Novoizgrađeni i lijepo uređen kompleks od pet velikih bijelih kuća s veoma ukusno dizajniranim i natkrivenim prostorima za sjedenje ispred njih privlači poglede onih koji posjećuju Potočare. Na ulazu u ovaj kompleks stoji natpis „Potočari han“. Smješten je nadomak Memorijalnog centra Srebrenica. Han je otvoren 10. jula ove godine. Upravo dan uoči toga završeni su svi potrebni radovi na njemu kako bi mogao primiti svoje prve goste – umorne i iscrpljene učesnike Marša mira pružajući im osvježenje, tuš, krevet, smještaj i hranu – sve besplatno.
Smještaj za posjetioce u Potočarima 365 dana u godini
„Posljednjih osam mjeseci nismo stajali. Cilj nam je bio da ovaj han stavimo u funkciju do 11. jula“, kazao je za Preporod vlasnik hana gospodin Muzaffer Čilek (Muzaffer Ҫilek), uspješni biznismen i počasni konzul Bosne i Hercegovine u Turskoj.
„Srebrenica je posebno mjesto za sve nas. Želja nam je da naše kuće budu na usluzi svih 365 dana u godini i lokalnom stanovništvu i gostima - svima koji dolaze u Potočare da obiđu Memorijalni centar i šehidsko mezarje – da se osvježe, odmore i uspostavljaju kontakte da se istina o Srebrenici širi“, kaže Čilek.
Kaže da je na ideju o gradnji ovog hana došao kada je prije pet godina išao na Marš mira. „Išli smo tri dana. Tri noći smo spavali u šatorima. Stigli smo u Potočare na dženazu pokisli, blatnjavi. Nismo se imali gdje oprati, uzeti abdest. Kuće u Potočarima su bile otvorene za sve nas – nudili su kahvu, hranu, toalet, ali to nije dovoljno, domaćini nisu mogle primiti većinu. I tad sam odlučio da ovo gradim“, prisjeća se ovaj plemeniti čovjek koji dolazi iz Turske, ali s korjenima koji ga čvrsto drže za Bosnu i Hercegovinu. Otac mu je porijeklom iz Fojnice, iz porodice Sikirić, a majka iz Foče, iz porodice Šiljak. Bosna mu je duboko u srcu. Njegovi preci su služili na osmanskom dvoru i bili učesnici bitke kod Galipolja.
Danas Muzaffer Čilek ima više firmi, među kojima je i svjetski poznati brend dječijeg namještaja Ҫilek koji se prodaje širom svijeta. Vlasnik je i Sarajevo Investmenta čije sjedište je upravo u glavnom gradu BiH, a koju vodi Esad Eso Baždar, koji je završio studij u Turskoj kao stipendista. Podsjeća nas da je gospodin Čilek osnivač i član UO Fondacije „Alija Izetbegović“, veliki donator koji je nakon poplava 2014. donirao pomoć vrijednu milion maraka. Danas je investitor više projekata u oblasti građevine, poljoprivrede, energetike i turizma u BiH.
Odvojeni prostori za žene i muškarce
„Mislili smo da će Han biti manji, ali kako smo gradili uviđali smo da to treba biti veći prostor. Tako smo došli do ovih pet kuća namijenjenih musafirima Potočara - ne samo za učesnike Marša mira i one koji dolaze na kolektivnu dženazu šehidima 11. jula“, kaže Baždar s kojim smo obišli svih pet kuća hana.
Još uvijek je, uvečer, tog 9. jula bio u radnoj odjeći - sve je pratilo njegovo budno oko i svuda gdje je bilo potrebno priskakao je da pomogne. „Nema ovdje ko je direktor ko je radnik, jer cilj nam je da ovo osposobimo za ovaj 10 i 11. juli“, kaže Baždar.
Impresivno je s koliko ukusa, kvaliteta i prefinjenog osjećaja za funkcionalnost i estetiku u Potočari-hanu je sve urađeno kako bi što bolje bio na usluzi njegovim gostima. Poseban je osjećaj zadovoljstva s koliko poštovanja prema čovjeku je urađen jedan tako reprezentativan prostor namijenjen onima koji dolaskom u Potočare ne dozvoljavaju da se zaboravi genocid koji je počinjen u Srebrenici. Dolazili su oni svih ovih 20 godina koliko je prošlo od prve kolektivne dženaze u Potočarima i nisu se žalili iako su, uglavnom bezuspješno, tragali za toaletima i mjestima gdje bi mogli popiti čaj, kahvu ili nešto pojesti.
