorenost prijatelja, ni u odanost bližnjih i ko zna u šta još? U dosezanju raznih spoznaja i, nerijetko, posve upitnoj upotrebi stečenih znanja, potiskujemo mudrost i dignitet naših učinaka.Umišljamo da je isplativo kreiranje besmisla, opsjednuti iluzijom kako je to smisleno. Pristajemo na zloupotrebu moći nad nemoćnim, primjenu dvostrukih aršina u smjeravanju osobnog i tuđeg prava, slobode i odgovornosti, kao i na nerazumni atak prema prirodnom poretku života. Svekoliko tehniziranje svijeta, u kome sudjelujemo, sunovraćuje nas u katakombe vlastitih učinaka, gdje će, zbog nametanja robotičkih manira i tjeskobe duha, neminovno, zgasnuti naša duša.

       Radi preduprijeđenja onoga čemu smo skloni, a to su svakovrsne zabune i površnosti, učinilo mu se svrsishodnim pojasniti otkud baš ovakav naslov ovom tekstu i podnaslovi koji ga razlažu. Stoga je dodao:

• Prihvatajući da je podne polovina dana, a ne njegov početak, umjesto ovakvog redoslijeda, možda se logičnijim čini da je sa rađanjem sunca, ili, njegovim zalaskom, valjalo započeti prvu trećinu, pa nakon osam sati drugu, i još osam puta po 60 minuta onu treću, koje će, hodoslovom, biti pretočene u ovaj dvadesetčetvorosatni zapis. Ali, onome ko malo dublje promisli, neće biti teško zaključiti da je svaka rigidnost ove vrste, ipak, upitna. Jer, što je, zapravo, vrijeme, njegov početak, trajanje i kraj, pa čak i ovaj trenutak u kome se o tome govori? Ili, preciznije kazano, šta se s čim tu, doista, može na način kako smo na to navikli, mjeriti? Nije li, na suprotnoj strani ove Planete, upravo sada, jednako sati, minuta i sekundi od ponoći, koliko ih je, ovdje, proteklo od podneva? Znamo, također, da su istovremeni sunčevo rađanje i njegov zalazak, s tim što se jedno odvija na istočnoj, a drugo na zapadnoj Zemljinoj strani, baš kao što se paralelno odvijaju različita godišnja doba, istina na suprotnim geografskim polovima. Vrijeme je, po svemu sudeći, nešto što trajno ishodi iz Beskonačnosti u koju i uvire, pa je, stoga, nedogledivo, kao što su, za nas, iz ovozemaljske perspektive, nesagledive i dimenzije Života koji je u vječnim transformacijama. Od tih njegovih čudesnih preobrazbi, tek ponešto nam se učini dokučivim, pa ga, kao takvog, prepoznatljivo imenujemo, recimo, oplodnjom, klijanjem, rađanjem, odrastanjem, zrijenjem, starenjem, smrću, razlaganjem... Zapravo, u to što vremenom nazivamo, voljom Vladara Svjetova, pristižemo, malo se zadržimo i, poput tekućine koja se nađe u nekoj propusnoj zdjeli, iscurimo. Ali, to ne znači i da, u bukvalnom smislu, nestanemo, kao što ne nestaju kisik i vodik dok mijenjaju svoja agregatna stanja. Čak i nakon smrti još potraju neki naši vidljivi tragovi, pri čemu izuzeci samo još snažnije izoštre sliku, baš kao i u svakom drugom pravilu. Po dobru se zapamte oni najbolji, kao i ono najdragocjenije što se ostvari, a po zlu, opet, oni najgori i ono najružnije, pa se, onda, o tome kazuje pridolazećim naraštajima, sve dok i to, u vremenu, ne zgasne i bude zamijenjeno dosezima nekih drugih aktera. A dok se to odvija, već smo u nekoj novoj formi našeg bitisanja, ma kako se ono zvalo. Za jedne, to je zagrobni život koji će trajati sve do Sudnjeg dana, na kome će se, konačno, Gospodaru svih Svjetova, položiti računi za ovosvjetske učinke, pa, shodno tome, dobiti propusnica za Džennet ili Džehennem, a o kojima, opet, mimo onoga što svete knjige kazuju, ama baš ništa ne znamo. Za druge je to onaj neminovni, posmrtni proces razlaganja tijela i njegovo pretakanje u nešto treće, koje nastavlja da živi. I tako u nedogled.

       Htio je dopisati još nešto čime bi pojasnio svoju odluku i ono što joj je prethodilo. Ali, nikako nije išlo. Naprosto, rečenice se nisu uklapale u željeni tekst. Istina, ponekad mu se to dešavalo i ranije. U takvim prilikama ga je uvijek spašavao neki čudesni, išaret glas. Nerijetko ih bude i više. Pojave se odnekud iznutra, ma da, po svemu, uvijek liče na one stvarne, baš kao i u ovoj prilici dok ih, posve razgovjetno, prima:

