Upitaše prvog a on reče da će mu trebati mjesec dana.
Upitaše drugog a on reče najmanje godina.
Iznenadi ih odgovor drugog pa ga zapitaše, kako to da je na glasu kao jedan od najboljih govornika a treba mu toliko vremena da djeluje na narod.

-I ja i ovaj što ste ga prije pitali smo dobri govornici, samo nam se metode razlikuju. Vidite on će pare sakupiti za sedmicu dana jer će atakovat na emocije ljudi, tako ljudi najlakše daju, no, emocije su kao balon, brzo se napune a još brže ispušu, te će se dosta onih koji tako daju pokajat. Ja atakujem na razum, razum je tvrd, treba dosta vremena, ali kad se rezultat postigne nema kajanja- odgovori govornik.

Bezbeli je ova priča negdje i slikovitije i vještije ispisana, ja je prenesoh onako kako sam upamtio i sebi u glavu posložio. Nadam se da je, bez obzira na način prenošenja, poenta jasna.

I mi danas živimo u vremenu kad imamo dosta govornika. Ima ih i od ove prve vrste a ima i od potonje.

Koliko mogu upratiti i svojim razumom ocijeniti čini mi se da je broj ovih prvih daleko veći. Kad udariš na emocije, igraš se s glasom i riječima, ljudi brzo zapadnu u stanja oduševljenja, tuge, sreće, zavisno o čemu govoriš. U takvim stanjima aplauza i lajkova ne fali, suze se puste, novčanici se otvaraju, govornik se hvali. Ako, pak, pokušavaš djelovati na razum onda ćeš se morati strpiti i istrajati. Za prvu vrstu govora što je publika veća posao je lakši, osjećaji se prenose s čovjeka na čovjeka pa je dovoljno da zaljuljaš jedna dio i on zatalasa ostatak, kod ovih drugih je cilj lakše postići s manjim brojem slušalaca jer se valja fokusirati na svakog ponaosob.

Kada slušam prve kući dođem sav ispunjen osjećajem, često i euforijom, ali se ujutro probudim prazan, kad slušam ove druge kući dođem smušen i težak ali se ujutro probudim odlučniji.
Govori ovih prvih obično su ispunjeni fantastičnim primjerima supermena koji su nekad živjeli među našim precima, bilo biološkim, ako je patriotizam u pitanju, bilo duhovnim ako je vjera.
Tu su ljudi koji su, recimo, baš svaku noć života klanjali po 20-tak rekjata nafile i na njima po tri puta proučili Kur'an. Ljudi koje metak nije mogao ni opržiti, koji su šakom pijeska uništavali tenkove a šejtanu su čvoke pucali gdje god bi ga susreli i sl.

Nikada nisam negirao Božiju moć i rahmet. Kad mu se rob dovoljno približi Allah mu podaruje mnoge moći, no, danas u ovom našem halu neki primjeri izgledaju nerelanim i dovode nas u nerealne načine promišljanja i poimanja sadašnjosti s, po meni, nimalo zdravim odnosom prema budućnosti.

U tzv. Islamskom svijetu tako kao najače oružje imamo bombaše samoubice a ne tomahavke ili halidovke ako se nekom „toma“ iz prvog imena ne sviđa.

I uvijek trebam ostaviti mogućnost da ni ovo moje primjećivanje nije alfa i omega, ima neko ko to puno bolje umije i razumjeti i objasniti. ČOVJEK razmišlja mislima, a koliko misli imaju vrlina, mahana i začudnosti najbolje mi pokazuje činjenica da sam sve ovo dosad ispisao sjetivši se jedne situacije netom prije prošlog rata na kafi u Glavatičevu. Situacija baš i nije imala nekih dodirnih tačaka sa ovim što je meni, nakon što sam je se sjetio, iscurilo iz tastature.

Naime, sjedili smo nakon džume na kafi i neko je spomenuo da je karta za Konjic poskupila. Ako se dobro sjećam trebala je ona novčanica što je Tito bio na njoj da se ode do Konjica.

-Ma nema ovo više nikakva smisla, treba puške u ruke i zaratiti!, reče neko za stolom.

I zaratilo se vrlo brzo, naravno ne zbog cijene karte, al' kad se zarati dođe skoro na isto. Nije bilo ni autobusne linije a ni mogućnosti putem doći do Konjica. Vrlo brzo smo kroz Čepu tražili davno zarasle staze i pješke odlazili u Konjic.

Jedne prilike u grupi koja je pješačila bješe i onaj koji je izgovorio onu rečenicu uz kahvu. I ma koliko čovjek bio razuman i znao da njegova rečenica nije izazvala rat a samim tim ni tu nuždu da se Čepom pješke ide u Konjic primjetio sam da sam ga nekako optužujuće gledao.

Ni dan danas ne volim neoprezno ispaljene riječi koje se tiču budućnosti. Znalci vjere će mnogo bolje objasniti koliki je utjecaj riječi i želja na događaje oko nas, stručnjaci kvantne fizike će to protumačiti kroz primjere energije koju proizvodimo tim svojim riječima, neki treći na neki treći način, no, na kraJu će opet ostati da dobar dio onoga što nam se dešava, biva kao proizvod naših želja, riječi...

S tim u vezi kada pogledamo naše printane i elektronske medije pa i ovo što sami pišemo i čitamo po internetu pokazuje da nas neko kontaminira crnilom, lošim, zlom i da nas ta kontaminacija dobro zahvaća. Navikavanje na loše i katastrofu je kao navikavanje na duhan, prvih nekoliko cigareta izgleda onako bezazleno, baš kao i čitanje sumornih i teških vijesti, čovjek pomisli, dosadno mi, nako to ja, no za neko vrijeme shvatiš da ti to nedostaje i počneš tražiti i kad nije servirano, pa vremenom, ako i ne nađemo počnemo i sami gledati lošiju stranu onog što vidimo da bi zadovoljili tu potrebu i malo-pomalo, neprimjetno, postajemo ne samo ovisnici nego i dileri crnila, skandala, PESIMIZMA.

Danas jeste toplo al' možda će zima biti blaga. Karta do Župe nije toliko jeftina al' kad se sjetim čudnog zakona fizike koji čini da pet kila soli koje Kupiš u Konjicu i poneseš na leđima ka Župi, na 16-toj krivini od Rakitnice prema Prebiljima teži tačno 75 kilograma, onda mi i ne izgleda tako skupa.

Dobro bi bilo razvijati tehnike dobra i lijepa. Pokušati biti gost u svojoj kući, ponašati se sa ukućanima kako bi se ponašali kod nekog drugog da smo došli u goste, pokušati koji dan biti turista u ovom lijepom gradu, "dosadnu" svakodnevnicu promijeniti igrom "hajde da tri dana primjećujem samo dobro"... Ne ide to lahko i jednostavno ali ako se zaigramo, poguramo malo jedni druge, možda nas i krene...