Svojim mnogobrojnim i zahtijevnim vjerskim propisima ramazan obuhvata čovjeka u cjelini ne dozvoljavajući mu da se tokom cijelog mjeseca „opusti“. Nije, stoga, nikakvo čudo da je ramazan, pogotovo kada se zadesi kao sada u ljetnjem dobu, Bošnjacima koji nisu prošli jake duhovne pripreme, teško padao što je za posljedicu imalo pojavu niza dogodovština kasnije pretočenih u priče i dosjetke. S namjerom da vjernike u ovim dugim i vrućim ramazanskim danima malo razgalimo, neke duhovite dosjetke, anegdote i poučne priče o ramazanu i ramazanskim ibadetima pronašli smo za čitaoce Preporoda u islamskoj periodici iz prve polovine XX stoljeća. Tamo gdje je bilo potrebe uz priču smo naveli prikladan komentar, odnosno hadis o tretiranoj temi.

Još samo 29 dana do Bajrama

Nakon što je kod nekog Mehe sazrijela svijest o Bogu i pobožnost se počela uvlačiti u njegovo srce, odluči on sa svojom familijom postiti mjesec ramazan. Malu nezgodu predstavljala je činjenica da je te godine ramazan padao ljeti kada su dani najduži i kada je post najteži. Prvog dana ramazana ustane Meho sa porodicom na sehur, dobro ručaju i zanijjete post. Međutim, iza ikindije istog dana, kada se vratio iz čaršije, okupe se oko njega djeca i zavikaše: „Vjere nam, babo, mi smo izgladnjeli, ne možemo više postiti.“ Na to će im Meho utješno: „Neka, neka, djeco, eto, nema više nego samo 29 dana do Bajrama.“

Komentar: Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Postač ima dvije radosti: radost iftara i radost susreta sa svojim Gospodarem.“ (Buhari i Muslim)

Teravija i grah

Ranije je postojalo mnogo sela i zaselaka u kojima se džematile klanjalo samo za vrijeme ramazana. Tada bi nastupila opća mobilnost, pa iako tokom cijele godine ne bi zajednički klanjali, muslimani u tim naseljima bi uz ramazan revnosno izvršavali sve propisane ibadete. Posebno se pazilo da se ne propusti teravija. Tako je bilo i u jednom selu u okolini Kaknja. Kada je stigao mubareć mjesec ramazan ljudi su u seoskoj džamijici uzdurisali (pripremili) džemat, nabavili hodžu i otpočeli klanjati teravije. Jednu večer dođoše u džamiju i dvojica seljana, dvojica braće – bećara, koji nijesu baš od srca klanjali niti su na namaz naviknuti bili. Ali, kada su vidjeli kako se ostali svijet odaziva na molitvu, postidjevši se dođoše i oni. Pošto nisu znali klanjati, tokom namaza su pratili šta drugi oko njih rade, pa su i oni tako radili. Međutim, mada su ponekad i mimo ramazana, kada bi bila dženaza ili kakav mevlud, dolazili na namaz u džamiju, teravija im je bila drugačija. Odužilo im se, brate. Nikad da se svrši. Uzmučili se jedan kraj drugog. Svašta im naumpada, ali najviše lonac graha kojeg su pristavili za sehura i ostavili ga da se kuha na peći prije nego što su na teraviju krenuli. Pošto im se namaz oduljio, a hodža se zanio u molitvi, nakon selama dok je džemat učio tri puta: La ilahe illallah, jedan od njih šapnu drugom: „Vidim ja šta će biti. Nego, hajde ti kući, nadolij vode u onaj grah da ne zagori, a ja ću se s ovim hodžom naduravati, pa makar do zore bilo.“

Komentar: „Ko klanja teravih namaz tokom mjeseca ramazana vjerujući i nadajući se nagradi od Allaha, oprostit će mu se svi grijesi koje je počinio.“ (Buhari i Muslim)

Dovom kraj Kabe do teravije hatmom

Klanjanje teravije hatmom na način da se na dvadeset rekata teravije prouči dvadeset stranica, odnosno cijeli džuz i danas je uobičajeno u islamskom svijetu. Tako se teravija klanja u Mesdžidu-l-haramu pored Kabe i u džamiji Allahovog Poslanika, a.s., u Medini. Ova tradicija očuvala se i u našoj zemlji. Krajem XIX ili početkom XX stoljeća kada je ramazan došao u zimu, klanjao je hafiz Ahmed-efendija Makeljić u Mostaru teraviju hatmom. A evo kako je do toga došlo. Ahmed-efendija hifz je u mladosti naučio, ali se poslije toga odao baščovanstvu, pa je mnogo Kur’ana zaboravio. Kada je u poznijim godinama otišao na hadžiluk cijelu godinu dana proveo je u Mekki. Klanjajući teraviju za jednim hafizom pored Kabe primijetio je da taj hafiz svaku noć na teraviji prouči po jedan džuz iz Kur’ana tako da je do kraja ramazana proučio cijelu hatmu. Ahmed efendija tada je zamolio Dragog Allaha riječima: „Ja Rabbi, koji si dao ovome čovjeku da hatmom klanja teraviju daj i meni.“ Nakon toga ponovo je prionio (prihvatio) za Kur’an i opet ga napamet naučio, pa je u Mostaru dva ramazana klanjao teraviju hatmom: jednom u Ričini, a jednom u donjoj čaršiji. Samo se u jednom „Tasinu“ (Jedna od sura koje započinju s Ta-sin) pomeo, ali se odmah sam ispravio.

Komentar: U vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., i njegovih ashaba mnogo duže se ostajalo na teraviji nego što je to uobičajeno kod nas. Saib ibn Jezid kaže: „Ljudi su u vrijeme hazreti Omera, r.a., uz ramazan klanjali 20 rekata (teravije).“ Rekao je: „Učili bi (tada) sure od stotinu ajeta, a u vrijeme vladavine hazreti Osmana, r.a., (ljudi) su se, uslijed dugotrajnog stajanja (na teraviji) oslanjali na štapove.“ (Bejheki)

Ovaj tekst završit ćemo stihovima Beduha iz pjesme „Novi Abdija“ o ramazanu i postu.

„Kada puknu topovi,

Svi su ‘Turci’ gotovi;

Samo od njih lopovi,

Neće postit’, Abdija!

Takvog đavo navede,

I bez jedne besjede,

Da ne posti, već jede,

Uz ramazan, Abdija!

Nemoj s takim hoditi,

Ni intimnost voditi!

Njih se trebaš kloniti,

Ko šejtana, Abdija!“

Cijeli tekst u štampanom izdanju “Preporoda”