Fatima Salihović, kod koje je gospodin Čilek prije pet godina sabahom uzeo abdest i poželio da gradi han
U Potočari-hanu su odvojene kuće za žene i muškarce. U njihovom prizemlju su toaleti, tuš kabine i prostori za uzimanje abdesta. Sapuni, šamponi, peškiri, papuče i fenovi za kosu bili su svima na raspolaganju.
Sav taj prostor je opremljen kako bi bio što funkcionalniji. Prostrano, uredno, organizirano s puno osjećaja za potrebe onih koji će ga u budućnosti koristiti. Mislilo se i na boje. U dijelu za žene su fini roza peškiri i roza papuče, dok je u muškom dijelu to u tamnosivoj boji. U prostoru s tuš kabinama u ženskom dijelu dodatna tri umivaonika, a u muškom dva. „Žene se zadržavaju duže pred ogledalom“, uz osmijeh nam objašnjava Baždar.
Spavaone su opremljene krevetima na sprat - sobe sa po osam ili šest takvih duplih kreveta, ukupno njih 160.
U prizemlju prve kuće s lijeve strane je smještena kuhinja i restoranski prostor sa stolovima i stolicama. Dva kazana graha su upravo skidali s peći dok smo oduševljeni razgledali prostranu kuhinju opremljenu za hotelske potrebe. Na spratu i u mansardi ove kuće su spavaone.
U prizemlju druge kuće prostrani mesdžid. Dok ulazite u njega zapahne vas miris ruže. „Sve smo naprskali ružinom vodicom“, objašnjava Baždar.
Na spratu je kancelarijski prostor, sala za seminare, a iznad toga apartmani za posebne goste. Dodatne tri kuće su namijenje samo za smještaj gostiju, opremljene toaletima i tuševima. „Sve je novo, kreveti, dušeci, jastuci, prekrivači. Oprani čaršafi. Sve čeka sutrašnje goste“, govorio nam je Baždar nestrpljivo očekujući naredni dan. U dvorišnom prostoru trava poput tepiha i stolovi natkriveni posebno skrojenim suncobranima. „Otporni su i na vrućinu i na kišu“, kaže Baždar i dodaje: „Travu smo posijali dok su skele bile na kućama. Donijeli smo i busenje tamo gdje je to trebalo da bi bila ovako lijepa danas.“
U Potočari-hanu su odvojene kuće za žene i muškarce. U njihovom prizemlju su toaleti, tuš kabine i prostori za uzimanje abdesta.
Sve je počelo prije pet godina
Gospodin Muzaffer Čilek nije krio zadovoljstvo i osmijeh jer je njegov, projekat realiziran na najbolji mogući način.
„Sve je počelo prije pet godina i evo moj san se ostvario s ovih pet kuća“, kaže, te nastavlja: „Nakon Marša mira prije pet godina upravo na ovom mjestu sam postavio šator kada smo stigli u Potočare. Nije bilo vode, toaleta... To je posebno problem za žene i djevojke koji idu na voaj marš“, prisjeća se Čilek.
„Sjećam se tog dana kad sam ovog velikog čovjeka prvi put vidjela“, kaže hadžinica Fatima Salihović koja nas je upoznala s gospodinom Čilekom. Fatima se s mužem Asimom vratila u porodičnu kuću u Potočarima 2003. Žive prekoputa prvog Hana u Srebrenici.
