Rođen je u Orahovi – Bosanska Gradiška 1951. godine, gdje je završio osmogodišnju školu. Nakon toga, životna staza ga dovodi u Sarajevo, u Gazi Husrev-begovu medresu, gdje smo se prvi put sreli one već davne 1966. godine. Gazi Husrevbegovu medresu je završio kao jedan on najboljih učenika u generaciji kojoj je pripadao. Za poseban doprinos afirmiranju te škole dobio je specijalno priznanje koje se svake godine dodljeljuje dvojici svršenika Medrese. Kao učenik, odmah je počeo plijeniti pažnju, kako profesora koji su ga učili, tako i svojih kolega. Ubrzo je počeo objavljivati svoje prve radove u tek osnovanom učeničkom listu „Zemzem“, a kasnije i u „Preporodu“. Još nikada i nigdje nisam susreo čovjeka sa tolikom opsjednutošću knjigom, sa onoliko strašću da ih čita, skuplja u vlastitoj biblioteci, čak i onda kada je živio kao podstanar.

Iako sa, u onom vremenu nepoželjnim pedigreom završene srednje škole (riječ je o Gazi Husrev-begovoj medresi), nekako se uspio upisati na Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje je diplomirao 1974. godine. Četiri godine kasnije (1978.) magistrirao je, također na tom fakultetu, a potom, 1988. godine i doktorirao i to iz oblasti politoloških nauka. Kao jedan od najboljih studenata u generaciji kojoj je pripadao, primljen je za asistenta 1976. godine, pri čemu mu je dodijeljena asistentura kod uglednih profesora Ć. Sadikovića i rahmetli A. Purivatre. U zvanje docenta na predmetu „Teorija države i prava“, izabran je 1983. godine, a ubrzo i na predmetu „Političke partije i organizacije“. U međuvremenu je predavao i na nekoliko drugih komplementarnih disciplina, kao što su „Međunarodno pravo“, „Uvod u politologiju“ i dr.

Smrt ga je zatekla na funkciji rukovodioca Odsjeka politologije na Fakultetu političkih nauka, gdje je prošao kroz sve faze u akademskoj vertikali, od asistenta pa do redovnog profesora. Dao je neprocjenjiv doprinos razvoju Odsjeka politologije i to ne samo kao dugogodišnji nastavnik, već i kroz iniciranje otvaranja tog odsjeka prema novim usmjerenjima, odnosno potrebama i izazovima vremena, pogotovo u segmentu bavljanja političkim strankama, diplomatijom i međunarodnim odnosima, uključujući i otvaranje posebnih postdiplomskih studija, vezanih za tu tematiku. Nažalost, neumoljiva smrt ga je pretekla da doživi izlazak iz štampe vlastitog udžbenika koga je, gotovo fanatično, pretenzivno i do kraja posvećeno, finalizirao u posljednjih nekoliko mjeseci svoga života, i to na način kao da je predosjećao blizinu vlastite smrti.

Prof. dr. Safet Halilović je objavio veliki broj znanstvenih i stručnih radova u raznim časopisima, zbornicima, žurnalima i sl., uključujući i pet knjiga, među kojima su: „Političke partije i organizacije“ (1984), „Restitucija bosanske države“ (1993), „Vrijeme beščašća“ (1995), „Evropske integracije i Bosna i Hercegovina“ (2013) i dr. Nažalost, svoj najzreliji udžbenik nije dočekao da izađe iz štampe, a što je jarko želio da se desi. Kad god bih mu, u ovim potonjim danima njegova života, došao u posjetu, iako već smrtno vezan za postelju, prvo za šta se interesiralo je bilo to dokle se stiglo u tehničkoj pripremi tog rukopisa za njegovo publiciranje. Na Fakultetu političkih nauka, čiji je bio dugogodišnji profesor, je da to štivo prepozna kao nešto što je dobro došlo i da ga učini dostupnim svojim, kao i studentima drugih fakulteta. Sudjelovao je u velikom broju znanstvenih simpozija, okruglih stolova, tematskih rasprava. U ulozi mentora, izveo je brojne diplomante, magistre i doktore nauka.

Uz akademsku i naučno-istraživačku djelatnost, treba naglasiti da je prof. dr. Safet Halilović ostavio iza sebe značajne učinke u obavljanju niza vrlo važnih državnih poslova, kao što su: funkcija ministra za obrazovanje i nauku u Kantonu Sarajevo, dužnost predsjednika Federacije BiH, uloga ministra u Vijeću ministara BiH i to u dva mandata, jednom u Ministarstvu civilnih poslova, a drugi put u Ministarstvu prava i izbjeglice BiH, potom u višekratnoj ulozi poslanika u Parlamentu Federacije BiH, kao i u nizu drugih poslova, a bio je i direktor Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, te, između ostalog, sve do svog političkog pasiviziranja, obnašao funkciju generalnog sekretara Stranke za BiH. Prije toga, obnašao je dužnost predsjednika Gradskog odbora SDA.

Valja posebno istaći da su se u njegovim ministarskim mandatima desile vrlo značajne stvari vezane za obrazovanje, kao što je oficijelno pristupanje tzv. bolonjskom procesu, Okvirni zakon o visokom obrazovanju i dr., ili, iniciranje otklanjanja diskriminacije prema vjerskim školama, čime su otvorena vrata za kasnije uključivanje teoloških učilišta u Sarajevski Univerzitet, a zašto je, imajući u vidu ovdašnje mentalne sklopove, ili, prepoznatljivije kazano – ideološke, odnosno svjetonazorske stereotipe, valjalo itekako imati lične odvažnosti.

Smrću Prof. dr. Safeta Halilovića, na Fakultetu političkih nauka, kao i u akademskoj zajednici u cjelini, ostaje jedna velika praznina, koju će biti teško nadoknaditi. Ono što nam dodatno teško pada jeste svijest o tome da smo ga, na insansku pamet, prerano izgubili, zapravo u njegovoj punoj zrelosti, te da je, i po godinama, i po svemu ostalom, mogao još puno toga dati. Ali, to je već nešto što ne pripada ljudskim, već Božijim odredbama. Posebno je teško nama, njegovim dugogodišnjim kolegama i saradnicima u vremenu koga još imamo, dok i sami ne skončamo ovosvjetske poslove. On je za nas bio nezaobilazna i nadasve „misleća adresa“. Zajedno smo dijelili i proživljavali, kako one lične drame kroz koje smo prolazili u jednom odveć tegobnom vremenu, tako i brige za sudbinu naroda i zemlje kojoj pripadamo, a posebno u ovih nekoliko odveć frustrirajućih decenija. Naravno, najteže je njegovoj porodici kojoj je bio ne samo oslonac, već i orijentir svake vrste

Nek je vječni rahmet njegovoj duši.