Komšijskofašistička agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine pokazala je sva moguća najpodlija i najprljavija lica rata. I sami smo se uvjerili kako to i nije bio rat u klasičnom razumijevanju tog pojma, bilo je to masovno proganjanje, bespoštedno ubijanje, genocidno zatiranje svega drugoga i drukčijega, svega što se, primjereno nacističkoj logici, doktrini, strategiji, izložilo na javni otadžinsko-domovinski odstrjel. Jedno od najpotresnijih iskustava agresije i rata upravo jest kategorija nestalih, onih kojih nema, za koje se ne zna kad su i u kakvim okolnostima umoreni; na njihove živote (i zagonetne pogibije) nije stavljena nikoja ovozemaljska ispraćajnogrobljanska tačka. Čini mi se da niko u bosanskohercegovačkoj novijoj literaturi nije tako suvereno opisao stanje svijesti o nestalosti i nestalima kao što je to učinio Ivan Lovrenović u velikom, reklo bi se, poližanrovskom romanu Nestali u stoljeću. U briljantnim romanesknim dionicama moćno je aktualizirana jedna od najtraumatičnijih i najbolnijih tema na balkanskim prostorima od Drugoga svjetskog rata pa do genocidnozatirućeg užasa devedesetih godina prethodnoga stoljeća.

U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za hiljadama nestalih. Porodice odavno znaju da su njihovi nestali svirepo ubijeni, da ih više nema, preživjeli jedino mole Boga da se jednom saberu kosti njihovih najmilijih, pa da ih se dostojanstveno, dženazom i dovom, ili na drugi način, koji je primjeren religijskoj tradiciji umorenih, otpremi na Onaj svijet. Tako će i sami mirnije otići s Ovoga svijeta. Jedan od onih koji su nestali jest i Smajl Hasanbegović (1949.-1992.) iz sela Šadići kod Foče, sin oca Šemsibega i majke Uluve, za kojega bi se, zbog kasnijih godina života i domaćinovanja, moglo reći da je i iz Goražda.

Smajla Hasanbegovića pamtim iz dalekih vremena u dolini rijeke Sutjeske kao dječaka pa mladića puna neizmjerne radosti i života. Nikako ga drukčije ne mogu zamisliti nego kao vedrog, nasmijanog, spremnog na dobrohotnu šalu i igru. Bio je već osmi razred osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu kad sam ja krenuo u prvi razred osnovnē, ljeti bih ga zaticao s ostalim kupačima na Sutjesci ispod Lozica, ili ispod Šadićkog mosta, na Mujanovcu, u traženju peševa na Gazu. (Tek će u kasnijim godinama proraditi masovno kupalište Pod spilom.) Sutjeskine ranoproljetne poplave svake godine same prave nova moguća mjesta za kupanje, ili, pak, pijeskom i kamenčićima zatrpavaju ona ranija. Smajl je nekoliko puta na kupalište donio gitaru. Prvi put u životu gitaru sam vidio u rukama njegova starijeg brata Šaćira, moga nastavnika muzičkog odgoja, i, eto, doživio sam gitaru u Smajlovim rukama. Pjesme koje su tih ljeta svirane i pjevane uz šutljivu i ćutljivu Sutjesku bile su nešto drukčije, nježnije u raskrivanju akustičnih prostranstava, udaljenije od onih pjesama koje smo mi, djeca opanaka i masovnih bradavica po prstima, “baštinili” u ranim muzičkim lektirama... Jednom su se, na Jačištima, Smajl Hasanbegović i Smajo Glibo takmičili ko ima “tarzanskiji” torzo i snažnije mišice, a mi, prisutna radoznala djeca, trebalo je da budemo nešto kao čobanskotakmičarski žiri. Ne sjećam se da su Hasanbegovići držali stoku, osim onu “krupnoga zuba”, Smajl se na Jačištima vjerovatno samo onako zatekao. Ne sjećam se čiji su mišići i čiji torzo pobijedili tog dana, znam samo da se do večernjih zrikavaca igralo kerka. Igra kerka bila je vesela seljačkohrkljušna verzija golfa. (Ja bih se uvijek radije igrao klisa i pale.)