„Tog 11. jula ustala sam u tri sata da napravim jelo - da do jutra bude gotovo. Izašla sam u avliju da naložim vatru – imam šporet vani. Žurila sam da stavim jelo da se kuha, kad ide on. Nikad ga prije nisam vidjela, ali vidim fin je čovjek. Pristojan. Zna tek pokoju našu riječ, ali razumjela sam, traži toalet i hoće da uzme abdest. Ponudila sam mu da to uradi u kući, ali on je sve obavio vani – imamo wc i česmu i u avliji. Zahvalio se i otišao“, prisjeća se hadžinica Fatima. „I, prošle godine“, kaže, „zove me Bernes, pita mogu li smjestiti dva čovjeka iz Turske. Traže da spavaju sedam dana u Potočarima i da je blizu Memorijalnom. Velim, idi na sprat pa vidi odgovara li, ovo je kuća, nije ni hotel ni pansion. Došao uslikao i poslao im. Domalo su došli.“
„Ujutro poslije sabaha pijemo kahvu i on me pita sjećate li se kad sam vam došao u sabah da vas zamolim za toalet i da uzmem abdest? I ja se sjetim, jeste to je taj čovjek. Kaže evo sad sam napravio ovih pet kuća da ljudi koji budu dolazili u Potočare mogu imati ono što im treba, da se operu, jedu, klanjaju... Bilo mu drago da je ispalo da spava tamo gdje je tada abdestio“, kaže hadžinica Fatima sretna što je dio ove lijepe priče i dodaje: „Eto sudbine, jesi vidjela sudbine, kad Allah uputi, kad je čist nijet, kako bude.“
„Jeste sve je tako kako hadžinica kaže“, s osmijehom dodaje gospodin Čilek i prisjeća se početka radova na Hanu. „Trebalo je vremena dok sam uspio kupiti tu parcelu. Bilo mi je i drago da Bošnjaci ne žele tako lahko da prodaju svoju zemlju ovdje. A onda, kad je gradnja počela sve je išlo mnogo lakše i evo sad imamo ovih pet kuća hvala Allahu.“
Razgovor s gospodinom Čilekom je prevodila mlada žena nurli lica. Pitamo odakle je. Kaže, ja sam kćerka Nijaza Šukrića.
Kod svih prisutnih ova informacija je izazvalo puno emocija – podsjetila na strašne zločine koje su počinili pripadnici Vojske RS-a tokom opsade Sarajeva bacajući granate po civilima ovog grada. Jedna od tih granata ispaljena s položaja Voske RS-a 29. augusta 1992. godine za cilj je imala sjedište Islamske zajednice u Sarajevu. Pogodila je svoj cilj ubivši pet života, među kojima je bio i profesor na Fakultetu islamskih nauka mr. Nijaz Šukrić i njegov jedanaestogodišnjeg sin Muhamed. Mr. Nijaz Šukrić je bio i član Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, istraživač bošnjačke tradicije, plodan pisac stručnih studija i popularnih tekstova, kao i prevodilac.
U jednom tekstu napisanom nešto malo prije zločinačkog napada na njega i njegovu porodicu mr. Šukrić je, između ostalog napisao: „Ima datuma i mjesta koja ostaju u prijatnoj ili neprijatnoj uspomeni čovjeku, porodici pa i čitavom narodu za čitav život. Meni i mojoj porodici (supruzi Nasihi, sinu Muhamedu (11), kćerima Merimi (8) i Šejmi (8) 17–18. juna 1992. god. bilo je sučeljenje, oči u oči, sa smrću, na kućnom pragu u naselju Aerodrom prilikom upada različito odjevenih srpskih vojnika i s različitim amblemima na sebi, ali s jedinstvenim sredstvima za sijanje straha i smrti.“
Pred nama je stajala Šejma, tada osmomjesečna beba, danas supruga i majka dvoje djece koja je i dio ovog lijepog projekta gospodina Muzaffera Čileka.
Tuševi, kahva i jelo za sve
Desetog i jedanaestog jula imali smo priliku svjedočiti ljepoti usluge koju pruža Potočari han. Umorni učesnici Marša mira su bili prijatno iznenađeni svim pogodnostima koje im je pružao Han. Ljudi su dolazili i s nevjericom dočekivani raširenih ruku od strane domaćina – onoliko njih koliko je ovaj han mogao primiti. Onima koji nisu mogli biti primljeni na spavanje, mogli su koristiti toalet, tuširati se i jesti. Na tri mjesta služena je kahva, čaj, sok uz biskvit a velika korpa banana dočekivala je posjetioce na ulazu.
Potočari han dolazi u pravo vrijeme na pravom mjestu, jer Potočare posjećuje sve više i više ljudi i to ne samo 10. i 11. jula. Kuće Muzaffera Čileka će im zasigurno te posjete učiniti ugodnijim i korisnim za neke nove projekte u misiji za istinu.
