Od dolaska islama u 16. stoljeću pa sve do danas prostor Cazinske krajine je iznjedrio znatan broj vrsnih imama, hafiza i islamskih učenjaka. O većini njih, koji su radili i djelovali u prvim stoljećima dolaska islama, nažalost, sačuvano je jako malo podataka. Nepostojanjem lokalnih i regionalnih arhiva, službena građa i pisana ostavština o njima i njihovoj službi gotovo je nestala, a blijedi spomen na njih očuvao se jedino u narodnom sjećanju. Za ono malo informacija koje su se do danas sačuvale valja zahvaliti skromnim džematskim i kućnim arhivama, zatim izrazito jakoj usmenoj predaji, te  Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, u kojoj su pohranjena određena dokumenta. S druge strane, potencijalna građa koja je možda i spašena u policama drugih ahiva u BiH i okruženju, pa čak i u Turskoj, zbog nedovoljne podrške naučno-istraživačkim projektima, još dugo vremena će ostati daleko od očiju šire javnosti. Stoga se danas sa velikom pažnjom iščekuje svaka nova informacija i svako novo saznanje o vjerskim službenicima iz Cazinske krajine koji su živjeli u periodu Kraljevine, zatim Austro-ugarske, a pogotovo iz daleko ranijeg vremena.

Među znatno većim brojem alima Cazinske krajine iz 19. i prve polovine 20. stoljeća posebno treba izdvojiti nekoliko imena: hadži Huseina ef. Pozderca iz Cazina i hafiza Jusufa ef. Hušidića iz Podzvizda kod Velike Kladuše, dvojicu muderisa stare Cazinske medrese (prvog u periodu 1882-1883., a drugog 1883-1894.) te Džemaludina ef. Čauševića iz Bosanske Krupe, svojevremeno reisul-ulemu Islamske zajednice u BIH, zatim imame i muallime poput Halila ef. Halija iz Bužima, Šerifa ef. Bajrića iz Stijene kod Cazina, te Sulejmana ef. Topića iz Velike Kladuše. Kako se ove godine navršava sedamdeset godina od smrti Sulejmana ef. Topića, ovo je prilika da se kaže nešto više o njemu, te na taj način skrene pažnja na ovog znamenitog krajiškog rahmetliju.

Školovanje i služba

Sulejman Topić je rođen u Velikoj Kladuši 1897. godine. Nakon četverogodišnjeg osnovnog obrazovanja, završio je osam razreda cazinske medrese. Imamski posao obavljao je u više džemata u Bosanskoj krajini: u Vrnograču, Velikoj Kladuši, Ostrošcu, Orašcu, Suhači, a službu je okončao u džematu Pleska-Kamenica u Bužimu, gdje je radio od 12. jula 1939. do sredine 1945. godine. U periodu službovanja u Bužimu, izvjesno vrijeme je radio u državnoj osnovnoj školi Bužim, kao islamski vjeroučitelj.

U svoje vrijeme slovio je za izrazito obrazovana i upućena čovjeka. Bavio se i prepisivačkim radom. U vrijeme službe u Bužimu prepisao je arebicom dio prijevoda Kur’ana od Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića, 02. juna 1940. godine. Svoje brojne radove, vjerske i književne tekstove objavljivao je u različitim časopisima, prije svega u Novom Beharu i Hikjmetu, listovima Novo vrijeme i Slobodna riječ, te u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva Kraljevine Jugoslavije. U međuratnom periodu, duži niz godina bio je aktivan član i dobrotvor kulturno-prosvjetnih društava Gajret i Narodna uzdanica. U istom periodu, izvjesno vrijeme, ispred Cazinskog kotara, bio je član Vrhovnog vodstva Jugoslovenskih muslimana, odnosno hodžinske kurije koja je birala reisul-ulemu i članove medžlisa.

Prepiska sa reis-ul-ulemom Čauševićem

Dobru upućenost u društvene tokove te reformatorski duh koji ga je krasio, između ostalog duguje zavidnom čitateljsko-spisateljskom porivu te čestim, kako usmenim, tako i pismenim kontaktima sa velikim brojem tadašnjih bošnjačkih alima Krajine, ali i šire. Posebno je interesantna njegova učestala pismena korespondencija sa reisul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem, sve do smrti Čauševića, u kojoj problematizira teško stanje u Bosanskoj krajini, prije svega kad je riječ o pitanju velike nepismenosti i neprosvijećenosti muslimanskog svijeta, te sve masovnije selidbe u Tursku. Tako će u povodu smrti reisa Čauševića Topić između ostalog zapisati: Veliki merhum, je često pisao meni, seoskom imamu, upućivao me u rad među narodom, a znam da nisam sam među nižim službenicima, s kojima je on stajao u prepisci.