• Ne sili uzalud ni sebe, ni to čime pišeš. Sve ima svoje vrijeme. Kao što ti se, štošta, desi posve iznenada, imaš i ono drugo, nedokučivo, koliko god njime da si opsjednut. Tako je i sa spisateljskim nadahnućem. Nije tvoje da ga progoniš. Njegovo je da te, kad za to čas pristigne, prizove. A kad se to dogodi, onda ne budi lijen, baš kao ni brzoplet, prepotentnošću opsjednut, pogotovo.
• A šta ako tako ne postupim?
• Onda pristaješ uz šejtanske igrokaze. Tebe su davno naučili u šta se On, pred Bogom zakleo, a to je da će do Sudnjeg dana ljude odvraćati i prizivati ih uprasvo onome čega bi se trebali kloniti…

       Kad god su, u minulom vremenu, do njeg dopirali upozoravajući znakovi ove vrste, uvijek ih je uvažavao. I nikad se zbog toga nije pokajao. Tako je postupio i u ovoj prilici. Spasio je ono što je napisao, ugasio računar i izašao napolje. Uputio se prema centralnom dijelu grada, udaljenom jedva kilometar od zgrade fakulteta na kojem, već godinama, predaje etiku budućim doktorima. Zastao je na obližnjoj raskrsnici očekujući da se upali zeleno svijetlo na semaforu. Pogledavši ka susjednoj zgradi, uočio je na njenom zidu nešto što ga je vratilo 20 godina unazad. Zadesio se baš tu, odakle sada gleda na svježe, crvenom bojom ofarban krater granate koja je, onog paklenog dana u opkoljenom Sarajevu, kada je na njeg ispaljeno na hiljade smrtonosnih projektila, eksplodirala, i to sa još tri, samo nekoliko metara bliže cesti, čiji su tragovi, također, još vidljivi na asfaltnoj podlozi. Ali, nekim čudom, nijedan od ko zna koliko gelera nije ga ni okrznuo, iako je, u krugu od stotinjak metara, sve bilo skršeno.

       Odjednom mu se to sve pred oči vratilo, i oni jauci umirućeg čovjeka čija se krv, zajedno s vodom koju je odnekud nosio, cestom razljevala, i nečije panično dozivanje iz obližnjeg susjedstva, i zaglušujuće eksplozije granata duž cijele sarajevske kotline, i ogavni miris dima u kome se gušio, i neki čudesni osjećaj razdvajanja vlastite duše i tijela, i… (Ustvari, činilo mu se da je dospio u neko posve drugačije stanje, koje je ličili i na stvarno i nestvarno, da je pretvoren u nepomičnu ljušturu iznad koje, zbunjeno, lebdi duša, u dilemi da konačno uzleti ka Ezelu, iz koga je, voljom Božijom, spuštena, ili da se ponovo uvuče u svoje ovozemaljsko, privremeno boravište. Ali, svaki put kada se strelovito upućivala ka beskrajnom prostranstvu nebeskom, zaustavio bi je eho nekog tajanstvenog glasa kakvog, ni prije, ni poslije toga, nije imao priliku čuti: “Neee.. zaboraviii.. akooo.. zakoračiššš.. naaa.. drugiii.. kattt.. nebeskiii, nećeššš.. seee.. višeee.. moćiii.. vratitiii…!” Nakon toga, još brže se vraćala nazad, pa, ponad same mu glave, iznova, nastavljala treperiti, od čega se toliko ježio da se činilo kako će savaka dlaka, koju na sebi ima, katapultirati iz svog korijena.

       Istovremeno, kao u nekom tegobnom snu, kroz glavu su mu, brzinom svjetlosti, promicali brojni, u memoriji odavno potisnuti prizori, koji su ga podsjećali na čudesno preplitanje života i smrti. Vraćali su ga:

i u najranije djetinjstvo kada je slušao djedovo kazivanje o nekom evliji, koga su dušmani iz zasjede zlatnim metkom ubili i to nakon što im je dojavljeno da ga jedino tako mogu usmrtiti, onda mu glavu odsjekli, a on je sa zemlje podigao, stavio pod pazuho i nosio sve do mjesta gdje mu se i danas turbe nalazi;

pa, nešto kasnijem, pripovijedanju jednog Nurke,

o Lutoranima koji su na ovim prostorima davno boravili i čudno se Bogu molili, a nisu voljeli puno raditi, iza kojih su ostali samo još poneka zidina i uklesani znakovi na stjenama, u čijoj blizini su živjeli,

onda, onim vidovitim predskazanjima nekog Derviš-dede, a odnosila su se na to kako će doći vakat u kome će gvozdene ptice nebom letjeti, a ono što se na jednom mjestu izgovori, istovremeno, do na kraj svijeta dopirati, te, dogoditi se takav pogrom u Bosni da će niz Sarajevo prolivena krv vojničke kabanice nositi, pitke vode širom svijeta postati toliko zagađene da će ljudi od žeđi umirati..!,

(o tom Derviš-dedi se, opet, jedino znalo da je dugo sticao znanje i mudrost negdje u dalekom svijetu);

pa su mu, potom, navirale još neke, kasnije stečene spoznaje, a do kojih je dolazio čitajući knjige, u kojima su zabilježeni šokantni podatci:

o mrtvima koji su oživjeli prije nego što su ih u zemlju trebali zakopati,

o čudesnim iskustvima vezanim za stanje koje doktori nazivaju klinička smrt,

o misterioznim nestancima cijelih naroda i civilizacija,

o nagovještajima katastrofa,

o susretima sa vanzemaljskim stvorenjima,

o…