Prvobitna lokacija planirana za žrtve srebreničkog genocida nije bila mjesto gdje se danas nalazi Memorijalni centar Srebrenica - Potočari spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine
U julu 1996. godine Haški tribunal je počeo sa ekshumacijama masovnih grobnica nakon čega je slijedio proces identifikacije, a time je pokrenuto i pitanje ukopa posmrtnih ostataka ubijenih u genocidu u Srebrenici. Velika je vjerovatnoća da bi mezarevi žrtava genocida bili u tada predlaganoj lokaciji u Ravnim Stanovima da majke nisu bile odlučne da kosti njihovih najmilijih budu ukopane tamo gdje i pripadaju - u Srebrenici. „Mi smo 12.500 osoba - članova porodica ubijenih u genocidu u Srebrenici, anketirali. Tražili smo da se izjasne gdje žele da se kopaju kosti njihovih ubijenih kada ih pronađu i tako izborile Potočare“, kazala nam je Kada Hotić ističući pri tome značaj i ulogu tadašnjeg visokog predstavnika za BiH gosp. Wolfganga Petricha: „Visoki predstavnik proveo je u djelo našu želju da ovjekovječimo mezarja naših ubijenih i da se historija piše na ovaj način – mezarjima žrtava genocida ukopanim na jedno mjesto u mezaristanu Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica.“
Anketom do Memorijalnog centra u Potočarima
„Kad je počela priča o ukopu žrtava neko je predložio da se kopaju između Kladnja i Tuzle, u šumi u Ravnim Stanovima. Čujemo, već krče šumu tamo. Munira (opp. Subašić) odmah zatraži sastanak za zamjenicom visokog predstavnika Suzanom R. Johanson. Ode Munira u OHR i kaže Johansonovoj: Ne znam šta da radim. Hoće da vrše ukop u Ravnim Stanovima kod Kladnja, a niko od nas ne pripada tom prostoru tamo i niko neće dati da se njegovi kopaju tamo. Mi majke ne želimo kopati naše sinove tamo.Gospođa Johanson je pokazala razumijevanje i potvrdila važnost poštovanja želje članova porodica žrtava. I mi odlučimo provesti anketu o tome gdje članovi porodica žrtava žele da se kopaju kosti njihovih najmilijih kada ih pronađu. Napravimo uzorak anketnog listića i odemo u DES. Kad smo im rekle za šta nam trebaju oni nam ih besplatno odštampaju. Angažujemo mlađe i druge koji mogu hodati po terenu i krenemo s anketom. Anketirali smo 12.500 člana porodice žrtava srebreničkog genocida. Bile su ponuđene tri lokacije: Kanton Sarajevo, Ravni Stanovi i Potočari - Srebrenica. U anketnom listiću su trebale (uglavnom su to bile majke, supruge i kćerke žrtava) popuniti rubrike o tome ko joj je od familije nestao u genocidu, koga će kopati kad se pronađe, gdje bi voljela da se kopa, broj njene LK, potpis i datum. Bila je rubrika i o tome da li želiš da se kopa nakon identifikacije. Svi su se izjasnili da žele da kopaju svoje nakon identifikacije putem rezultata uzimanja uzorka. Dvije godine smo radili na ovoj anketi Danonoćno. I odradile je. Na kraju dobile rezultat: 83% ispitanika se izjasnilo da želi kopati kosti svojih najmilijih kada se pronađu u Potočarima. Na osnovu ove ankete dobili smo i podatak da je u Srebrenici, njenim padom, ubijeno 10.701 Bošnjaka. Zato nakon broja koji je isklesan na kamenu na ulazu u mezaristan Memorijalnog centra stoje tri tačke - 8.372 ... i tekst: ukupan broj žrtava koji nije konačan.“
Na naše pitanje kako su podmirivale troškove, jer, trebalo je obilaziti sela i gradove po BiH gdje su bile razasuti članovi porodica ubijenih u Srebrenici nakon što su prognani majka Kada nam je rekla da su određenu financijsku pomoć dobili od ICMP-a za osnovne troškove puta i hrane onih koji su išli na teren kako bi anketirali ciljanu grupu. „Tražili su da platimo porez na te pare. Tada je Dragan Ćović bio ministar finansija. Munira ode kod njega i zatraži da nas oslobodi od tog poreza i on nas oslobodi. Da smo plaćale tih 17 posto na to malo para što su nam dali šta bi nam ostalo?“
„Ali, nažalost, ni tada nije moglo bez smutnji“, prisjeća se Kada. „Neke od majki nisu željele popuniti ovu anketu. Ali njih nije bilo mnogo i danas im je žao zbog toga...