U pismu od 12. decembra 1919. godine reis Čaušević je između ostalog napisao Sulejman efendiji: Nemoj nikad zaboraviti da spadaš među one, koji treba da idu putem koji je Božiji Milosnik Resulullah odredio. Ja se nadam da ćeš s dobrim svojim ahlakom znati k sebi privući i one, koji te sada ne vole. Uoostalom što se ne može postignuti nemoj da te baca u očajavanje. Gledaj samo da ti je savijest čista i da si se odužio Bogu i Njegovim robovima. Kao sljedbenik i nasljednik Božijeg Poslanika dužan si puno i puno tereta snositi samo za dobro islamske zajednice. Ti znaš šta je reći imam. Imam je vejkil Hazreti Pejgamberov. Imam je vodič islamske skupine u svom mjestu. On je mora upućivati na dobro ovog i onog svijeta. On joj prednjači u svakom pogledu. On je podučava u svemu i svačemu. To nije lahak posao, za takav teret hoće se puno vjerske snage, hoće se dosta vještine i okretnosti. Naredne godine uvaženi Reis mu piše da podučava svoje kćeri, te da ukoliko mu se ukaže prilika, prebaci se u mjesto u kojem ima Građanska škola, i školuje ih. U vrijeme dok je službovao u Vrnograču, a u povodu raširenosti alkoholizma, reis Čaušević mu je sa žalom napisao: Ja bih volio da je u Vrnograču mjesto pet birtija, pet fabrika. Ali šta ćemo brate, kad je svijet ćorav, pa ne vidi svoga zla.

Svojim hutbama i aktivnostima u narodu kladuškog, vrnogračkog i bužimskog kraja ef. Topić je odigrao veliku ulogu u zaustavljanju selidbe u Tursku, a koja je bila vrlo izražena u periodu između dva svjetska rata. Tim povodom je i objavio pripovijest pod nazivom Hidžret u kojoj glavnom junaku Mehmedu Abdiću pojašnjava da ne postoji dovoljno razloga i opravdanja među Krajišnicima za činjenje hidžre te ga stimuliše da ostaje u svom zavičaju i nastavi živjeti u skladu sa višestoljetnima načelima vjerske, kulturne, i privredne tradicije svoga naroda.

Više verzija smrti

Prema svemu sudeći Sulejman Topić je ubijen u bihaćkom zatvoru. Da se to zaključiti na osnovu više argumenata. Kao prvo, zbog naknadnog brisanja njegovog imena sa spiska delegata Drugog zasijedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu. Drugu potvrdu za to daje i članak Fuada Mujakića, Topićevog savremenika, objavljen u „Glasu Bužima“, gdje se kaže: Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata Sulejman ef. Topić je uhapšen od strane OZN-e (Obor zaštite naroda), zbog toga što navodno nije sarađivao sa partizanima. Tako se u zatvoru u Bihaću u podrumu zgrade u ulici AVNOJ-a br. 17 našao i Sulejman ef. Topić sa još 60 uhapšenih lica... Jedne večeri upali su organi OZN-e u taj mali improvizirani zatvor sa strojnicima i šmajserima. Otvorili vatru i pobili sve i jednoga. Da bi svoj barbarski čin opravdali pred uplašenom javnosti izbacili su naivan i otrcan razlog: Počeli su bježati. Slična kazivanja prenosi i Nijaz Hadžić gdje u svojoj knjizi Medžlis Bužim 1579-1999 kaže: Sulejman ef. Topić, imam i hatib džemata Bužim, šehih onog „teškog vakta“, u džematu Bužim ostaje od proljeća 1939. do 1945. godine, kada na „bigajri-hakk“ biva uhapšen i ubijen u bihaćkom zatvoru „radi saradnje sa protivnicima narodne vlasti.“

Stvarni razlog njegovog hapšenja i surovog ubitstva do danas nije poznat. Čini se sasvim logičnim da ga navedeno protestno pismo u povodu partizanskog nasilja i pljačke kod upada u Bužim, nije moglo kompromitirati do te mjere, s obzirom na njegovu ulogu i poziciju nakon stupanja u partizanski pokret.

Drugu verziju donosi nam Ubejid ef. Mujagić koji u članku Ilmijja Cazinske krajine i Narodnooslobodilački pokret, u vezi Topićeve smrti piše: Rahmetlija je u prvoj godini iza oslobođenja naše zemlje prirodnom smrću umro, ali mirne savjesti jer je svojim očima vidio plod svoga rada. Postoji i treća verzija. Naime, na Nadgrobnoj ploči u Trnovima (Velika Kladuša), a koja je vjerovatno  postavljena u skorašnje vrijeme piše: Sulejman Topić, vijećnik ZAVNOBiH-a, 1897-1947.

Bilo kako bilo, njegovom smrću, Bužim ali i cijela Krajina izgubili su jednog od najvećih alima svoga vremena. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši.

Izvori:

1. Popis vjerskih službenika Bihaćke oblasti 1929. godine, Arhiv GHB u Sarajevu;
2. Arhivska građa: Tarqama Al-Kuran Bi Al Bosnawi, prepisao S. Topić, Bužim 1940, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Zejnil Fajić, Svezak IX, R-8464;
3. Dopis Imamata Bužim-Grad upućen Ulema Medžlisu Sarajevo dana 14. februara 1943;
4. Iz korespondencije H. M. Džemaluddin ef. Čauševića, N. Behar, Sarajevo, IX, br. 20, 15.06.1938, str. 320. i 321.
5. Razni prilozi iz listova i časopisa: Novo vrijeme 1929; Hikjmet 1930; Glasnik VIS-a 1937, 1939, 1944, 1955; El Hidaje 1941/42, 1943/44;
6. Mujakić, Više od 400 godina glasno se čuje ezan sa bužimskih džamija, Glas Bužima, br. 32, april 1995, str. 8-9;
7. Osnivačka skupština Ilmije, Državna štamparija u Sarajevu, 1950, str. 45;
8. Šaćir Filandra, Bošnjačka politika XX stoljeća, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 190-191;
9. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, str. 536;
10. Nijaz Hadžić, Medžlis Bužim (1579-1999), BZK Preporod, Bužim, 2000., str. 135.;

Cijeli tekst u narednom izdanju Preporoda