Kad su Hasanbegovići živjeli u Goraždu (brat Muharem-efendija bio je vjerskoprosvjetni referent u Odboru Islamske zajednice Goražde), s jednakom sam radošću sretao i efendiju Muharema i njegova brata Smajla. Dolazio sam kao do drage i najrođenije svojte. (Njihov stariji brat Šaćir već je, 1967. godine, preselio na Ahiret usljed udara groma. Za koju će sedmicu navršiti se punih pedeset godina od tog teškoga dana.) 

Kao danas se sjećam kasnog novembra 1981. godine: meni je tih dana u izdanju sarajevske “Svjetlosti” odštampana prva knjiga poezije, Seobe obala, zatekao sam se u Goraždu, a Smajl, kao šef knjižare, stavio je dvije moje knjige u slikarski izlog, onu drugu knjigu okrenuo je na suprotnu stranu pošto je cijelom zadnjom stranom koricā bio oslikan i portret autora knjige. “Neka se zna i neka se vidi čija je knjiga”, smijao se Smajl. Knjiga u izlogu ponovila se i nekoliko godina kasnije, kad se, u izdanju “Veselina Maseleše”, Sarajevo, pojavila druga moja knjiga pjesama, Koje Nuhove lađe (1987.), samo što na zadnjoj korici nije više bilo autorove fotografije, bila je rukom ispisana jedna od pjesama iz stihozbirke (“Kamena jabuka”). 

Jednom je, vraćajući se autom iz Sarajeva prema Goraždu, Smajl zatekao mene i Nusreta Čančara koji kilometar prije izlaska na Romaniju, sjedili smo poviše puta s dvjema nešto starijim gospođama, starijima od nas dvojice, one su tog dana milostivno primile dvojicu studenata autostopera na putu prema istočnoj Bosni, ali im je, iza Mokroga, iznenada prokuhao auto, bit će da se još štošta pokvarilo, i moralo se stati na prvom desnom proširenju... Kad je naišao Smajl, on se naprosto zaustavio iza skrajnuta auta, bilo je primjetno da se nešto puši, takav je Smajl bio, htio je pomoći i kad se to nije direktno tražilo od njega, pretpostavio je da je u pitanju bila neka putna nevolja, onda smo se svečetvoro spustili koji metar iz hlada, pozdravili se sa Smajlom, rekao je da valja sačekati s autom, i od tada su, mjesecima i godinama kasnije, ustrajale Smajlove male muške zezalice otkud Nusret i ja baš tu, otkud da baš nama dvojici autostopera kraj Vijećnice stanu dvije zrelije dame, i da li se, eto, nas dvojica ljutimo na njega što je zastao svojim autom. Šta drugo, samo smo se smijali. Tog dana smo, prema Ustiprači i Goraždu, krenuli  sa Smajlom, u njegovu autu.  (Nusret i ja smo inače u tim vremenima studentske gerile bili gotovo pa ludi za autostopiranjem. Znalo se dogoditi da ponekad idemo u onom pravcu u kojem se kretalo upravo zaustavljeno vozilo.)

Muharem-efendija Hasanbegović mi je, ovih dana, spomenuo da je njegov mlađi brat Smajl bio prvo dijete Šemsibega i Uluve nakon njihova povratka iz muhadžirluka u Šadiće. Završio je, nakon osnovnē, učiteljsku školu, pa je jedno vrijeme učiteljovao u Omazićima kod Banovića, da bi ubrzo postao šef knjižare “Svjetlosti” u Goraždu i na tom radnom mjestu ostao do vremena agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. 