83% članova porodice se izjasnilo za Potočare
Udruženje Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa je izašlo sa rezultatima ove ankete u proljeće 2000. godine. Pres konferencija je održana u hotelu Bosna. Oni koji pamte to vrijeme sjećaju se da je ovu pres konferenciju vodila upravo Kada Hotić. Stavile su na sto sve anketirane listići, da ih svi vide. I one nevažeće - na nekim od njih je pisalo: moj sin je živ...
Majka Kada je tada, između ostalog, rekla: “Svaki ovaj listić jedna je osoba, svaki ovaj listić jedan je čovjek – naš sin, brat, muž, otac. Čekali smo da nam se vrate, a sad tražimo da nam omoguće mjesto gdje ćemo njihove košćice pokopati.“
Konferencija je naišla na veliki odjek i ubrzo poslije nje 25. oktobra 2000. Visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch je donio odluku kojom je trajno određena zemljišna lokacija industrijske zone u Potočarima za mezarje i spomen obilježje žrtvama srebreničkog genocida.To je prostor na kome se danas nalazi Memorijalni centar Srebrenica – Potočari gdje je do danas ukopano 6377 srebreničkih šehida.
Drugom odlukom Visokog predstavnika Petricha osnovana je Fondacija Srebrenica–Potočari, spomen obilježje i mezarjeza izgradnju i održavanje Memorijalnog centra za podsjećanje na žrtve genocida. Ured Visokog predstavnika koordinirao je rad Izvršnog odbora Fondacije i Savjetodavne radne grupe.
Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling je 25. juna 2007. godine donio je odluku koja predstavlja Zakon o radu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. Ovim Zakonom ustavnovljen je Memorijalni centar, kao pravni naslijednik ranije formirane Fondacije sa sjedištem u Potočarima. Odlukom Schwarza-Schillinga Memorijalni centar je potpao pod nadležnost države Bosne i Hercegovine.
„Memorijalni centar Srebrenica-Potočari ne pripada ni jednom entitetu, on je u nadležnosti Bosne i Hercegovine. To je danas jedino mjesto koje pripada državi BiH a ne entitetima“, napominje majka Kada.
Ona, također, ističe i podršku tadašnjeg američkog ambasadora Thomasa Milera u realizaciji ovog projekta: „Našu ideju je prihvatio i izuzetni američki ambasador Thomas Miler koji je razumio to što mi radimo, vjerovatno zato što je kao Jevrej imao osjećaj za žrtve genocida. Bio je uz nas u tom periodu.“
Tražile smo da izgled mezarja bude prema vjerskim propisima
„I onda je otišao Visoki predstavnik Wolfgan Petrich, a došao Visoki predstavnik Paddy Ashdawn. Odmah smo otišle da razgovaramo sa njim da tražimo da sprovede u djelo našu zamisao za koju je Petrich dao saglasnost. Kažemo mu:Ne tražimo puno, samo da naše nestale nakon ekshumacije i identifikacije ukopamo dostojno, da naši ubijeni imaju nišan dostojan čovjeka. Ja Visokom predstavniku ispričam kako svog oca nikad nisam ukopala jer je ubijen na neznanoj lokaciji dok sam bila u majčinom stomaku. Nisam imala očev mezar i kao da oca nikako nisam ni imala. Samo su mi dvije njegove fotografije bile dokaz da sam imala oca. Visoki predstavnik Ashdawn nas je slušao s pažnjom.
Desilo se da smo u to vrijeme bile u jednoj od naših posjeta Hagu. Tad smo obišle i kuću Ane Frank i vidjele kolika je važno podsjećanje na genocid zbog budućih generacija. Željele smo da i mi imamo naš Muzej genocida.
Visoki predstavnik Ashdawn je podržao našu ideju da uz mezarje imamo Muzej genocida, kao što to imaju Jevreji. Sazivali smo i okrugli sto da o tome razgovaramo sa historičarima, kustosima muzeja i drugim koji se time bave i zaključke tog sastanka smo poslali Visokom predstavniku Ashdawnu koji je imao, također, osjećaj za žrtve i pravdu. Njegovom odlukom zgrada u kojoj je bila Fabrika akumulatora prije rata, a koju je koristio holandski bataljon kao svoje sjedište 1994-1995. godine i koja se nalazi prekoputa šehidskog mezaristana, pripala je Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. I dok ničeg nije bilo u njoj moglo se vidjeti gdje je bio UN, šta se radilo, imaju oni njihovi grafiti koji su ostali i svašta nešto i tako je počelo“, prisjeća se Kada Hotić i nastavlja:
„Onda je došlo vrijeme da se osmisli kako će izgledati mezarje. Kaže šef Misije UN-a u BiH Jacques Paul Klein: Stavićemo neki internacionalni izgled, neke bronzane ploče po travi sa imenima. A ja ovako kažem: Ne može tako .... Ljudi koji budu prolazili pored toga reći će:Ovo su se nekakvi narodi u Bosni pobili međusobno. A ovdje je pobijen jedan narod, a taj narod ima svoje obilježje. I kažem: Mi ćemo morati uključiti našeg uvaženog reisu-l-ulemu, vrhovnog predstavnika Islamske zajednice u BiH koja će dati saglasnost, odrediti oblik i izgled mezarja da bude prema vjerskim propisima.
„Mnogi nisu vjerovao da ćemo uspjeti dobiti saglasnost za realizaciju naše ideje.
Mi smo im govorili: Vi koji imate položaj bojite se da nećete uspjeti pa će vam se zaljuljati položaj, a mi znamo da imamo pravo, a Bog voli ono što je pravo. Šta ima humanije i ljepše od dostojno ukopati kosti koje su na takav način došle do toga da budu kosti“ kaže Kada i dodaje: „Danas bi svi da prisvajaju Memorijalni centar, ali Bog zna kako je bilo, a i samo mi imamo papir na kome nam je prvi put dao svoj pristanak Visoki predstavnik.“
I konačno prva kolektivna dženaza 2003.
„I onda je konačno došlo vrijme prve kolektivne dženaze, 31. mart 2003., kopalo se 600 posmrtnih ostataka naših ubijenih u genocidu 1995. Među njima je bio i moj muž Sead. Vraćali su se u Srebrenicu u tabutima, pokriveni zelenim platnom. Većina njih nije bila kompletnih skeleta - ali su se vratili da pišu historiju, historiju istine, toliko jasne, nepobitne, opipljive istine ispisane bijelim nišanima. Vratili su se kući u tu dolinu da svjedoče istinu, u tu dolinu koja je nekad značila život, jer tu je bila industrijska zona gdje su ljudi privrjeđivali za život. Danas je to tišina i smiraj više hiljada duša, sa mezarjima i nišanima koji pišu historiju. To nije dolina smrti to je dolina mira i tišine - dolina šehidskih mezarja.“
Odluke visokih predstavnika o memorijalnom centru Potočari - Srebrenica
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Wolfgang Petritsch donio je 25. oktobra 2000. godine odluku kojom je trajno određena zemljišna lokacija u Potočarima za mezarje i spomen obilježje žrtvama srebreničkog genocida. Njegovom drugom odlukom 10. maja 2001. osnovana je Fondacija Srebrenica–Potočari, spomen obilježje i mezarjeza izgradnju i održavanje Memorijalnog centra za podsjećanje na žrtve genocida. Ured Visokog predstavnika koordinirao je rad Izvršnog odbora Fondacije i Savjetodavne radne grupe.
Odlukom koju je donio Visoki predstavnik Paddy Ashdown 25. marta 2003. Fabrika akumulatora – zgrada iz predratnog doba koju je koristio holandski bataljon (DUTCHBAT) kao svoje sjedište 1994-1995. godine (baza Charlie), koja se nalazi prekoputa mezarja žrtava genocida, pripala je Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.