S prvim danima velikosrpske agresije započela je i drama Smajla Hasanbegovića, tada već oženjena domaćina i oca dviju kćeri, Semine i Sedine. Sredinom aprila 1992. godine Užički korpus bio je na vratima Goražda. Pregovaralo se u Ustiprači hoće li vojnici Jugoslavenske armije (već je iz imena JNA bio odstranjen pridjev narodna) ući u Goražde i, kao, zaštititi civilno stanovništvo. Oni koji su pregovarali s vojskom znali su da se to nikako ne smije dozvoliti, već su bili započeli zločini u višegradskom kraju, nekadašnja moćna JNA, koja je decenijama bila faktor uvezivanja i sigurnosti od Triglava do Đevđelije, sve je više postajala agresorska velikosrpska armada i presudni faktor sunovraćivanja Jugoslavije u nacionalistički užas. Za to je vrijeme u Goraždu širena masovna panika da bi svakog trenutka srpski vojnici mogli ući u grad i ostala naselja uzvodno uz Drinu. Uđu li u grad, lahko će se ponoviti 1941., 1942. godina! Smajl se sa suprugom Hizretom, dvije kćerkice i babom, a na signal svoga punca Fahre Čengića, inače starog Goraždanina, koji je nešto ranije otputovao u svoju vikendicu u Baošiću - Herceg-Novi, uputio preko Čajniča, Metaljke, Pljevalja do Herceg Novog. Koji dan kasnije, u još mogućim telefonskim vezama s bratom Muharemom u Sarajevu, rekao je da je istim putem povratak nemoguć, ni sam ne zna kako su provukli živu glavu kroz Pljevlja i ostale dijelove Crne Gore do Herceg-Novoga, pa je, nakon što je, u Baošićima, ostavio baba, suprugu i kćerke, pokušao naći neki drugi put prema Goraždu i Bosni. Ali, ne samo da su svi putevi prema Bosni za muslimane bili zatvoreni, nego je otpočela masovna zločinačka hajka na sve vojno sposobne Bošnjake. U jednom se dokumentu (Izvor: Sud BiH, presude...), koji je neko vrijeme kružio Internetom, među Bošnjacima uhapšenim u Crnoj Gori i deportovanim u KPD Foča, spominje i ime Smajla Hasanbegovića. Dokument donosi beskrajni niz imena i prezimena fočanskih i goraždanskih Bošnjaka, kao i Bošnjaka iz drugih mjesta istočne Bosne i istočne Hercegovine, koji su zatvarani, ubijani, izlagani najsurovijim oblicima zločinačkog mučenja i danonoćne torture. (Jedna od najjezivijih scena, prema tom dokumentu, vezana je za rahmetli Edhema Bundu iz Kruševa, nesretnika svrnute svijesti, koji je usljed užasa i gladi samome sebi odsjekao uho.)

U Smajlovoj rodbini ne znaju na koji je način i gdje ubijen Smajl Hasanbegović. I on se vodi među hiljadama nestalih u Bosni i Hercegovini. Porodica i rodbina pamte da je jedno od masovnih hapšenja provedeno 25. maja 1992. i da je Smajl sutradan izručen Karadžićevim Srbima. Godinama se pokušavalo doći do ikakva sigurnijeg traga, kakve-takve informacije, gdje je i u kojemu društvu posljednji put viđen Smajl, može li se iko ičega sjetiti, i nije otkriveno ništa. Kako godine prolaze, sve je očitije da su četnici šutnju i uporno nijekanje vlastitog zločina nad nesrpskim stanovništvom pretvorili u svoj sveti nacionalni zavjet i, očito, zacrtanu kolektivnu fašističkootadžbinsku strategiju za budućnost.

Danas bi Smajl, da mu je ostalo da poživi, imao šezdeset osam godina. Ne bi, dakako ni dobro svirao na gitari ni dobro igrao nogomet uz rijeku Sutjesku kao onih dalekih, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali bi, vjerujem, bio sretan što su se kćerke Semina i Sedina lijepo udale, svaka ima po jednu kćer i po jednoga sina, kao što vjerujem da bismo nas dvojica, upravo ovoga ljeta, prošetali od Popova Mosta do Šadića i pričali bismo o jednom dalekom, čednom, gotovo arkadičnom vremenu u kojemu sve bijaše istovremeno i moguće i nemoguće, samo je bilo važno na koji to način poželjeti. Možda bismo, uz smijeh i muške pošalice, spomenuli i onaj davni podromanijski dan, kad je Nusreta Čančara i mene Smajl izbavio iz iznenadnih autostoperskih nevolja. 

Rahmet plemenitoj Smajlovoj duši i molim Boga da budu trajno ugodne uspomene u porodici, rodbini i u dušama svih onih koji se sjećaju Smajlove vedrine, nasmijanosti i dobrote!