Odlukom Visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga 25. juna 2007. proglašen je Zakon o radu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. Ovim Zakonom Memorijalni centar je ustanovljen kao pravni naslijednik ranije formirane Fondacije sa sjedištem u Potočarima. Odlukom Schwarza-Schillinga Memorijalni centar je potpao pod nadležnost države Bosne i Hercegovine.
„Muža sam ukopala u prvoj kolektivnoj dženazi, a sina jedinca 2011. Na ovom mezarju su i moj sin jedinac Samir i moj muž Sead i moja braća Ekrem i Mustafa i moga muža brat Naser. Mnogobrojna moja rodbina je ovdje, ali se i mnogi još vode kao nestali. Nakon pronalaska i ukopa nastaje neko olakšanje, prekidanje neizvjesnosti. Najgora je ne pronaći svoga, a znaš da je ubijen i da njegove kosti leže negdje neznano.“
Kadinog sina jedinca Samira u mezar su spustili 2011. tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić i sadašnji reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.
To treba da bude bol čitavog svijeta, ne samo majčina bol
O tome kako se majke nose sa ovom boli Kada Hotić kaže da njihova bol nije samo njihova: „ Znate, da me je neko pitao prije rata kako bih reagovala kad bi to morala preživjeti, ja bih rekla da to ne bih mogla podnijeti... Valjda je Allah Dragi dao neko stanje organizmu da se nosi s time. Treba se naučiti nositi s tim.
Poricanje istine boli do koštane srži, to nas vrijeđa. Ne treba prenaglašavati bol majke sem onda kad imaš potrebu za tim, kad neko kaže da se to nije desilo, onda imaš pravo govoriti potpuno da počne da vjeruje. I nije važno samo da vjeruje, mora se i naučiti štititi od toga. Ljude treba podsjećati kroz knjigu, priču da se zapitaju: Bože Dragi, kako se takvo što moglo desiti i kako se zaštiti da se ponovo ne desi. Kad se pojavi mogućnost da se iznova desi e, onda, Boga mi, ljudi trebaju odreagovati na pravi način, ne dopustiti da im se desi ono što se nama desilo.
„Ta bol ne smije biti samo bol majke, jer to je bol čitavog svijeta. Svijet treba da osjeća majčinu bol - niko nije zaštićen i ne zna šta mu se može sutra desiti. A, užas je to kako majka to izdržava.
Kamen temeljac postavljen 2001., a prvi nišan 2002.
Prva kolektivna dženaza i ukop 600 identifikovanih žrtava srebreničkog genocida, ekshumiranih iz nekoliko primarnih i sekundarnih masovnih grobnica, obavljena je 31. marta 2003. godine u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari.Iste godine 11. jula su ukopane 282 žrtve, a 20. septembra kada jeMemorijalni centar zvanično otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton ukopano je još 107 žrtava. „Pamtimo ovaj užasni zločin, koji ne smijemo zaboraviti jer moramo odati počast nedužnim životima, od kojih su mnogi bili dječiji, a nestali su u nečemu što se mora nazvati genocidnim ludilom. Srebrenica je razbila iluziju da će kraj hladnog rata donijeti kraj takvom ludilu. Umjesto toga, razotkrila je naočigled cijeloga svijeta ranjivost običnog čovjeka pred mračnim pozivanjem na etničku i vjersku superiornost. gdje su našli počinak”, kazao je američki predsjednik Clinton tog 20. septembra 2003.
Dvije godine prije prve kolektivne dženaze u Potočarima klanjane su dvije dženaze u odsustvu žrtava, 2001. kada je postavljen kamen temeljac Memorijalnog centra i 2002.kada je u okviru održana centralne manifestacije obilježavanja sedme godišnjice genocida u Srebrenici pod nazivom Ne zaboravimo otkriven simbolični prvi nišan za žrtve genocida u tadašnjoj pustoj dolini u Potočarima - mjestu na kome su donas ukopano 6.377 žrtava genocida. 230 žrtava ukopano je individualno, po zahtjevima porodica, na drugim lokalnim mezarjima.
Iz arhiva Preporoda
